Sjećanje na pjesnika Milivoja Slavičeka

Osamdesetih je godina u svome pjesništvu Milivoj Slaviček Primjedbom iz epohe, pjesmom kojom je Vlatko Pavletić zaključio svoj izbor objelodanjen u ediciji »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, zapisao: »Kroz gnjila koračao sam vremena / znajući sve to / čitajući dobre humoriste / pišući svoje knjige i postajući legendom / Doprijevši do dna napredne tuge, nemoći i zadahâ / ostadoh čist i mudrima drag: / jer sam i neopazice tome svoj posvetio život«. Milivoj Slaviček je doista postao legendom, ali u velikoj mjeri čist i drag, bez obzira na svoje slaboće, u očima naših ljudi i u očima svoga naroda.

S tugom se prisjećamo Slavičekove vedrine, Micekove nonšalancije, njegove dobrote i veselja kojima se osmjehivao svijetu i životu, kojima je domahivao prijateljima i poznanicima, uživajući u svojoj luli, mirišljivu francuskom konjaku ili oporoj poljskoj votki, uvijek spreman na zajedništvo i zajedničku čašu prijateljstva u ugodnu svratištu »Plješevica«, s leptirkom ili rupcem oko vrata. Prisjećamo se njegova dobroćudna pogleda, njegova ljupkoga pozdrava »Monsieur« ili »Sire»...

S nostalgijom se prisjećamo njegova šezdesetoga rođendana, svečano proslavljena 24. listopada 1989. u velikoj dvorani Centra za kulturu u njegovu rodnom Čakovcu, kojem smo događaju povlašteno bili nazočili i predstavili izbor iz njegove poezije u njegovoj do danas posljednjoj u tom povodu objavljenoj knjizi – izboru pjesama – Nastanjen uvijek u biblioteci »Media« Kršćanske sadašnjosti. Bio je naš pjesnik ponosan na to izdanje svoje poezije, jedini živući pjesnik koji se u toj biblioteci pojavio. Ostaje nam u dragoj uspomeni i predstavljanje iste knjižice u lipnju 1990. godine u velikoj dvorani »Kajkaviane« u dvorcu Golubovec kod Donje Stubice...

U naraštaju pjesnika kojemu je pripadao Milivoj Slaviček bilo je, Stamaćevim riječima, vrlo malo vjere ostalo u nekakav smisao čovjeka, u njegovo autentično srce i njegovu autentičnu dušu, njegovu iskonsku mogućnost slobode. U tom su naraštaju, ali i naraštaju koji je slijedio, izgubljena egzistencijalna uporišta i sve se manje pjevalo iz svijesti o zajedništvu i pripadnosti, a sve se više isticala egzistencijalna oskudica, iskorijenjenost i bezdomnost, sve do malodušnosti, prazne refleksivnosti i ništavila. Čitajući pažljivo Slavičekove stihove – osobito stihove iz njegove posljednje zbirke Sjaj ne/svakodnevnice, ali i pjesme koje su nastajale nakon te zbirke – stječe se, ne samo dojam nego i uvid da je u našoj književnoj kritici dotadašnja slika o njegovoj poeziji bila suviše statična. Kao da je kritika izbjegavala svoju pozornost posvetiti razvitku Slavičekovih tematskih krugova, i kao da je više inzistirala na njegovim početcima i »krugovaškim« odrednicama njegova pjesništva te tako zastirala mogućnost cjelovitijega, širega i dubljega poniranja u njegov pjesnički svijet. Jedni su ga uzdizali kao pjesnika uz rame Mihaliću i Slamnigu, drugi su mu zamjerali preveliku strast za govorenjem, treći ga smjestili iza Mihalića i Slamniga, ali i Pupačića, Milićevića, Šoljana i Gotovca.

