Slaviček – kompleksan, višedimenzionalni pjesnik

To da se zadnjih dvadesetak godina nije odviše pisalo o poeziji Milivoja Slavičeka (časna je iznimka odulji tekst Cvjetka Milanje u prvom svesku njegove knjige Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000.), većma je simptom određenih problema unutar same književne kritike i književne povijesti, negoli vrijednosti i možebitne deaktualiziranosti te poezije. Kako se u domaćem književnom životu sve više naglašava sinkronijska dimenzija, čemu su najčešći uzrok posve komercijalni ili koterijski razlozi, većina književnika, napose pjesnika, koji nemaju neku recentnu knjigu, tonu u recepcijsku crnu rupu iz koje ih na trenutke izvlače tek osobito motivirani književni povjesničari, bilo nekom posebnom prigodom (najčešće, na žalost, samom smrću autora kao kod Slavičeka) bilo vlastitim istraživalačkim erosom koji zapravo nadmašuje svaku prigodnost.

Tako je i Slaviček faktički već dvadesetak godina imao status pjesnika dovršena pa i kritički i književnopovijesno obrađena i »smještena« opusa, pjesnika, dakle, koji je u književnu povijest otišao i znatno prije svojeg nedavnog fizičkog odlaska. Tome je, kako rekosmo, znatno pridonijelo i njegovo dugogodišnje stvarno odsuće iz književnog života pa se uistinu učinilo da je on za poetski aktualitet znatno manje važan od nekih još u devedesetima i dvijetisućitima živih krugovaša ili čak još i starijih hrvatskih pjesnika (Dragutin Tadijanović, Vesna Parun).

No, Slavičekova se aktualizirana relevantnost ipak znala prizivati uglavnom u kontekstu takozvanih stvarnosnih tendencija hrvatskoga pjesništva u zadnjih petnaestak godina pa se uočilo kako je njegova – urbanim govorom i subjektom te svakodnevnim pojedinostima obilježena – poezija u velikoj mjeri stilistička prethodnica suvremenim »stvarnosnicima«, odnosno, šire govoreći, »neoegzistencijalistima« (takvo Slavičekovo prethodništvo, primjerice, posve opravdano ističe Damir Šodan u predgovoru svoje antologije suvremene hrvatske »stvarnosne« poezije Drugom stranom). Ako na taj način to pjesništvo donekle i ostaje u recepcijskoj igri, ako se, dakle, njegovom stilistikom pa čak i poetskim etosom barata u deskribiranju znatno recentnijih poetika, to uistinu i znači protezanje njegove modelativne važnosti na književni aktualitet, ali i nanovo otvara neke temeljne dvojbenosti ili bar napetosti u tumačenju karaktera samoga Slavičekovog pjesništva pa čak i njegove estetske vrijednosti, koje su bile jasne već davnih dana.

Tako, primjerice, Božidar Petrač još 1989. godine, pri polemičnom dijagnosticiranju dotadašnje recepcije Slavičekova pjesništva, kaže kako se »stječe dojam da je slika koja je stvarana i stvorena o našem pjesniku ipak suviše statična; kao da kritika nije posvetila dostatnu pozornost razvoju slavičekovskih tematskih krugova i traženja; suviše veliko naglašavanje njegovih ‘krugovaških’ odrednica, njegovih početaka kao da zastire mogućnost cjelovitijeg, šireg i dubljeg poniranja u njegov pjesnički svijet. Vrlo često ga u ocrtu kritike najčešće vidimo kao kolokvijalnog, nepretencioznog, razgovornog, gotovo nonšalantnog pjesnika, ‘okorjelog skeptika’; on jest i to, ali ne samo to«. Aksiološki, Petrač pak ustvrđuje da Slavičekova poezija »zauzima klasično mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji i predstavlja jedan od najcjelovitijih pjesničkih projekata cjelokupnoga hrvatskoga poratnog pjesništva«.

