Povratak Filipa Latinovića

Dvadeset i tri jednoobrazna odsječka nekog drugog, očito većeg, pa možda i važnijeg vremena nije bilo dovoljno da promijeni vedutu Zagreba, koja se nedugo po izlasku iz vlaka utisnula u Filipovo vidno polje. Kako li su samo protjecali iza onih debelih šenbrunsko-žutih zidina? Pravocrtno, jedan u drugome, napreskokce ili čak unatraške, odakle da on to zna? Tok vremena nikad nije bio njegova stvar, što mora da su, kako mu se sad činilo, zamijetili i liječnici u Vrapču; jer, zašto bi inače bili tako dobri da mu sjećanja tako lijepo poredaju u staklene vitrine, u kojima ih, istina, neće moći listati, ali ih nikad neće prekriti ni prašina. Osim toga, bio je slikar i poziv mu je nalagao da zgušnjava to veliko ili malo vrijeme, sve dok se onako divlje i neobuzdano ne bi ispuhalo i naprosto zastalo pod njegovim kistom, ostavljajući na platnu ili papiru mutne mrlje ukočenih trenutaka. U tragovima se, čitao je, nakuplja izvjesnost postojanja, u brazdama i otiscima, zrcalnim slikama i izdajničkim palimpsestima, crna poput prljavštine što je vrijeme ostavlja za sobom. Ali nakon dvadeset i tri sasvim jednake i podjednako staklene vremenske jedinice provedene u stoljetnom hladu sanatorija to mu se više nije činilo nimalo važnim.

Da se Zagreb ne mijenja, zamijetio je okom slikara. Ne, nikad on ne bi naslikao tu otrcanu vedutu, dostojnu u najboljem slučaju kakve prigodne razglednice, to gvozdeno koplje u desnici okrunjena konjanika i patvorenu gotiku, koja se daleko iza njega poput dvaju već pomalo otupjelih šila zabija u nijemo nebesko plavetnilo, tu razigranu arhitektonsku raskoš za kat ili dva unižena Beča ili Pešte, i sneno zelenilo pustih perivoja koji u nekoj drugoj, slikaru možda manje zanimljivoj projekciji, poprimaju oblik potkove. Ipak, ta nesmiljena silina detalja u sjaju nevidljiva podnevnog sunca odisala je onom mekanom, dragom izvjesnošću tiha bitka u zavjetrini velikog vremena, kakvo se krije u otiscima i brazdama, zrcalima i pergamentima. Filip već htjedne da razvuče usne u blag, diskretan osmijeh, kad li ga iz slatka snatrenja prenu nervozna truba taksija, koji je maločas bio pozvao. Veduta s prigodne razglednice prelomi se još jednom nakratko u staklu musave šofer-šajbe, pred kojom se iznutra, nehajno zakvačena za retrovizor, klatila krunica, i Filip se kroz podnevnu vrevu dične hrvatske metropole, kako neki... u redu, nije bilo osobita razloga da u mislima neprestance zaziva taj nemili imperfekt vrapčanskih uspomena, zaputi prema Gornjem gradu.

Odlučio se Filip za skup zagrebački taksi, iako je znao da je do Ilice mogao protegnuti noge, a ono malo strmine do Griča prevaliti uspinjačom za sitan novac; ali on se, a da za to nije imao nikakva opravdanja, još u vlaku zgrozio pri pomisli da bi ga putem netko mogao presresti, prepoznati, zablenuti se u njega ili zapodjenuti razgovor, te ga, na što nije smio ni da pomisli, u nekoj sumračnoj gornjogradskoj krčmi uz čašicu pitati gdje je proveo posljednjih dvadeset i tri... čega, zapravo? Bi li nekom nekadašnjem znancu, koji ga, recimo, nije vidio otkako su ga onomad bijelim ambulantnim kolima uz zavijanje sirene prevezli u Vrapče, taj mutan komad vremena također bio djeljiv s dvadeset i tri? Ali čemu sad to pitanje? Ta nije on u Vrapče ni otišao s Gornjega grada, baš kad bi tamo i bilo nekog da ga prepozna. A odakle je otišao? Eh, kad bi to bar znao. Slutio je Filip još otkako se za njima zatvorila vanjska kapija sanatorija da u sebi nosi neku tajnu, jer toliko se ipak dalo naslutiti po vidljivim hrptovima knjiga, zaključanih liječničkom rukom u staklenim vitrinama terapije. Ne, nije on imao pojma kako bi trebala izgledati ta njegova tajna, ali neki mukli oprez u njegovoj glavi upozoravao ga je da tajna ne bi bila tajna kad je se ne bi morao bojati ili stidjeti, a ako je on ne zna, zar je potreban znanac da je iščeprka iz njega? Mogao bi da je izblebeće i pred potpunim strancem, a da sam ne bude svjestan što je učinio. A ta mogućnost odjednom stade da ga plaši.

Taksi iz Vodnikove oštro zaokrene prema zgradi Hrvatskoga narodnoga kazališta, koja ga bojom fasade načas podsjeti na vrapčanski sanatorij, kao da šenbrunsko žutilo od stanara i zaposlenika svojih zgrada iziskuje poštivanje određenih mimetičkih rituala, koji bi, jednom odgonetnuti, moguće bili kadri da objasne izbor boje paviljona za majmune u maksimirskom zvjerinjaku, ako ne i samog Schönbrunna. Taksi potom pojuri Frankopanskom preko Ilice uz Mesničku, prije ngoo što će ga nakon široka kruga oko crkve sv. Marka iskrcati u Basaričekovoj. Tamo negdje, znao je, mora da postoji veža, čija će zarđala željezna brava prihvatiti ključ koji odavna nosi uza se, vrata i hodnik, u kojem daske možda i neće zaškripati odveć prisno, ali će ga odvesti do trošnih drvenih stuba, na čijem će vrhu drugim, manjim ključem otključati sobičak što će ga otad slobodno nazivati svojim.

