Odnosi udvije – književnost kao treći

Nova knjiga Julijane Matanović Samo majka i kći sastavljena je od autobiografskih priča povezanih temom autoričina / pripovjedačičina odnosa prema kćeri. Taj odnos prelama se, međutim, kroz pokušaje narativnoga uspostavljanja pripovjedačičina identiteta te njegova neminovnog relacioniranja i prema drugim, a ne samo kćerinu identitetu. Zbog specifičnoga odnosa koji pripovjedačica ima prema svojoj majci, priče koje su posrijedi više su od lagodnih uspomena te se već u prvoj od njih, »Važno je da su rečenice istinite (Uvod pod povećalom)«, otkriva glavna njezina opsesija: nedostatak temeljnoga identifikacijskog uporišta, odnosno odsutnost one osobe (ili barem figure) zbog koje je riječ »mati« i na fakultetu čitala slovkajući i zamuckujući i zbog koje je ranije, na školskim priredbama, odbijala recitirati »pjesme o toj prehvaljenoj mami.«

To što u »rječniku« autoričina »djetinjstva i odrastanja« riječi majka, mati ili mama nisu postojale, jer s biološkom majkom nije živjela od treće godine, a očeva joj je sestra, koja se o njoj skrbila vješto se snalazeći u toj ulozi, »odmalena dala na znanje« kako ona ima »pravu mamu«, uzrokom je pripovjedačičinih poteškoća u nastojanjima da iz kćerinske pozicije (koja joj je bez zadovoljavajućega objašnjenja bila uskraćivana, ali za kojom nije manje žudjela) prijeđe u poziciju majke. Te se poteškoće ne iscrpljuju samo u neuspješnim pokušajima da začne usprkos najurednijim medicinskim nalazima i na beskrajno čuđenje liječnika, o čemu se također govori u uvodnoj priči, nego se otkrivaju i u nizu situacija u kojima će se zatjecati nakon što postane majkom i u kojima će se, svjesno ili ne, suočavati i morati nositi s pitanjem postavljenim u istome tekstu: »Kako netko tko do tridesete, trideset pete nije izgovorio riječ mati, ponavljao je i ponavljao, može lako, kao druge, postati mati?«

Trudeći se sa svojom kćeri izgraditi ‘ispravan’ odnos, pripovjedačica se vodi, kao što navodi u uvodnoj priči, samo željom da djevojčica »ne zamuca nad tom riječju« pred kojom je njezina majka, kada bi je bila prisiljena izreći, kako joj se činilo, morala uzimati »dodatne zalete«. Pritom je svjesna nemogućnosti određivanja »optimalne količine ljubavi«, lomeći se između dviju krajnosti one osi na čiji su jedan pol Caroline Eliacheff i Nathalie Heinich (Majke – kćeri. Odnos utroje, prev. Bosiljka Brlečić, Prometej, Zagreb, 2004.) smjestile »više majke nego žene«, a na drugi »više žene nego majke«. Težeći tome da, za razliku od svoje biološke i nadomjesne majke (tj. tete), koje su bile »više žene nego majke«, vlastitoj kćeri bude »više majka nego žena«, ona se trudi riješiti enigmu i teret vlastitoga identiteta, i to ne samo kao majka i žena, već i kao (adoptirana) kći. Razapeta između tri stvari koje otkriva u prvoj priči – ne baš obećavajuće želje da postane poput tete, da ima »njezine oči i vještinu u rukama, njezinu hrabrost kojom staje pred druge i jasno iskazuje svoj stav«, činjenice da su joj drugi kao maloj, dok bi se ljutili na nju i kada bi plakala, spočitavali da je »ista mati« te vlastitoga uvjerenja da će njoj, svojoj biološkoj majci, »[a]ko je suditi po boji očiju i naslijeđenim strahovima i bolestima«, biti »ako ne ista« onda »jako nalik« – ona želi osvjedočiti sebe kao kćer, pri čemu čak i od svoje kćeri očekuje da bude, kategorizacijom Eliacheff i Heinich, »majkom svoje majke«. Pokušavajući uz nju zapravo odrasti, osjeća, kao što se navodi u prvoj priči, kako malena »popunjava praznine« njezina »rječnika« te traži od nje da bez kraja ubacuje »u tu duboku rupu« dok joj »neispunjeni volumen« uzvraća: »Još kaži mama, još kaži mama, tek si pokrila dno«.

Nužnošću prirodnih i prema sociokulturnim zakonima nečija kći, a realno lišena takvoga iskustva, pripovjedačica u uvodu prve priče ustvrđuje da je odgoj »rolna papira što ga nazivamo paus«. Ona, pak, nema besprijekoran original ili role model koji bi mogla kopirati, jer, po svjedočenjima onih od kojih je saznavala o njoj, njezina »biološka mati nije bila nimalo nalik onim dobrim majkama koje moraju nestati na samom početku bajke kako bi se priča, prepuna prepreka i muka, mogla graditi na dubokoj praznini ostavljenoj u duši kćeri jedinice«. Stoga je razumljiva i njezina nesigurnost u ispravnost nemaloga broja majčinskih postupaka.

