Vrijeme je da se događa napokon čovjek

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

Jedina je budnost spuštenih kapaka

ljubav,

i ona me, najzad, budi.

Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.

Ljubav i ja u krevetu

lutamo njenim kosama.

A njena je put miris sna. Strast sna.

Njene su oči duša sna. Toplina sna.

Mi, ljubeći se, prijateljujemo.

Meni je jeka potrebna!

Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,

i želja diše slikama melodijā, nutrinom melodijā.

Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,

veče osamljuje,

jer veče je ljestva ljubavi,

i ja se po njoj penjem do suza.

Meni je potrebna moja jeka,

njoj je potreban moj glas.

Ljubav me budi,

ljubav me gleda iz kave,

i žlica je začuđena.

A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,

i kažiprst ljubavi mjeseci su,

namjere.

Ja nestajem,

prelazim u njezinu blizinu.(1950.)

PONAVLJANJE LJUBAVIMatku Peiću

Mala zemljo iskašlji stoljeća i udahni zrak iz visine,

progrizi razbojišta na panju Gvozda ispredena,

zgrušana pjesmo do daha probodena, izbodena.

Ti si ona junica što su joj kosti polomljene,

ona topla bujica mlijeka niz lipe i omorike,

blaga blizina malenih.

Treba se razbočiti, zamukati do dúge tihim sumrakom.

Prisjati dragim kamenom u mreži paralela i granica,

na tom oklopu kornjače:

srcem svih paćenja, stolnom svjetiljkom savjesti.

Meku mi svoju njušku stavi na rame,

u oči da se gledamo: dvije dobrote.

Evo izgovaram tvoje ljupko, strasno ime: Hrvatska.(1955.)

DA MI NETKO BUDE DRUG

Da mi netko bude drug dok pada kiša

treba da čuje

kako kisne prazan trg ili neki put ili naprosto neki zaselak.

Ili je potrebno da ima mirno lice koje govori da smo ljudi

i da smo negdje nešto zaboravili ili načuli ili vidjeli

i da nešto stoji, pripovijeda i kisne ili samo šuti ili dolazi pod kišom

i sad ne znamo gdje zapravo i što(1956.)

LJUDI IMAJU

Vidim, zastavši u hodu

Ljudi imaju svoje šlagere koji pjevaju o protekloj mladosti

ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i sastanke.

Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme

u kojima plaču i tješe se i zaboravljaju,

ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja ili nikoga.

Ili nikoga.

Ljudi imaju svoju zemlju. (Svi je negdje imaju.)

Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto u gostionici.

Ljudi imaju svoje subote i sportske priredbe,

svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju.

Što to ljudi imaju?

Tiho idem dalje

Samo sebe ljudi nemaju.(1957.)

MALA PJESMA O MAJKAMA

Sad moja majka putuje. Majke su uvijek na putu

one putuju od sinovljeve košulje do košulje, od dugmeta dodugmeta na kaputu,one putuju tlapnjama svoje djece, njihovim restoranima i sobama.Slijede ih. Majke žive pod suncem sinova i tihih pjesama.

Majke su dragi slabi svemiri što vječno odlaze u neku lijepu neizvjesnost, u malu tjeskobu, one pišu pisma koja nikada do kraja ne znamo.

Male daleke majke što ih katkada slutimo.

Sve naše majke o kojima šutimo.

Koje nas uvijek s nama samima uspoređuju.

One neprekidno putuju u neku potajnu suštinu,

one se nikad iz uličica ljubavi ne miču

pa ipak, one su uvijek na putu u svijet: svome sinu.

Od nade do nade, od pažnje do pažnje, u tminu.(1957.)

(TAKO ME VOLI GRAD KAD JE PUST I BIJEL...)

