Zapisi o gradu Daru

Prvi

Penjao sam se na kulu, na vrh. Bez toga se ne može sići. Svršetak penjanja je početak silaska u Grad. To sam lako izveo. Mlad i lagan.

Zatim sam ušao u tekst. Bez toga se iz njega ne može izići. Međutim, nigdje izlaza, niodkud. Ne može se odavde van. Tako sam ušao i u Dar, nema izlaza.

Uđeš li u moju pjesmu, ja sam tu, u njoj. Nikada neću odavde, nemam ni kamo.

U pjesmi sam, u Daru, u Gradu. Ne, ne, to je ipak privid. I pjesma i Grad i Dar su u meni. Ima li u meni i mene? A što ću ja sam sebi; tu sam da sebe darujem.

Bože, ima li igdje ikakva svršetka, ima li uopće slobode?

(19.2.2011.)

Drugi

Osim Grada, drugi neki grad i ne postoji. I Dar je samo jedan, to je taj isti, Grad.

Postoje naselja, postaje megapolisi, to je nabubreni početak svršetka; metastaze na Kugli. Ali Grada drugdje nema, samo taj tu.

Turci, Amerikanci i drugi turisti vide ga i slikaju. Ne mogu ga slikati ako ga ne vide. Ja mogu.

Ne moram ga ni fotografirati a da on bude i slika i fotografija i sve. Osobito sve. Ako je jedini, jasno je da drugog i nema.

Čak i turisti misle da to znaju, ali oni su se prejeli i hrču sada negdje u divljini Anadolije ili u bespućima Divljega Zapada. A Grad sjaji. Kao dijamanat!

Daleko od bjesomučne gomile, čak i onda kada se ta gomila valja kroz vrata od Grada.

(19.2.2011.)

Treći

I Hančou je jedinstven, iako nije Grad. Dar je Ćinezima. Milenijima ga uvježbavaju, svaki je listak vječan, svaki cvijetak jedinstven trenutak, također i sva vječnost samo u jednome pogledu. U svakome pogledu. Svako stabalce Veliki Mirakul. Jezerca imaju otvorene zjenice i kada krajolik spava. Sunce se i tada tu igra lovice sa sjenčicama. Ali Grada tu nema. Ma koliko da su tamošnji vrtlari moja ljubav tko zna od kada, od prije ikakva početka. Kinu mi je darovao Gospodin!

Imam i razglednicu te kineske ljepote! Pomno njegovane strpljivosti. Poslao sam je u Grad, još putuje. Možda stigne u idućim milenijima, ne znam.

Grad međutim ne čeka nikoga i ne očekuje ništa.

Zna, doći će ponovno divljaci s istoka, da ga iznova granatiraju, da opet odoli – jer divljaci uvijek pucaju sami u sebe, a da to i ne znaju – te da se vrati Svecu na dlan: tada ću ga i ja, zajedno s okupljenima pred crkvom, svima darivati, kao sama sebe. I hvaliti ga, svima: gledajte, Grad! Dar Gospodnji. Kamen po kamen, u svakome tisućljeću po jedan. Lijep kao cvijetak iz Kine. Ako stigne na razglednici.

Tako se računa vrijeme od početka do početka, od svega do njega. Sebe sam utkao u zujanje vjetra; tako sam i ja tu. U Daru.

(20.2.2011.)

Četvrti

Učinio sam zbrku, priznajem. Još u početku svoje knjige. Govorio sam Dar, a mislio sam Grad.

Sada, star već, govorim Grad, a pišem Dar. Iako, nije to isto, čak ni onda kada jest. Dar je život, a Grad samo odbljesak u Božjemu Oku. Događaj. Događan sustavno i iznikao u zamisli, kamen po kamen!

Palača po palače. Placa do place. Uzdarje na uzdarje. Tada je sve ili lijepi san ili sanjana ljepota,to se baš i ne da razdvojiti,a i more se ne sjeća baš svega.

More mora moru imati podmorje, gdje su Daru temeljci. Odatle izrasta Grad.

Zato čiope, kad se s bljeska morske površine zalete na vrh najviše kule – vijenac od cvrkuta bace pod zidine, u plavetnilo, kao cvijeće pred nevjestu, da se sjaj prenese do dna mora. Sunce tada trepne i uzdahne s olakšanjem; ispunja se Božja Volja.

Kojekakvih čudesa se tu zbiva.

Stoga sam ja živio sretno. I kad su mi ubijali snove. Temeljci su mi u podmorju, u meni su mi. Tako imam Dar, pokazujem ga kao Grad. Čudesan, čudo, san.

(21.2.2011.)

Peti

Kako cvrkuću maturantice, korak pa dva, dva pa jedan, ništa do koljena, naviše valja oprezno. Stisnu suknjicu među nogama.