I Cvjetko Milanja u spomenutom tekstu iz 2000. godine kod Slavičeka uviđa suprotnosti između efemernog i bitnog: »Slavičekova pjesnička svijest, iako inventarizira ‘sav’ svijet, pa bi se činilo da joj je do njega izimno stalo, a u biti joj je malo stalo do njega, odnosno ravnodušna je, jer, projektivno, vječno traga za ‘bitnim trenutkom’. Međutim, taj govor o ‘bitnom trenutku’, zaista ostaje samo projekcija, nešto neodređeno (‘nešto’, ‘netko’, ‘negdje’) u obzoru nagađanja, neodređena supstancija bez svojega oblika, zato su i pjesme formalno ‘bezoblične’, pri čemu je lirski subjekt previše brbljav da bismo ga ozbiljno shvatili...«. Milanja, nadalje, smatra da, iako je Slaviček bio glorificiran kao vodeći krugovaški trolist s Mihalićem i Slamnigom, »danas, s kritičkim odstojanjem, njegovo je pjesništvo nužno smjestiti ne samo iza Mihalićeva i Slamnigova, nego i iza Pupačićeva, Milićevićeva, Šoljanova i Gotovčeva...«

Slavičekova pjesnička šutnja i svojevrsna recepcijska crna rupa tako su samo »zamrznula« neka prijeporna pitanja o njegovoj poeziji koja bi, ako se danas ponovno otvore, mogla posljedovati sličnim rješenjima kao i u prošlosti. To su pak rješenja pojedinih kritičara koji različito vide poetički karakter i važnost našega pjesnika – već s obzirom na ono što su sami, pa i velikim udjelom vlastite subjektivnosti, uspjeli iščitati u brojnim njegovim zbirkama od 1954. do 1990. godine. Osobno, u pristupu Slavičekovim pjesmama čini mi se pogodnom baš spomenuto Petračevo viđenje – da on, doduše, često jest i »kolokvijalni, nepretenciozni, razgovorni, gotovo nonšalantni pjesnik, ‘okorjeli skeptik«, ali da nije »samo to«. Čini mi se, naime, da složenosti i slojevitosti semantičkih struktura Slavičekove poezije nije primjerena neka kritičarska redukcija koja njegovu poetiku svodi samo na golu imanenciju i njezinu kaotičnu procesualnost, kao ni – suprotno tome – možebitno »natezanje« toga pjesništva na neku poetiku u kojoj bi posve prevladavalo duhovno nadahnuće.

Pogođenim mi se pak čini nastojanje Vlatka Pavletića da kao jednu od Slavičekovih dominanti istakne raznovrsnu uporabu eliotovskog objektivnog korelativa, u kojemu to pjesništvo nalazi najbolje sredstvo za intenzivno sljubljivanje efimernog i bitnog, vidljivog i epifanijskog. S druge strane, usprkos izrazite Slavičekove kolokvijalizacije pa čak i »pragmatizacije« poetskog izričaja, Milanja ističe da je to, između ostalog, i »pojmovno pjesništvo«, ali i pjesništvo mudroslovnih pretenzija koje, kako pak kaže Petrač, »daje naslutiti granice i zamke antropocentrična humanizma i izraziti želju za ispunjenjem smisla, za autentičnom egzistencijom«. Baš zbog takve kompleksnosti čini mi se prikladnim Slavičekovo pjesništvo analizirati na konkretnom primjeru, skicoznom semantičkom raščlambom jedne njegove paradigmatske pjesme pod naslovom Nigdje više čuda:

Nigdje više čudā. Ona se više ne događaju.

U neko doba našeg života ona su malo-pomalo svrgnuta

ili svedena na materijal za novinsku kroniku.

Sad je svaka srž već strašno dobro umotana.

U nama je živo samo još unutarnje oko.

Ali i ono se sklapa. Ah, evo glazbe

i valjda ću moći izreći sve to do kraja

(važno je što nigdje nema nikakvih riječi

riječi sve kvare kao kad na slici koja prikazuje brdo piše brdo).

Rekoh, i ono se sklapa. Ali polako; i kroza nj jure sjene u bojama;

ono neće da se oprosti. I možda je to čitava ta pjesma? Rekoh

ono hvata sve tiše i tiše nijanse i u njima pronalazi slast i opravdanje.

Takvo je ono. Ali ja, ja sam sklon većim razlikama.

I tako zajedno, nadopunjujući se, radimo ovaj svoj posao.

Stvaramo pjesme. Pjesme ne postoje

prije nego ih mi, i to baš mi, i baš u ovom času, ne osjetimo i ne napišemo,

kao što već postoje prirodni zakoni i ono što samo otkrivaju fizika i astronomija.

Ostavljeni u svijetu bez čudā mi se sebi učinimo veliki i čudesni.