Tako me voli grad kad je pust i bijel

a draga mjesta spavaju pod snijegom kao da ih nema

samo me meko poljube tišinom i tišinom

kao ona i ja kad smo bili najsamiji

grad me voli kad je pust

grad me voli nešto želi

ja mu ništa ne mogu ni on meni ništa ne može pomoći

nikakve blage pomoći ne možemo dati jedno drugom

draga mjesta i ja

a čekamo je

slušamo se

i onda odbije sat

i vrati se škripa koraka(1957.)

RIJEKA I JA SMO U NEPRIJATELJSTVU

Rijeka i ja smo u neprijateljstvu

Ona teče kako teče a ja tako neću teći.

To je bitno. Ono najbitnije.

Ja sam nejestiv. Nisam riba.

I rijeka bi htjela (mogla) da me potopi

zato ja rijeku ne volim

iako joj vidim sva skrivena, jaka značenja

i mi smo sasvim tihi sasvim pravi neprijatelji

jer ona teče kako teče

a ja tako neću teći ja sam samo zato živ

da ne tečem tako kao rijeka.(1957.)

VRIJEME JE DA SE DOGAĐA NAPOKON ČOVJEK

Vrijeme je da se događa napokon Čovjek

(a Čovjek nije običaj nego želja on nije upravitelj nego prijatelj)

da se događaju njegova težnja i duh

da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost

Vrijeme je da se događa ljubav

da se događa Putovanje

da se događa srž

Vrijeme je da se događa nezapretana patnja

da se ne događa umiranje i trajanje i bodrenje

Vrijeme je da more bude gusto i puno tihog sjaja

da obala bude obala a ne nepolazak

da cvijeće miriše da obronci budu obronci a ne položaji

da ravnice budu ravnice a ne posjedi

a vode doista pune tokova

Vrijeme je da stanujemo diljem Svijeta

da prigrlimo Zemlju kao mater

da odabiremo vlakove po volji, stanice po trenutku

da promatramo i čujemo svjetla

da slušamo svoju nevezanost i govor koji nitko ne izgovara

Vrijeme je da stvaramo gipke sonete

Vrijeme je da pobratimo pravila i ljudskost

zakone i cjelovitost

Vrijeme je pobratimo putanje i život

Ili još vrijeme nije i nikad neće biti(1958.)

NIGDJE U SVIJETU

Nigdje u Svijetu ničeg zapravo doista ozbiljnog

Postoji nešto krvavo, uplašeno, značajno i raslinsko

nešto zaglušeno, trajno, nešto što je bitno

ali nigdje niečg ozbiljnog već stvarno: sve pomalo sitno

Postoji nešto betonsko i prašno nešto urvinsko

nešto neonsko nešto tiho nešto veliko daleko

Istina je, postoji nešto ubogo i strasno

ali ništa zaista ozbiljno i ništa zapravo jasno

Usprkos čitavoj buci i slavi Svijete što si je steko(1959.)

MODRO VEČE

Ovo je veče slikano kroz modri filter šutnje.

Modra je planina modre ulice modri zidovi krovovi.

Na nebu modri oblaci s najvećim tamnomodrima.

I krošnje su modrozelene, tmaste i tihe,

i vjetar, pun i strastan, modar je.

Taj vjetar koji je daleko više

od onoga što se uči o njemu.

Taj vjetar koji je čitavo jedno hujanje raspeto:

rijeka daleka, modra, što šumi, gusta, niza slapove.

Modre su mi usne od tinte i od smrti.

Modre mi oči i lice s plavim leptirom pred sobom.(1959.)

(VALJA NAPISATI SASVIM SVAKIDANJU PJESMU...)

Valja napisati sasvim svakidanju pjesmu

naprosto je izreći kao razgovor kao susret kao sjetu

između malih stvari nakon radnog vremena i prije radnog vremena

kao tužan osmijeh koji govori da je mnogo ljudi mnogo zaboravilo

možda sve što se ne tiče novca ili žene ili sna poslije objeda

ili sna noću

ili sna uopće

i da se razlikujemo međusobno samo po svom snu(1959.)

