Slavičekovo traženje bitnog u egzistenciji

Kao što je već utvrđeno, najoriginalniji svoj doprinos hrvatskoj poeziji Milivoj Slaviček je utemeljio na svakodnevnom životu i (ne)događanju kao temi kao i na zapažanjima detalja i razmišljanjima kojima u središtu stoji tzv. obični, mali čovjek – ukoliko to već nije on osobno (u dijelu egocentriranih, autobiografskih, ispovjednih pjesama). U vezi je s tim svakako i skup postupaka i stilema karakterističnih za poetiku ovog pjesnika i do te mjere razlučno prepoznatljivih, da ih slobodno možemo nazvati slavičekovskim.

Jedna je od kvaliteta ovoga pjesnika da je ostvario neponovljiv izražajni sindrom, svrstavši se time među rijetke naše suvremene autentične pjesnike u čijim stihovima prepoznajemo unutrašnje ritmove njihovih sanjarija i maštanja, osjetilnih zapažanja i razmišljanja. Zato i tvrdim da su – u tom smislu – sve Slavičekove pjesme, nastale unatrag trideset godina, uistinu obilježno slavičekovske neovisno o opsegu svojih tematskih područja i o pojedinim vrijednosnim dometima. Postoje opusi neprijepornih majstora stiha u kojima ćemo naći prave dragulje, a da ipak ne možemo iz njih izažeti sastojnice organski neodvojive od ličnosti izvanredno kultiviranih stvaralaca. Njima nasuprot stoje ponekad i manje vrijedna dostignuća u kojima pulsira autentični otisak ličnosti. Slaviček je autentičan i antologijski pjesnik, prepoznatljiv u svemu što je napisao. Njegova je filozofija da razmišljanjem radije zađe među pjesničke konkretnosti nego da se izgubi u labirintima filozofskoga pojmovlja:

Ne tražite filozofiju (filozofski sustav, filozofski traktat) u ovoj pjesmi

Jer filozofija je (odavno već) »disciplina«, a poezija nije »disciplina«

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

Moja je poetika najstarija: nje nema

Ona postoji kao što postoji čovjek.

Pjesnik time upozorava da njegova poetika ne slijedi nikakve uzore, niti joj je ishodište u programima i sustavno izloženim pravilima; on pjesme piše prirodno slijedeći putanju zapažanja, prisjećanja, razmišljanja, asociranja. Pjesma raste iznutra ne pokoravajući se nikakovim zakonima, pa su mu i stihovi nerijetko neprimjereno dugački za uobičajene formate časopisa i knjiga, zbog čega se mnogi stih mora pri slaganju nasumce prelamati, iako to pjesnik nije, kao postupak unaprijed predvidio. Time se stvara previranje na desnim dijelovima pjesama, pa se čitalac ponekad grafostrukturom pjesme navodi na neprimjereno čitanje.

Budući da i grafički izgled stihova utječe na recepciju, neplaniranim prela­manjem predugačkih stihova budu ponekad istaknute i jače semantički naglašene riječi na kraju prvoga dijela – ili na početku drugoga dijela stiha, iako su one prvotno – i semantički, i ritmički – napisane sljubljene u seman-tem, dakle u cjelinu značenja u kojem ni jedan dio ne bi trebalo da bude posebno istaknut. Do toga dolazi zato što pjesnik pušta riječima da se uskupljuju u stihove neovisno o bilo kakvim ograničenjima. Njegova pjesma raste poput biljke, poput nekog organskog minerala. On izričito napominje:

Valja napisati sasvim svakidanju pjesmu

naprosto je izreći kao razgovor kao susret kao sjetu

između malih stvari nakon radnog vremena i prije radnog vremena

kao tužan osmijeh koji govori da je mnogo ljudi mnogo zaboravilo.

