O životu i radu Stanka Vraza

Lice, oči, usta

tri riječi malene,

Al se od njih rodiše

pjesni nebrojene.

(Đulabije, 1840.)

Zbornik o Stanku Vrazu objedinjuje znanstvene i stručne radove čije su skraćene verzije pročitane na Znanstvenom skupu o Stanku Vrazu održanom u Samoboru 5. studenoga 2010. Skup je organiziran u povodu 200. obljetnice rođenja ovog velikog ljubavnog pjesnika hrvatske preporodne književnosti i tek jednog u nizu glasovitih književnika koji su svoje stvaralaštvo i život dijelom vezali uz pitoreskni samoborski kraj. Naime, poznato je da je Stanko Vraz (pravim imenom Jakob Frass) za Samobor bio vezan književno (samoborska kurija poznatog skladatelja Ferde Wiesnera Livadića u to je vrijeme značajno okupljalište hrvatskih iliraca pa tako i Vraza), ali i intimno. Upravo u Samoboru, u kojem je neko vrijeme i živio, Vraz upoznaje svoju pjesničku muzu, trgovačku kći Ljubicu Cantilly, čija će neuzvraćena ljubav biti podloga i inspiracija za nastanak prvog ljubavnog kanconijera novije hrvatske književnosti, Đulabija – zbirke pjesama ispjevanih krakovjakom, stihom poljske narodne pjesme.

Iako se u književnopovijesnim preglednim djelima prije svega ističe Vrazov doprinos u području pjesničkoga izričaja nadahnutog intimnim preokupacijama, i to u vrijeme kada se utilitarno angažirano budničarsko pjevanje smatralo zadaćom svakog domoljuba »od pera«, izniman je Vrazov doprinos i u području prevodilaštva, književne kritike te osobito folkloristike u kojoj je ostavio višestruki obol. Bio je sakupljač narodnih pjesama i napjeva, folkloristički metodičar te uređivač usmenih pjesama koje su mu ustupili njegovi kolege sakupljači, među kojima su istaknuta europska imena poput Ukrajinca Izmaila Ivanoviča Sreznjevskog ili Bugarina Viktora Grigoroviča.

Zbornik o Stanku Vrazu obuhvaća sedam znanstveno-stručnih tekstova iz područja povijesti te književne povijesti i znanosti. Uz uvodnu riječ glavne urednice Andreje Sapunar Knežević u zborniku se navodi bibliografija Stanka Vraza, izbor iz literature o Vrazu te prikazi znanstvenoga skupa u tisku. Tekstualni dio zbornika upotpunjen je bogatim slikovnim prilozima. Valja reći da je interdisciplinarnost skupa rezultirala znanstveno-sadržajnom raznolikošću radova koji su, svaki iz određene istraživačke domene i raznovrsnih područja djelovanja njihovih autora, rasvijetlili ne samo pojedine stvaralačke djelokruge Stanka Vraza, već i širi društveni, politički, gospodarski i kulturni kontekst u kojem je on živio i stvarao.

Zbornik se otvara radom povjesničarke Mire Kolar »Ilirski pjesnik Stanko Vraz između Zagreba i Samobora«, koji se tematski može podijeliti u tri dijela: kratka kronika života i književnoga djelovanja Stanka Vraza, te na slike Samobora i Zagreba u Vrazovo vrijeme.

