Rat kao agregatno stanje ljudstva

Poznati američki pjesnik srpskog podrijetla Charles Simic o poeziji Mile Stojića piše: »Mile Stojić veliki je pjesnik recentne povijesne tragedije Bosne, duboko vezan za sudbine bezbrojih ljudskih bića, čiji su najdraži pobijeni i čiji su životi uništeni«. Mile Stojić rođen je 1955. godine u Bosni i Hercegovini. Do rata radio je kao urednik i novinar, a nakon odlaska iz domovine, deset godina radio je kao lektor na Bečkom sveučilištu. Danas živi u Sarajevu.

Mile Stojić autor je jedanaest zbirki pjesama, ali i knjiga eseja i putopisa. Knjige su mu prevođene na njemački, talijanski, makedonski, bugarski i slovenski jezik. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, između ostalih, 2007. godine dobio je prestižnu nagradu Goran za svoj cjelokupan doprinos hrvatskom pjesništvu. Posljednja njegova knjiga poezije dobila je ime po božici nemirnih godina i kraljici vjetra – Duniji. Ta je knjiga ujedno proglašena najboljim pjesničkim izdanjem na Ratkovićevim susretima koji su se i 2012. tradicionalno održali u Bijelom Polju (Crna Gora).

U novoj knjizi Stojić, kako je istaknuo Simic, bavi se ponovno ratnom tragedijom, odnosno nedavnim ratom u Bosni i Hercegovini, njegovim posljedicama, ranama koje je rat ostavio na živote ljudi, ali i na njegov osobni život. Uostalom, kako je istaknuo u pjesmi Obiteljsko stablo, povijest se »ne mjeri kalendarom/ već ratovima«. Stoga su ratom nagrižena i rijeke i stabla i gradovi, koji su nestali. Rat je, prema Stojiću, »agregatno stanje ljudstva«. Čini se da je iskustvo boli neprevodivo, pjesma se »ne može prevesti na strane jezike«. Ili je može prevesti tek mlada osoba, koja »njemački poznaje bolje od hrvatskog«.

U pjesmi Pismo Josipu Mlakiću Stojić tako spominje vlastitu kćerku koja je odrasla izvan domovine, kojoj su strani jezici bliži od vlastitoga, i koja pokušava razumijeti svijet vlastitog oca i njegovih prijatelja pisaca, svijet koji je razrušen, iluzije koje su izgubljene i koje ona, prevodeći njihove tekstove, kao da želi osmisliti. No posvuda je memento mori, nižu se manirističke slike boli, medijevističke slike smrti i melankolije, biblijske slike patnje i stradanja i tihe molitve Allahu. Posvuda svijest o kraju svijeta, o sudnjem danu, o Zemlji koja se raspada u blatu i muzici, koja jedina ostaje nakon svega, kao jedina ne-ljudska, kao jedino istinsko Božje remek-djelo (pjesma W.A. Mozart, Misa u e-molu). Uostalom, nije slučajno da se pjesnik poistovjećuje s biblijskim Jobom i da mu se obraća: »Zašto si mi Gospode dao mogućnost da pišem/ Da zapisujem i pamtim samo ono što zaboraviti treba?«

Pjesnik je onaj koji bilježi i čuva sjećanje na ljudsku nesreću, jer ovaj je svijet napušten od Boga. Gradove su napustili »i bogovi i ljudi«, samo groblja »bujaju« (pjesma Snijeg). No ipak, kao da se osjeća prijetnja kako će sve to što je bilo napisano – da će biti i izbrisano i da će se povijest, odnosno da će se novi ratovi, koji su temelj te povijesti, ponovo dogoditi. Stojić nerijetko i cinički komentira besmislenost ljudskih žrtava, jer u tranziciji se odvijala privatizacija, u kojoj je »zlatna koka« na kraju postala važnija od ljudi »koji su svoj život dali braneći poštu, to jest državu« (Iz tranzicije). Cinički autor promatra i licemjerje novinara i pisaca, tranzicijskih intelektualaca, koji su nerijetko samo huškači. Pjesnik govori i o surovoj prognaničkoj sudbini – u nepoznatim gradovima traži podsjetnik na izgubljene dane mladosti (pjesma Rukama masline). A u pjesmi »Dunia I.« lirski se subjekt obraća božici Duniji, supostavljajući raskoš zapadnjačkoga svijeta i sudbinu vlastitoga kraja u kojem »tako lako ubijaju ljude«.

