Vuznašašče kajkaviane Mladena Kuzmanovića

Unatoč tome što unatrag posljednjih četrdesetak godina niz proučavatelja upozoruje na vrijednosti suvremene kajkavske književnosti, odnosno kajkavske književnosti razdoblja postmoderne, problem položaja tog korpusa u kontekstu nacionalne hrvatske književnosti nije niti izbliza razriješen. Kajkavski književnici (odnosno gotovo odreda bilingvalni kajkavsko-standardnojezični autori) koji se javljaju od 1970-ih naovamo, kao što su Ivo Kalinski, Zvonko Kovač, Stanislav Petrović, Zlatko Crnec, Božica Pažur, Ernest Fišer, Božica Jelušić, Ivan Golub, Denis Peričić, Valentina Šinjori i dr., suvremenu kajkavsku književnost, posebice poeziju, djelatno približavaju kako tokovima nacionalne književnosti tako i postmoderni kao globalnom fenomenu te u tom smislu na najbolji način opovrgavaju kvalifikacije o anakronosti, provincijalizmu i sličnim stereotipima koji joj se nerijetko pridaju. Stoga pred hrvatskom književnom znanošću stoji neodgodiva zadaća preispitivanja položaja kajkavskog udjela u nacionalnoj književnosti, a jedan od prvih proučavatelja koji je otvorio to pitanje bio je Mladen Kuzmanović.

Teorijski doprinos

Iako je u nacionalnoj filologiji ostao ponajprije zapamćen kao jedan od najznačajnijih tumača Krležnih Balada Petrice Kerempuha te kao priređivač pretisaka vrijednih starih publikacija, ili pak kao vrsni dijalektolog na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, odnosno kao dugogodišnji voditelj Zagrebačke slavističke škole te glavni urednik časopisa Vijenac, do danas nije, čini mi se, dovoljno uočen Kuzmanovićev veliki doprinos proučavanju suvremene kajkavske književnosti, kojim se područjem posebno bavio 1970-ih.

U širokom rasponu Kuzmanovićevih istraživačkih interesa povezanih sa suvremenom kajkavskom književnošću, na prvom bih mjestu izdvojio njegov doprinos samom shvaćanju pojma kajkavska književnost. Najčešći naziv koji je do tada bio korišten za imenovanje kajkavske (i čakavske) književnosti, bio je dijalektalna/dijalektna književnost, te ga je koristio i sam Kuzmanović, ali uz napomenu kako taj termin i nije najpogodniji zbog negativnih konotacija »koje, osobito nestručnjaci, projiciraju u termin dijalekt. Posve se naime krivo smatra da je dijalekt kao sustav podređen jeziku, a iz krivog vrednovanja sustava izvode se opet i značajke književnih korpusa na kajkavštini i čakavštini u odnosu na literaturu pisanu standardnim jezikom«. Kuzmanović, dakle, kajkavsku književnost želi osloboditi tereta njezina izražajnog medija, odnosno mišljenja prema kojima kajkavska književnost zaostaje za onom na standardnom jeziku jednako kao što kajkavski jezik zaostaje za standardnim jezikom. Radi se o mišljenjima koja pogrešno nestandardne jezične varijetete – dijalekte – smatraju manje vrijednim jezičnim varijetetima u odnosu na standardni jezik. Naime, dijalekti se, kao što svjedoči suvremena jezikoslovna misao, od standardnog jezika razlikuju prije svega samo po društvenom (i političkom) statusu i geografskom rasprostiranju, ne i po inherentnim jezičnim obilježjima, a kamoli umjetničkim potencijalima.

S obzirom na takvo gledanje na problem izražajnog medija kajkavske književnosti, Kuzmanović iznosi i mišljenje da kajkavština predstavlja jednako vrijedan jezik književnosti kao i bilo koji drugi jezik. Stoga, propitujući kriterije prema kojima bi se novija kajkavska književnost trebala vrednovati, Kuzmanović zaključuje da »[d]ijalektalnu liriku možemo i moramo vrednovati istim mjerilima kao i onu na štokavkom književnom jeziku – znači samo kao poeziju, kao umjetničko djelo, bez obzira na dijalekt«, dodajući i mišljenje kojim potvrđuje da je kajkavska književnost ravnopravna onoj na standardnom ili bilo kojem drugom jeziku: »Pristup dijalektalnoj lirici ponajprije je pristup (i otkriće) umjetnosti riječi, kao uostalom i pristup svakoj poeziji«.