Naglašuje se tako njegov prvi ulazak u književnost potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina koji je bio determiniran utilitarno-političkim zahtjevima i velikim patetičnim temama socijalističke obnove zemlje i izgradnje novoga čovjeka u skladu s revolucionarnim vremenom i formulama »socijalističkoga realizma«. Milivoj Slaviček je ušao u književnost neposredno poslije rata kao aktivan sudionik kružoka u kojem djeluju Jure Kaštelan, Slobodan Novak, Vesna Parun, Živko Jeličić i drugi. Što se njegova drugoga ulaska u literaturu tiče, koji ulazak prati postupno oslobađanje od ideološke indoktrinacije i revolucionarne tematike i patetike, kao uostalom i druge »krugovaše« koji su započeli kao »kružoklije«, zbirka Zaustavljena pregršt iz 1954. u velikoj mjeri sadrži »rasuti teret«, ali i po koju pjesmu u kojoj se prepoznaje pjesnikov autentični glas (primjerice u često spominjanim pjesmama O ljubavi i mojoj ljubavi, Jedan mi mladi golub na prozor dolazi, Pušim lulu, držim je prstima, i gledam u dim). Prva Slavičkova zbirka sva je u znaku traženja i lutanja u kojoj se vidljivo sukobljuje ono što je bilo normom pjevanja s onim što je pjesnik kao nesporan talent nosio u sebi i borio se za pravo na vlastitost, da bi ga ciklus Vode iz 1956. potvrdio kao posve samosvojan glas.

Od tada, dakle od 1954., Milivoja Slavičeka u očima kritike najčešće vidimo kao kolokvijalnoga, nepretencioznoga, gotovo nonšalantnoga pjesnika, »okorjela skeptika«, pjesnika svakodnevlja, kroničara dnevnih banalnosti, sklona počesto neselektivnom katalogiziranju svijeta. S vremenom se Slavičekova poezija utemeljuje kao samosvojna i posve izvorna pojava, za razliku od većine pjesnika njegove generacije, oslobođena svakoga prepoznatljiva domaćega i stranog uzora ili utjecaja. Njegovu je pjesništvu, bez obzira na početnu zamjetnu osupnutost i duhovnu zaraženost Ujevićevom poezijom, teško, zapravo nemoguće, odrediti kakav zajednički nazivnik i prispodobiti ga kojoj pjesničkoj struji ili pravcu. Slavičekov se svijet iskazuje znatno manje ili gotovo nikako kao kakva riznica znanja i erudicije, on se u prvom redu otkriva kao strasno bilježenje i unutarnji odsjaj sitnica iz svakodnevnoga života, u osluhu svakodnevne nerijetko prizemne životne filozofije, na rubu feljtonističke i novinske nonšalancije.

Slaviček se po drugom ulazu u književnost, kao i drugi »krugovaši«, vrlo brzo suočio s užasom egzistencije, sa zebnjom kao možda najizvornijim osjećajem suvremena pjesnika, izričući ih ne u zamasima velikih riječi, egzaltacija i patetike, simbola i metaforike, nego u običnim, kolokvijalnim iskazima i komentarima svakodnevnih činjenica, pojava i stvari. Suvremeno hrvatsko pjesništvo zapalo je i razvijalo se u osjećanju Božje odsutnosti, u grozi napuštenosti i besmisla, u rasapu vjere i nade u trancendentno. Susljedno tomu, i Slavičekovo se pjevanje s jedne strane razvijalo u osjećanju čovjekova trpkog opstanka i nevjere, s druge strane u prostoru traženja i potvrđivanja smisla. Slaviček – i u tome je njegova neprijeporna izvornost i veliko umijeće – od najbanalnijih dijelova svakodnevice uspijeva stvoriti iznimno dojmljivu pjesmu. Poseže za depatetiziranim jezikom, jezikom opće uporabe, jezikom svakidašnje urbane komunikacije i pretvara ga u slojevitu pjesničku tvorevinu, impregniran »nekim skladnim omjerom između tradicionalnih postupaka i novih viđenja svakodnevice, svježih i neuobičajenih« (I. Frangeš).