Darani se tada raduju, ne ni koraku ni djevojačkom cvrkutu, nego tomu što im se ostvaruje računica; produžetak vrste, novi Darani. Starci moraju znati račun; zašto se živi, isplati li se to njima još uvijek?

Maturanticama se već isplatilo, one će zavladati svime. Darani će ih zvati majkama, a one će doista to i biti. Čim polože maturu Grad će položiti njih u svoje temeljce, uredno poslagane.

Ići će učenim profesorima, imat će titule, bit će liječnice, učiteljice, vidarice, graditeljice, doktorice znanosti. Plesat će se sa svojim studentima oko stožera na gumnu. S onom suknjicom stisnutom uz međunožje ili bez ičega, čak i bez dlaka koje im je tu odredio Gospodin, nego kao curice, sad na od majke rođene. Ženskadija, ma kako učena bila, ne vjeruje u Boga, ne drži ni do čega osim do sebe, tamo gdje im je ona suknjica. Čak i božje znake skidaju sa sebe, briju dlake.

A Darani uvijek izlaze na ista vrata i nikada ih ne zatvaraju za sobom.

Ja ulazim u svoju pjesmu, ja sam u Daru lutalac. Pjesma mi je lađa, kako je zamišljam takvom i plovim. Razvij mi jedro. Ja ću tebi pridržati dlan.

Maturantice će se smijati i mahati nam s obale, odonamo. Sa zidina Dara.

(22.2.2011.)

Šesti

Nekada su Daranke same sebe zaklanjale pogledima, imale su na crnoj suknji do tla samo otvore za oči. A današnje zaklone jedva vidljivom malenom krpicom samo jednu od svojih rupica ili ni jednu. Stid je u Daru, star i bezkoristan, pokopan pod zidine i nitko više ne brine o njemu, oklopni su zidovi teški i debeli te žene misle da stid nikada neće oživjeti, da je temeljito zakopan i da mu nema spasa, razbaškarile su se.

Čak i časne majke i sestre krate svoje suknje do koljena, možda ih pridignu i malo više, uztreba li, ali odkriti su im samo obrazi; ljubazno se smješkaju. Evo i nas.

Pojavi li se igdje ikakav stid, Daranke ga smjesta umlate, ne pojavljuj se, kvariš nam radost življenja, moramo pokazati svoju ljepotu, moramo se svidjeti.

Međutim, u Daru ne vrijede uvijek i bezuvjetno zakoni ni fizike ni matematike pa ni oni smrti i rađanja: rodi se tko ne treba ili umre tko ne bi smio, kao na primjer stid. Ali, tko zna kad će se Gospodin sjetiti svojih propusta i nenadano posložiti stvari posve drugačije. Oživjeti stid.

Toliko su mi lijepe i drage obnažene Daranke da im iz dana u dan pokazujem sličice stida, kao što svećenici pokazuju sličice Madone, ali ne naplaćujem to i ne očekujem milodare, kao oni, nego samo hvalim stid, na mojim sličicama simpatičan i lijep, ali baš njih briga. Star si i dosadan, kažu mi. Pa ti kao da i nisi Daranin nego netko niodkud, iz prošlosti, iz vjerske zatucanosti.

Pokažem ja njima tada unutrašnjost razbludnih odaja u Pompejima, podno Vezuva, koji su nekada bili i Grad i Dar, kako su razbludnice, čim su se natakle na spolovila, spaljene jednim jedinim bljeskom, nenadano, ali – ne haju one ni za to.

Pusti nas da uživamo, pa stoga i živimo, kažu mi. Dar je naš. Ti ga se ne tičeš. Ti si izmišljotina, nitko ne čita tvoja slova, a i Bog se seksa, vele one. Uživaj i ti, što čekaš!?

Ja šutim, stidim se biti gol pred svima i doista čekam. Neću dočekati, ali one hoće.

(22.2.2011.)

Sedmi

Jedna je Daranka, kažu mi, pomahnitala, zatakla kažiprst među noge, razdrla košulju s grudi i takva obraća se Raspetome: usliši molitve moje! Piše pjesmice pohvalnice u slavu ionako najslavnije kurtizane, hvali pribor u bordelu, što ćemo s njom, pitaju me.

Što i sa svima ostalima,kažem – ništa. To je oduvijek tako. Prošla tisućljeća sada ne možemo dosegnuti – kao ni u ona buduća, ne znamo valjano ni što je bilo ni što će biti, pamtimo samo pokoje blisko i kratko prošlo stoljeće, i to površno. Tako se zna da su ih u tim nedavnim stoljećima vlasti znale izagnati na otok, tamo ih zatvoriti u samostan. Ondje bi ludovale i bilo im je veselo. Knez i svita posjećivali su ih potajice, noću. Ali one su htjele da ubiju svoje žene i ožene njih! Sve je to uvijek isto,ali kako ukrotiti ove sadašnje Daranke, pitaju se smušenjaci na vlasti.