Uvodno autorica u sažetom obliku daje prikaz Vrazova literarnog i političkog djelovanja, referirajući se i na književne veze i odnose koje je Vraz uspostavio u Hrvatskoj i izvan nje, ali i na specifične odnose između Vraza i vodećeg slovenskog preporoditelja Franca Prešerna. Veći je dio rada ipak društveno-povijesnog određenja. Povijesni pregled, koji okvirno možemo omeđiti godinama 1833., kada Vraz prvi put dolazi u Samobor, te 1851. godinom odnosno pjesnikovom smrti, autorica otvara prikazom gospodarske i političke te osobito društvene slike grada Samobora koji je među poznavateljima ilirskoga preporodnog razdoblja zapamćen kao »gnijezdo iliraca«. U tom je dijelu autorica iznijela niz konkretnih povijesnih podataka – od demografske slike grada, geografskog smještaja, prometne infrastrukture, razvoja građansko-trgovačkog društva do opisa rada i djelovanja nekih od istaknutih samoborskih pojedinaca: glazbenika Ferde Livadića, barunice Wilhelmine Kulmer, suca Ljudevita Šmidhena, Milana Langa, autora sveobuhvatne etnografske monografije Samobor, obitelji Reiser (čiji je potomak i poznati hrvatski slikar Nikola Reiser) i brojnih drugih. U trećem dijelu iznijeta je slika Zagreba u vrijeme Vrazova života, a koja obuhvaća niz društveno-povijesnih detalja koji nam slikovito predočuju postupno pretvaranje Zagreba u književnu, kulturnu, gospodarsku i političku metropolu onovremene Hrvatske. Deskriptivno-sintetičkom metodom autorica je obuhvatila razdoblje od dvadesetak godina u kojem se, kao povjesničarka, ipak primarno usredotočila na povijesne i društvene prilike u dvama hrvatskim gradovima uz koje Vraz vezuje svoj život i stvaralaštvo.

Tematski se na rad Mire Kolar nadovezuje članak Danijela Vojaka »Stanko Vraz u kontekstu povijesti Samobora«. U tom prilogu analizirana je važnost Samobora za povijest preporodnog razdoblja u Hrvatskoj. Autor prvotno u širi društveno-politički i gospodarski kontekst smješta Samobor (na čiji je razvoj osobito utjecala francuska uprava u prvim desetljećima XIX. stoljeća) koji se od 1830-ih godina nadalje sve više pretvara u urbanu sredinu privlačnu preporoditeljima, a potom analizira veze Stanka Vraza s ostalim preporoditeljima koji djeluju u Samoboru. Autor naglasak stavlja na Vrazove odnose s Ljubicom Cantilly, kako zbog važnosti koje taj susret ostavlja na daljnje njegovo stvaralaštvo, tako i zbog specifična odnosa koji grad razvija prema toj neostvarenoj ljubavnoj priči. Naime, Samoborci Ljubici Cantilly, koja je i pokopana na njihovu mjesnom groblju, ubrzo podižu spomenik, a među prvim znakovima obilježavanja spomena na Vraza i Ljubicu pokretanje je i prvih samoborskih novina, Ljubica, koje su izlazile u hektografiranom i litografiranom obliku 1879. i 1880., a uređivao ih je književnik Josip Milaković.

Na historiografskoj literaturi temelji se i prikaz Petra Korunića koji u svom prilogu problematizira određenje naziva jezika i narodnosti u ideologiji hrvatskih i slovenskih iliraca u razdoblju od 1835. do 1848. te etničke identifikacije stanovništva. Cilj je rada rasvijetliti »zablude« iliraca koji su u svojoj ideologiji, navodi autor, isticali postojanje naroda Ilira, ilirskoga jezika i ilirske kulture, čime se pokušala ostvariti ilirska i južnoslavenska (a ne hrvatska) nacionalna integracija. Autor se posebno referira na (potkrjepljujući podatke brojnim demografskim tablicama) znanstvena i stručna djela koja su već od početka XIX. stoljeća donosila statistiku i geografiju narodnosti koja je na posve drugačiji način od one hrvatskih i manjeg broja slovenskih iliraca objektivizirala stvarnost.