Književno-kritički interes

Osim spominjanih teorijskih upozorenja, Kuzmanović je mnogo veći doprinos dao na analitičkom planu. Tako je bio među prvima koji su prepoznali neke od danas najistaknutijih kajkavskih književnika, kao što su Ivo Kalinski i Ernest Fišer. Što se tiče Kalinskog, Kuzmanović, naime, već 1971. godine, dakle netom što se Kalinski uopće i pojavio na književnoj sceni, napominje kako se taj pjesnik »otkrićem crne jezgre« vlastita jastva bitno odmiče od dotadašnje tradicije kajkavskog pjesništva: s Kalinskim, napominje Kuzmanović, »dileme, krize i senzibilni ponori suvremenog hrvatskog intelektualca postaju konačno preokupacijom kajkavske dijalektalne lirike«. Kuzmanović je, dakle, među prvim prepoznao kako je Kalinski »prevladao okamenjene zakonitosti tematske konstrukcije koje su u kajkavskoj dijalektalnoj poeziji aktualne već gotovo pola stoljeć.«. Jednaku je vrijednost prepoznao i u prvoj kajkavskoj zbirci Ernesta Fišera Morje zvun sebe (1978), koja je osim modernog senzibiliteta i žanrom pjesme u prozi donijela bitne inovacije u prostor suvremenog kajkavskog pjesništva.

Osim napisa o pojedinačnim književnicima, djelima ili fenomenima književne kajkaviane, Kuzmanović je velik doprinos proučavanju kajkavske književnosti dao i svojim člankom Nasljednici i istraživači, u kojem je među prvima ponudio sintezni pogled na dvadesetstoljetno kajkavsko pjesništvo, ponudivši i njegovu periodizaciju. Naime, Kuzmanović u svojem članku razlikuje tri osnovne generacije/grupacije kajkavskih pjesnika. Prvu bi činili pjesnici prve polovice 20. stoljeća, počevši od Antuna Gustava Matoša s početka stoljeća do Ivana Gorana Kovačića na polovici stoljeća. Matoš je, naime, 1900. objavio svoje kajkavske stihove, slijedile su zbirke Dragutina Domjanića, Frana Galovića, Miroslava Krleže, Nikole Pavića i nekih drugih, a »zvjezdanu fazu« kajkavske književnosti, kako ju je nazvao Kuzmanović, zatvara zbirka Ognji i rože Ivana Gorana Kovačića (1945.).

Goranovom zbirkom i konačnim izdanjem Krležinih Balada iz 1946. »zvjezdana faza« nije bila zatvorena samo simbolički nego i doslovno: Matoš, Galović i Goran su mrtvi, a Krleža i Pavić (potonji samo privremeno) prestali su se javljati kajkavskim stihovima. Stoga se očekivala pojava nove generacije kajkavskih pjesnika, pred kojom je stajao i nimalo lak izbor. Naime, kako dobro primjećuje Kuzmanović, generacija kajkavskih pjesnika koja se pojavila nakon 1945. morala se »odlučiti samo za jednu od dviju mogućih, vječnih alternativa: variranje elemenata već otkrivenog, poznatog estetskog repertoara prethodnika ili traganja za vlastitim izričajima i tematskim tvorbama«. Kada pogledamo ostvaraje prvih predstavnika nove generacije, moramo, kao i Kuzmanović, zaključiti kako su bili skloniji prvoj opciji. Stoga Kuzmanović prvu generaciju poslijeratnih pjesnika koja je ostala na tragu međuratne kajkavske lirike naziva »nasljednici«, a drugu generaciju koja je otvorila neke nove putove »istraživači«.

