Pastir sudbine

Obraćanjem čitateljima na izravan i sažet način, gotovo gnomski, pjesnik Mario Bilić postiže osmišljenu komunikaciju između unutarnjeg i izvanjskog – okupljajući stada riječi, čuvajući ideju i misao kao vrijednosti koje traju i koje treba njegovati. Stoga se i u svojoj novoj zbirci Izopćenici Bilić od samoga početka nametnuo kratkom i jezgrovitom pjesničkom formom, koja poput igle probada doživljajni svijet i unosi misaonu sigurnost u pjesmu, u autorov poetski govor koji je izrazito baštinio tekovine zavičaja, uljudbe i vlastite povijesti.

Zbirka Izopćenici naslovljena je po središnjem od četiri konzistentna pjesnička ciklusa (Poskokovo sime, Izopćenici, Osuda, Propeće), a sve su uvrštene pjesme bez naslova, poput biblijskih fragmenata. Ispjevane su autorovom zavičajnom ikavicom, a međusobno su tijesno tematski povezane i s trajno aktualnom obiteljskom porukom: »učijo si me / da muški ne plaču // zato tarem suze / tvojim šudarićom«. Osjećajući potrebu za bilježenjem prošlosti, pjesnik će i svoje životne stavove i pjesničko umijeće staviti u službu očuvanja tradicijskih vrijednosti: »zemlja tvrda / a nebo visoko / sine / srićo / poskokovo oko // sine / ime / poskokovo sime«. Sačuvati zavičaj, ognjište, rodnu kuću, sačuvati uspomene, znati ih baštiniti poput dobrog pastira, to je najvrjedniji dio onoga što bi trebalo biti sačuvano.

Tko je sve ovakvu sudbinu preuzeo u svoje ruke, na svoju odgovornost? Nije li život postao velika obmana i udaljio čovjeka od prirodnih zakonitosti što će ga možda koštati i opstanka, jer živi samo za sadašnjost i trenutke zadovoljavanja strasti, i to materijalističkih? Jasno je da se pjesnik ne miri s takvim gibanjima oko sebe, kako mu životna filozofija izmiče tlo, jer lagodan život postaje i preokupacija obitelji: »nije nas bilo / u vrime / oranja // nije nas bilo / u vrime / kosidbe // orali / priorali // kosili / prikosili«.

Osuditi sebe pokora je nad pokorama. Priznati grijeh čin je koji zadivljuje i obvezuje, ali koji počesto ne nailazi na odobravanje okoline. Jer, laž je postala komunikacija moćnih, onih koji odlučuju, čija je filozofija mućenje vode, pa osviješten čovjek često ne uspijeva naći izlaz. U najmanju ruku, veoma je zbunjen komunikacijskim manipulacijama zavođenja i prijevara: »gostili se / kod mene / lažovi / ovoga svita // laž im / ručak // lažna im / večera // i ja / po njima / laž...«

Kad ne uspijeva s vlastitim priznanjem, čovjek zdvojno opetuje nad svojom nevoljom, skuplja ono što ima, što mu je drago i čega se ne može odreći, preuzima sudbinu onakvu kakva jest i traži u njoj oduška za svoju bol, priznajući kako su oni drugi učinili život takvim da nije imao izbora. Naime, društvena hijerarhija donosi pravila, odredbe, zakone, moralne upute, a sve sa svrhom gospodarenja i ukidanja slobode koju intelektualac osjeća i zahtijeva, koju pjesnik sanja, a koju političar zaobilazi: »sa čela mi / ubrali cvit // iz grla mi / izgurali pismu // u srcu mi / zapečatili / kletvu // pa ti / mirluši // pivaj // kuni«.

Snaći se u tom bezizlazju, tražiti rješenje – već je čin odvažnosti, jednako kao i priznati vlastitu vrijednost, biti svojevrsna savjest naroda, biti pastir sudbine: »zadnja je ovo / nevesela / o vama // zadnja je ovo / tužna / pod vama // ovo je / zadnja / koja pamti // i zadnja / koja plamti...« Pjesnički plamen stvaralaštva tako traje i djeluje putem pjesničkih iskaza koji dotiču samu srž svekolikih i svakodnevnih čovjekovih problema. Zato i Mario Bilić preuzima na sebe odgovornost i postaje svojevrstan pastir sudbine, ali ne zbog sebe, nego zbog kolektivne svijesti o vlastitim prostorima zavičajnosti i obiteljskih vrednota.