Obucite im vojnička odijela, dajte im puške i pošaljite ih u Afganistan, ili u bilo koji božji stan, ali daleko od Dara. Za njima i Predsjednika i Kneza i Vladaricu i – neka se i ne vraćaju.

I bez njih će Sunce kružiti oko Zemlje, čim se zemlja negdje zabuni u svojim putanjama oko Sunca, da joj se ponovno ne omakne kakva ozbiljnija pogreška. Zbog toga žene polude, a muškarci se poubijaju.

Čim se putanja smiri, djevojčice će biti pitomo alevane, a psi će noću lajati na sjene i na brdo gore nad Gradom; kao i uvijek. I Grad valja popeti na vis, i zbog pogleda i zbog obrane, a to što je jedna poludjela – luda je vazda i bila. Dat ćemo joj oraha i vina. Milostivi smo, uobrazili smo da je tako.

Polude li međutim sve zajedno i svaka ponaosob, i mi svi skupa s njima, bit će jasno da se Svevišnji prestao smješkati. Da je Dar odložio nekud, na neku drugu policu u svojoj radionici.

(22.2.2011.)

Osmi

Dojadila Daranima slaba i neučinkovita vlast,iako su je oni sami izabrali na izborima. Sličnu sebi: glupu, slabu i neučinkovitu.

Tko sulud i željan vlasti, kao što su suludi ili posve poludjeli svi željni vlasti, tko izmoren gladi i prevarama vladajućih, tko ljut na sebe jer se ni u čemu ne snalazi, tko zato što se ni u čemu više i ne traži, tko izranjavan nevjerama najbližih, tko jadan – kakav se i rodio, tko ugrožen svima, svime i odasvuda, tko ovakav tko onakav, ali svatko od njih Daranin, stadoše se obavijesnim sustavima tajno dopisivati da se pobune. Kao i obično, nametnuo im se za vođu prosvjeda onaj vidno sulud i grabežljiv. Uslikavala ga dalekoglednica, gledali to svi.

Nu, vlastodržac i njegova vlast opljačkali su sve darske gradske riznice i sveli Dar na prosjački štap. Darani su postali sumnjičavi prema svakome tko se nametao za vođu; u njemu su vidjeli samo budućega pljačkaša. Tako su prosvjedovali bez ikakva vođe, baš kao što ovce bez pastira, a i bez ispaše – ljutito bleje i bezglavo hodaju okolo, ni same ne znajući kamo bi.

Prosvjednici Darani ipak su znali kamo hoće: pod prozore darskoj vlasti, da im obeća kako će odstupiti u ime – tada to nisu znali – još lupeškijih i još nesposobnijih koji će na vlast tek doći: Bit će to neki od onih koji prosvjeduju, a koji se pokažu kao najbeskrupulozniji i najbezočniji. Takvi uvijek isplivaju.

Prosvjedi su se stali ponavljati, a vlast udovoljavati prosvjednicima dobacujući im – gore s prozora darske uprave – sad ovo sad ono obećanje. Ono bi se još isti dan pokazalo lažnim ili naprosto nevaljalim, tako da su se i prosvjedi i prosvjednici umnožavali, već svakidanje.

Stalo se to pretvarati u naviku Darana; išli su u prosvjede protiv darskih vlasti kao u večernje šetnje. Dan u kojemu nije bilo prosvjeda nije bio ispunjen nikakvim zadovoljstvom niti ikakvom nadom, makar i lažnom. U prosvjedima su stali uživati ne samo nezaposleni, nego i starci i djeca; družili su se, pozdravljali.

Vlast uskoro tajnim odlukama i nevidljivim putovima upriliči da se na prosvjedima jeftino prodaje ili čak dijeli te u igrama na sreću dobiva tvrd kruh, tanak mrs i jeftini opijati pa je prosvjednika svakim danom bivalo sve više. Bilo im je to stanovito zaposlenje i način preživljavanja, vlast je tako lako i dalje vladala, kao i do tada. I kvarila sve, i moj zapis – čim su oni u njemu.

Prosvjedovanje se prometnulo u zanimanje, vlastima vrlo zanimljivo; vladali su pomoću prosvjednika protiv sebe, nastojeći ih imati što više. Hvalili su se kako je to postalo – »vrlo učinkovito«! A zašto uostalom postoje novine?!

(11.3.2011.)

Deveti

Vidiš dakle kako je ikakva stvarnost – osobito vlastita – posve nepotrebna Daru, osobito kada se učini da je on isto što i Grad. Djeluje odbojno. I doista kvari umjetninu.