Slavičekov pjesnički čin, dakle, nije nekakvo lagano poigravanje, nekakva lako i usputno čitana jednostavnost, naprotiv, njegov je pjesnički čin pun odgovornosti i zabrinute ozbiljnosti. Za Slavičeka nema efemernih stvari, sve pa i ono najobičnije podobno je da zaiskri kao pjesma. Istina, zna se katkad dogoditi jezična prenabujalost stihova ili zna se »zalomiti« njihova prevelika razlivenost. No činjenica jest da Slavičekova pjesma, uza svu moguću rasutost, izražava traumatiziranu dramu suvremene čovjekove egzistencije, otvarajući se kadšto metafizičkim naslućivanjima.

Kako Slaviček vidi vlastito pjesničko poslanje? »Bavimo se samo jednim: davanjem smisla besmislu / To je čitav naš posao, i budimo više žalosni nego gordi«. U čemu je njegov smisao? »Ne, više ne. Ni vođa ni uslužna djelatnost / Možda savjest. Možda opiranje. Možda igra / Sudbina. Svakako / Skupa igra, igra kao sve / Ne više«. Pjesnički čin nije nikakva lagodna i jednostavna igra; to je skupa igra, velika stvar i odgovorna pustolovina. Pjesma je način opiranja, probuđena savjest koja zanovijeta i opominje, sudbinska igra u kojoj se posvješćuje ili gubi smisao ljudskog opstanka.

Antun Šoljan nije slučajno svoju rubriku u »Telegramu« započeo recenzijom Mihalićeve i Slavičekove knjige. Slaviček je, po Šoljanu, »po svojoj duhovnoj orijentaciji zakašnjeli romantik. Ideje su mu uvijek humanističke, gotovo borbene, a ljubav za ljude i naivni optimizam gotovo su uvijek prisutni u njegovim pjesmama«. No dok u Mihalićevim stihovima pretežu tamni tonovi, praznina i poraz, u Slavičekovim stihovima naslućuju se svijetli tonovi, osjeća se čežnja za afirmacijom života, »vitalističko-biologistička svjetonazorna ideja«, kako bi rekao Cvjetko Milanja. Bez obzira na to što Slaviček analitičkom hladnoćom uspijeva izraziti prostor oskudice, egzistencijalistički strah ili alijenaciju, nalazimo u njegovim stihovima stanovito svjetlucanje žeđi za puninom i iskričenje vjere u mogućnost ispunjenja ljudske egzistencije. Osjećaj uzaludnosti nije posve paralizirao i kontaminirao njegov pjesnički svijet.

U Slavičekovoj antologijskoj pjesmi Vrijeme je da se događa napokon čovjek, pjesmi molitveno ispjevanih stihova, Pavletić prepoznaje »osebujni, suvremeni pjesnički očenaš«, izgovoren na tragu krhotina rasute vjere, poljuljane, ali ne i izgubljene vjere u čovjeka i ljudsko, ali vjere koja ne uključuje mogućnost Božje intervencije, odnosno ne obraća pozornost na mogućnost Božje prisutnosti. Suviše je okrutno lice Svijeta, odveć je teška zebnja što ju je iznjedrila egzistencijalna samoća da bi pjesnik ozbiljnije pomišljao na kristovski angažman koji je kulminirao u svjetlu uskrsnuća. Svijet je svijet patnje i nevjere, čovjek je do srži izranjen tjeskobom; »tajna života što jeca i stremi božanskome, noseći na sebi otisak lica Stvoriteljeva, postaje očajnom zagonetkom smrtnih zapetljaja«, piše Jacques Maritain. Tajna života ostaje nedohvatna i često izaziva očajanja i neprevladive frustracije. U jednom intervjuu Slaviček ističe kako je doba u kojem živimo »doba neduhovnosti ili antiduhovnosti«, želeći nekako opravdati čovjekovo nesnalaženje i izostanak kakva suvisla odgovora. U tom smislu, ima u Slavičeka mnoštvo stihova koji funkcioniraju kao obrambeni mehanizmi od takve stvarnosti, neduhovnosti i osjetilnoga trajanja.

