Pjesnikovanje kao svetkovanje

Gojko Polegubić nije sasvim »samostojan«, ali je samosvojan pjesnik, koji uporno i tvrdoglavo poput kakva vremešna mlinara vreće raznovrsnih žitarica, skupljenih po poljima svojega svagdana, prti do stare vodenice i melje u svom starom mlinu, ne mareći za suvremene, brže, veće, jače i jeftinije mlinove. Bezbrižno, polako okrećući kurblu on ručno i odoka regulira krupnoću meljave. Koliko je do njega trudit će se, jer svoje je navikao odraditi i otrpjeti, a ostalo je volja Božja, i u nju on ne dira. I što god da ubaci u taj svoj mlin, što god da samelje ispadne nekako dobro i jestivo. I tako uvijek »tjera vodu na svoj mlin«.

To je slika što mi se nametnula dok sam iščitavao kako prethodnu autorovu zbirku poezije Kornatske krune iz 2006. (koju sam također potpisao kao urednik), tako i ovu, najnoviju, šestu po redu Svetkovina blizine. Gojko Polegubić tako u svoj mlin ubacuje sve ono što mu je blisko, što je njegovo, što raste na njegovoj pjesničkoj njivi, što će njegov mlin s osjećajem samljeti, što je dio njegova identiteta, a što ga povratno obogaćuje, označuje, ostvaruje, i što mu pomaže da ne bude sebi, ali ni drugima stranac.

Iako dječački znatiželjan i otvoren prema svijetu, pjesnik smatra da ne treba nužno tražiti daleko, drugo, tuđe. Treba uzeti ono što ti pripada, što je tvoje, što najbolje poznaješ, što je blisko, blizu očima i srcu. A ono što voliš to znaš i svetkovati, to znaš i slaviti, tome se znaš i radovati. No, pjesnikova radost nije pršteća, nije uronjena u buku ovoga svijeta, on to čini nenametljivo, mirno i prigušeno. Razlog za svetkovanje je i blizina sebe i svojega svijeta/omotača, to je i danas dosta neuobičajena nerazjedinjenost, nerazlomljenost, nerascijepljenost, neraspršenost svojega identiteta i bitka, izbjegnuta frustracija zbog sve agresivnijih želja (životnih, medijskih i inih) ili potreba za sudjelovanjem u nečemu što nisi ti, što nije dio tvojih snova, tvojih korijena. Ali, to ne znači da Gojko Polegubić nije socijalno svjestan iliti osviješten, ili da izbjegava tu (i) svoju suvremenu stvarnost – »poslao si me u ovo vrijeme, takva je bila volja Tvoja. Darovao si mi ljude, braću...«, kaže u jednoj pjesmi.

U zbirci Svetkovina blizine ta je stvarnost više nego u prethodnima prisutna i često strši kao krupno mljeveno zrnje smiješano s ostalim poetskim materijalom. Ali, pjesnik ipak traži (a i nalazi) svoj način kako je dozirati, regulirati, pripustiti u sebe. To je ono što mu je važno – ne zatvarati oči pred svijetom, ne negirati, nego reagirati, a kod Polegubića to znači – transcendirati. Treba se, dakle, uvijek nekako izdići, nadmašiti banalnost i podrazumijevajuću utopljenost u svagdan. Treba pomirisati ružu pa makar to bilo posljednje što ćeš učiniti (Ruža); samoću se tako može nadvladati blagujući s Gospodinom, a pogled na križ ne rastužuje ga nego razveseljuje (Samoća); ili biti siromašan ne znači nužno biti nesretan (Laku noć nebo); ćudljivo more može lako prerasti u mòre, ali mu pjesnik ipak tepa: »u tebi mi sva ljepota« (More); isto je i s olujom: »Lakše bi bilo da nema oluje, ali mora se i po ovakvom nevremenu« (Odredište); ili za kuću kaže: »Kuća nisu zidovi./ Kuća je obiteljski sklad« (Prosika); a pohodeći Ovčaru, mjesto stradanja i smrti govori: »Ovo nije smrt, ona je već davno bila i obavila svoje... ovo je život« (Pohod Ovčari).

