Umorna od zbilje

Romaneskni prvijenac Lane Derkač Doručak za moljce (Naklada Ljevak, 2012.) postmodernistički je narativ koji sadrži poveliki broj autobiografskih natuknica vezanih uz izrazito promjenljive prostorne perspektive; sadrži i povremene vrstovne »instalacije«, koje su čas samostalne, a čas u funkciji dramskih poveznica s naoko dominantnim proznim iskazima; pritom se kraći stihovani citat naočigled, i ne slučajno, prozodijski raspada u okružujućem tekstovnom mozaiku. Naracija je usto prepletena fikcijskim i dokumentarnim diskursima, proizišlima iz autorskoga »krstarenja« između privatnih i javnih temata. Isprekidano prozno kazivanje prati osobna traganja za tzv. svijetlim mjestima, česticama nade i životne energije, čije granice pokazuju lelujavost pa i intrigantnu, a pomalo i zabrinjavajuću propusnost, i to najviše u časovima susreta sa znakovima prolaznosti i slabosti, najevidentnijih u paradoksima surove zbilje kao i u procesu ljudskoga starenja.

Strah od tjelesne nepokretnosti derivat je straha od duševne učmalosti; zato je pripovjedni subjekt gotovo eksperimentalno zaokupljen opsesivnim porivom istraživanja vlastitih mogućnosti kretanja u granicama širih prostornih obzora, čime na neki način zauzdava, ako ne i privremeno zaustavlja, osobnu prolaznost (»...shvatila sam da zapravo ne znam zašto se tako često selim: iz stana u stan, iz grada u grad. Ako se ne selim, onda nakratko putujem. Ako ne putujem, lutam poznatim gradom u kojem tražim nova zanimljiva mjesta.« Derkač, 2012., 12). Posvuda je vidljiva introspekcijska manira: povremenim susretima prvog i drugog ja (»Kao da sam se gledala iz nekog drugog položaja, udaljenu...«; »Odmaknuta, vidjela sam sebe kako ulazim u stan.« Isto, 23) – cilj je prepoznati fluidnost granica, tj. njihovu subjektivnu projekciju, relativizirati svijest o nepogovornom pristajanju na njih ili pak uzdrmati uvjerenje o mogućnosti njihova nadilaženja, duhovnog premještanja, možda i prekrajanja.

To je bio razlog autoričine načelne odluke o postupcima prelijevanja svega u sve, njezine sistematične relativizacije konvencija vezanih nerijetko uz binarne odnose i pojmovne opozicije, uz prostorne i emotivne stereotipe. Tako primjerice odnos zavičaja i nezavičaja, tj. istosti i drugosti, postaje nalik utjecaju lijeka na bolest, tj. podjednako je važna njegova učinkovitost kao i prijeteće nuspojave, dakle privrženost domu jednaka je žudnji za nepoznatim prostorima kakvi god oni bili (»Užasavalo me što nisam bila svjesna privrženosti onome što sam bezuvjetno imala.« Isto, 130).

No relativizacije suprotnosti povlače za sobom spajanje nespojivoga pa se na taj način rađa očuđenost, nerijetko na rubu boli; to potvrđuje i opisana privatna situacija: premještanje nepokretne bake u dom za nemoćne, njezina borba za bol, jer bez boli za nju više nije bilo života, te odbljesak suze u njezinu oku, što autonaratoricu navodi na paradoksnu predodžbu o TV ekranu s najnovijim vijestima. Takvom su postupku podvrgnute mnogobrojne pojave i stanja, od bio/etičkih i socijalnih sveza do introspekcijskih promišljanja o trajnosti, prolaznosti ili evoluciji emocija i sjećanja.

Naizmjence kroz esejistički, znanstveno-filozofski, dokumentaristički, poetski kao i autobiografsko-ispovjedni te dramski zaoštren dijaloški diskursni postav, autorica zapravo sustavno radi na dvama jednakovrijednim tematskim uporištima: na usporednu tijeku socijalnih devijantnosti u suvremenoj tranzicijskoj Hrvatskoj te na razvijanju obiteljske priče o starenju. Njima uglavnom pripadaju i različita vrstovna određenja: naime, suvremena tranzicijska priča kazuje se iz rakursa dramskog interteksta kojim naratorica autotematizira i vlastitu poziciju u tekstu: ona se poziva na samoodluku da povremeno ispisuje/citira tekst svoje drame u nastajanju, kojim tematizira slučaj iz tzv. crne kronike (»Upravo sam pročitala zadnji prizor drame koju sam pisala i pokušavala nadopisati još koju rečeicu, kada se Davor probudio.« Isto, 86). U drami je prvenstveno riječ o reperkusijama tzv. divljeg liberalnog kapitalizma na živote običnih građana, o beskompromisnoj građevinskoj mafiji (slučaj urušavanja Kupske ulice u Zagrebu), o beskućništvu, nezaposlenosti, komunalnim pa i nezaobilaznim ekološkim propustima, socijalnoj diskriminaciji i drugim manipulacijama te posljedičnoj depresiji onih koji najteže snose recesijske posljedice u hrvatskoj zbilji. No i ta je priča dramski individualizirana pa se problematika Kupske ulice razrađuje na situacijama iz »dnevnog boravka« jedne ugrožene obitelji, koja živi u dramaturški impostiranoj mašti autobiografskog ja.