Kad je, podmirivši račun svojom plavom pedeseticom, stao na neravan nogostup, Filip se ponada da neće ugledati poznato lice, jer tajna ga je i dalje plašila. Tajna je, znao je to dobro, tajna upravo zato što je tajna, ali njegova tajna, za razliku od drugih tajni, koje ljubomorno čuvamo ili ih podmuklo koristimo da ucjenom iznudimo naklonost bližnjeg, slijedi naopaku ideju tajnovitosti pred njim samim, pa ne zna je li uopće opravdano da je naziva tajnom, a ako jest, zašto se liječnici u sanatoriju nisu pobrinuli da mu objasne njezinu logiku? Ne, sadržaj tajne nisu mu bili dužni otkriti, naprotiv, bili su dužni da ga zajedno s koječim drugim brižno zaključaju u svoje staklene terapijske vitrine; ali kakva je to vitrina, iz koje se nešto mračno, neizrecivo potajice oglašava slutnjom? Mogao je, naravno, da se zapita i kakvo je to staklo.

Prostajao je Filip nekoliko nemjerljivih minuta na grbavu nogostupu, čekajući da ga iz sumorne veže zapahne dugo očekivana memla, a misli koje mu se, nezvane i bez reda, stadoše vrtjeti po glavi, kao da su istjecale iz nekih nebitnih, davno pročitanih knjiga, neumjesno i bez jasna razloga, naprosto da jednom i one odjeknu u mukloj praznini njegova sjećanja. Tako smeteni došljak isprva ne uzmogne da zaključi ništa više nego da je Basaričekova tiha ulica na Gornjem gradu, kojom se, gledano s vrha, od Demetrove, može stići do Trga svetog Marka, ili pak do Vlade i Sabora, ako je šetaču tako draže, a u obrnutom smjeru, desno, pa uz Opatičku, do šuštavih krošnji Ilirskog trga i dalje do zaspala Jurjevskog groblja, gdje se – je li to zaista bilo to groblje? – kao dječarac s nekim u njegovu sjećanju odavna bezimenim i bezličnim drugovima navodno rado igrao skrivača. Ipak, nešto u toj tihoj, dosadnoj Basaričekovoj nosilo je u sebi tugaljiv prizvuk prošlosti, pa i prisnosti, ali to nikako nije mogao biti tijesan sobičak do kojeg se spremao uspeti škripavim stubama; taj mu je sobičak, da ga se riješi jednom za svagda, a možda i da pozlatom tobože dobra djela zakrpa pukotine na vlastitoj savjesti, kupila majka, dok se iza šenbrunski-žute fasade vrapčanske bolnice nad njim već uvelike provodila kristalna terapija vitrine i ključa. Filip po prirodi stvari nije ni bio u prilici da vidi unutrašnjost tog navodno ljupkog sobička s malim kupatilom i kuhinjskom nišom, koji mu je majka za rijetkih posjeta svojim napuklim glasom razdragano opisivala kao atelje.

Ne, bila je to sićušna trafika, nešto niže prema Saboru, više istaknut prozor na oronuloj fasadi, negoli pravi dućan, u kojem bi kupac mogao da se osvrne oko sebe, a da pritom ne udari ramenom bar o jednu prenakrcanu policu, gdje mu je majka, kao sitna zaposlenica jedne velike društvene trgovačke mreže, za davnih dana, dok je Filip u šaputavoj snohvatici djetinje dosade kemijskom olovkom još izvlačio indigo-plave apstrakcije iz kvrgavih dasaka školskih klupa, prodavala cigarete, novine i sijaset sitnih, tobože korisnih drangulija koje je nedostatak suvisla objašnjenja što bi uopće trebalo da traže u trafici smještao upravo tamo. I upravo za drvenim pultom te zagušljive, u svakom pogledu pretijesne gornjogradske trafike, u kojoj će Filip godinama kasnije gipkih prstića – »to su prsti umjetnika, to nam je u obitelji«, hvalisat će se gospođa majka, kad će se u poslovnim knjigama već voditi kao vlasnica te i još nekoliko sličnih, ulančanih trgovina, pred dokonim prijateljicama u maloj kavani na Katarininom trgom – ukrasti svoj prvi prezervativ, iako se još dugo neće naći u prilici da ga upotrijebi, pa ni da sazna čemu zapravo služi. Upoznala je ta oniska, pomalo punašna ženica, koju, kako će si kasnije tepati, ni trgovačka kuta nije uspijevala lišiti određenih zavodničkih čari, jednog sumornog listopadskog popodneva tisuću devetsto šezdeset i neke, dok se, kažu, nad zemljom već razlijegala potmula grmljavina nespokoja, naočitog mladog gospodina u tamnom odijelu, s razdjeljkom, aktovkom, poželjnim akcentom i poniklanim naočalama, kišobranom u ruci i novinama pod miškom, kojem je privrženost progresivnim idejama nekako iste godine priskrbila prvi delegatski mandat u hrvatskom parlamentu. Prepoznavši u njegovim očima nedvosmislenu iskru zanimanja, pa i naklonosti, poželjela je da mu ispuni svaku želju, budu li mu namjere čestite, a korist od njih, uz mrvicu sreće, obostrana.