Takva pjesma sadrži u sebi prvenstveno izražajne vrednote koje su prirodne u sklopu govorenja, a ne pjevanja. Slaviček stoga i sonete piše neobuzdano širokim stihovima, udaljujući se od uzoraka u svemu osim u broju i rasporedu stihova, ali i to nije uvijek razvidno zbog prisilnog grafičkog lomljenja stihova i stvaranja semantičke gužve na desnoj strani soneta s predugim stihovima i jedva primjetnom rimom.

Slaviček govori, nerijetko on se obraća čitaocu, priča mu, ćaska s njim, očekujući od njega sudionički prilog pjesmi. To je i izrijekom formulirao na kraju Kompleksnih i šarmirajućih putova prema Katastrofi:

Nastavak je pjesme u vašim rukama

Ja samo prikupljam podatke

(i na ovaj ih ili na onaj način sažimam

ili samo sortiram).

Slaviček upija očima svakodnevne prizore, gleda ljude u njihovim stanovima, u uredima, u radionicama, u krčmama, umiješa se obvezatno u njihovo talasanje koridorima ulica: on gleda ljude i prisluškuje njihove razgovore, superiorno i distancirano, ali pjesnički nepo­recivo suživljeno. Slaviček nesumnjivo ispunjava bitni Krležin zahtjev, da nije važno gledati, nego vidjeti. On vidi i providi i ne mora mnogo mudrovati da bi iz svakodnevnog spektakla – »sortiranjem« i sažimanjem detalja – izvukao sukus pojava. Nadmoć pjesnikova proizlazi nerijetko iz njegove nemoći da se na najnižoj razini preživljavanja izravna i poistovjeti s gomilom, kojoj na svoj način zavidi, jer ta »kompaktna većina ljudska«, ma koliko ne bila u pravu, ipak živi i uživa ne tarući sebi glavu problemima što do besvijesti muče pjesnike i zaokupljaju mislioce. Slaviček gleda i pamti, ponešto zaboravlja, naknadno se prisjeća, dopunjuje s pomoću imaginacije, domišlja i dograđuje -poentira! Pred očima su mu ne samo evocirani predmeti, nego i pretpostavljivi čitaoci. Slaviček mora znati da nekome, ako već i ne zna kome, piše:

Koga osloviti? Možda bih večeras

htio pisati mladim momcima s ulica

onim surovcima, ali oni samo užasno psuju

Uzaludno je pisati i takozvanim ozbiljnim ljudima

Preostaju žene, boemi i mali šutljivi domaćini bez vidika.

Problem nastaje već na samom početku, u času nastanka pjesme, jer pjesnik zna da će riječi morati proći kroz rešetke i filtere i da će pri tom semantički oslabiti, čak uvenuti. Veoma je malen broj zainteresiranih čitalaca, a među njima još manji broj doraslih shvaćalaca moderne poezije, stoga ni Slaviček nema iluzija o nekom velikom dosegu i odjeku svojih riječi. On piše jer je to jače od njegova voljnog opredjeljenja, on je jednostavno pjesnik po vokaciji (»I, za mene, poezija je postupak pomoću kojeg želim iznaći, i način pomoću kojeg želim reći, što je to život. Što je to čovjek ovdje i danas. Ili tamo i sutra. Ona je, prema tome, neprestano otkrivanje. I oslobađanje. Oblikovanje... Jedina mogućnost... stvarnog opstojanja.«) Pišući, pjesnik »razgovara s vremenima i prostorima«. On je svjestan potomak neznanih dalekih predaka i ujedno je, kao potomak, svjestan i ponosan što je također predak dalekih budućih pokoljenja. I što se njega tiče, on pjesmu drži »rezultatom iskustva i senzibilnosti«. Putem pjesme on »prodire u srž«, da bi dobio uvid u jezgru, da bi dohvatio suštinu u kojoj su sabrana – kako on sam esejistički reče – »unutrašnja prostranstva«.