Što se tiče »nasljednika«, prema Kuzmanovićevoj klasifiaciji radi se o pjesnicima koji su se pojavili u razdoblju od završetka »zvjezdane faze« do početka izlaženja časopisa Kaj: Ivo Sokač, Florijan Andrašec, Ljubica Konjević, Mirko Radušić, Stjepan Draganić, Fran Koncelak, Anđela Vokaun Dokmanović, Stjepan Bence, Ljubica Duić, Stanko Dominić, Milan Krmpotić i dr. Analizirajući poetska pisma spomenutih pjesnika, Kuzmanović s pravom primjećuje kako se tek Stjepan Bence pokazao »kao prva odista svježa, titrava zelena nit« te kako su »izvjesno osvježenje« donijele i zbirke Mirka Radušića i Stjepana Draganića, no ipak su i oni najvećim dijelom nasljedovali zavičajno-impresionističke i socijalne teme kojima je bio okupiran veći dio međuratnoga kajkavskog pjesništva. Isto tako, dok su zavičajni impresionizam i socijalna angažiranost međuratnih kajkavskih pjesnika bili dominantni tokovi ne samo kajkavskog nego i dobrog dijela ostatka hrvatskog pjesništva, njihovo reproduciranje u drugoj polovici 20. stoljeća, kada se nacionalna književnost okreće novim dominantama, poput egzistencijalizma, nadrealizma i konkretizma 1950-ih, odnosno filozofičnosti i pojmovnosti 1960-ih, predstavljalo je anakronizam – što je tu drugu generaciju kajkavskih pjesnika 20. stoljeća još više udaljavalo od nacionalnih književnih krugova, periodike i izdavača. S obzirom na to, previše i ne čudi činjenica što je kroz tih dvadesetak godina (1950-1970.) tiskano svega petnaestak zbirki kajkavske poezije, odnosno da se pojavilo tek desetak novih kajkavskih pjesnika.

Veliku razliku među pjesnicima prve i druge generacije predstavlja i činjenica da osim toga što su se svojim poetikama uklapali u tokove nacionalne književnosti, pjesnici iz prve polovice 20. stoljeća uglavnom su bili jednako uspješni stvaratelji i na standardnom jeziku, počevši od Matoša preko Galovića i Domjanića do Krleže i Gorana, dok su tek neki svoje opuse ostvarili samo na kajkavskom jeziku, kao što je Nikola Pavić i neki drugi, dok su pjesnici druge generacije pisali uglavnom samo kajkavskim jezikom. Dakako, pjesnici su druge generacije mogli postati značajna imena nacionalne književnosti i pišući samo kajkavskim jezikom, no za njih je korištenje kajkavštine očito značilo i pisanje o kajkavskim temama, odnosno kajkavskim stilom, što je zapravo impliciralo imitaciju međuratne kajkavske generacije koja im je očito predstavljala jedini uzor. Drugim riječima, kajkavski pjesnici prve poslijeratne generacije očito su ignorirali pjesničku produkciju i nove tokove koji su se događali izvan kajkavskog pjesništva.

O važnosti časopisa Kaj

Govoreći o skupini kajkavskih pjesnika koji su poslijeratno kajkavsko pjesništvo oslobodili utega tradicije i okrenuli ga novim smjerovima, Kuzmanović je među prvima ozbiljnije vrednovao i ulogu časopisa Kaj u revitalizaciji i reafirmaciji kajkavske književnosti. Naime, u razmatranjima razloga zbog kojih je 1970-ih došlo do kvantitativne, a zatim i kvalitativne obnove kajkavskoga pjesništva, Kuzmanović je upozorio kako »[z]natnije promjene u suvremenoj kajkavskoj lirici nastaju... tek nakon 1968. na stranicama časopisa ‘Kaj’ i na estradi kajkavskih recitala u Zelini i Zlataru, kad se u vrlo kratkom vremenskom roku javila grupa mlađih pjesnika, koji su bili dovoljno udaljeni od međuratne tradicije (a još više zaokupljeni vlastitim vizijama) da bi podlegli ljepoti, ali i shemama koje su nam namrli začetnici novije kajkavske lirike. Kao izrazitije pjesničke individualnosti iz te skupine valja izdvojiti (i zapamtiti) Zlatka Crneca, Vericu Jačmenicu, Ivu Kalinskog, Zvonka Kovača, Mariju Novak, Božicu Pažur i Stanislava Petrovića. Ako se dio generacije pjesnika koji su se javili neposredno nakon rata gotovo slomio pod bremenom prebogata nasljeđa (ali je ipak pridonio očuvanju kontinuiteta novije kajkavske književnosti), generacija koja, eto, dolazi na najboljem je putu da nam otkrije nove, još neslućene ljepote i vrijednosti kajkavske riječi. Umorne nasljednike zamijenili su istraživači«.

