Slika u trenutku slike

U zbirci pjesama Kuća Tomislav Marijan Bilosnić u velikoj je mjeri ušao u impresivnu misaonu kuću koju je izgradio veliki francuski matematičar i filozof Gaston Bachelard u svom čuvenom djelu Poetika prostora. Naime, uz intenzivna filozofska razmatranja o prirodi vremena, u dvadesetostoljetnoj filozofiji dogodio se i svojevrsni zaokret prema prostoru, uočavanju neodvojivosti čovjeka i prostora, odmaka od matematičke prema egzistencijalnoj spacijalnosti. Uglavnom, sav je prostor po čovjeku subjektiviziran, a čovjek se svojom uključenošću u prostor na neki način objektivizira. Upravo takvim tragom Bachelard je s jedne strane nastojao ustvrditi nadmoć prostora nad vremenom, kada se jedan primarno duševni zbir svih prostora uspijeva nadrediti vremenskom protoku, a s druge je strane pokazao da se čovjekov intimitet, sama struktura njegove duševnosti, može odčitavati pomoću različitih slika prostora, ponajprije slike kuće koja, kako kaže francuski filozof, »kao da postaje topografijom našeg intimnog bića« i koja mu služi kao »instrument analize ljudske duše«.

A kuća je, kako je shvaća Bachelard, temeljni čovjekov egzistencijalni, kozmički i onirički prostor. Čovjek u vlastitoj rodnoj kući, kao zbilji i metafori zaštićenosti i intimiteta, doživljava »svoj prvi univerzum«, ali – u zajedničkom djelovanju sjećanja i sanjarenja, simultano prisutne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – i integraciju svoje osobnosti i kozmičkoga poretka, finalnu puninu i smislenost koje životu može dati samo imaginacija. Zato i postoje dvije kuće koje urastaju jedna u drugu – čovjekova prva, fizička kuća, kuća njegovih sjećanja, ali i onirička, duhovna kuća koju je sagradila moć snatrenja, mašte, i u kojoj se ono prvobitno, iskonsko stapa s apsolutnim, esencijalnim.

Upravo to je i temeljna ideja Bilosnićeve zbirke pjesama Kuća, još jedne njegove knjige koja je izvedena po jedinstvenome konceptu i poetskom nadahnuću. Nije to, dakako, nešto sasvim novo u njegovu opusu. Bilosnić je svojevrsnom topoanalitikom, kako bi rekao Bachelard, gonetanjem identiteta nekog prostora, zaokupljen u mnogim svojim, i ne samo pjesničkim knjigama, no u ovoj zbirci to mu, po primjeru francuskog filozofa, postaje temeljni pjesnički modus pensandi i modus operandi. Tu se zapravo topoanalitika dovodi do same fenomenologije, do Husserlove fenomenološke redukcije koja se ne bavi konkretnim predmetima nego njihovim bitnostima. Bilosnić, dakako unutar poetskoga govora, slijedi taj fenomenološki put, ide od iskustvene kuće, vlastite rodne kuće, sve do kuće kao duhovnoga entiteta, stvorenoga imaginacijom i svedenog na bitna svojstva.

No, bilo bi pogrešno misliti da se Bilosnićeva poezija u zbirci Kuća svodi na doslovno sljeđenje bilo kakva filozofskog diskursa. Naš se pjesnik, naprotiv, oslanja na Bachelardovo oštro razlikovanje znanstvene i umjetničke spoznaje, na shvaćanje upravo poezije i pjesničke slike kao »naglog odraza psihizma, odraza još nedovoljno ispitanog u podložnim psihološkim kauzalnostima« (Poetika prostora), kao intuitivne spoznaje koja, za razliku od znanstvene racionalnosti i uvezivanja znanja, trenutno dolazi do sržnih egzistencijalnih i oniričkih uvida, do »bitne aktualnosti, bitne izvornosti pjesničkog teksta«. Zato se Bilosnić, kao i u mnogim svojim dosadašnjim zbirkama pjesama, ponajviše oslanja na imaginaciju kao kreativnu snagu koja nadopunjuje stvarnost i koja u biti stvara novu, puniju, snatrenu, umjetničku zbilju. Ta pak zbilja više zapravo i nema svoje vrijeme, već se posve pretvara u aktualitet imaginiranoga prostora, bašlarovske »slike u trenutku slike«: »Ako želiš novu kuću/ zaboravi svoje znanje/ zaboravi navike/ to će te u zid ugraditi/ Ako želiš kuću na novom terenu/ ne misli gdje je/ ni je li pogodan/ ostavi to pjesničkoj mašti/ budi prisutan u slici/ budi slika u trenutku slike«.