Težak je put izabrao Slaviček, to tegobniji što piše u doba sve arogantnije neduhovnosti i antiduhovnosti, u vrijeme kad najlakše uspijevaju šarlatani i obmanjivači, u svemu, pa i u književnosti. Da je i htio ići drugim putem (a počeo je), ne bi mogao nastaviti, jer je drukčije programiran. Počujmo ga što o tome sam kazuje (Nedjeljku Fabriju): »Bilo mi je 15 godina kad naslutih svoj budući život. Tih sam dana zavolio samoću i usvojih skeptičnost (ali i nerazorivu nadu). Rezolutnost, ustrajnost i tihu ironiju. Krajnostima bijah uvijek sklon. Jedna je od njih iskrenost«. Sve istaknute riječi, izrečene u prigodnom ispovijedanju za javnost, valja izdvojiti kao dominante, odnosno temeljne odrednice pjesnikova života i stvaranja. Samotovao je Slaviček više od pedeset godina, da bi potpisao bračni ugovor tek uoči svoje šezdesetogodišnjice; skeptik je oduvijek, ali čudan skeptik: skeptik koji se nada nečemu u što ne vjeruje! Otuda u njegovu opusu postojana konstanta tihe ironije, u prepletu s iskrenošću, a izražena otvorenošću i jasnoćom koja imponira u vremenu nejasnoće i svakovrsne muteži.

Slaviček ne piše intimnu liriku samo da bi se izrazio i tako rasteretio srce i olakšao dušu. On pripada pjesnicima koji obvezatno pišu za druge. I kad se ispovijeda, on to čini radi drugih više nego zbog sebe, a pogotovu kad lirski diskretno pripovijeda o doživljajima putem kojih se izjednačuje s mnogima. »Ja sam mnogi«, mogao bi reći ovaj pjesnik, »i baš zato govorim o sebi«. Njegova je poezija govor o sebi, ali i govor o drugome – govor drugome, čak svojevrsni razgovor s njim, s nepoznatim čitaocem. Osip Mandeljštam je rezolutno odrezao: »Nema lirike bez dijaloga«. Pri tom je važno, napominje Mandeljštam, da pjesnik ne poznaje imaginarnog čitatelja kojem govori, odnosno s kim »lirski razgovara«. Zašto? Zato, kaže Mandeljštam, što je to preduvjet nastajanja učinka začudnosti.

Pjesnik začuđuje pa valja da i sam bude začuđivan. Pjesnik ne smije znati kako će čitalac reagirati, jer ga inače neće začuditi čitatelj – evo čuđenja neobičnim stihovima i unutar stihovnim oneobičavanjima: »Jedino što nas gura u naručje subesjednika – to je želja da se začudimo svojim vlastitim riječima, da nas osvoji njihova novina i neočekivanost... Dopustit ću sebi da to ovako formuliram: ukus saopćavanja je obratno proporcionalan našem realnom poznavanju subesjednika i upravo proporcionalan težnji da ga zainteresiramo za sebe«. Nema Slavičekove pjesme koja ne bi potvrđivala ovaj Mandeljštamov aksiom. Usprkos distanci i trajnom uvjerenju da se razlikuje od većine koja ne razmišlja o smislu i ne teži za sukusom života, naš pjesnik osjeća svejednako potrebu da Nekome Nepoznatom govori istine o sebi i činjenice o svom življenju kao o životu uopće.

Slaviček je započeo kao osjećajan pjesnik, nastavio kao nostalgičar, a završava kao ironičar, kojem više nije stran ni sarkazam. Zaustavimo li na čas pozornost na Zaustavljenoj pregršti, Slavičekovoj prvoj zbirci, prisjetit ćemo se da uvodni, posebno istaknuti stihovi usmjeruju čitaoce na dominantu srca u toj poeziji, proizišloj iz nabujalih i neprevrelih mladenačkih osjećaja. Sa srcem, zaključuje pjesnik, čovjek je čovjek, a bez njega – nitko! Nije stoga nimalo neočekivano, odmah iza spomenutog motta zbirke, tiskana jako emotivna pjesma Za stolom, posvećena mami, a ostvarena, kao duboko proživljena kantilena, na kajkavskom, pod jakim dojmom drage »domaće« domjanićevštine (»...i bol se je vu njem plakal na glas«). Otada pa nadalje Slaviček je ispisao mnogo trpkih stihova začinjenih ne samo ironičkim podtekstom već i žestoko oporbenjačkom gorčinom nezadovoljnika koji svoju patnju samo metaforički iskazuje a da je izravno gotovo nigdje ne kazuje, pa ipak, svim nemilim iskustvima i razočaranjima uprkos ovaj pjesnik nije otvrdnuo. Njegov sentiment nije sklerotizirao, samo se preobrazio i okrenuo se prema sebi, prema prošlosti.

