Vrijeme svijeta, vrijeme razlika i vrijeme trenutka

Jedna od najpoznatijih slika Salvadora Dalija – Postojanost pamćenja – prikazuje otopljene satove u ispražnjenom prostoru. Motiv nestajućeg vremena u prostoru pustinje slika je mehaniziranog svijeta u kojemu čovjekova prisutnost nije zabilježena. Ako su ti »mekani satovi metaforička predodžba vremena koje istodobno proždire samo sebe i sve postojeće« (G. Neret), postavlja se pitanje – kako čovjek može (pre)živjeti u svijetu koje ne može preživjeti vlastito vrijeme? U takvom dehumaniziranom vremenu sužava se čovjekov prostor, a time i prostor kulture, koja je njegovo najviše ostvarenje.

Međutim, nasuprot svim suvremenim negativnim trendovima smanjivanja kulturnih dobara, još uvijek postoji niz vrijednih i upornih kulturnih radnika koji usprkos kulturološkom sivilu svojim neumornim pismom rasvjetljuju stvarnost. Jedna od njih svakako je i Darija Žilić – hrvatska književnica, kritičarka, prevoditeljica, stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskoga radija, dugogodišnja voditeljica programa »Mama čita« u Multimedijalnom institutu u Zagrebu, voditeljica tribine Dekonstrukcija u Hrvatskom društvu pisaca, kao i književne tribine u Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Sudionica je mnogih domaćih i inozemnih pjesničkih festivala, a njen dugogodišnji književni rad popraćen je dvjema vrijednim nagradama: za pjesničku zbirku Pleši, Modesty, pleši dobila je nagradu Kiklop, a za esejističku knjigu Muza izvan geta nagradu Julije Benešić. Prošle je godine (2012.) izdala je svoju prvu knjigu kratkih priča Omara, u kojoj pokušava odgovoriti na izazove suvremenog vremena »konciznim, literarno odnjegovanim crticama, unoseći u ta ostvarenja osebujnu kritičarsku akribiju, ali i nezaobilazni lirski senzibilitet« (Lj. Car Matutinović).

Omara je zbirka kratkih priča strukturno podijeljena u četiri ciklusa u kojima »autorica propitujući fenomene tijela, urbaniteta, svakodnevnoga života, ali i pitanje identiteta u suvremenom društvu, svojim stilski izbrušenim zapisima nepretenciozno ocrtava sliku vremena iz perspektive mlade žene« (Z. Jerkić). Vrijeme je uistinu temeljni unutrašnji impuls ove zbirke, a to vrijeme nije samo puki protok ili meteorološka činjenica, već i pokretljiva višedimenzionalna galaksija u kojoj je moguća i simultana prisutnost svega u svemu. Omara zapravo predstavlja vrijeme svijeta, odnosno vrijeme preispitivanja sustava vrijednosti našega svijeta, vrijeme opasnih dokolica, vrijeme sumnji u sebe, ali i vrijeme u kojem je potrebno odgovoriti na dva ključna pitanja: Koji je smisao pisanja i gdje se nalazi sreća?

Svjetove koji zaokupljuju pripovjedačicu obilježava očita antiteza. Istovremeno supostojanje svijeta umjetnosti i svijeta burzovnog mešetarenja, svijeta kulture i svijeta nasilja, demokratičnosti Zapada i mistike Istoka, samo pojačavaju kontraste u kojima balansiraju naši životi. U takvom vremenu svijeta pripovjedačicu izrazito zanima što je s umjetnošću; stoga su mnoge priče u Omari posvećene upravo toj problematici, čime njezina knjiga dobiva uokviren oblik. Naime, prvi i posljednji ciklusi su izrazito autopoetički. Pisanje ima smisla ako se osjeća radost, unutrašnje zadovoljstvo koje se manifestira ciktanjem, palucanjem usplamtjele utrobe koja će iznjedriti malo tekstualno tijelo (Ciktanje). Motivima snijega i soli pripovjedačica pak nas navodi na zaključak da pisanje daje radost i okus životu, unatoč tome što se paradigma pisanja i njegova moć okrenula naglavačke (što odlično opisuje igrom riječi pobratimstvo ljudi u sobama). Tražeći sugovornice za književne teme, autorica piše književne poslanice drugim spisateljicama u kojima promišlja o statusu pjesnikinja u društvu i položaj književnosti u zemlji i svijetu. Time se Darija Žilić u Omari izravno nadovezuje na teme koje su stalna okupacija njezinih eseja.