Zagledan niz ulicu, nastojao je Filip da u misli koliko je moguće prizove paletu mirisa, zvukova i boja te majčine trafike, tjeskobne poput utrobe u kojoj nerođeno čedo strepi pred prvim okršajem sa svijetom, opor vonj kisela duhana i težak dah raskvašenog papira, prepunog masnih otisaka tiskarskog olova, prhke slatkoće ustajalih čokoladica, umotanih u srebrnast staniol ili gladak papir, gdjekad sa sličicama iz životinjskog svijeta, gume, plastike i štektanja blagajne, a sve to u neodlučnom titranju mliječna svjetla neonske cijevi visoko na nespretno zaobljenom stropu, dok izvana jesenja rosulja muti staklo s polukružnim izrezom kao na željezničkom šalteru. Trebalo bi sve to netko da naslika, ali tko bi se mogao podičiti tako osjetljivim, istančanim kistom, da u njegovim potezima ne sačuva samo boje, odbljeske svjetla iznutra i izvana, sjene, što ih izvan dosega neonske cijevi kroz mutno staklo baca slaba ulična svjetiljka, nego i glasove, zvukove, mirise, pa i hladnjikav, vlažnjikast večernji zrak onkraj prozora, odakle izranja blijedo lice čovjeka za kojeg zli jezici odavna govorahu da bi glatko mogao biti otac? Ali sve to Filipa sad više ne smeta, ako će pravo, čak ga i ne zanima, jer zanima ga samo još slika, ta čudesna kompozicija na kojoj se pogledi dvoje potpunih stranaca susreću pred kišnom kulisom nekog gnjecavog, hrvatskog listopada, a sve oko njih prigušeno bruji, zvrnda i zvecka, vonja i miriše na gornjogradsku trulež, a on nije taj koji bi mogao da je naslika, jer mu je – prisjeti se toga kao zlatnih slova na izlizanom hrptu knjige u staklenoj vitrini – sinestezija odavna zakočila slikarsku strast.

Sinestezija, pomisli uz osmijeh koji nije skrivao neku duboku, muklu bol, još je jedna u nizu onih sablasnih riječi za koje nije mogao sa sigurnošću reći jesu li mu se u registar nepotrebnih sjećanja upisale u vrapčanskom sanatoriju, dok je studirao slikarstvo ili možda ipak nekom drugom zgodom, recimo, za kakvog učenog kavanskog razgovora među nadutim mladim umjetnicima, čije bujice gluposti, zajedno s vlastitima, otada unatoč svemu stidu ili možda upravo zbog njega ne može da izbaci iz glave. I treba li uopće da prizna pred samim sobom da mu tu riječ kao apstraktnu sliku u duhovnom zoru odavna resi neki srebrnast prizvuk, nalik nečujnom šuštanju listića staniola, iz kojih je kao dijete čeprkao svoje čokoladice. Tugaljiv je zvuk srebra, katkada sjetan poput mjesečine, ali i bezbolan kao istina iz druge ruke, naspram tmaste, hladne nelagode zlata, koje je...

Tu se Filip ponovno prisjeti majke, njezina pozlaćena nakita, koji je oduvijek smatrao neukusnim, njezinih pozlaćenih poznanica, koje je oduvijek smatrao sablasnima, i kako ga je jedna od njih jednom zgodom, bez ikakva razloga, dodirnula tim svojim kreštavim zlatom, nakon čega je, tako mu se bar kasnije činilo, u vrućici jadan usnuo neke besmislene, nemirne snove, a onda... Majka, obuzda Filip strujanje navrlih misli, nije valjda nakanila da ga posjeti, pa da se u društvu svoje pratnje, a slutio je tko bi mogao da bude taj kavalir, neumjesno hvali atelierom, koji je, eto, na jedvite jade nekako kupila i dala da se namjesti za njega, njezinoga jedinca, slikara, kojem boležljiva umjetnička tankoćutnost od pamtivijeka oplemenjuje obiteljsku genetiku, što se, eto, ogleda u njegovim vitkim prstima, jer što će slikaru više da se ostvari u vlastitoj ideji negoli gipki prsti, kojima može graciozno da zavitla kistom ili zabode vršak pera tamo gdje je bjelina papira, reklo bi se, najranjivija u svome djevičanstvu? Nije valjda nakanila da napusti svoj udoban četverosobni stan u Palmotićevoj i poput vještice na osedlanu metlinu štapu doleti k njemu u njegov tijesan tavanski sobičak, samo da mu svojom velikodušnom žrtvom na oltaru umjetničke ideje oteža srce olovom grizodušja i krivnje, dok bi on radije u tihoj, sumračnoj samoći rojio dokone misli o srebrnastim pojmovima kao što su sinestezija, svjetloslika, svjetionik ili – što da ne? – stokholmski sindrom?