Sastojak elegičnosti – u tematskom sloju ili u intonaciji – utvrdili su u različitim Slavičekovim zbirkama podjednako mnogi recenzenti. Dok iz prvih pjesama izbija jak napon mladenačkih težnji, pa saznajemo što sve pjesnik želi (sobu, stan, slobodu da živi po svojem i da pjesnikuje), u kasnijem razdoblju postaje sve čujnija i semantički produbljenija crta žaljenja za prošlošću, za solidarnošću klape, za istomišljeničkim krugom, za danima kad se živjelo više od mašte nego od kruha i kad za stanje zanosa nisu bili potrebni nikakvi naročiti poticaji. Nije to nikakvo žaljenje za nepovratno prohujalom mladošću, pa ni za danima kad još nisu bili svi humanistički ideali uprljani a idoli srušeni ili urušeni, nego mnogo obuhvatniji »elegični sentiment«, koji zadire dublje no što bismo mogli pretpostaviti na temelju šarmantne nonšalanse kojom ovaj pjesnik izriče i svoj zreli »tragični osjećaj života«. Naime, ostvarene na zlatnoj podlozi emocija, Slavičekove su pjesme daleko od svake sentimentalnosti; od toga ih spašava prije svega znalački dozirana ironija, pa distanca, pa obrati iz sentimentalnog u tvrdo činjenično i sl.

S Eliotom znamo, i slažemo se, da se pjesnikova zadaća ne sastoji u tome da pronalazi nove emocije, već da iskorišćuje obične i »pošto ih obradi poetski, da izrazi osjećanja koja se uopće ne nalaze u zbiljskim emocijama«. Pri tom će mu »isto tako dobro poslužiti emocije koje nikada nije doživio kao i one koje su mu poznate«. Do te preobrazbe osobnog u univerzalno dolazi u procesu punjenja emocija sadržajnošću širih razmjera u sklopu korelativnih ili simboličkih pjesmovnih struktura. Slavičekov opus obiluje primjerima (od kojih, dakako, svi nisu poetski jednako sugestivni!) prerastanja trenutnih emocija u trajna i duboko kontekstualno osmišljena osjećanja stanja životnosti određenih predmeta, pojava i odnosa. Time naizgled raspršeni detalji organski urastaju u cjelinu značenja manjih ili većih spletova stihova. Vrsna i osjećajno veoma istančana, psihološki suptilno razrađena Mala pjesma o majkama najbolji je primjer, kako je moguće pri pisanju angažirati osjećajnošću izvanredno nabijene čestice zapažanja i prisjećanja, a da posljedak ne bude sentimentalna, nego u stvari misaona pjesma ostvarena na izrazito prečišćenoj emotivnoj podlozi. Mala pjesma o ljubavi, u kojoj preteže udio prizivanja prisjećanja, u kojoj dakle niz prisjećanja izaziva prvenstveno melankolična osjećanja, također poetski djelotvorno odolijeva opasnosti da je preplave osjećaji, da bi svojim završnim stihom, izrazito misaonim zaključkom u opreci s prethodnom emotivnom razblaženošću otvrdnula u času kad svoju cjelovitu semantiku predaje receptoru bez poante, ali i bez apeliranja na njegovu suosjećajnost.