Ipak se mora reći da je jedna ovdašnja bila zgođušna, bivša raspusna maturantica, svidjela se vladaocu, on ju je posadio uza se da mu vlast izgleda dopadljivija. Ma kakvi, kaže mi moja osobna dvorska luda, to je bilo samo usput, htio je on nju, onako raskalašenu. Pošto je vladalac izdahnuo i dalje žedan njezina međunožja i kada su ovdašnje ovce, koje su svi zvali »glasalačko tijelo«, zablejale da su gladne, na tron se prozirnom i bezočnom prijevarom uspeo prevarant koji im je obećao lažnu pastoralu. Da su se Darani složno ujedinili mogli su ga odmah potjerati, da im ne nanosi uskoro goleme štete, ali njima se dopalo to što ga u prijevarama i bezobrazluku nitko od njih nije uspio slijediti, a htjeli bi da mogu, toliko je bio uvjeren u sebe, a Darani takve obožavaju i kad bleje očite gluposti, a osobito ako se ponašaju kao tirani; takvima čak i darski pjesnici pjevaju pohvalnice, padaju u zanos pred njima!

Nije to ta stvarnost, kažu darski pjesnici, ta je stvarnost samo naša, pjesnička, iako se razlikuje tek u načinu govora, nema veze sa stvarnom stvarnosti. Vidite li kako je to: mi stvarnost i ne priznajemo, još od bitke na Kosovu – koja i nije naša, ali se nama obila o glavu – i one još nepotrebnije – pod Sisciom! Iako je ta pobjeda bila viteška, Europa je, ta pokvarena kučka, kao i obično, sve nas iznevjerila. Drznike na vlast, to osigurava stabilan poredak! Uočljivo narodno pjesništvo.

Međutim, tada nije bilo televizije pa je sve ispalo znatno uvjerljivije! Oslanjalo se na lažne svjedoke, što je kasnije postalo pravna i pjesnička norma. U Daru i u vascijelu orsagu, i vse posvud i tu k nami, kako već tko koga šćapi za jezik.

Dar bez Darana je ruina, upućuješ turiste da je razgledaju, Grad je to – turistički brbljivi prevaranti na uvijek divljem engleskom, koji nitko ne uspijeva valjano naučiti jer se i ne da pripitomiti – frfljaju lažne podatke iz knjiga, ili im iznose nepotrebne tobožnje činjenice, posve suvišne doista.

A Darani bez Dara – samo se veru po granama, strahota od mašte! To nemam kome ni reći, a nekmoli pokazati. Ovamo uostalom nitko i ne dolazi.

(19.3.2012.)

Deseti

Pjesnika je kao pljeve, i sami pjesnici su pljeva. I ja i svi Darani to znamo, ali tko-zna-zašto – odvajamo pljevu od žita. Ne, žito od pljeve! A nitko nije uspio dokazati da to tako nije dobro. I neće, ne bi bilo pekara, ne bi bilo ni pekarnica, što se svima čini još opasnijim, jer to je ovdje temeljno zanimanje budući da zidari moraju doručkovati. A trgovci moraju nekoga varati, sustav inače propada! Isus se nije na sve to niti obazreo, bio je tek u prolazu! Pun pljeve po obrvama i obrazima, s pljevom i na jeziku – bježao je iz knjige.

Osobito pjesme – tek su pljeva, doista. Sjajna pljeva! To je tako – samo dok Sunce sjaji, inače pljeve i nema. I mali haikuići v megli megleni i goleme poeme o sudbini naroda ili Bog-te-pitaj-o-čemu, sva ta pljeva lijeće tamo nekamo.

Seljaci iz okolice Grada na svoja su kamena gumna – pošto bi ovršili pšenicu – drvenim lopatama pajali zlatno zrnje, vijali ga u sunčan vjetar, u ljeto; pljeva je letjela za pljevnice, za pojate pa u obzor, tamo nad more, nad pučinu i nestajala nad crtom između mora i neba, iza zavičajnih čempresa. Ima čak i pučkih osmeraca o tome. Također punih pljeve, naravno.

Pošto bi namirili darske vlastodršce i odvezli im pšenicu bjelicu te tako svojim vrijednim rukama spasili Grad da se ne udavi u moru, seljaci su navečer – nakon posne večere i pogače od samljevena zlatna zrnja žita, uzimali gusle i guslali – sve samu pljevu!

Mogu se jedino nadati da ste uočili tu seljačku pra-mudrost. Sveučilišni profesori se u tome baš i ne snalaze, ali seljaci – također dakle Darani koji hrane Grad – shvaćaju smisao: ipak ne odvojiti pljevu od žita!

No, kad su izmišljena sokoćala i kad se ostvarilo proročanstvo da »gleda majmun sebe u zrcalo«, i seljaci su stali buljiti u te-ve, a njihova djeca nikada nisu vidjela ni žito ni pljevu; uskoro će izumrijeti, skupa s turistima.

(20.3.2012.)