Poslanice Marka Marulića benediktinki Katarini Obirtić

Književna znanost, kao i povijest književnosti, uvijek se i rado vraćaju Marku Maruliću. S Marulićevim autorskim likom započinje renesansna književnost humanističkoga ozračja. Kada o njemu pišu marulolozi, izjašnjavaju se u superlativima. Povijesti hrvatske književnosti XIX. stoljeća oslovljavaju ga »otac hrvatske književnosti«; vrsni poznavatelj Marulićeva djela akademik Mirko Tomasović piše o piscu koji da je »klasik za sva vremena«. Danas Marulić »duguje« svoja opera omnia prevoditeljima i akademicima Branimiru Glavičiću i Darku Novakoviću, koji su omogućili da pjesnikova latinska djela možemo čitati u vrsnom hrvatskom prijevodu. Uz Marulićev obiman latinistički pjesnički opus, ovoga puta izdvojimo dvije prozne poslanice na hrvatskom jeziku. Upućene su Katarini Obirtić (Alberti), benediktinki, poglavarici samostana u kojemu je boravila i Marulićeva sestra.

Književno-kulturološki prikaz koji slijedi bi bio prinos poetici prozne epistolografije. Stoga, pobliže definirajmo naziv poslanica s motrišta teorije književnosti. Kao i svaki drugi tekst, poslanicu možemo odrediti kao pisanu jezičnu poruku. Kako bi se poruka mogla ostvariti, nužni su za to pošiljatelj i primatelj. Prema Jakobsonovoj terminologiji, da bi komunikacijski model bio potpun potrebni su još: kontekst, kôd, te kontakt (medij). Ta lingvistička shema nije zanemariva jer će se njom u književnoj teoriji poslužiti strukturalisti, semiotičari, pobornici suvremene teorije diskursa, teorije govornog čina itd. Jakobsonov bi model mogao potvrditi da je u samoj naravi poetičkoga određenja poslanice njezina autoreferencijalnost. Iznimnost je ove književne vrste da može biti sama sebi svrhom!

Sustavnije i detaljnije čitanje poslanica uvijek iznova potvrđuje da one nisu nužno tražile odgovor i primatelja, iako ih pjesnici naslovom imenuju kao pismo, dar, razgovor, pisma u stihu (lat. epistulae metricae, tal. epistole metriche, njem. metrische Briefen, eng. letters in verse). Možda je dovoljan odgovor na pitanje zašto je poslanica sebe svjesna pjesnička vrsta, sama sebi dovoljna, u obrazloženju da je poslanica pjesnička i prozna vrsta prigodnoga i konvencionalnoga karaktera. U našem nazivlju susrećemo pojam prigodničarsko pjesništvo, što je identično njemačkom terminu die Gelegenheitsdichtung. No, ako su i prigodnoga karaktera, nekomu su namijenjene, formalno upućene, ne uvijek i odaslane. Primjerice, Ovidijeva pisma mitoloških junakinja, Marulićeva poslanica Jurju Šižgoriću ili Petrarkino pismo Vergiliju. Dakle, kôd nužno neće stimulirati primatelja, ali komunikacijski kôd živi. Pisac pred sobom ima fiktivnoga sugovornika, primatelja. Poslanica računa na imaginarnog čitatelja. U tom kontekstu primatelj je mogao biti suvremenik koji čita autorovu poslanicu, kakav učeni humanist ili renesansni pjesnik kojemu su takve pjesničke konvencije bliske, prepoznatljive.