Osim časopisa Kaj i recitala u Zelini i Zlataru, Kuzmanović s pravom upozorava kako su obnovi kajkavskog pjesništva pridonijeli i izdavački projekti koji su 1971. pokrenuti u Čakovcu u okviru Kulturno-prosvjetnog društva (KPD) »Zrinski« i njihova Kajkavskog kalendara/kolendara, te nakon njegova ukinuća iste godine, u sljedećih desetak godina u sklopu Biblioteke poezije njegova pravnog nasljednika Tiskarsko-izdavačkog zavoda (TIZ) »Zrinski« u Čakovcu. Ali, Kuzmanović kao najvažnijeg čimbenika obnove ipak izdvaja časopis Kaj: »Koincidencije mogu biti slučajne, događaji su možda potekli iz drugih ishodišta i odvijali se logikom različitom od pretpostavljene, ali ipak ostaje neoboriva činjenica da tek poslije (a nikako prije) dva uspješna godišta Kaja dolazi 1970. do pokretanja prvo zelinskog, a godinu kasnije i zlatarskog recitala suvremene kajkavske lirike. Toj se konstataciji uspješno može prigovoriti tezom da nijedan časopis, ma kako vješto bio vođen, nije uspio pokrenuti nepostojeće. Posve je jasno da je veći broj u Kaju objavljenih pjesnika pisao kajkavsku poeziju i ranije i da je zanimanje publike za kajkavsku literaturu postojalo i prije prvog broja tog časopisa«. No, Kuzmanović napominje: »[s]igurno je, isto tako, da su tek Kajem oba do tada odvojena toka sretno ujedinjena u zajedničku maticu i da upravo časopis datira početak razdoblja kad se na kajkavštini mnogo više piše, čita i objavljuje«.

Mogli bismo se složiti s ovakvim Kuzmanovićevim razmišljanjem, jer je neoboriva činjenica kako je Kaj ipak bio prvi koji je pokrenuo sustavnu afirmaciju kajkavske književnosti, a zatim su slijedili svi drugi. Odnosno, Kaju se mora priznati da je ako ništa drugo bio okidač nakon kojeg se dogodila eksplozija kajkavske lirike.

Kuzmanović je s pravom upozorio na još jednu zaslugu časopisa Kaj, a to je stvaranje recepcijskih okvira za kajkavsko pjesništvo: »Protivno starim i lošim redakcijskim običajima, Kaj nije čekao publiku – on ju je (uredništvo, dakako) sam stvorio. S više od dvije tisuće stalnih pretplatnika i nakladom koja u prosjeku prelazi pet tisuća primjeraka po broju (a u pojedinim slučajevima penje se do gotovo nevjerojatnih deset ili trideset tisuća svezaka), časopis Kaj je suvremenoj kajkavskoj književnosti osigurao (animirao i usmjerio) izvanredno brojan, širok i slojevit čitateljski krug«. Kuzmanović takav zaključak temelji na činjenici da je prije pojave Kaja recepcijsko područje kajkavske književnosti, ali i općenito kajkavske kulture i znanosti, bilo prepušteno tek pojedinačnim i nesustavnim inicijativama te je Kaj na određeni način morao krenuti od nule – i što se tiče utemeljenja vlastite koncepcije i što se tiče animiranja kako autora tako i publike: »U projektu bez pravih prethodnika nema mogućnosti ugledanja na već poznate uzorke ili preuzimanja gotovih shema i rješenja. Od samog početka, svakim brojem, tvori se vlastiti identitet i specifični model edicije. Kaj (uredništvo) je u tome uspio izuzetno brzo«.

Što se tiče Kajevih preteča, Kuzmanović spominje Kajkavski kalendar/kolendar, Zagorski kalendar/godišnjak i Međimurski kalendar, te bez ikakvih daljnjih objašnjenja, ali s pravom, konstatira kako su bili »svakako korisna (izdanja)... ali istodobno suviše prigodna, tematski šarolika, male naklade i nedostatna opsega za ostvarivanje ozbiljnih znanstvenih i izdavačkih programa«. Stoga izvodi zaključak: »[k]ad danas dakle govorimo o uspješnom razdoblju kajkavske književnosti (1971.-1974.), kad spominjemo aktivnije izdavače i zainteresiranu publiku, ulogu Kaja u ovim promjenama valja svakako imati na umu«.