U 103. sonetu Shakespeare je posvjedočio da njegov stih nema drugog cilja nego da uzveliča ljepotu žene, ali pri tom je potpuno svjestan da je čar njezina lika vidljiviji u naravi nego u pjesmi i da je vjernije odražen u zrcalu nego što je izražen putem ne znam kako pregrijanih metafora. Usredotoči li se na opis, i samo na opis, pjesnik se unaprijed onemogućuje u bitnom: da riječima oblikuje totalitet što ga zapaža čulima. Zapažaji su poetski posredno izrazivi, ali ne i neposredno riječima odrazivi. Slaviček je to znao (ili slutio) od samoga početka, kad se lišio olakšavajućih i olakotnih okolnosti verzifikacionih obrazaca prihvativši izazov otvorenoga, spontanoga lirskoga govorenja. Ostajući čvrsto ukorijenjen u zbilji, on nije podlegao napasti da zbiljsko tek opisuje. Slaviček i ne pokušava fiksirati iscrpno detalje pejzaža koji ga oduševljavaju, nego radije prefinjenim, samo sebi svojstvenim načinom sjenči lelujave konture stvari ne bi li što prije dopro do njihovih esencijalnosti, do jezgre, do bitnog smisla za kojim traga – u svemu!

Slaviček nije pouzdan opisivač (u tome je impresionist više nego realist, a još manje ekspresionist); on je samo veoma dojmljiv evokator ozračja. U slikarstvu je od svega najteže ostvariti neponovljivu, sugestivno znakovitu atmosferu: mnogo je lakše naslikati predmet kako ga vide oči slikara. U poeziji je pak najteže predmet riječima tako sugerirati da čitatelju bude razvidno ne samo što pjesnik vidi, nego i što pri tom osjeća, sanjari i razmišlja. Slaviček je u tome pravi majstor: on razmišlja gledajući i motri osjećajući predmete, zapravo njihov osebujni poredak u zbilji.

Slaviček ne slika neposredno prema modelu, nego prema sjećanju, naknadno, oslanjajući se na pribilješke zasigurno manje nego na stvaralačku imaginaciju priključenu na rezervoar uspomena. Slavičekovo je lirsko tkanje pretežno uspomensko, a ne opisno-opažačko. U naročitim emotivnim stanjima pjesnik se stvarnih događaja zorno prisjeća, povezujući nizove istovrsnih, uporno opetovanih slika svakodnevice u jedinstven dojam o ljudima, o životu, o sistemu koji ljude pretvara u robove ili u robote. Ljudi robuju navikama a pjesnik to ne prihvaća kao neizbježnu sudbinu; ljudi se kreću pokretani nevidljivim koncima bespogovornih naloga kao automatske lutke, a pjesnik je suprotnost svemu mehaničkom! Slaviček je spontanist i oporbenjak: zna kako rijeka (ljudstva) teče, ali on tako neće teći. On je protiv! Prije svega protiv struje, zato što je za autentičan život, za čovjeka oslobođenog prisile. Život pod prisilom nije pravi život za koji bi vrijedilo založiti sve, pa i vlastiti život.

Pjesnik to govori otvoreno i skriveno, neprestano, utoliko više što bolje shvaća sistematičnost društvenih uređaja sračunatih na što djelotvornije usmjeravanje svakog pojedinca, a to znači i na što potpunije gušenje svake individualnosti. Slaviček se i tome suprotstavlja – pjesnički efektno, ali dakako, uistinu neefikasno; jer što može pjesma pomoći kompaktnoj većini koja pjesme uopće ne čita? Neki zavole stihove tek uglazbljene i otpjevane; tada se u njima probudi samosvijest (i oni su neponovljivi, i oni su individue). Slaviček prisluškuje glazbu svijeta, ali i svejednako piše stihove kojima uporno posvjedočuje svoju osebujnu, originalnu individualnost. Uranja u kolektivno biće suvremenika, ali pri tom zadržava distancu kao preduvjet njegovanja i obrane individualiteta. Volja za moć u pjesniku je abreagirana voljom da se razlikuje. I tom svojom osebujnošću Slaviček se odlikuje kao neprijeporno autentičan pjesnik današnjice i svagdašnjice.