Poslanice su pjesnički tekstovi koje ne možemo isključivo tumačiti kao privatna pisma slikovitoga izričaja, opuštenog i neposrednog iskaza (što se od pojma riječi pismo u užem smislu i očekuje). U sustavu antičke retoričke tradicije, iz koje su proistekle poslanice, one pripadaju kategoriji umijeća pisanja (ars dictaminis). Retorički udžbenici, od antičkih do onih u XVIII. stoljeću u kojima još uvijek dominira poslanica / epistola, upućuju pisce i humaniste (mislimo na izvorno značenje – student koji proučava klasične pisce) kako pisati pisma. Na razini antičke retoričke poduke to mogu biti: zbirke pisama Plinija Mlađega, Pisma (Epistulae) namijenjena javnom čitanju; Pisma (Epistulae) Kvinta Aurelija Simaha, pisana po uzoru na Plinija Mlađega; pisma latinskoga pisca Magnusa Felixa Enodija. Upravo kod njega susrećemo »naputak« kako bi trebao biti pisan pismovni razgovor, kojega imenuje epistolaris sermo. Sve je jednako važno: odabrani metrički oblik – stih, pjesnički stil dotjeran pismovnim toposima, odabrana tema, uzoran jezik pjesnika. Jednako će biti važne renesansne rasprave o poetici, osmišljene u vidu traktata, a oblikovane najčešće kao pismo-posveta, kroz koja su pjesnici tumačili svoje pjesničke postupke (npr. Marulićeva posveta Judite don Dujmu Balistriliću), ili odnos povijesne istine nasuprot umjetničkoj zbilji (npr. Hektorovićevo pismo Pelegrinoviću od 20. listopada 1557.), ili poetika prevođenja ispisana u obliku posvetne epistole (npr. Dominik Zlatarić Jurju Zrinskomu).

Govoreći jezikom semiotičara, poslanice su indeks (pokazatelj) određenoga duhovnog stanja jednoga vremena. Posebno su prisutne u književno-povijesnoj tradiciji antike, humanizma i renesanse. Nose stalna, prepoznatljiva mjesta, stalne topose pisane pjesničke komunikacije, koji ih čine pjesničkom vrstom. Npr. topika uvoda i završetka, prizivanje prirode, toposi neizrecivosti, topika zahvalnosti, prepoznatljiv locus amoenus. Pretraživanje inventara poslanica u stihu hrvatskih pjesnika XV. i XVI. stoljeća potvrdit će razvedenost sustava pismovne topike. Kako je pjesnički raspoređena građa postala konvencija, uhodani književno-komunikacijski model? Gotovo će svaka renesansna poslanica, pri tome isključimo hibridne vrste pohvalničko-počasne poezije (sonetna poslanica, epigramska poslanica, poslanica pohvalnica), podrazumijevati:

– stalni uvod (exordium), a čine ga: pozdrav, tituliranje darovanoga, iskazivanje udvornosti, divljenje

– pripovijedanje (narratio), tj. prikaz razloga obraćanja

– lirsko opisivanje (descriptio), zahvaljujući kojemu je pripovijedanje stilski dotjerano

– stalni završetak (epilogus), uključuje pozdrav i želje upućene primatelju, a ponekad naznaku nadnevka i mjesta pisanja poslanice.

Stoga bismo poetičko određenje poslanice u stihu mogli tražiti unutar lirsko-epskoga. Ona je čvrsto oblikovana pjesnička struktura u stihu. Pisana je stoga stiliziranim leksikom, koji obilježava konvencionalnost odabrane teme (npr. snaga i trajnost prijateljstva, prolaznost života, narušeno zdravlje, san, rasprava o pjesništvu, porobljena domovina), galantnost izraza je pripomognuta petrarkiziranim leksikom, a sve je uobličeno čvrstim metričkim izborom. Ne pripada epskomu književnom rodu, iako su prisutni pripovjedni ton i stanovita »fabula«. Naime, jezik poslanice može primatelju, čitatelju, predočiti izvanjski svijet o kojemu piše, govorimo li Staigerovim riječima. Pošiljatelj, pisac, lirski komentira svoj osobni unutrašnji svijet. Konačno, poslanice kao pisma više nude doživljaj prave komunikacije, nego što ono to doista i jest! Osmišljeni pismovni razgovor, poslanica u stihu, u kojoj epistolograf svjesno komunicira s odsutnim sugovornikom, primateljem, prezentirat će sljedeće i najčešće pismovne situacije:

– pismo kao neposredan razgovor, »plandovanje«, neopterećeno obavijesnom funkcijom

– pismo kao razgovor s odsutnim; »kao da govorim s tobom«

– pismo kao živo predočavanje odsutnoga; »kao da te vidim«

– pismo kao izričaj prijateljstva; najčešći oblik pismovnoga razgovora i »darivanja« u naših renesansnih pjesnika

– pismo kao odraz društvene stvarnosti, antiturski apel, tematika Antiturcica (nalazimo je i u proznim epistolama).