Kuzmanović je bio i među prvim bibliografima časopisa Kaj, odnosno među prvima je pokušao usustaviti njegov sadržajni profil. Tako već krajem 1973., dakle svega pet godina nakon njegova pokretanja, donosi svoje opservacije o časopisu te bibliografiju kajkavskim jezikom pisanih književnih tekstova te članaka o kajkavskim temama objavljivanima u prvih pet godišta Kaja (1968.-1972.). Kuzmanović u tom korpusu prepoznaje četiri tematsko-žanrovske dominante, koje zatim raščlanjuje na nekoliko manjih: »1. Starija kajkavska književnost; A) Tekstovi, B) Rječnici. 2. Novija kajkavska (dijalektalna) književnost; A) Poezija, B) Dječja kajkavska poezija (popjevke najmlajših), C) Prozni tekstovi (Ulomci romana, novele, pripovijetke), D) Dramski tekstovi, E) Crtice, zapisi i anegdote. 3. Dokumenti (jezični i povijesni). 4. Studije, rasprave, eseji, članci; A) Jezične studije, B) Književne studije«.

Iako je izložena Kuzmanovićeva klasifikacija vrlo uvjerljiva, ipak ne može poslužiti kao cjeloviti pregled Kajeva sadržaja s obzirom na to da u nju, kako i napominje sam priređivač, nije uvrstio nekajkavske tekstove i tekstove koji govore o nekajkavskim temama. Kuzmanović u posebnoj bibliografiji donosi i pregled osvrta na časopis Kaj u različitim periodicima u istom razdoblju, iz koje je vidljivo kako su o Kaju kratke izvještaje objavljivale mnoge tadašnje nacionalne, ali i regionalne i lokalne novine i časopisi.

Panorama suvremene kajkavske proze i drame

Osim teorijskih i analitičkih, Kuzmanović je dao i zapažen antologičarski doprinos suvremenoj kajkavskoj književnosti, i to s obzirom na sva tri književna roda. Tako je 1973. Kuzmanović kao poseban broj Kaja priredio manji panoramski pregled kajkavskog proznog i dramskog stvaralaštva, pod naslovom Primjeri novije kajkavske proze. Svjestan vrlo malog korpusa koji ima pred sobom zbog toga što je u kajkavskom književnom stvaralaštvu uvelike prevladavala poezija, Kuzmanović u predgovoru svoje panorame ističe kako njegov izbor ne predstavlja antologiju, već »prvi zbornik tekstova iza kojeg će, nadamo se, slijediti i drugi posvećeni istoj temi. Stoga svrha Primjera nisu dovršene sheme, sudovi i definicije. Vjerujemo, međutim, da će ih serija sličnih zbornika, kada bude zaključena, sigurno potaknuti«. U zbornik su, kako također navodi priređivač, uvrštena »najznamenitija imena nove kajkavske proze«. Pritom se pod pojmom »nove« misli na onu objavljivanu u Kaju od 1968. do 1972., a pod »prozom« se, kao što je vidljivo iz sadržaja (ne i iz priređivačevih opaski), ne misli samo na pripovjedačka djela što pojam proze obično obuhvaća, nego i na dramske tekstove pisane prozom.

Od pripovjedačkih tekstova Kuzmanović u svoj zbornik uvrštava pripovijetke Stjepana Draganića (Otec bog na najži, Ču-ču Štjef, Dežđ, Selski pes denes), Ivana Horvata (Bel nit, Pot, Rak), Verice Jačmenice Jazbec (Mata, Krava) i Ive Strahonje (Mejaš Pavel, Pod jednim šeširom i jednim cvijetom, Sprevod Reze Petakove). Unatoč tome što vrlo mali dio tih tekstova predstavlja antologijske dosege ukupne kajkavske prozne produkcije, važnost ovog malog panoramskog pregleda suvremene kajkavske proze bila je u tome što je njime Kuzmanović upozorio na činjenicu kako i taj do tada zapostavljeni žanr kajkavske književnosti doživljuje, za sada barem u kvantitativnom smislu, svoju revitalizaciju. Od dramskih tekstova, Kuzmanović je u svoj zbornik uvrstio Prekupce Stjepana Draganića, Parade mora biti, Pogan i Popodne u Gruntovcu Mladena Kerstnera, Puntari, hahari i jen šašavi pop Ante Krmpotića te General i njegov lakrdijaš Marijana Matkovića. Izbor tih tekstova predstavljao je pak prvu panoramu suvremene kajkavske dramske produkcije pokazavši sav njezin tematsko-žanrovski raspon, od humorističko-ruralnih komedija do kritičko-ironijskih i tragičnih (pseudo)povijesnih drama.