Bilosnić u zbirci Kuća u biti integrira nekoliko svojih temeljnih tematskih i poetičkih preokupacija koje ranije nisu bile dovedene do tako konzekventnih ishoda. Riječ je, primjerice, o uvijek neizvjesnom i plodnom odnosu svijesti i podsvijesti pri stvaranju poetskog teksta, o primatu prodorne intuicije nad statičnošću znanja, o smjeloj asocijativnosti koja se od svakodnevne utilitarne logike priklanja logici imaginacije i njezine svjetotvorne moći, o rekuperaciji proživljena vremena u simultanitet i aktualitet prostora, o čovjeku i njegovoj dubinskoj isprepletenosti s mikrokozmosom i makrokozmosom, o kozmološkoj uređenosti u kojoj sve stvorene stvari navješćuju svoga Stvoritelja. Zapravo sve ono što se je, ponekad i samo djelomice, do ove knjige pojavljivalo u Bilosnićevu pjesništvu, kao da je ovdje posve integrirano u čvrstu ontološku shemu, u cjelovitost ljudske osobnosti koja se, kod Bachelarda, u svojim dijelovima, ali i cjelini tako dobro prispodobljuje dijelovima kuće – od tavana do podruma, kao »slike ljudske duše«. U tom je načinu mišljenju, u tako koncipiranom pojmu kuće uostalom, naš pjesnik našao čvrsto uporište za svoju možda temeljnu opsesiju – osmišljavanju i izražavanje vlastite sudbine od samoga početka do vječnosti, sudbine također svakoga čovjeka, gonetanja sržnih mjesta te sudbine u ishodišnome prirodnom, kulturnom, zavičajnom, domovinskom i kozmičkom prostoru vlastite egzistencije, »čitanja« lokalnosti kao putu prema univerzalnosti te zasnivanja jasnijih veza između sebe i Božjega nadsvijeta.

Tako je i strukturirana cijela Bilosnićeva knjiga Kuća, u nekoliko ciklusa pjesama u kojima se svagda od konkretnoga dolazi do bitnog, od lokalnog do univerzalnog, od subjektivnog do intersubjektivnog. U prvome, rekao bih, nosivom ciklusu koji se neslučajno zove baš Kuća, autor odmah baca sve svoje karte na stol. Tu se od osvita vlastita postojanja dolazi do njegova zenita, od rodne kuće koja je majčinska antropološka figura zaštićenosti i egzistencijalne sigurnosti, do duhovne kuće kao, kako kaže Bachelard, »intimne i konkretne biti koja bi bila obrazloženje jedinstvene vrijednosti svih naših slika zaštićene intimnosti«. Bilosnić i kad govori sasvim konkretno o prvim pokretima vlastite duševnosti u rodnoj kući, već dotiče ono mitsko, podsvjesno dno, duboko predracionalno ishodište ljudske svijesti i kozmogenetskih arhetipova, koje se očituje u simboličkim slikama: »Moja je prva soba bila u dnu potkrovlja/ bila je to soba na brdašcu/ soba na vrhu/ soba koja je cijela bila prozor/ nebo/ Kroz otvore na krovištu vidjele su se zvijezde/ duboko nebo/ osjećao se miris oskoruše/ sličan mirisu mjesečine«.