Utonuo u prisna razmišljanja o srebru i zlatu, njihovim reskim nijansama, svjetlucavim zvukovima, dubokim, neizbrisivim mirisima njihova dodira, pa i gluhonijemoj glazbi bez koje nijedna slika ne bi dobila onaj finalni, toliko dragocjeni štih, recimo, mjesečine, Filip nije pravo ni opazio da se trošnim drvenim stubama već uspeo do vrata ateljea. Atelje, pomisli i smeteno odmahne glavom. Iako mu sjećanje nije pružalo odveć pouzdano uporište za takvu pretpostavku, učinilo mu se da je u majčinu glasu, napuklom od siline duhanskog dima, što ga je ta uglađena socijalistička trafikantica s umjetničkom klicom posijanom u mraku obiteljskih zapećaka tijekom života protjerala kroz grlo, na kraju te sasvim izlišne, da ne kaže bedaste riječi znao čuti i neko pritajeno, ništa manje izlišno i bedasto r, što bi svakako zaokružilo lik majke, kakav je stvorio za samotnih vrapčanskih meditacija, svjestan da ga takva nikad neće prenijeti na platno, jer u tome ga priječe sinestezija i stokholmski sindrom. Ali znao je Filip odveć dobro da će isto to izlišno i bedasto malograđansko r, u koji se slilo toliko jalova napora da se s pentranjem po prečkama takozvane društvene ljestvice ovlada i nekim salonski upotrebljivim jezicima, začuti u škripi drvenih vrata, čim u njihovoj bravi bude okrenuo ključ, koji već neko vrijeme nervozno stišće u džepu, i pritisnuo starinsku gvozdenu kvaku.

Stokholmski sindrom, pomisli Filip i osjeti naznake kiselkasta osmijeha na licu, kao da odnekud iznenada može vidjeti samog sebe: Zaboga, kako se toga nije sjetio ranije? Morat će se javiti majci! Sva ljubav unutar obitelji za njega odavna nije bila ništa drugo doli taj nesretni stokholmski sindrom: mračna, sparna, bljutava i ljigava sućut, što je žrtva razvija prema otmičaru ili kakvom drugom zlostavljaču, kako su ga definirali psihijatrijski leksikoni. – Nije li rođenje, ma smatrali ga mi i svetinjom, u biti samo malo perfidnija otmica? – zapisao je još u Vrapču u neki notes, koji je kasnije, udovoljavajući ljubaznoj molbi bolničara, predao jednom starom liječniku, koji uopće nije bio zaposlen na njegovu odjelu, i otad ga više nije vidio. Pri izboru roditelja čovjek ne može biti dovoljno oprezan, htio je, koliko ga je sjećanje služilo, dopisati, ali to ga je previše podsjećalo na srcu mu ne odveć priraslu formu aforizma, pa se smjesta ostavio nalivpera. Notes, koji je predao starom liječniku, ostao je tako većim dijelom neispisan. Utoliko više čudilo ga je što su ta njegova usputna razmišljanja uopće pobudila nečije zanimanje, ali znao je i da takva zavirivanja u periferiju pacijentove intime nužno spadaju u opis psihijatrijskog posla. Ipak, taj notes, zajedno sa svojim oskudnim sadržajem, nije završio pod ključem u staklenoj vitrini deaktiviranih sjećanja, jer kako bi mu usporedba obiteljske ljubavi sa stokholmskim sindromom inače mogla pasti na pamet?

Dok bi razmišljao kao slikar, što mu je ipak ostao životni poziv, u njegovu duhovnom zoru stokholmski sindrom javljao bi se kao čisto srebro, resko, blještavo i zvonko, a opet i nekako šutljivo, lažno, prijetvorno, kadro da svojim sumnjivim sjajem umrtvi svaku iskrenu, u osnovi ipak samo napornu emociju poput trpka staniola u kojem se godinama kiseli ugušena slatkoća bombona. I to je, dakle, bila ta ljubav o kojoj su svi tako rado trabunjali, a nitko je od Krista naovamo nije znao čak ni dostatno opisati – staniol, metal, jeftina srebrnasta ambalaža i njezina mutna, mat refleksija, koja od pamtivijeka kao da nije šaputala ni o čem drugom negoli o bezrazložnosti potrošačkih preferencija kao ljigavom zalogu sivih zona emotivne ekonomije trenutka. A ta siva ekonomija – jer o čemu će glas današnjice nego o perverznom operiranju nekim tajnovitim viškovima vrijednosti? – ta perfidna pedofilsko-gerijatrijska laž, smišljena da iz tobožnje ljubavi iščeprka izliku i oprost za zločin, mnogo je šira od jedne obične, tihe, male, malograđanske obitelji, ma koliko nedostatnosti ona pokazivala, i slini svojim ljepljivim pipcima po čitavom ovom našem društvu, koje se samozadovoljno kupa u srebrnim zrcalima vlastita razvrata. A sav taj velebni, svjetlucavi plašt koji se, satkan od mučnih srebrnastih sindroma, poput kazališnog zastora polako spušta nad svačiji razum, kao da je taj dan imao samo jednu zadaću: opomenuti Filipa da bi ipak bio red da nazove majku, zahvali joj na tom izuzetnom daru, primi je kao gošću u svom novom domu i započne u učtivom, ugodnom čavrljanju s njom i njezinim prijateljima jednu nimalo novu i nimalo spasonosnu etapu života, što mu ga liječnici u šenbrunski žutom vrapčanskom majmunjaku tako lijepo bijahu poslagali po nedostupnim policama zaključanih staklenih vitrina. Osim toga, neka mala financijska pripomoć sigurno bi mu dobro došla, dok ne sredi vlastiti položaj u svijetu, za koji u tom trenutku nije mogao sa sigurnošću reći pokazuje li uopće još razumijevanja ili zanimanja za njegov poziv.