Antologija kajkavske lirike

Kao jedan od najrevnijih pratitelja suvremene kajkavske književne, a pogotovo pjesničke produkcije, Kuzmanović je 1975. kao poseban (tro)broj Kaja priredio i Antologiju novije kajkavske lirike. Ta je antologija značajna zbog toga što predstavlja dotad najopširniji i najobuhvatniji izbor novijega kajkavskog pjesništva te prvi izbor koji je većim dijelom obuhvatio i tada recentne kajkavske pjesnike. Što se tiče autora zastupljenih u tom korpusu, Kuzmanovićeva antologija obuhvaća kajkavske pjesnike od 1900. (Matoš) do same godine nastanka antologije – ukupno četrdesetak pjesnika i preko gotovo dvjesto pjesama, što je trostruko više autora i dvostruko više pjesama od posljednje antologije kajkavskog pjesništva, Antologije novije kajkavske lirike Nikole Pavića iz 1958. godine (koja broji petnaestak autora i devedesetak pjesama). S druge strane, Kuzmanović je osim klasika kajkavske književnosti i njihovih sljedbenika u svoju antologiju uvrstio i dvadesetak recentnih kajkavskih pjesnika, uključujući i one koji do tada još nisu bili izdali vlastitu zbirku kajkavskih pjesama, već su se samo pojedinačnim pjesmama pojavili na recitalima kajkavskog pjesništva ili u periodici, ponajprije u Kaju.

Zbog navedenih je razloga u razmišljanjima o toj antologiji Ernest Fišer i napomenuo da Kuzmanoviću treba »priznati da je pokazao ne samo dovoljno antologičarske otvorenosti i smionosti, nego i iznimno rafiniran osjećaj i znanje, posebno za afirmiranje novih pjesničkih talenata«. Joža Skok je pak ocijenio kako je Kuzmanović u sastavljanje te antologije očito pristupio »[s] najviše kritičkih pretenzija, odgovornosti, teorijske i književnopovijesne upućenosti« te »nastojanja za osobnošću izbora i istovremenu njegovu estetsku pouzdanost«.

Kuzmanovićeva Antologija je po prvi put pokazala i bogatstvo te raznolikost novije kajkavske lirike, i u geografskom i u jezičnom i u stilskom pogledu. Što se tiče geografskog i jezičnog aspekta, zastupljeni su autori iz svih kajkavskih regija te su njihove pjesme pisane specifičnim varijetetima tih mikroregija kajkavskoga govornog područja. Kuzmanović konkretno spominje međimurski, podravski, zagorski, prigorski, zagrebački, somoborski i goranski krug. Matoša, Domjanića i Krležu izdvaja kao samosvojne ličnosti koje nije moguće vezati ni/samo uz jedan geografski prostor.

Što se tiče stilsko-tematskog aspekta, Kuzmanović, kao i u ranije spomenutom članku, jasno razlikuje tri faze kajkavske lirike od 1900. do 1974 (koje opširnije ne opisuje): prvu koja počinje s Matošem (1900.), a završava Međimurskom zemljom Nikole Pavića (1951.), drugu koju tvore prve poslijeratne generacije, među kojima kao najznačajnije predstavnike izdvaja Mirka Radušića, Stjepana Draganića i Stjepana Bencea, te treću koja stasa 1968. u Kaju i na recitalima kajkavske lirike, iz koje kao najznačajnije predstavnike izdvaja Zlatka Crneca, Vericu Jačmenicu, Ivu Kalinskog, Zvonka Kovača, Mariju Novak, Božicu Pažur i Stanislava Petrovića. Pritom osim »vuznašašča kajkavske lirike u razdoblju između dva svjetska rata« favorizira generaciju nakon 1968. godine, što je, osim iz predgovora u kojem to eksplicira, jasno vidljivo i iz same antologije.