Dakle, što je u tim pjesnikovim vrećama, koje su to žitarice, kakve su to bliskosti?

Ima tu Boga, drva križa, svetaca, ali i prirode (Polegubić je donekle panteist, a donekle ide tragom sv. Franje); tu su u suživotu ili u supostojanju život i smrt, čovjek (najčešće »mali« i moralan) i razne životinje (vjeverice, magarci i magarčići, svinje, galebovi, leptiri, golubice); tu je osjećaj za vrijeme i prostor, tu je svijest o domovini, tu je oblak, tu su pjesnici, more, zemaljska prašina i vječnost, zavičaj, miris starih ruža, samoća. Pjesniku su bliska sjećanja, djetinjstvo, stara mjesta, male i stare stvari, magareći repovi, lica starica, bliske su mu patnje ljudi (Poštanski sandučić i Svetkovina blizine); bliska mu je zemlja: »ja tvoja zemlja/ tako vječna, živa, u tebi rasuta...« (Ja, tvoja zemlja), kućica i vrt s borovima, majka i topli kruh (San i igračke); bliski su mu galebovi i beskraj (Ponekad), ali i blagdan Božića (Božić).

Pjesniku Gojku Polegubiću nadasve je bliska i Riječ »koja će moći pojmiti nedokučivo i promijeniti svijet. A ta riječ je Ljubav« (Riječ), ali mu je Tišina još bliža i rječitija: »...vraćaju se osamljeni/ i nastavljaju hod svoj tiho/ kao da tragaju kroz san« (Pjesnici). A »u plodu krije se tiho spokojstvo« (Jabuka), pa i sam Bog je »tako tih i jednostavan/ u svome čudu« (Pitaš me), pa stoga pjesnik moli: »Daruj mi još malo šutnje,/ ozvuči ovaj mrak« (Ponekad). I sve to autor izriče kroz pravo šarenilo formi – kroz svojevrsne pitalice, zagonetke, zaigrane doskočice, alegorije, izokrenute basne, pjesme s poantom i bez poante.

U knjizi Svetkovina blizine između 57 pjesama podijeljenih u tri ciklusa samo ih je nekoliko motivski eksplicitno zavičajnih. Ipak, ostaje dojam da je i ova zbirka (kao i prethodne) prvenstveno zavičajna. Elementi, dijelovi bliskoga, zavičajnoga, kao kristali svjetlucaju iz mnogih pjesama. Stoga bi ova poezija mogla lako opstati i bez onih rijetkih izleta u opise devijacija i apsurdnosti društvenog okruženja, koji čine i nešto slabija mjesta u zbirci, ali se ne može zamisliti bez topline zavičajnosti, bliskosti: »Jednom si mi rekao/ Zavičaj može biti sve: zrak koji udišeš/ pjesma koju pjevaš/ oblak što plovi« (Zavičaj). Taj pjesnikov zavičaj ne izaziva gorčinu u grlu ili težinu u želucu, on nije mjesto silnoga patosa, nije okov oko nogu, zavičaj je njegov životvorni duh, koji je ponikao iz beskraja i u nj uranja, on je transcendirajući duh s kojim autor najlakše komunicira posredstvom svojega najprirodnijega i bliskoga govora – poezije.

Tako poezija postaje sudionicom u svetkovini, slavljenju i transcendiranju, ona postaje most koji premošćuje i spaja njegovu žudnju s predmetom pjevanja, njegov kraj (tj. obalu) s beskrajem (tj. morem), život sa smrću, životnu mudrost i ozbiljnost s veselošću i duhovitošću, trpku ironiju s mirisom ruža. Pjesništvo Gojka Polegubića zbližuje sa svijetom, sa samim sobom, ali i s Bogom: »Svaki moj dan neka bude/ susret s Tobom./ Gospodine, budi moja pjesma« (Poslao si me). Na taj način i pjesnikovanje postaje autorovo trajno svetkovanje: on poeziju naprosto udiše i izdiše i osluškuje kao bilo vremena.