* * *

Tako je Filip nekom općeprihvaćenom, a ipak i nadasve srebrnastom svjetonazoru za volju u novom ateljeu, čiji je smisao u odnosu na svoj budući rad tek trebalo da odgonetne, još iste večeri, premda mu se zbog protekle, neuredno provedene noći već strahovito drijemalo, ugostio majku, uspješnu poduzetnicu Tereziju Latinović, koja se nakon suprugove prerane smrti nikako nije mogla odlučiti da ponovno stane srljati bračnim stranputicama, i njezinog životnog sudruga, kako bi to voljela sricati u trenucima kad joj se činilo da na lakovjernu, ulizičku okolinu ostavlja dojam prosvijećene, samosvjesne, a posebice obrazovane suvremene žene, Zvonimira Krčelića, vremešna doktora pravnih znanosti i iskusna političara, koji je u saboru dične hrvatske republike, čijem je sjaju, kako su smatrali neki kolege u njegovoj stranci, a ponajviše on sam, s godinama predana rada i zalaganja za javnu stvar dao i osobni doprinos, sjedio svoj posljednji mandat. Nakon toga on se sa životnom sudružicom, kako je Terezija u istim onim već opisanim trenucima najradije titulirala samu sebe, i njezinom kćeri, Filipovom mlađom sestrom Verom, nakanio povući na ladanje, kako je, opet, Terezija u zgodimičnim pismima Filipu nazivala njegovu pozamašnu vikendicu na zapadnim obroncima Medvednice.

Iako je znao da bi netko drugi, u neka drukčija, možda malčice sretnija, pa samim time svakako i prošla vremena, iz toga napravio zgodan rasplet romana prepunog boli i nelagode, sumnji i potpunog izostanka bilo kakve pomisli na katarzu, a on sam možda neko nesnosno noćno ulje, čijim bi ozračjem zasigurno gospodarila srebrnasta mjesečina, razlivena prilično ravnodušno preko šutljivih krovova Gornjega grada, majčino ne tako davno otkriće da mu otac nije bio pokojni Ognjen Latinović, koji je kao nastavnik tehničkog odgoja krpao satnice po raznim zagrebačkim osnovnim školama, nego upravo taj voljeni sudrug, koji im se još tada licemjerno predstavljao kao kućni prijatelj, Filipa nije ni zgrozila, ni zgranula, nekmoli da bi ga ražalostila ili, ne daj Bože, razbjesnila, pa da se potom godinama bezuspješno bori protiv demona vlastite poniženosti, a majci na vrhuncu neke svađe mjedenim svijećnjakom nagnječi lubanju. Držao je Filip, istini za volju, nebrojeno puta iza majčinih leđa u ruci taj svijećnjak, stišćući prste oko njegova vrha (jer najradije bi je bio zveknuo tupim postoljem) toliko grčevito da bi mu kasnije satima kist ispadao iz ruke, ali među motivima njegova nemoćnog gnjeva, koji su sad s istim tim svijećnjakom i raznom drugom ubojitom starudijom, stajali kao zaleđeni na policama njegovih vrapčanskih vitrina, ni tada, kako mu se sad činilo, nije bilo neprobavljivih pitanja kao što bi bila enigma vlastita podrijetla i s njome neraskidivo povezane pomisli na ukletost sudbine. Jer majku je, uvjerio se, za svu njezinu ispraznost i glupost u pravom trenutku ionako stigla primjerena kazna.

Primjerena kazna zvala se Vera i zapravo je Filipu bila samo polusestra, jer je, za razliku od njega, zaista bila plod bedara starog Latinovića, kojeg je – u obitelji se prilično neuvjerljivo govorilo o nezgodi na radu – jednog srpanjskog jutra, svega nekoliko mjeseci nakon njezina rođenja, neki mamurni podvornik pronašao obješena o strujni kabel u kabinetu za tehnički odgoj opustjele škole. I dok je Filip sa svijećnjakom u ruci nemoćno pokušavao dokučiti kakva to zla narav naginje žene poput Terezije da svoje muževe tjeraju u smrt, ne bi li potom taj njihov očajnički čin, vješto izokrenut i znalački zapakiran u ljubičast celofan samosažaljenja, iskoristile kao alibi za svako zamislivo zlo što su ga spremne nanijeti bližnjima, Vera se u rasulu svoga svijeta hvatala za skute kojekakvih tlapnji u kojima bi naslutila mogućnost utjehe. Tako se bez većeg opiranja dala uvući i u paučinastu mrežu kućno-prijateljskih nagnuća tada još razmjerno vitalnog delegata Saveza komunista Hrvatske u Društveno-političkom vijeću Sabora, koji bi je, malo odveć prisno za Filipov ukus, zibao u krilu, ili joj, tek što je naučila da čita, kao uostalom i njemu, ozbiljna lica pokazivao svoje referate otisnute na stranicama lista »Komunist«. Među tim referatima, ponavljala je, da mu ugodi, Terezija papagajski tupo, posebno su se isticali oni u kojima se Krčelić žučljivo razračunavao sa silnim reakcionarnim devijacijama u »nacionalnoj kulturi« takozvane »uže domovine«, ali to Filipa zaista nikad nije zanimalo, dok će ih Vera još dugo povezivati s neumjesnim milovanjem i pipkanjem, za koje se kućni prijatelj smatrao ovlaštenim. Tako je njegova dirljiva, naprosto očinska briga za siroto dijete, naravno, prestala biti očinska kad se ispod majice sirota djeteta stadoše ocrtavati ljupke djevojačke grudi, a pogled, do nekidan još djetinje plah, uze da zrcali nejasne želje, koje se više ne mogaše utažiti inozemnim lizalicama, bombonima ili nedjeljnim izletima kolima u širu okolicu grada, što ga tada, osim nekolicine neshvaćenih nesretnika u ustanovama daleko hladnijim i manje žutim od vrapčanskog sanatorija, još nitko nije nazivao dičnom metropolom svih Hrvata.