Uistinu, Bilosnić intimnu topografiju vlastite duševnosti, kao i strukturu svoga psihizma, rekonstruira prema pojednim dijelovima kuće. Tako se u potkrovlju evocira duboka povezanost s kozmičkom cjelovitošću, kućnim ognjištem oslikava se sama životna energija i toplina, dvorištem i vrtom povezanost s okolnim svijetom, sa zavičajnom topografijom, a podrumom se simbolizira aktualna prisutnost iskonskih razdoblja planetarne i ljudske povijesti, kao i dubinskih slojeva podsvijesti. Kao što su, nadalje, u kući, u jedinstvenome prostoru, simultano prisutna sva vremena, tako su u svojim duhovnim i tvarnim otiscima, u sjećanjima, prisutni i svi ljudi koji su tu kuću nastanjivali, kao i sve kuće koje su u nju donijeli u svojem prethodnom iskustvu. Zato Bilosnićeva kuća nije samo apstraktna kuća, ona je i zbir stvarnih iskustava i ljudi, »kućnih bogova Lara koje nosimo sa sobom«. U njoj se stvara bogatiji i napućeniji prostor što biva podignut na svagda višu potenciju duševnim prinosom svakoga pretka i potomka koji su svi simultano prisutni: »Moji će preci doći u ovu kuću/ dovoljno sam star da ih pamtim/ Moj otac će doći u ovu kuću/ on u njoj i dalje održava vatru/ Moja će majka doći u ovu kuću/ ona se uvijek sprema početi sve iznova... Moji će unuci doći u ovu kuću/ i na kraju reći: ovdje je živjela samo kuća/ samo biće kuće može napraviti ovakav nered«.

No, prvom ciklusu pod naslovom Kuća namijenjena je i posebna uloga ekspliciranja cijele Bilosnićeve »poetike prostora«, fenomenologijskog puta od rodne do esencijalne kuće. Zato je u njemu u najvećoj mjeri poetski izražena ideja same kuće kao u svakom slučaju duševnoga, ali i gotovo ineligibilnoga entiteta koji uz duboko subjektivne otiske dostiže i određenu objektiviziranu duhovnu uspravljenost, duševnost nadopunjenu prodornom ontologijskom spekulativnošću. Takva kuća je zapravo otvoreni duhovni put do apsoluta, njegove neizrecivosti i onkrajnosti, u čiju dubinu ljudski duh raznovrsnim svojim moćima ipak može uroniti, upravo onako kako kaže starozavjetna izreka da »ljudski duh istražuje sve, pa i dubine Božje«. Takva je kuća, nadalje, i svojevrsni obrazac svekolikog ljudskog mišljenja i kozmološkog ustrojstva, duhovna svijest koja prethodi svemu postojećem i zamišljivom: »Nevidljiva kuća/ kuća koja je samo ideja/ kuća koja se može pojaviti na svakom mjestu/ kuća koja je mišljenje/ koja izmiče osjetima/ koja služi za objašnjenje raznih umjetnosti/ koja je obrazac spoznaje«.

Dakako, Bilosnić, kao i Bachelard, od same spekulativno izvedene duhovne kuće ipak više cijeni oniričku kuću kojoj imaginacija podaruje život što nikad prije nije postojao. To je Bachelardova »funkcija nestvarnoga«, poetska kreacija koja intuitivno evocira i uprisutnjuje najdalju prošlost, najdublje predjele ljudske podsvijesti, ali i stvaralačkom maštom začinje novu, najpotpuniju, umjetničku zbilju koja nije samo proizvoljna imaginativna kombinatorika, nego i, poput jezika, svojevrsna hajdegerovska kuća bitka (»Ja sanjam jednu kuću/ ja tu kuću znam/ i imam kuću koju sanjam/ Njoj nema kraja u snu/ kao vijavici prozori su joj ozvjezdani/ I krov je prepun zvijezda/ kad utone u bezdanu tminu sna/ Ja sanjam jednu kuću/ gledam je/ virim kroz njezin prozor/ koji izgleda kao plakat/ s mojim pjesmama«).