NASTANJEN UVIJEK

Opružen u noći, s pjesmama oko glave

u koštacu s trajanjem, s velikim prastarim vremenom koje prolazi

među potresima i brodolomima, negdje kraj prozorā otvorenih u mrak.

O, naviknut na odupiranje, smlavljen prostorima i tihim zubima, opružen.

Vječni mrak posut našim sijalicama

dok traju unutarnje pošasti i dok nastojimo stupiti u zemlju bratstva

pomiriti naš duh sa Svijetom, sasvim ispočetka.

Sam, tih i opružen u vremenu koje će proći, jer mora proći, i bit će zaboravljeno.

Pogledati u sebe i poći još dalje, pomaći još za koji stih

tu pravu istinu kojom smo opsjednuti, to nastojanje

da se nađemo, da pronađemo sebe, svaki od nas

dok se nismo izgubili u uzaludno opjevanim godišnjim dobima

i sistemima filozofija i nazorā. Da munja kroz naše srce stalno sja

među mašinama, metar-dva od praga pada.(1962.)

MAŠTA (U DUBINI XX. STOLJEĆA N.E.)

U znoju lica svog s boka na bok okrećem se

povaljen na leđa: govorili su o tom vračevi i osnivači religija

prikazivali to usudom i kaznom. Pisali su o tome filozofi i psiholozi

razmatrajući situaciju, ne predlažući ustajanje ili bolji ležaj

Nisu zaboravljali da sam čovjek, isticali su to, svaki na svoj način

(pomalo bojažljivo i ograđujući se)

ali malo mi se koji od njih dopao

Umiješali su se, već odavno, i reformatori i državnici, o, i vojskovođe

naravno, i trgovci

stvar se sve više komplicirala

došli su i revolucionari da kažu svoju riječ

A ja sam pružajući ruke ležao, nastojeći da dohvatim, da zbacim

ja sam izgovarao pjesme (i psovke), viđao visoke, meke zastave

i to još uvijek radim i to još uvijek radim, nejak, čak zaboravljan

(u znoju lica svog, s boka na bok okrećući se)

a već sam prilično star i čudesno sam velik

a igra još traje (a povijest i dani okićeni su kričavim perjem)

Po meni padaju, pri tom, šarafi i čitave ploče neprekidnih napredaka

Bilo bi već vrijeme da slave i moju strpljivost(1963.)

A JEDAN PRASTARI KUKAC MISLI:

Dobro nataknut na dug i šiljat trn

ja slušam cvrkut ovog kljuna ponad sebe

a čitave su revolucije bespomoćne(1963.)

IMA JOŠ MJESTA U SVIJETU

Ima još mjesta u svijetu

gdje veče pripada sebi i silazi

gdje su kuće naprosto za stanovanje

gdje se zemlja naprosto prostire

a staze, jednostavno, služe stanovnicima

Gdje jezero ima svoj fini led

a sobe očekuju došljake

Gdje bregovi znaju da su blistavi bregovi

i da su porodica bregova

i ništa više(1964.)

VESELJE

Istraživanja svemira i mikrokozmosa

A onda opet zabavna glazba

Izvještaj o bombardiranjima i pobunama

A onda opet zabavna glazba

Zasjedanje o pojedincu u mnoštvu i o piscu kao slobodnom duhu

A onda opet zabavna glazba

Razmišljanje o ljubavi, zapravo o onoj ženi ili o ovim večerima jučer i prekjučer

A onda opet zabavna glazba

Predvečerje s povjetarcem i stare religije

A onda opet zabavna glazba

Problem prenaseljenosti i budući gradovi

A onda opet zabavna glazba

Osmo predavanje o mentalnoj higijeni i petnaesto o obilnim moralnim devijacijama

A onda opet zabavna glazba

Suvremeni jezik u životu i literaturi

A onda opet zabavna glazba

Povijest moga naroda i njegova kulturna baština

A onda opet zabavna glazba i jeftini filmovi

Moglo bi se čak pomisliti da smo vrlo veseli(1966.)