Srebrna i nejasna ostala je naklonost propupale djevojke prema majčinom životnom sudrugu, sve dok mu kao stasala žena i sama nije postala ljubavnicom, kao što mu to potajice oduvijek bijaše i mati, dok se ovaj u javnosti još pokazivao u društvu prve supruge, koja je, držeći za ručice dvoje zajedničke dječice, neko vrijeme zaokruživala fotografiju stamene familijarnosti tog neprikosnovenog socijalističkog pregaoca, te – koju godinu kasnije – osviještenog hrvatskog državotvorca i domoljuba. Iskorištavao je pregalac, kako bi rekli pobornici psihoanalize, nemilice sve mladenačke neuroze svoje ljupke štićenice, koje ga na mahove znahu raspaljivati bitno jače od majčine proračunate taštine. Ali ono što je kod Filipa zaista izazivalo gnušanje bila je činjenica da mu se sestra, koju inače nije smatrao osobom bez morala i karaktera kao majku, sve vrijeme podsvjesno nadmeće s istom tom amoralnom i beskarakternom majkom, dokazujući joj neprestance da je može suvereno nadmašiti u postelji svakog njezinog ljubavnika, dok joj ta ofucana trafikantica s dopisnom maturom, pohlepna za blagostanjem koje će joj donijeti privatizacija poduzeća, poput neznalice još i drži svijeću. Jer u ponosnoj, slobodnoj domovini nije bilo tog kriminala koji ljudi poput Krčelića svojom riječju i potezanjem odgovarajućih veza ne bi mogli učiniti legalnim, pa čak i potrebnim, da se ne kaže – strateški nužnim, a nema ga, čini se, ni danas. I sad bi Vera da se razvede od supruga i kao dio tog đavoljeg trokuta preseli na ladanje, da tamo zajedno s majkom u okrilju razvratno stečena bogatstva bude na usluzi tom impotentnom starkelji, koji je zahvaljujući novcu, kozmetici i razvoju plastične kirurgije u skupim restoranima i klubovima prijestolnice još odavao dojam uščuvana plejboja.

Kako li se samo čudno osjećao Filip, kad je jednog sparnog ljetnog popodneva, dok su zemlja i usijan asfalt oko njega već dobrano mirisali na predstojeći pljusak, pod krošnjama kestena u bolničkom perivoju ugledao usukane obrise sestrina muža, koji, skrhan i dobrano pripit, da se ipak nekako okuraži, bijaše došao da ga zamoli za pomoć. Djelovao je poput poslovična utopljenika, kojem se pred očima raspada posljednja, gnjila slamčica spasa, a ta posljednja, gnjila slamčica bijaše upravo on, neurotičan psihijatrijski pacijent, koji je zbog emotivna sloma prouzrokovana učestalim stvaralačkim krizama, kako mu je otprilike pisalo u bolesničkoj dokumentaciji, proveo iza šenbrunski žutih sanatorijskih zidina dvadeset i tri neodredive, ali zato nipošto kratke vremenske jedinice, umrtvljen, umiren i nesposoban da se iz ijedne od svojih nedoumica izvuče sam, pa kako onda da pomogne čovjeku u nevolji, kojem, koliko je poznavao prilike u svojoj obitelji, ionako više nije bilo pomoći?

Gledao je Filip odsutno i šutke tog shrvanog nesretnika, odlučnog da, kako god se bude postavio, ozbiljno naudi samome sebi, puštajući njegove riječi da prolaze pokraj njega i naprasno gasnu u sparnoj tišini, kao što sad šutke gleda u majku i njezina životnog sudruga i ravnodušan prema svemu što imaju da mu kažu razmišlja o srebru, stokholmskom sindromu i koliko mu je zapravo svejedno što je taj utegnuti hohštapler jednom davno, prije četrdeset i nešto godina, svojim smrdljivim hohštaplerskim sjemenom oplodio jednu kivnu, zavidnu trafikanticu i što je iz te nesretne, zacijelo prve prilike da mu majka sobu hotela Esplanade vidi iznutra, devet mjeseci kasnije proistekao upravo on. On, koji je ugostio svoje tobožnje dobrotvore i sad nema što da im saopći, ali će rado primati njihove izdašne apanaže, dok se ponovno ne osovi na vlastite noge. Verin muž kod kuće grca u očaju, a on ovdje zgađen šuti, ne želeći ni da pita za sestru, iako bi joj se rado bio javio, ali ne u tim okolnostima, a što bi i mogao da joj savjetuje, kad je Vera tako čvrsto odlučila da popusti pred svim tim bolesnim obiteljskim idejama, čak i uz cijenu da svojom odlukom u istoj toj bolesnoj obitelji udvostruči broj priženjenih samoubojica?

– Ideš! – rekla je Vera, kad ju je još iste večeri, dok se sparna kišnica tromo cijedila s kestenovih listova, nazvao telefonom da joj, koliko je uopće svjesno u njemu sudjelovao, prepriča svoj popodnevni razgovor s njezinim suprugom. – Ideš! Pa ne mogu sad natrag! Zvonko me razumije kao nitko drugi na svijetu, on me svojom zrelom životnom filozofijom bezbrižnosti napokon oblikuje kao ženu, dok taj moj pikzibner doma samo misli da me svojim cendravim trabunjanjem uvlači u neki ozbiljan život. I da mi se sad nisi usudio spomenuti seks! Zvonko je još uvijek mamin životni... što ono?