Da to nije tako, mi ne bismo mogli reći ni tko smo.

Sad evo i vjetra koji zviždi. On huji iznad nas, ali on je naš

inače ne bismo shvaćali da on tako neopisivo huji.

Ima nas dakle više: moje unutarnje oko, ja, glazba, taj vjetar

i još čitav niz stvari pomoću kojih se sporazumijevamo, kroz sve naslage, s onim što je suštinsko.

Tako i znamo da smo, ostavljeni u svijetu bez čuda, mi sami čudo ovoga svijeta.

Možda je i to dovoljno. A sasvim sigurno, to smiruje, ne zna se zašto.

Kratku značenjsku analizu i tematsku interpretaciju ove Slavičekove pjesme počinjem s opservacijom da su njezini prvi stihovi konstativne rečenice koje, više od kakva za Slavičeka inače tipična detaljiziranja, zapravo ističu neke općenitosti na koje upućuju već i riječi kao što su »nigdje«, »svaka«. Početna situacija, dakle, uistinu govori o slavičekovskom desupstancijaliziranom svijetu, ali ne za toga pjesnika tipičnim objektivnim korelativima, već uopćenim konstatacijama. Riječ je tu, tako, o izvorno krugovaškome egzistencijalističkom svijetu koji, međutim, nije izražen u prvome redu »slikovito«, već »pojmovno«. No, Slaviček potom ipak daje konkretniju sliku novina, u kojoj je – uspjelim metaforičkim prijenosom dakako – »svaka srž već strašno dobro umotana«. Uistinu, vješto kombiniranje različitih registara poetskog izražavanja!

Nakon takva pregnantnog početka Slaviček egzistencijalnu pustoš ne razvlači u beskraj, već vrlo brzo nudi preokret naglim izokretanjem perspektive prema nutarnjem svijetu (»U nama je živo još samo unutarnje oko«). No, pjesnička tenzija i dalje se ne smiruje jer nastupa i drugi preokret. Naime, i unutarnje oko se »sklapa«. Kad nam se pak čini da za zatvorenost egzistencije nema rješenja ni u vanjskom ni u nutarnjem svijetu, Slaviček pronalazi – u svome opusu inače razmjerno čest – izlaz u glazbi koja svojom puninom, ali i neodređenošću nadilazi svaku verbalizaciju, odnosno »pad« u spoznajnu redukciju na koju svaka riječ na kraju krajeva ipak svodi pojavu koja stoji prije (»važno je što nigdje nema nikakvih riječi/ riječi sve kvare kao kad na slici koja prikazuje brdo piše brdo«).

Slaviček, međutim, ne završava niti samo u nekom nominalističkom skepticizmu, već su mu sve prethodne konstatacije zapravo svojevrsno probijanje na duhovnom putu same poezije pa se ova pjesma u velikoj mjeri može shvatiti i kao autoprogramatski, poetički i gnoseološki itinerar u kojem se sve jasnije očituje vlastiti pjesnički i spoznajni profil. Nutarnje oko, rekli bismo sama spoznajna dimenzija, sklapa se – »Ali polako; i kroza nj jure sjene u bojama;/ ono neće da se oprosti. I možda je to čitava ta pjesma? Rekoh/ ono hvata sve tiše i tiše nijanse i u njima pronalazi slast i opravdanje«.

Međutim, pjesnikova oblikotvorna, imaginativna moć, njegova subjektnost uostalom, on sam, sklon je »većim razlikama«. Koje su to veće razlike? U odnosu na što? Čini mi se upravo u odnosu prema zatvorenosti i beznadnosti vanjskog i nutarnjeg svijeta, kao što će to Slaviček malo kasnije i ustvrditi: »Ostavljeni u svijetu bez čudā mi se sebi učinimo veliki i čudesni«. Jedini pak prostor u kojemu se ta čudesnost događa jest – sama poezija. U njoj se nadopunjuju svojevrsni duhovni objektivitet (nutarnje oko) i autorova subjektnost i tek zajedno začinju novi, puniji poetski svijet koji prije nije ni postojao i čiji je nastanak uistinu čudo jedne nove kvalitete i zbiljnosti više potencije (»Stvaramo pjesme. Pjesme ne postoje/ prije nego ih mi, i to baš mi, i baš u ovom času, ne osjetimo i ne napišemo«).