Opredijelivši se, naime, za redoslijed pjesnika »prema vremenu njihova javljanja u novijoj kajkavskoj lirici«, kako stoji u napomeni prije prve uvrštene pjesme, Kuzmanović je prvo predstavio klasike kajkavske književnosti prve polovice 20. stoljeća koje su kanonizirale i dotadašnje (ne samo kajkavske) antologije, poput Matoša, Galovića, Domjanića, Krleže Pavića i Gorana, kojima je dodao Tomislava Prpića, Mihovila Pavleka Miškinu, Stjepana Bencea, Blanku Dovjak Matković, Grgura Karlovčana, Adalberta Pogačića, Stanka Dominića i Zvonka Milkovića. Od pjesnika prijelazne faze prema postmoderni (1951.-1968.), uvrstio je Stjepana Draganića, Frana Koncelaka, Mirka Radušića, Melitu Runje, Paju Kanižaja, Anđelu Vokaun Dokmanović i Stjepana Jakševca. Najviše prostora posvećuje najnovijim pjesnicima, kako onima koji su donijeli nove impulse u suvremeno kajkavsko pjesništvo, kao što su Ivo Kalinski, Zlatko Crnec, Zvonko Kovač, Božica Pažur, Stanislav Petrović, pa i Verica Jačmenica i Marija Novak, koje Kuzmanović po prvi put uvrštava u neku kajkavsku antologiju, tako i onima koji su njegovali tradicionalnija pjesnička pisma, kao što su Ivica Jembrih, Stanko Kancijan, Ivan Horvat, Božena Loborec, Josip Jurjević, Josip Ozimec, Drago Ulama, Zdravko Čadež, Katica Šimec, Mirko Hadrović, Željko Reiner, Dragutin Feletar, Vladimir Šenjug i Ivica Kutnjak.

S obzirom na to ispada da je suvremena kajkavska književnost dala jednak ili čak veći broj vrijednih uradaka od one prve polovice 20. stoljeća. Kuzmanović to objašnjava željom da afirmira upravo najnovija imena kajkavskog pjesništva: »U revalorizaciji cjelokupne novije kajkavske lirike afirmacija njihovih imena [misli se na pjesnike nakon 1968.] bila je velika intimna želja sastavljača ove antologij.«. Disproporcija danog antologijskog prostora u korist suvremenih pjesnika bila je, drugim riječima, svjesna žrtva afirmacijskih, a ne strogo verifikacijskih namjera, a to je, uostalom, vjerojatno barem dijelom porez koji je morao platiti s obzirom na to da je pokušavao usustaviti korpus koji se tek pojavio.

Kuzmanovićeva je Antologija, što nije manje važno, bila do tada najopremljenija brojnim dodatnim sadržajima. Uz svaku pjesmu se objašnjavaju manje poznate kajkavske riječi, a na kraju antologije donose se i kratke biobibliografije zastupljenih autora. Osim toga, izbor pjesnika popraćen je predgovorom i pogovorom u kojima je priređivač precizirao korpus koji je uzeo u obzir te objasnio vlastite kriterije za izbor pjesama, a dao je i svojevrsnu periodizaciju i interpretaciju korpusa koji uvrštava u svoju antologiju razlikujući, kao i u ranije spominjanom članku, tri generacije kajkavskih pjesnika. Što se tiče korpusa koji je uzeo u obzir, Kuzmanović navodi kako su ga osim objavljenih zbirki kajkavske poezije i dotadašnjih antologija kajkavske lirike činili suvremena kajkavska književnost objavljivana u časopisu Kaj (1968.-1974.), zbornici s recitala kajkavske lirike u Zelini (Zeleni bregi Zeline, 1970.-1974.), Zlataru (Zbor kajkavskih pjesnika, 1971.-1973.) i Samoboru (Horvacka zemlica, 1971.), te posebna antologija kajkavskog pjesništva o Međimurju Popevka zemlji (1971.). Pri tome on ukazuje na često dvojbene kriterije i raspored građe u zbornicima te, kao i u ranije spominjanom članku, na presudnu ulogu časopisa Kaj za kvantitativni i kvalitativni napredak kajkavskoga pjesništva.