Poslanice, prozne epistole, kojih je u hrvatskom renesansnom pjesništvu manji broj, najčešće su egzistirale kao:

– poslanice privatno-javnoga karaktera

– poslanice privatne naravi

– poslanice posvete

– poslanice – traktati (poetičke i filozofske naravi)

– pastoralne poslanice

Glede naravi poslanice kao pisanoga razgovora (colloqui per litteras), Marulićeva poslanica, Počtovanoj gospoji Katarini Obirtića, kaluerici reda svetoga Benedata, Marko Pecinić s umiljenim poklonom i dvornim pozdravljem piše, će poslužiti kao uzoran »model« u analizi poetike sastavljanja poslanica. Kako je ova poslanica nastala u stilskom razdoblju renesanse, pokušat ćemo ju »opisati« i s motrišta duhovne epohe u kojoj je napisana. Ako ustvrdimo da poslanice odaju duh vremena kojemu pripadaju, tada mislimo na humanističku tradiciju i kršćansko, moralističko ozračje koje je svojstveno Maruliću. Kao kršćanin, pjesnik će u poslanici zagovarati ljudsku skromnost, siromaštvo tijela, ali bogatstvo duha.

Književno-teorijska interpretacija Marulićeve prozne poslanice

‹1.3a›Počtovanoj gospoji Katarini Obirtića, kaluerici reda svetoga Benedata,

Marko Pecinić s umiljenim poklonom i dvornim pozdravljem piše.

Ova poslanica nije upućena niti jednom Marulićevom prijatelju, učenom humanističkom pjesniku, meceni ili uglednoj osobi. Naslovnik je žena, benediktinka Katarina Obirtić (Alberti), s Marulićem po majci u rodu. Jedna je od sestara iz istoga samostana u kojemu je živjela, doznajemo iz poslanice, i njegova već stara i nemoćna sestra Bira. Tri su važne odlike kojima se ova poslanica razlikuje od latinskih poslanica u stihu. I.) Ne nalazi uporište u antici, sva je »uronjena« porukama i poukom u starozavjetni korpus Biblije, te novozavjetno Ivanovo evanđelje. Jedan od motiva poslanice, darom uzvratiti na dar, djelomično ukazuje na sličnost s Poslanicom Eustohiji sv. Jeronima. II.) Iako je pisana proznim slogom, ne oponaša razgovor prostorno odijeljenih sugovornika, nego je traktat s područja kršćanske filozofije i etike. Pisac je istumačio »pet ponistar po kih grišne napasti ulaze k duši«, pozivajući i hrabreći sebe na razboritost i svetost, kakvu njeguju časne sestre reda svetoga Benedikta. III.) Tekst poslanice je obogaćen interpolacijama i citatima iz prve knjige Biblije, Genesis, Knjige Postanka, a slijedi citiranje i komentar iz: Psalmi, Propovjednik, Jona, Jeremija, zgoda o čudotvornom ribolovu iz Ivanovog evanđelja.

Poslanica je naizgled osobnoga karaktera, s mogućom intencijom da pjesnik govori i o sebi, makar u alegorijskim natruhama, komentirajući biblijske tekstove. Kao takva pripada skupini poslanica u kojima su autorske poruke pronosile u grubim obrisima pjesnikovu biografiju. Prvi dio poslanice nosi konvencionalni topos pozdrava te oslovljavanja (što je vidljivo iz naslova), kao i razlog odašiljanja poslanice. Povod odgovoru u obliku poslanice je znak korektnosti, zahvalnosti i dobroga bontona – zahvaliti na poslanom daru: »Na ribi ovoj, ku mi učera poslaste, vele vam zahvalim i toko veće, jer blagojući (j)u ne samo tilo jesam pokripio da još i dušu«.