Slavičeku je svojstveno opiranje, on ipak ne će bespogovorno prihvatiti ništavilo i prepustiti se potpunoj rezignaciji, on ne će priznati svoj poraz. On će nastojati trajati, on će inzistirati na trajanju. U pjesmi Doba izriče: »treba izdržati uvijek i uvijek je trebalo / u toku vremena kad doznajemo svu sudbinu / i kad je prava smjelost« ili u pjesmi Svatko od nas unatoč pritiscima ispražnjene egzistencije i pita se i tvrdi: »Zašto ne bismo bili dok jesmo / zašto ne bismo bili«. Ima u Slavičeka sinkopa bodrenja, zaziva izdržljivosti i evokacija moralnih maksima: »Srce moje, održi me sred ove mučne tišine / lažne buke« ili: »Budimo i dalje ono Najviše Nešto«, ili: »Izdrži svoj život«, »Ti si upućen prema trajanju / i znaš da moraš biti jači od zla«.

Poezija Milivoja Slavičeka zauzima klasično mjesto u suvremenomu hrvatskom pjesništvu. Poput Mihalićeva ili Slamnigova, Pupačićeva ili Milićevićeva, Šoljanova ili Gotovčeva pjesništva, ono sabire u svojoj jezgri strah i tjeskobu egzistencije, osluškuje »tiho disanje izmorenog Svijeta« i sudjeluje u »tragediji« što je nastanila nas, naš svijet i naše vrijeme. Slavičekov pjesnički svijet obuzet je zebnjom svakodnevlja, opisuje i komentira rebus svakidašnjice, razobličuje prolaznost trenutnoga sjaja i rasutost životnoga trajanja. Slaviček nastoji svomu stihu osigurati spasonosnu misiju – on i misli da ima posebnu misiju – i svojoj riječi pribaviti iscjeliteljsku snagu. U tom jest osnovna antiteza Slavičekova pjesničkoga projekta: svijest o neumitnom rasapu i uzaludnosti pokušaja da se dosegne punina i otkrije tajna, sučeljena je sa žudnjom za »blistavim tijelom istine«; vlastita nemoć nasuprot težnji za »svjetlom u kojem se sve sazna«. U toj se opreci kreće Slavičekova poezija, kao pratilac, bilježnik i komentator svakidašnjice, i svjedoči o pjesnikovu naporu da se odhrva mračnoj strani postojanja. To je poezija koja ne daje rješenje zagonetke življenja, impregnirana dobroćudnom, djelotvornom ironijom, to je poezija deziluzije i nade istodobno. Pjesnik koji želi izdržati – unatoč svemu.

Milivoj Slaviček se u svojim dosadašnjim pjesničkim traženjima nije uspio izdići do kršćanskoga, osobnoga i objavljenoga Boga, ali je u nekim svojim pjesmama iznimno dobro dao naslutiti granice i zamke antropocentričnoga humanizma i izraziti želju za ispunjenjem smisla, za autentičnom egzistencijom. Primjerice u pjesmi Moj Isus Krist – »Nije li dijete naših tjeskoba, aspiracija, želja / taj mali dečko što pade među tisućljeća?« – on zapravo daje odgovor na svoje temeljno i naša prastara pitanja: da smo vječni i besmrtni i da smo, takvi kakvi jesmo, bez obzira na sve naše promašaje i izdaje, djeca Božja. Taj dječak na kraju pjesme postaje jednom od naših najljepših priča. Slaviček tako u svojim posljednjim pjesmama ublažuje krutost i oštrinu pitanja koja uglavnom ostaju bez odgovora, krijepi samoću i patnju žudnjom za autentičnim životom. Kranjčevićevske razapetosti između ideala i nemoći, između žudnje i rezignacije, između aktivizma i odustajanja, između vitalizma i prepuštanja sudbini, Milivoj Slaviček svojim najboljim dijelom pjesničkog opusa svjedoči i dramu rasute suvremene duhovnosti.