Zaključak

Kao što je bilo vidljivo, Mladen Kuzmanović se bavio različitim pitanjima i aspektima povezanima sa suvremenom kajkavskom književnošću, od teorijskih problema, preko analitičkih ogleda o pojedinim autorima do sintetskih studija, a priredio je i preglede suvremene kajkavske prozne, dramske i pjesničke produkcije, od kojih Antologija novije kajkavske lirike (1975.) predstavlja svakako najvrednije djelo. Iznimno su važni i njegovi stavovi o ulozi časopisa Kaj u profiliranju i afirmiranju tada nastajuće kajkavske književnosti. Ostvareno u svega nekoliko godina tijekom 1970-ih, dakle u vrijeme kada i dolazi do ponovne, druge obnove kajkavske književnosti, Kuzmanovićevi prilozi većinom predstavljaju i prve doprinose proučavanju pojedinih fenomena suvremene kajkaviane što im daje još veću važnost.

Literatura:

Domjanić, Dragutin: Izabrane pjesme. Prir. Mladen Kuzmanović. Matica hrvatska, Zagreb 1998.

Domjanić, Dragutin: Pjesme. Prir. Mladen Kuzmanović. Riječ, Vinkovci 1998.

Fišer, Ernest: Dekantacija kajkaviana: rasprave i kritike o hrvatskom poslijeratnom kajkavskom pjesništvu. Revija, Osijek 1981.

Galović, Fran: Izbor iz djela. Prir. Mladen Kuzmanović. Riječ, Vinkovci, Pauk, Cerna, 1999.

Galović, Fran: Zeleni oblak. Prir. Mladen Kuzmanović. Mozaik knjiga, Zagreb 2000.

Kuzmanović, Mladen: Otkriće crne jezgre: marginalije uz kajkavsku liriku Ive Kalinskog. Kaj, 4(1971), br. 7-8, Zagreb 1971., str. 23-26.

Kuzmanović, Mladen: Rječnik i komentar Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Liber, Zagreb 1972.

Kuzmanović, Mladen (ur.): Primjeri novije kajkavske proze. Kaj, 6(1973), br. 11-12, Zagreb 1973..

Kuzmanović, Mladen; Mesarić, Želimir: Gartlic kajkavski ili Reč je materina od đemanta sakega preštimanejša. Kaj, 7(1974), br. 9, Zagreb 1974., str. 7-40.

Kuzmanović, Mladen: Hrvatska dijalektalna poezija. U: Skok, Joža etc. (ur.): Kajkavski zbornik: izlaganja na znanstvenim skupovima o kajkavskom narječju i književnosti u Zlataru 1970-1974. Narodno sveučilište »Ivan Goran Kovačić«, Zlatar 1974.

Kuzmanović, Mladen (ur.): Antologija novije kajkavske lirike. Kaj, 8(1975), br. 3-5, Zagreb 1975.

Kuzmanović, Mladen: Rieč človečja ili sloboda posvjedočena pjesmom. U: Fišer, Ernest: Morje zvun sebe. »August Cesarec«, Zagreb 1978., str. 49-53.

Kuzmanović, Mladen: Kerempuhovo ishodište: geneza »Balada Petrice Kerempuha« Miroslava Krleže. Izdavački centar Rijeka, 1985.

Kuzmanović, Mladen: Nasljednici i istraživači (Globalne napomene o poslijeratnoj kajkavskoj lirici). U: Kalinski, Ivo (ur.): Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu: zbornik radova sa skupova u Krapini. Krapina, Kajkavsko spravišče, 1993., str. 54-61.

Kuzmanović, Mladen: Krleža u sjeni Terezije: Krležina protuslovlja i tvorbeni elementi Balada: Terezija Goričančeva. Matica hrvatska, Zagreb 1998.

Mićanović, Krešimir: Hrvatski s naglaskom. Disput, Zagreb 2006.

Skok, Joža: Kajkavski kontekst hrvatske književnosti: književno-povijesne i kritičko-teorijske studije i rasprave. TIZ »Zrinski»-ZZKFFZG, Čakovec-Zagreb 1985.