PJESMA O RIJEČI NIKAD

Teška i neshvatljiva je to riječ

Pogledajte, govori se i događa se:

A on se nikad nije vratio

Ali to nikad neće biti

Nikada te više neću vidjeti

Nema nade, jer nikad se još nije dogodilo

Nikad nam više neće biti tako

jer ništa se ne vraća i ni mi se nikad više

nećemo pojaviti nigdje ovdje

nigdje nikad nitko od nas

nitko od nas nigdje više

Otišao je Svijet, zamaknuo u druga stoljeća

i u druge sne(1969.)

O TOME DA ĆEMO ZAPAMTITI FRAGMENTE

Zapamtit ćemo jedni druge kao fragmente

Nismo se imali vremena upoznati

(u tih četrdeset-pedeset godina)

U međuvremenu: noć, neobična svježina (nakon naporna danai razgovorā)što prožima ovu zagubljenu sobu sa zavješenim prozorom

Potom povodanj – i naokolo plivaju predmeti

imena, stari virovi, neotkrivene svijetle niti

a voda je mutna i sve je sjetno-veselo

(kao cirkus na periferiji)(1978.)

PRIMJEDBA IZ EPOHE

Kroz gnjila koračao sam vremena

znajući sve to

čitajući dobre humoriste

pišući svoje knjige i postajući legendom

Doprijevši do dna napredne tuge, nemoći i zadahâ

ostadoh čist i mudrima drag:

jer sam i neopazice tome svoj posvetio život(1982.)

IZDRŽI SVOJ ŽIVOT

Izdrži svoj život

besmislen i jak kao vjera u vrijednosti

Nikada se nećeš osloboditi svojih ljudskih dužnosti

Ni osuđen ni toleriran ni mrtav

Ti si upućen prema trajnosti

i znaš da moraš biti jači od zla

Od privremenih laži i vječnih igara

Poput neregistriranog duha dobrote

koji kruži nad pejzažima tvog zavičaja(1984.)

MOJ ISUS KRIST

(Uz šansonu Gesù Bambino)Nije li dijete naših tjeskobâ, aspiracijâ, željâ

taj mali dečko što pade među tisućljeća?

Reče nam da smo vječni, da duša nam je besmrtna

i da smo, takvi kakvi smo, Božja djeca

Je li nam itko ikad rekao više

tražeć/donoseć odgovore na prastara naša pitanja?

Na tom području na kojem uz osnivače religija

pjesnici i filozofi ispisuju svoja čitanja

Čemu ne častit tog mališana, tog smirenog mladića

iz kojeg je zračila snaga, odanost (anti)sudbini?

Taj dječak jedna od najljepših naših je priča

što zasta nad milenijima u kojima smo bili(1988.)

MOJ JEZIK

Ja imam svoj jezik

I unutar tog jezika jedan još mojiji

Dio je svih jezika

Dio smo svih jezika

Ali progovaramo svojim, kojem pripadamo

Star je kao i mi sami

Korijen mu se gubi u vremenima

Cvijet se njegov drži u suncu

i opire se vjetrovima

Jest i raste

On je višemilenijska biljka

Na kraju će urasti u samo nebo

(i u svevremenost)

I ostavit nas ondje(1989.)

GROBOVI STARIH HRVATA

Pronašli su vas. Stare Hrvate. U grobovima

I tek vrlo bojažljivo rekli da ste to vi

iz X. i XI. stoljeća

dok ste još bili svoji

Tko će znati kakav je to pomor bio

A možda ste naprosto odlazili u raj

redom koji je određen

Što li se (i opet) sa starom vašom zemljom zbiva

bolje da i ne znate

Oni koji znaju

nemaju sna ni počinka(1989.)