Kako su u našoj duhovnoj kući na neki način prisutne i sve druge kuće, kako u iskustvu punine i uzajmnosti čovjek dolazi do svojevrsnoga unanimizma, ujevićevskog »pobratimstva lica u svemiru«, tako je moguće da se uživi i u dubinske proživljaje drugih osoba, u njihove rodne kuće, u njihov doživljaj svijeta i duševnost koja se baš i izražava putem slika. Takvu mogućnost umnažanja vlastitog iskustva, čak i svojevrsnog unutarnjeg i umjetničkog pluralizma koji je svagda i kušnja za subjektocentrizmom, ali i spas od njega, iskoristio je i Bilosnić u drugom ciklusu pod naslovom Kuća ruža. U njemu se pjesnik ili iz subjektivnijeg prvog lica ili ponešto distanciranijeg trećeg lica uživljuje u profile velikih hrvatskih književnika – onako kako se oni iskazuju u prvome redu u vezi s njihovim rodnim mjestima i rodnim kućama. Bilosnić svoju pjesmovnu svijest ne zakrinkava tu samo u senzibilitetni karakter, zavičajnost i atmosferu konkretne kuće pojedinog književnika (Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića, Dobriše Cesarića, Nikole Šopa, Ivana Raosa, Eugena Kumičića, Petra Šegedina, Milana Begovića...), već se uživljuje i u poetiku tih autora, u njihove opsesivne teme, motiviku, stil pisanja, formalna obilježja.

Nije, dakle, Bilosnić ušao samo u tvarne kuće tih književnika, već i u kuće njihove književnosti i duhovnosti koje su, svaka za sebe, a opet i sve zajedno, toliko osebujne u – poigrajmo se prikladnom toponimskom metaforikom – zemlji ili svemiru hrvatske literature. Naravno da u takovrsnim pjesmama Bilosnić ne oponaša do kraja nekog našeg književnika, nego se svijet tih tekstova oblikuje u svojevrsnoj slitini dvaju literarnih glasova – autorovog i onog u kojem se autor uživljuje u nečiji književni stil. Tako se, primjerice, u pjesmi Kuća A. B. Šimića do nerazmrsivosti isprepliću Šimićeva hercegovačka i Bilosnićeva ravnokotarska kuća i zavičaj (»Ja hodim malen kroz kuću/ zarobljen zvijezdama njenih zidova// Kuća je u samoći sna// Uronjen u zvijezde, uronjen u tuču/ u zimu i oganj/ u kući punoj svijeća/ skrivam se u sjenama/ što padaju do poda/ Tu ni oblaka ni žege/ tek razjareno plavetnilo«).

Slično se hotimično poosobljenje, izvorni, osebujni, doživljajni i ugođajni kolorit, zbiva i u pjesmama posvećenim kućama nekolicine duhovnika (katoličkih svećenika) i domoljuba (Bruno Bušić). Njihove su kuće s jedne strane posve osobne, karakteristične za upravo tog čovjeka o kojemu se govori i njegovu tvarnu i duševnu povijest (»Prolazeći pored kuće nadbiskupa Ivana Prenđe«), ali su ujedno i izraz nadosobnog modusa u kojega je urastalo i urasta njihovo djelovanje (vjerska služba, duhovnost, patriotizam). Hrvatska je, primjerice, kuća svakoga hrvatskog domoljuba, a ne samo Brune Bušića, što govori o spomenutoj nadosobnoj dimenziji, no za Bušića je upravo Hrvatska, kao za malo koga, ono što ga je najviše odredilo, ono što se je u cjelini njegova života i djelovanja prometnulo u njegovu najosobniju kuću (»Kuća je moja Hrvatska/ Tjera me na pjesmu harambaše/ na glasan plač/ samo ne na odmor/ Kako sakupiti kamenje njeno/ rasuto Domovinom/ kamen svaki hrana je vjetrovima/ Kamen kao bijeli galeb/ leprša/ okrepljuje/ i ubija«).

Preludirajući na raznim strunama svoje poetike ili poetikā, na raznovrsnim fasetama svoga pjesničkog opusa, Bilosnić ni u zbirci Kuća ne propušta temeljnu »žicu« mnogih svojih knjiga – ljubav kao pokretačku, biofilnu, snagu čitavog svemira i čovjekove duševnosti, kao uzročnika koji je zametnuo sam kozmogenetski događaj i kao posljednje zbilje koja preostaje i nakon što sve umine, čak i sama kuća (»U ljubavi nema kuće/ kuća je utonula u ljubav«). Upravo u ciklusu Kuća ljubavi naš pjesnik evocira neke metafore i narative koje često koristi u svome opusu za uvlačenje same ljubavi u pjesmu, ali isto tako i jasno upozorava da je ona u svojoj neizmjernosti veća od svih naših misaonih, figurativnih i narativnih koncepcija i da je našim govorom, bio on u poetskome vidu i najraskriljeniji, možemo tek djelomice dotaknuti.