– Vidiš – rekao je sestrinu mužu, kad se nešto kasnije čuo i s njime, prasnuvši pritom od ispraznosti vlastitih riječi zamalo u smijeh – nju ti Krčelić, kako kaže, uvlači u nekakvu bezbrižnu metafiziku, ne, kako ono bijaše, svojom zrelom životnom filozofijom bezbrižnosti on je oblikuje kao ženu ili tako nekako, a ti joj trabunjaš o djeci, koju nemate, pokvarenim vešmašinama i kobnim kreditnim ratama i zapravo joj samo strahovito ideš na živce, dok je on, eto, savršeno razumije.

– On da je razumije? – zlovoljno uzvrati šogor, na što Filip zbunjeno zašuti. Kasnije će mu se te stvari donekle razbistriti i on bi najviše volio da mu je tada već znao odgovoriti: »Pa da, uvijek te najbolje razumiju oni ljudi kojima se za tebe živo jebe«.

Ali Filip ne znade da mu odgovori i zato učtivo hmkajući spusti slušalicu, svjestan da je neprijavljenim telefonskim razgovorima možda razljutio svoje liječnike, jer su se oni ipak mogli protumačiti i kao pokušaj nasilnog zavirivanja u jednu od staklenih vitrina, iza čijih se zaključanih vrata, vrag bi ga znao zašto, možda nalazila upravo ona zabranjena monografija sa slikom raskrečene gole bludnice, čiji ga je trbuh logikom nikad izgovorene prispodobe o utrobi nekoć tako mračno privlačio i odbijao u isti mah. Promatrajući sad majku i tog njezinog nakaradnog lebensmenša, kako na dvosjedu njegova ateljea pijuckaju čaj, te halapljivo uvlače i ispuhuju duhanski dim, dok im usta, katkada zajedno s dimom, ispuštaju bujice njemu posve nezanimljivih glasovnih varijacija, morao se dobrano potruditi da iz sjećanja odagna slikovne odjeke tog sumornog, čađavog platna, jer bi mu se inače pred očima mogao ukazati prizor vlastite majke, isto tako gole i bestidno raskrečene na širokom krevetu hotelske sobe, a ta slika, koju nije mogao pravo ni da zamisli, ipak bi bila šifra njegove podle bačenosti u svijet, kako to nazivahu filozofi. Osim toga, prizor majke kako se gola podaje ovom tu bijednom, nadutom vinkeladvokatu, kojeg je samo politička karijera spasila od neizbježna sramoćenja po sudnicama, ne bi za njega zračio ničim mračno privlačnim, već čistim gađenjem, kao što je svaki nezvan pokušaj da tu pohlepnu, zatucanu skorojevićku, koja ne umije pravilno izgovoriti čak ni riječ atelje, zamisli kao seksualno biće – u njemu izazivao čisto gađenje. I zato je blud, kojim je to dvoje nepatvorenih kretena zauvijek oskrnavilo jednu imbecilnu zagrebačku noć – zaboga, grozio se i same pomisli kako li se Terezija samo morala sramotiti dok je u hotelskom baru naručivala skupe koktele – Filip dragovoljno dao zaključati duboko na stražnjim policama terapijske vitrine, gdje ga neće moći dohvatiti čak ni maštom, za što ga je terapija izdašno nagradila žuđenom ravnodušnošću prema okolnostima vlastita rođenja. A doktor prava, pomisli i nepristojno zijevne, ako već nije sposoban da u sudskoj areni isposluje jednu poštenu nagodbu, svakako će znati upregnuti svoje kriminalne veze da od Verina nesretnog supruga na ime odštete ili uzdržavanja izmuze sve što je stekao u životu i tu neveliku svotu, koja je nekoć ipak značila zalog male, udvojene sreće, baci na hrpu svog kriminalnog imetka, gdje će valjda dostajati za piće-dva, a možda i jednu poštenu napojnicu u njegovom kretenskom prisavskom golf-klubu.

– Pogledaj, Zvonimire – kriještala je Terezija, navlačeći na odlasku Filipa za prste – pogledaj te profinjene, umjetničke ruke, zar ti nisu nedostajale sve ovo vrijeme? Njima će naš Filip portretirati svoju dragu mamicu, zar ne, dijete? Ipak je nama umjetnost u obitelji!

Osvjedočeni domoljub, državotvorac i samozatajni zastupnik Hrvatske demokratske zajednice u Saboru, dr. iur. Zvonimir Krčelić tutne Filipu u džep novčanicu od tisuću kuna, pa mu uz zloban cerek dobaci:

– Eh, dragi moj dječače, da samo znaš koliko sam ja u životu znao zavidjeti vama umjetnicima! Vi smijete što želite, živite kako vas volja, nikakva društvena pravila za vas ne vrijede bez ostatka, dok za mene postoji samo dužnost, dužnost i opet dužnost. Ali za našu hrvatsku umjetnost nijedan izdatak nije mi previsok!