Čini se kao da Mile Stojić zapisuje pjesme u jednom dahu i da su njegove pjesme himničke, snažne, pojačane hiperbolama i mitološkim slikama. Nije slučajno da u podnaslovu knjige stoji sitagma »eolske prozodije«. Eolsko priziva djelovanje vjetra, a stihovi koje ispisuje kao da su iz usmene književne tradicije, kao da govore o toj nekoj neumitnosti, o vjetrovima koji pokreću Zemlju i donose nemir. Pjesnik ističe pripadnost kršćanstvu, jer ono je kulturološka odrednica koja obilježava i njegovo stvaralaštvo. Premda kršćanstvo naziva »mrtvim«, pjesnik se oslanja na njegove simbole, slike, ali i s ironijske distance govori o vjeri, ufanju i ljubavi, o ružnoj ljudskoj prirodi.

Neke su Stojićeve pjesme posve apstraktne, odnosno sintetiziraju doživljaj iskustva svijeta metafizički, a neke su mu pjesme sasvim konkretizirane – to su pjesme u kojima se lirski subjekt prisjeća vesele, pastoralne mladosti, jedrih erotičnih prizora, življenja u inozemstvu ili pak povratka u domovinu. Pjesnik se poistovjećuje i s ocem koji je izgubio sina (pjesma Omarska. Smrt voli lepa imena), s junacima nezavršenih ratova, te s Izakom, Abrahamovim sinom. Ima u zbirci Dunia i vrlo duhovitih pjesama, kao što je npr. pjesma Nigger koja s blagim humorom svjedoči u suočavanju dva svijeta. Na drugeme mjestu pjesnik ironično nagovješćuje i o elektroničkoj budućnosti (pjesma Elektronska kuća u Bosni).

Mile Stojić nerijetko u pjesmama spominje svoje književne uzore: Miroslava Krležu, ekspresionističkog pjesnika smrti i rata Gottfrieda Benna, te filozofa koji izražava pesimizam nad budućnošću civilizacije i kršćanstva, Emila Ciorana. Zanimljivo je autopoetički uočio i kako piše o »općim mjestima«. No što je uostalom poezija ako ne piše o životu i smrti, o ratu i mladosti? Umjesto tehnologizirane stvarnosti, vilinske slike, pejzaži puni stabala i rijeke koje, unatoč svemu, ipak teku. Na kraju ove poetske knjige nalaze se bilješke i posvete u kojima pjesnik pojašnjava pojmove, spominje dijelove iz osobne, ali i društvene prošlosti.

Posebno je zanimljiva autorova bilješka vezana uz pjesmu Smeće uspomena, jer je nastala na poziv jednog njemačkog časopisa koji je bio posvećen »glasovima iz jugoistočne Evrope«, a na temu »odvažnost sjećanja«. Iz uredništva su autoru sugerirali da je pjesma »odveć intimistička«, a temat se bavio »sjećanjima za koje je potrebna odvažnost«. Mile Stojić na kraju je na natječaj poslao pjesmu Snijeg koju je posvetio piscu Andreju Nikolaidisu. Ipak, upravo takve, intimističke pjesme i jesu ponajbolje, jer u poeziji, čak i kad pišemo o velikim temama, o tzv. općim mjestima, uvijek pišemo o sebi, svojem jadu i mukama, svome otporu da se riječima odupremo ništavilu i da zaustavimo prolaznost.

U svojoj najnovijoj pjesničkoj zbirci Dunia Mile Stojić ispisuje i pet pjesama u kojima se izravno obraća božici Duniji. U njima je prisutna pjesnikova želja da se sačuva sjećanje, da se osmisli ahasverski život, da se u opisima prelijepih zdanja i evokaciji božanske muzike evocira život u nekoj zamišljenoj Europi naroda, koja danas još ne postoji. Poezija Mile Stojića na neki način je povijest ispričana odozdo, iz perspektive tzv. malog čovjeka, poezija onkraj širokih epskih poema u kojima se slave države, a zaboravljaju – ljudski životi.