Narativni subjekt s lakoćom prelazi žanrovske granice pa u dominantnom, prozno-ispovjednom tonu sastavlja priču o tranzicijskoj recesiji, no ovaj ju puta povezuje s vlastitom obitelji te metafizički produbljuje. U tom tekstovnom segmentu u prvom je planu starenje, protumačeno kao biološka devijacija u konzumerističkom društvu gdje su imperativi – zdravlje, ljepota i mladost. Starenje, bolest i nemoć događaju se, doduše, drugomu, no, ipak, bliskost s ugroženim članom obitelji izaziva empatiju, ali i potajni strah. Starenje se promatra kao agresivno prelaženje granica radi nazadovanja u prostoru, jer intimni se prostor postupno pretvara u javni, zapravo ničiji; gubitak tjelesnih moći ravan je gubitku zavičaja, a posljedica je bespomoćno suočavanje s ništavilom na krivudavoj crti između života i smrti (»Tako je u devetom desetljeću svog života, uskrsavajući među žive iz čijeg je svijeta još maloprije odlazila, ponosno ustvrdila kako je opet preživjela. Izvukla se.« Isto, 123).

Promatračica takva balansiranja na rubovima prepoznatljivih parametara sustavno se koleba između etike i pragmatičnosti, između empatije te odbojnosti i obrambenog egoizma u odnosu prema pojavama o kojima ju, primjerice, izvješćuje dnevni tisak (novine su neprekidni izvor društvenih informacija svih likova pa i autoričin izvor temeljne građe za metatekstualnu nadgradnju). Kako se zastrašujuće društvene devijacije odvijaju neovisno o volji pojedinaca, tako se gotovo neprimjetno događa i proces biološkog trošenja; lijeka nema, a možda je jedini način privremena spasa – eskiviranje od novinskih vijesti, dakle od zastrašujuće zbilje, pokušaj privremena samoiscjeljenja kroz tekst; zato se pripovjedni subjekt prepušta autorefleksijama na kreativan čin, pa i na vlastitu stvaralačku ustrajnost, što se višestruko eksplicira u tekstu. Čin kreativnosti tako postaje neka vrsta nade, koju simbolizira svjetlost u različitim odnosima odraza i sjena (»Postajem tihi navijač. Najednom se pitam zašto sam odustala od pomisli da se sjene možda međusobno pokrivaju, štite i brinu jedne o drugima te jesam li nasilje poistovjetila sa svakodnevicom kad sam pomislila na ulični rat, ne sukob boraca-sjena.« Isto, 113). Tim se činom traganja za eteričnim, svijetlim mjestima (koja se teško mogu uloviti zbog njihova sustavna izmicanja, krstarenja, što naglašava i podnaslov) – također prekoračuju prostorne granice, putuje se od točke do točke duž nepregledna prostranstva; tako se donekle naziru mogućnosti nadilaženja »učmalosti duše«, bez obzira na to što pritom prijeti da se i alternativno ja prebrzo umori od fikcije, baš onako kako se u recesijskoj zbilji umorio njegov stvarnosni parnjak.

Tako ova proza na pjesnički metaforičan način svjedoči kako su doduše dva ja privremeno znala udružiti snage, možda i zamijeniti mjesta, ali se u konačnici ni jedno nije uspjelo osloboditi vlastita klonuća, metafizičke »opsade moljaca«, na koju upozoruje i naslov knjige. Napokon, na kopnjenje nade podsjeća, između ostaloga, i recentno otkriće Božje čestice, koja ostaje nemoćna pred paradoksima iz zbilje. Naime, unatoč visokoj znanosti nema formule kako »zaustaviti potres ili izbjeći pokolj«, štoviše, ne zna se kako izmaknuti »najezdi moljaca« niti kako rasvijetliti nadu, tj. preživjeti u depresivnoj zbilji – pomalo je turoban sažetak ove slojevite naracije Lane Derkač.