No, neizrecivost je poeziji uvijek bila poseban izazov pa je baš u srazu s njom i razvila neke od svojih najvirtuoznijih spoznajno-izraznih mogućnosti, u svagda sugestivnome i bogatom »mišljenju u slikama«. Već sama korjenita neizrecivost sve neizmjernosti ljubavi kao da Bilosnića uvijek potakne na osobito nadahnut, višeslojan i oneobičen poetski izričaj (»Ti si vrata s kojih slijede krilati koraci/ ti si prozor kojeg ne umijem nacrtati/ ti si čekanje/ kutija čarobnjaka/ gnijezdo/ Od tla do krova/ okrugli su zidovi tvojih očiju/ Ti si ljubav koja uklanja zidove/ kuće u kojoj je sunce postelja«).

U oblikovnom i kompozicijskom smislu razvidno je da Bilosnićevu poeziju u prvome redu obilježuje mnoštvo varijacija na istu temu, što se pak često postiže stihičkom repetitivnošću koje pogoduju stilu svojevrsnih poetskih definicija. Takva konstativnost katkada je mudrosno i spekulativno intonirana, a katkada pak slijedi metaforizacijsku logiku značenjskih preskoka koja samo hini definicijsku izjavnost, a svojom je višeznačnošću i sugestivnošću za volju imaginativne slobode hotimice iznevjerava. Upravo ta dvostrukost Bilosnićeva stila – konstativno mudroslovlje i bogata metaforizacija – posebice je karakterična za zbirku pjesama Kuća.

Ako bismo stvari vratili na početak, mogli bismo ustvrditi da se tako i na izražajnoj razini vide Bachelardove, ali sada i Bilosnićeve dvostrukosti spekulacije i imaginacije, konkretne i oniričke kuće, funkcije realnog i funkcije irealnog, dvostrukosti koje se, međutim, nadopunjuju a ne isključuju. Nije slučajno da je u toj skladnoj dvostrukosti na svim razinama Bilosnić i pronašao čvrst poetički temelj svojoj poeziji. Kao da mu je istodobno konzekventna i maštovita Bachelardova »metoda« analize pjesničke mašte priskrbila svjetonazorsku čvrstinu čiji je sastavni dio i prostor za snažnu imaginativnu slobodu, ali i poetički alat za stvaranje višedimenzionalnog, no istodobno cjelovitoga pjesničkog svijeta. Bilosnić je u tako čvrsto strukturiranu misaonu i poetičku kuću mogao ukomponirati gotovo sve opsesivne teme svojeg pjesničkog opusa, kao što su vitalitet, zavičajnost, obiteljski intimitet, sudbinsko doživljavanje domovine, kozmološki sklad, raznovrsni oblici jedne te iste ljubavi, neizbježnost samoće i prolaznosti, bogatstvo svijesti i podsvijesti kao mogućnosti za potpuniju čovječnost.

Zbog tih značajki zbirka Kuća kao da u svojoj istodobno jednostavnoj i višeslojnoj izvedbi sadrži dosta od onoga što je, parcijalno uzevši, dominantnije u drugim Bilosnićevim zbirkama – duhovnu okomicu i vjersku dimenziju Molitvi, ljubavlju nadahnuti, a metaforički rascvali poetski izričaj Odisejevih pjesmi, intenzivnu imaginativnost i arhetipsko-mitološku pozadinu knjige Tigar. No, knjiga Kuća svemu tome daje i neku sebi svojstvenu mjeru u kojoj se intimni, unutarnji svijet pomirio s onim vanjskim, kozmičkim, a početak i kraj vremena sljubili su se u prostoru koji je nadišao svako vrijeme. Uistinu, rijetko je to misaono, doživljajno, pjesničko na kraju krajeva, ravnovjesje koje Tomislav Marijan Bilosnić nipošto nije postigao kakvim mehaničkim prenošenjem Bachelardova mišljenja unutar knjige Poetika prostora, već najdubljom osobnom korespondencijom s načinom spekulacije i imaginacijom velikog francuskog filozofa, ali, još više, vlastitim poetskim sazrijevanjem koje na svemu što uzima zapravo gradi svoju neprispodobivu, upravo bilosnićevsku, pjesničku kuću.