U svojoj esejistici autorica se bavi intelektualnom detekcijom i raščlambom malignih čvorišta koja usporavaju nenasilnu evoluciju društva, čime se dokazuje kao okretan komentator političkih, socioloških i kulturnih zbivanja. Možda u tom kontekstu također treba spomenuti knjigu Nomadi i hibridi. To je ustvari mala kulturološka enciklopedija koja se bavi prikazom suvremenih filozofa, aktivista, književnika, a u kojoj Žilićeva jasno govori što se načelno prešućuje, ističe ono što se ne nameće, podsjeća na ono što se zaboravlja, te uporno inzistira na temeljnoj činjenici stvaranja, a to je – užitak. U Omari autorica iznova preispituje svrhu vlastitog stvaranja i smisla književnih nagrada, pa listanjem Dostojevskoga koji je nabavljen na nekom buvljaku kao da opipava svoj umjetnički status u društvu, te na kraju autoironično zaključuje kako je kultura toliko udaljena od stvarnog života da joj treba na vrijeme izmaknuti (Kultura).

Drugi ciklus zbirke Omara bavi se vremenom razlika koje se manifestira u obliku simboličkih putovanja. Odlasci u neki drugi grad, stranu zemlju ili svoju prošlost samo su početak traženja vlastitog identiteta. Svaki lik koji susrećemo u ovim kratkim pričama karakterizira svojevrsna obilježenost. Bez obzira na to susrećemo li likove iz drugih kultura (Isvahan), ili likove koji su etnički mješanci (Burano), ili su homoseksualci i transvestiti (Žuta suknja), ili su otuđeni i isključeni pojedinci unutar vlastitih obitelji (Jadrija), njihove sudbine označava svakodnevno sagorijevanje unutar uvriježenih građanskih normi. Oni ne osjećaju pripadnost svijetu jer se u njemu osjećaju podređeni i nesigurni. To su sudbine ljudi koji pokušavaju prevladati čvrste podjele i time čine etničku, seksualnu, vjersku, kulturološku razliku. Ipak, prevladavati razlike i vlastitu prošlost je proces sličan sagorijevanju, a »sagorijevanje traje dugo, polako ispija snagu u tijelu i podsjeća je na sliku malog nepromišljenog moljca koji srlja ravno u plamen svijeće«. Stoga pripovjedačica na kraju zaključuje kako »podjele više nemaju smisla« i kako je važno fokusirati se na ostvarivanje životnih ciljeva, unatoč strahu, sumnji i nesigurnosti koje nam svijet nameće.

U trećem ciklusu knjige Darija Žilić se bavi mozaikom svakodnevnice ili vremenom trenutka. Riječ je zapravo o poetičkim minijaturama u kojima kratke isječke iz stvarnosti pripovjedačica preoblikuje tako da uspostavljaju smisao i red. Priče su polazište intimnog purgatorija, odnosno svojevrsna rekapitulacija osobnih iskustava u kojima se otpuštaju kauzalne veze, pa se te crtice odlikuju mjestima izrazite poetičnosti. Male, svakodnevne stvari, uobičajene sitnice svojom jednostavnošću pokreću (samo)analitički pristup čiji je pokretač uvijek – sumnja. Preispitivanje vlastite nutrine pripovjedačica umješno oblikuje kroz svijet uobičajenih konverzacija, susreta ili doživljaja. To su trenutci u kojima se dolazi do unutrašnje epifanije, kada isti svijet vidimo ponovno drugim očima: »Progledati znači ponovno se roditi, ovaj put iz samoga sebe, odbaciti zmijsku košuljicu samodovoljnosti i naći se gol pred ispražnjenim svijetom, koji unatoč tome ima svoj smisao« (Progledati).

Omara je zanimljiva knjiga kratkih priča koje vrlo istančano opipavaju vrijeme, bez dociranja i nametanja vlastitih rješenja. Književnica Darija Žilić je stoga najbolja kad piše iz neposrednog iskustva motivirana unutrašnjom impulsom, a uočljive vrijednosti koje donose ove kratke priče su – usredotočenost na detalje, senzibilnost, te fine nijanse kojima se izvode naratološki prijelazi. Priče nisu strukturirane isključivo fikcijskim instrumentarijem, već autorica uvodi i epistološku formu, dnevničke zapise, subjektivne komentare novinskih vijesti, čime dodatno ocrtava pogled na vrijeme u kojem živimo.

Tako vrijeme u ovoj zbirci priča uspostavlja svojevrstan paradoks: s jedne strane pripovjedačica bilježi kako je omara omamljenost i snatrenje o mitskom, gdje vremena nema, dok se s druge strane čvrsto hvata u koštac sa svakidašnjicom s ciljem da je transformira u vremenske jedinice prihvatljive čovjeku. Bez obzira na to što vrijeme svijeta u kojem živimo ne mari previše ni za čovjeka, ni za kulturu, ni za umjetnost, Darija Žilić nam posredno ipak poručuje kako je naš najvažniji svagdašnji izazov ostati sretan, biti radostan, vidjeti svijet u nekom novom obliku.