U naslovnom obraćanju, od oslovljavanja je važniji, glede stila, drugi dio naslova »s umiljenim poklonom i dvornim pozdravljem piše«. Poetička implikacija naslova ukazuje na tipičan renesansni stilski postupak, kakav susrećemo i u posveti Judite don Dujmu Balistriliću. Nijanse galantnoga petrarkiziranog rječnika su neznatne; u posveti Judite piše: »(...) humiljeno preporučen’je z dvornim poklonom«. Važna je jezična poza, uljuđeni rječnik, a ne stvarni odnos pošiljatelja prema primatelju. Paradoksalno bi bilo, stavimo li pozdrav doslovno u kontekst zbilje, da se Marulić jednako udvorno obraća časnoj redovnici i prečasnomu don Dujmu Balistriliću.

Prijelaz iz uvodnoga dijela poslanice na razradu pisane poruke iskazan je već u trećoj rečenici. Darovana riba je povod duhovnoj gozbi, piščevom obrazlaganju i komentiranju odabranih biblijskih tekstova. Vodeći se figuralnim, alegorijskim tumačenjem teksta, Marulić nizom srodnih asocijacija razvija osnovni motiv – darovanu ribu. Slijedit ćemo tekst poslanice, te pokušati interpretirati po kojim je kriterijima i u kojem alegorijskom ključu pisac osmislio tekst poslanice. Također, u postupku tumačenja Marulićevih odabranih primjera pratit ćemo slijed pojedinih tekstova u Bibliji te ih nastojati, glede usporednosti, protumačiti unutar pripovjedne strukture poslanice.

Ključne su riječi: broj pet (tekst poslanice je ispripovijedan u znaku broja pet); ljudska osjetila – ljudske napasti; lov – ribanje: »(...) kako se čti u Genesi na prvu glavu, da ribe biše stvorene peti dan. Po ovom petomu dne jesam razmislio pet ćućenji tila našega (...)«. Riba je simbol Krista u kršćanskoj umjetnosti i književnosti. Izvorna grčka riječ Ἰχθύς (ikhthys) nosi pet ključnih slova koja tvore monogram od početnih riječi: Ἰησοũς Χριστòς Θεοũ Υίòς Σωτήρ (Iēsou˜s Kristòs Theou˜ Hyiòs Sōtēr). Tako je Marulić odlučio ispripovijedati o čemu je razmišljao, prisjetivši se u Knjizi Postanka kako su ribe stvorene peti dan. Asocijativnim nizom, no čvrstom unutarnjom logikom obrazlaganja nižu se primjeri. Pet osjetila našega tijela treba čuvati od grijeha: »(...) petomu dne jesam razmislio pet ćućenji tila našega, (...) da jih čuvamo od griha, (...) ako nećemo da budemo upleteni u djavloj zamčici, kakono riba u mrižah«.

Slijedi komentar prvoga osjetila, osjetilo vida. Marulić se poziva i citira Davidov psalam: »Gospodine, odvrati oči moje da ne vide tašćinu«. Drugom osjetilu, osjetilu sluha, pridružuje odgovarajući tekst iz Knjige Propovjednik, »Eklesiastikea«. Pratimo li biblijske knjige i Marulićevo izlaganje u poslanici, zamijetit ćemo savršeno podudaranje u redosljedu interpoliranja odabranih tekstova i piščev komentar. Tako u Vulgati starozavjetna knjiga Ecclesiastes (grč. Έκκλησία, ekklēsía; Propovjednik) zauzima drugo mjesto među Mudrosnim knjigama. Marulić upravo komentira znamenitu izreku, često citiranu: Vanitas vanitatum. »Gospodine, (...) odvratiti ga od slišanja tašćine i nepočtene beside i klevetanja zloricih jazikov.« Osjetilu okusa i mirisa, trećem i četvrtom u nizu osjetila, treba razborito udovoljiti. Stoga se pisac poziva na starozavjetne likove (Adam i Eva, Lot, Ezav). Prvi dio poslanice završava komentarom osjetila opipa, a pomišlja na »iskru bluda telesnoga«.