Mnogo kasnije Filip će shvatiti i u jedan nov notes možda zapisati da svaku rečenicu tog napuhanog nametnika, u čijem svjetonazoru moć predstavlja vrijednost, a čovjekoljublje tek dobrodošlu šminku na grijesima izbrazdanom javnom licu, valja prevesti bahatom silničkom psovkom: »Jebo sam ti mater, jebo sam ti sestru!«, ali te večeri nešto takvo još mu ne bi bilo palo na pamet, pa se samo šutke oprostio od majke i njezinog sudruga, obećao da će ih posjetiti na ladanju čim bude mogao i vratio se u samoću poklonjena ateljea. S radom na majčinom portretu, znao je to istog časa kad ga je ova po tko zna koji put spomenula, nikad neće ni započeti i to ga nije osobito brinulo, jer portret je za njegovu majku bio samo apstraktna fraza, jedna u nizu sramotnih besmislica kojima bi isticala umjetnost u obitelji, a nikako slika koja bi, obješena iznad nekog umjetnog ladanjskog kamina u kojem nikad nije gorjela vatra, jednog dana trebalo da predstavlja nju. Isto tako mogla je tražiti da joj naslika pejzaž ili mrtvu prirodu s njom u središtu, jer sve su to za tu grozomornu ženu, u čijim se papagajsko-majmunskim crtama ipak zrcalio sukus cjelokupnog hrvatskog skorojevićkog soja, bile puke riječi, prazne, isprazne i dozlaboga usputne, pa im značenje čovjek ne treba ni poznavati, ni razumjeti, samo ako ih znade koliko-toliko pravilno izgovoriti. Tako ju je u svakom slučaju vidio Filip, koji je ne bi rado portretirao ni stoga što se nije smatrao doraslim otrovnim grosovskim karikaturama, u kakve bi se – jer tko bi im danas mogao poreći aktualnost? – ta priglupa samozaljubljena gornjogradska trafikantica, koja je čak i zgodimične napadaje histerije ili migrene hinila s jednakom predanošću kao druge žene orgazme, svakako najbolje uklopila.

Grosovskim likovima, tim šupljim, zlogukim, otpiljenim ili napuklim jajolikim lubanjama s polucilindrima, cvikerima i monoklima, nasađenim u pivsko-patriotskom ludilu na uštirkane ovratnike stupova društva, Filip se nije osjećao nedoraslim zato što bi smatrao da mu nedostaje talenta za sličnu sliku; ali očaj, gorčina i gnjev, koji mora da su nukali slikara Nijemca da u svojoj okolini prepoznaje te ledene kompozicije gluposti, razvrata i sile, ostali su za njim u staklenim vitrinama terapije, zaključani i arhivirani kao deliktni relikti prošlosti s kojom više nije umio pravo da se poistovjeti. Tamo gdje su mu liječnici kemijom i dugim razgovorima sahranili nespokoj, pokopane su, slutio je, i sve zagonetke, stranputice i nedoumice njegova života, bez kojih mu se, eto, danas sve čini dobrim, samo ako je legalno, jer ako je legalno, onda valjda ima i smisla, a ako ima smisla, onda je svakako dobro, jer dobro je dobro ako je posvećeno kristalnom logikom neupitna apsoluta, koji se neprestance vrzma oko nas i u tom svom čudesno jasnom titranju svakako nije izmišljen da bude puko sredstvo samoobmane. Čak ni vanjskoj fasadi dvojbenih društvenih uzdanica poput Krčelića Filip nije imao mnogo da prigovori, jer ipak je taj gad reprezentirao legalitet u većoj mjeri nego što je, recimo, razorio njegovu obitelj, strpao nekoliko nedužnih ljudi u zatvor ili ludnicu, ili u jeku prve tranzicijske otimačine znalački opljačkao dva-tri nekoć uspješna društvena poduzeća. U svijetu kakav onkraj konvencija valjda zaista jest, slikarima poput Grosza nema tko da porekne aktualnost. Ali u svijetu, na kakav je u nekom trenutku svog ozdravljenja pristao Filip, ta aktualnost djeluje nekako neumjesno i on bi katkada najradije slikao puke dijalektičke apstrakcije, samo da kaosu tog neprekidnog ljudskog žrtvovanja ne mora predugo gledati u oslijepjele oči.

Izvaljen na starinskom tamnocrvenom otomanu s valjkastim jastucima i dugačkim resicama, na kojem bi prema majčinom poimanju slikarskog poziva valjda trebalo da se valjaju golišavi akt-modeli, Filip kroz krovni prozor ateljea pogledom potraži Mjesec, ali sve što je uspio da pronađe bio je odsjaj njegovih srebrnih niti na tamnom plavetnilu noćnog neba. Bilo je u tom odsjaju, koji mu se poput ljepljive paučine stao zavlačiti u šaputave prizore snohvatice, nečeg ozbiljnog, opasnog, naprosto jetkog, ali čak i u toj jetkosti još je slutio tajanstvenu crtu mira, kakav mu je prije mnogo godina naprasno razorio dodir s kreštavim zlatom one majčine poznanice. Srebrn i nejasan bijaše nemir djevojčice, kad je na pragu zrelosti u krilu majčina ljubavnika prvi put osjetila kako joj ovaj, a mogao bi po svemu da joj bude otac, prstima povlači gaćice niz bedra. Srebrn i jedak bijaše mir slikara, kad se uvjerio da su sve ikone svijeta odavna naslikane i da mu kroz blagotvorno staklo terapijske vitrine nijedna od njih više neće pržiti dušu, naravno, ako joj on to nehotice ne bude dopustio. Nekoliko dremljivih misli Filip još posveti Veri, dok mu srebrnast pijesak iznuđena spokoja napokon ne utrne svijest.