Napominjem da Slaviček u i navedenim stihovima još uvijek uglavnom ostaje na razini konstativnosti i pojmovnosti, što je u izravnoj suprotnosti s nekim kritičkim procjenama da se on uglavnom bavi onim efemernim, da se radi o isključivo (čemu se opravdano suprotstavlja Petrač) »kolokvijalnom, nepretencioznom, razgovornom, gotovo nonšalantnom pjesniku«. Slaviček, nadalje, ustvrđuje kako bi bez toga da se »sebi učinimo veliki i čudesni«, »mi ne bismo mogli reći ni tko smo«. Dakle, faktički tek poezijom, njezinom puninom, dodirom »s onim što je suštinsko« mi uopće i možemo govoriti o vlastitom identitetu. Identitetu koji se najčešće uopće i ne može odrediti riječima, ali koji stvarno postoji.

Upravo na neizrecivosti, ali i stvarnoj opstojnosti onog suštinskog, Slaviček i gradi jednu od temeljnih napetosti svoga pjesništva pa tako, u nastavku pjesme, uzima staru sliku vjetra koji je, primjerice, već i u Novom zavjetu slika za istodobnu nedokučivost, ali i stvarno postojanje višnje sile (»vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide«). Slavičekov vjetar je također nedokučiv (»huji iznad nas«), ali je istodobno i sljubljen s čovjekom i tako mu je na neki način ipak dostupan (»ali on je naš inače ne bismo shvaćali da on tako neopisivo huji«).

I tako, malo-pomalo dolazimo do finala pjesme u kojoj pjesnik, kao u nekoj drevnoj srednjovjekovnoj, renesansnoj ili baroknoj sumacijskoj shemi, doziva u pomoć sve ono spomenuto što mu pomaže u »sporazumijevanju« s onim suštinskim: »moje unutarnje oko, ja, glazba, taj vjetar/ i još čitav niz stvari...«. Također, uz rimbaudovsku konstataciju (»Ima nas dakle više«), odnosno rastvaranje i multipliciranje osobnosti kako bi se obogatio spektar mogućnosti za spomenuto »sporazumijevanje«, Slaviček ističe i da se s onim suštinskim sporazumijevamo »kroz sve naslage«, drugim riječima, da puno toga valja razgrnuti prije nego do suštinskog stvarno i dođemo, do suštinskog koje prije možemo tek naslutiti, negoli ga uistinu izreći.

Na kraju pjesme, nakon proživljenog poetskog i duhovnog iskustva, Slaviček sada već pouzdano zna »da smo, ostavljeni u svijetu bez čuda, mi sami čudo ovoga svijeta«. Uistinu, to je nedvosmislena konstatacija da u poeziji nastaje nov, drugovrstan svijet, sastavljen doduše od stvarnosnih česti, ali i podignut na višu potenciju u odnosu na zbilju. To je, drugim riječima i u drugo vrijeme, zapravo ona ista šimićevska afirmacija pjesnika i pjesništva kao »čuđenja u svijetu«. To pak čuđenje prethodi racionalnoj spoznaji, ono je neka iskonska uzdrhtalost pred misterijem kozmosa koja se zapravo i ne da pravo objasniti, ali u čovjeku ostavlja nedvojbeni otisak kozmičke punine koja je jedini odgovarajući i smirujući okvir za beskraj njegove nutrine (»A sasvim sigurno, to smiruje, ne zna se zašto«).

Pjesma Nigdje više čuda usuprot svome naslovu zapravo završava istinskim čuđenjem, a »kolokvijalni« i »neobavezni« pjesnik Milivoj Slaviček u cijeloj jednoj maloj poetskoj ontologiji! Nipošto, međutim, nije cilj ovoga teksta umanjiti svu onu prijelomnost koju je imala Slavičekova kolokvijalnost i koja je, svjesno ili nesvjesno, otvarala i put nekim važnim hrvatskim pjesnicima do dana današnjeg. Temeljna pak namjera bila je na konkretnom pjesmovnom primjeru pokušati pokazati da je Slaviček kompleksan, višedimenzionalan pjesnik, autor stihova visoke umjetničke vrijednosti, i da njegovo svođenje na samo jednu dimenziju, koliko god ona u svoje vrijeme originalna i moderna bila, u stvari znači svojevrsno interpretativno sljepilo za mnoge poetske i duhovne prostore koji su uistinu upisani u Slavičekov pjesnički tekst.