Drugi dio poslanice započinje Jeremijinom tužaljkom: »O nevoljna duše, ka si odasfuda otvorena neprijateljem tvojim (...)«. Nažalost, ovaj dio poslanice je nepotpun, vjerojatno nedostaju dva lista teksta, te slijedi Marulićevo pripovijedanje biblijske priče o Joni. Didaktička pripovijest o neposlušnom proroku Joni samo je alegorijski ključ u tumačenju kako čovjek olako može upasti u grijeh. Pouka je: »Uklonimo se poni zle družbe, ako nećemo u zlo upasti, i pridružimo se ljudem dobrim (...)«.

Treći dio poslanice čitatelja vraća početnom motivu pripovijedanja – ribi. Ona će ponovno biti povod nekoj zgodnoj prispodobi iz Biblije, no sada Marulić odabire Novi zavjet. »Tako jošće gledajući prid sobom ribu, i misalju pisma povraćajući, dojdoh na sveto vanjelje, ter jah misliti, kako apostoli ki bihu ribari, ubozi i prosti, pripovidaše viru Isukrstovu (...).« Kao najprimjereniju prispodobu, a da može dovoljno dobro protumačiti smisao darovane mu ribe, pisac se odlučio za događaj iz Kristova života kako ga zapisuje evanđelist Ivan, Ukazanje Isusovo kod Tiberijadskog jezera (Evanđelje po Ivanu, 21, Dodatak). Ukazavši se treći put učenicima, pošto je uskrsnuo, Isus je iznova potvrdio svoju moć čudesnoga, Božjega. Svoj postupak citiranja, interpolacija i komentara odabranih tekstova Marulić je metonimički nazvao »ribanje«: »(...) činte da ovoj ribanje moje ne bude /za/man (...)«.

Četvrti dio poslanice donosi izravno obraćanje: »Da koliko se tebi i meni i svim vernim pristoji, sestro u Isukrstu počtovana (...)«; slijedi topika pozdrava: »Mir i milost Isukrstova s vami i z drugami vašimi vazda, amen«; te post scriptum, pozdrav sestri: »Biru sestru moju ljubeznivo od strane moje pozdravite, i kripite u Isukrstu (...)«.

Prozna poslanica, pismo upućeno benediktinki Katarini Obirtić, odgovor je prezentiran kao darovana poslanica. Na darovanoj ribi pjesnik može uzvratiti protudarom – odgovorom u vidu kršćansko-moralističnoga traktata. Pjesnik je pažljivo odabrao jezik. To nije latinski kakvoga koristi kada se elegijskim poslanicama obraća pjesnicima i prijateljima. Jezik je to starohrvatski, čakavski, kakvoga žena i redovnica onoga vremena može razumjeti. Ono od čega Marulić nije odstupio, bez obzira na adresata kojemu je namijenjena, jest postupak alegoričnoga izlaganja, glosiranje, vlastito tumačenje, interpretiranje i argumentiranje »pet ponistar po kih grišne napasti ulaze u dušu«.

Dakle, zahvala na poslanoj ribi bila je samo povod etičkoj raspravi o ljudskoj grješnosti, pohlepi koje se treba čuvati, i na koju pjesnik upozorava druge i sebe! Kao pjesnik i ribar (u mladosti je pjesnik i sam rado odlazio u lov) odabire parabolu iz evanđelja o Petru i njegovim učenicima, ribarima. Lov je tumačen dvoznačno: prvi dio poslanice – lov u mladosti (razbluda), drugi dio poslanice – lov u zrelosti (otvorenost Bogu). Pismo je prožeto toposom skromnosti, čime je pisac dodatno naglasio osobnu poniznost nasuprot veličini Stvoritelja.