Posljednjom svojom zbirkom Sjaj ne/svakodnevice te još ponekom pjesmom koju je poslije napisao i objavio, kao i prijevodnim uranjanjem u pjesnički svijet Karola Wojtyle, blaženoga Ivana Pavla II., kojeg je po vlastitu svjedočenju visoko cijenio, Slaviček upućuje na odmak od praznine i na okretanje prema transcendenciji. Takvu je zaokretu kao dokaz trebala poslužiti zbirka izabranih pjesama Nastanjen uvijek, objavljena u povodu njegove 60. obljetnice života kojom se taj proces htio pratiti. U svojim posljednjim objavljenim pjesmama – Slaviček se na uštrb poeziji i svojem pjesništvu u prijelomnim trenutcima najnovije hrvatske povijesti s kraja osamdesetih i početaka devedesetih darovao politici te mu je ljupka zbirčica Nastanjen uvijek od tada i posljednji objavljeni naslov – kao da je potvrđivao svoje riječi iz 1984. godine, riječi koje je našao među riječima Mareka Skwarnickog, osobnoga prijatelja pape Ivana Pavla II., urednika krakowskoga »Tygodnika Powszechnog«, zauzetoga poljskog laika i književnika, kojima je Skwarnicki odredio Papinu poeziju: »Ovo pjesništvo sakralizira punoću ljudske egzistencije«. Slaviček je tu rečenicu koja se odnosila na Wojtylino pjesništvo poopćio: »Reklo bi se kako se nađosmo u vremenu u kojem su nam sakralizacije ove vrste naprosto već neophodne«. Velika je šteta što se posvećivanja Slavičekova pjesništva nisu nastavila. Ili možda nije? Kako god bilo, Milivoj Slaviček se u hrvatskomu pjesništvu 20. stoljeća ukorijenio kao vrstan pjesnik koga su poštivali sljedbenici različitih pjesničkih strujanja i poetika.

Prisjećamo se na kraju Slavičeka i kao tajnika, potpredsjednika i predsjednika našega Društva hrvatskih književnika; kao osobnosti koja je približila Hrvatsku Poljskoj i Poljsku Hrvatskoj, duboko svjesna zajedničkih korijena i sudbina jedne i druge zemlje, jednoga i drugoga naroda. Imao je Micek dvije svoje ljubavi, dvije svoje domovine, Hrvatsku i Poljsku: Hrvatsku kojoj je ispjevao iskrenom nježnoću pjesmu Ponavljanje ljubavi, pjesmu koja je uz Ivaniševićevu Hrvatsku – kako reče Joža Skok – najljepši uzorak modernoga hrvatskog domoljubnog pjesništva, te Poljsku, kojoj je ispjevao, poput prava Poljaka, u nježno sricanoj poljskosti, pjesmu Draga Poljska, imenujući je ponosnom domovinom svojih prapredaka i kojoj je darovao antologiju hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća Wewnetrzne morze.

Sjećamo se i Slavičekovih prinosa našoj demokraciji: bio je među prvim hrvatskim književnicima koji su se potkraj osamdesetih odlučno priključili borbi za demokraciju i hrvatsku emancipaciju; sjećamo se Prvoga općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice na kojem je stihom »sinje more svijetu reci« predložio preinaku hrvatske himne; ali se i s velikom žalošću prisjećamo njegova dugogodišnjeg tavorenja u Klaićevoj i s još većom žalošću spominjemo tužnu činjenicu da od 1990. do 2012. godine nije objavljena ni jedna nova knjiga Slavičekovih pjesama... Smijemo li vjerovati da je tomu nedopustivom nemaru došao kraj? Klasik hrvatske moderne poezije svakako nije zaslužio takav tretman.