U zatvorenome krugu neželjenih i žuđenih, neizbježnih i nemogućih identifikacija, i onda kada naizgled izlazi iz njega, zadržavajući se bilo u okvirima svoje privatne sfere ili iskoračujući u javno polje društvene, kulturne i književne kritike, pripovjedačica sebe i svoju kći vidi samo kao majku i kći. Pripovijedajući o svome bratu i njegovoj obitelji, svojoj teti i tetku, djedu i baki; ocu ili baki svojega djeteta ili o drugim rođacima, ona izravno ili neizravno progovara o vlastitoj majci i vlastitoj kćeri, ostajući sama samo majka i kći – ili »samo kći i majka«, jer se linija majka-kći uvijek i nužno otvara prema majčinoj majci u odnosu prema kojoj je majka (samo) kćer. Nizovi majki i kćeri granaju se tako obiteljskim stablima spajajući prošlost sa sadašnjošću i stvarajući nasljeđe koje će se neminovno prenositi u budućnost.

Pišući ne samo o obitelji i rodbini, već i o prijateljima i poznanicima ili o nepoznatim ljudima i djeci s kojima se nekad slučajno susrela, dotičući se, katkad tek ovlaš, velikih događaja nacionalne povijesti, od socijalističkoga nasljeđa Drugoga svjetskog rata, preko Hrvatskog proljeća do Domovinskog rata i postratne tranzicije, progovarajući o svojoj omiljenoj problematici, knjigama i književnim likovima ili o književnosti uopće te o vječnim životnim postulatima i zagonetkama, pripovjedačica knjige Samo majka i kći otkriva vlastitu izmještenost i nepodnošljiv osjećaj nepripadanja, ali i potrebu da, pozicionirajući / identificirajući sebe, osigura poziciju / identitet svojoj kćeri. Pritom lavira između stanovitoga žaljenja jer u djevojčici ne prepoznaje dovoljno sebe i straha da kći ne naslijedi previše od nje, što se može usporediti s osjećajima koji je prožimaju kad kao odrasla napokon upozna svoju majku i doista se uvjeri da joj je jako (»previše«) nalik ili kad shvati da u brizi za svoju kćer dijelom ponavlja i obrasce odnosa kakav je prema njoj imala teta.

Specifičan životni put pripovjedačice priča iz knjige Samo majka i kći zasigurno je i zahvalna podloga za izvođenje specifičnih fabula o specifičnim individuama. Istovremeno, te su priče autorefleksivno određene kao tek moguća varijanta jedne, arhetipske priče o majkama i kćerima, pa se u prvoj od njih navodi: »Možda bih mogla ispričati priču o samo jednoj majci i samo jednoj kćeri a da se u njoj prepoznaju brojne majke i još brojnije kćeri. Govorila bih o sebi i onda kada bih govorila o drugima«. Transformacija individualno proživljenoga u općenitije važeće i pronalaženje vlastitoga u univerzalnome zamjetni su u knjizi Julijane Matanović na dvije razine: na prvoj autorica svoje iskustvo prilagođava iskustvima drugih, tj. pretpostavljenih čitatelj(ic)a, dok na drugoj ona sama u univerzalnom prostoru književnosti traga za impulsima i ilustracijama vlastitih intimnih preokupacija. Pritom se u svojoj već prepoznatljivoj maniri otkriva ne samo kao vrsna pripovjedačica / književnica, nego i kao književna znanstvenica. Pišući književnost iz života i čitajući život iz književnosti, Matanović pronalazi i onoga trećeg koji je, prema Eliacheff i Heinich, nužnom pretpostavkom reguliranja odnosa između majki i kćeri. U njezinu slučaju to je – više od rođaka, prijatelja, znanaca i neznanaca – literatura.

S druge strane, moglo bi se ustvrditi kako i u iskoraku prema tako definiranom trećem autorica knjige Samo majka i kći ostaje prvenstveno to – samo majka i kći (ili, kako je već navedeno, »samo kći i majka«) te bi se u porama njezinih proza mogao pronaći i onaj glas što ga je Hélène Cixous definirala kao, riječima Toril Moi (Seksualna / tekstualna politika. Feministička književna teorija, prev. Maša Grdešić, AGM, Zagreb, 2007.), »glas Majke, te svemoćne figure koja dominira fantazijama prededipovskoga djeteta«. Jer, premda se stječe dojam da priče iz knjige Samo majka i kći teže pronaći smisao u onome u čemu se u životu činilo da ga nema, a smisao je kategorija koja se tradicionalno veže uz maskuline principe (re)formiranja i (re)strukturiranja svijeta, iz nje dopiru i subverzivni ili, prema H. Cixous, »ženstveni« tonovi, upereni protiv sustava koji je Jacques Derrida nazvao falogocentrizmom. U tome bi se smislu u njoj reprezentirano čitanje i njome realizirano pisanje književnosti, u inspiraciji promišljanjima netom spomenute teoretičarke, moglo interpretirati i kao autoričina ponovna i ponavljana potraga za majčinskom figurom te istovremeno pokušavanje da se i sama u njoj ostvari.

Posrijedi je, dakle, krug u kojemu ostaju »samo majka i kći« koje se u prvoj priči prispodobljuju »karikama u lancu naraštaja, perlama u ogrlici koja se u cijelosti rasipa prekinemo li nit na bilo kojoj kuglici«. Pa, ako književnost, onakva o kakvoj i kakvu piše Julijana Matanović, ne može ponuditi način da se naraštajne karike zamijene ili njihovi spojevi promijene te da se obiteljska ogrlica podesi u skladu s odnosima kakvi bi između majki i kćeri ‘trebali’ biti, ona se trudi na njih baciti specifično svjetlo, zahvaljujući kojemu bi se oni, takvi kakvi jesu, ako ne dokraja, onda barem djelomice mogli razumjeti i, možda ne idilično, ali mireći se sa svime što smo imali/e i što nam nije bilo dano i sa svime što dajemo i što ne možemo dati, živjeti.