Književno-znanstvenim tekstovima pripada traduktološko-komparatistički prilog Simone Delić o Vrazovim prijevodima španjolskih romanci na hrvatski jezik u pjesničkoj zbirci Glasi iz dubrave žeravinske objavljene 1841. Simona Delić u radu iznosi paralelizme i intertekstualne veze između Vrazove zbirke i djela Volkslieder (1778./79.) J.G. Herdera odnosno Stimmen der Völker in Liedern u izdanju Jacoba von Müllera. Osim utjecaja pisane književnosti, autorica na primjeru četiriju Vrazovih prevedenih španjolskih romanci na hrvatski jezik (Savjet, Sužanj, Junak Hranilović, Bogdan) otkriva i brojna intertekstualna preplitanja romanci i usmenoga pjesništva, čime se, smatra autorica, potvrđuje ludički odnos autora prema tekstu.

S dva suautorska rada u zborniku su predstavljene Andrea Sapunar Knežević i Marijana Togonal: »Djelovanje i značenje Stanka Vraza u kontekstu hrvatske preporodne folkloristke« i »Uloga Stanka Vraza i Ivana Kukuljevića Sakcinskog u istraživanju usmenoknjiževnoga stvaralaštva zapadnougarskih i donjoaustrijskih Hrvata«. U oba se rada utvrđuje specifična uloga Stanka Vraza u području folkloristike, znanstvene discipline koja je u njegovo doba u Hrvatskoj tek u povojima. U prvome radu autorice su usredotočene na analizu Vrazova odnosa prema narodnome stvaralaštvu te odnosa prema tadašnjim vodećim sakupljačima narodnoga blaga u Hrvatskoj i izvan nje. U radu se sustavno analizira Vrazovo etnografsko djelovanje i kao sakupljača, ali i kao kritičara tada uvriježenih metoda sakupljanja građe. U drugom radu autorice se posebno bave sakupljačkom aktivnošću S. Vraza i I. Kukuljevića Sakcinskog među donjoaustrijskim i zapadnougarskim Hrvatima. Zahvaljujući sakupljenim i objavljenim narodnim pjesmama među Hrvatima izvan domovine, Vraz i Kukuljević, ističu autorice, među prvima pridonose povezivanju i upoznavanju hrvatske kulturne sredine s usmenoknjiževnim stvaralaštvom gradišćanskih Hrvata, šireći na taj način svijest o važnosti povezivanja hrvatske kulturne baštine matičnog i izvanmatičnog prostora.

Znanstveni dio zbornika o Stanku Vrazu završava prilogom Filipa Tomića i Borisa Kukića, dvojice istraživača s Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagrebu. Oni u svom radu problematiziraju percepciju prikaza Stanka Vraza i ilirskoga pokreta odnosno hrvatskoga narodnoga i književnoga preporoda u hrvatskim školskim udžbenicima i čitankama od druge polovice XIX. stoljeća do današnjih dana. Istraživanje jednog dijela udžbeničke građe autori zasnivaju na premisi o širokom recepcijskom prijemu udžbeničkih tekstova i to, kako autori naglašavaju, u vrlo osjetljivoj formativnoj dobi. Upravo zbog iznimna utjecaja na kreiranje stajališta i mišljenja koji udžbenički tekstovi imaju na primatelje, osobit je interes povjesničara, istaknuto je u radu, na istraživanju fenomena udžbenika kao prijenosnika, ali i aktivnog kreatora javnog diskursa o povijesti i kulturi sjećanja, a u funkciji konstruiranja određene kolektivne pripadnosti.

Iako brojem radova Zbornik o Stanku Vrazu pripada kategoriji manjih zbornika, njegova vrijednost osobito proizlazi iz interdisciplinarnog karaktera znanstvenog skupa, pa sukladno tome radovi objavljeni u zborniku čine raznovrsnu sintezu jezikoslovnih, historiografskih, traduktoloških, etnografskih, etnologijskih, geografskih, topografskih, demografskih i ostalih podataka i analiza koji nam iz različitih pozicija omogućavaju kreiranje široke slike vremena u kojem je živio te književno i politički djelovao Stanko Vraz. Književno-povijesni i književno-znanstveni tekstovi objavljeni u zborniku sagledavaju autorova poetička usmjerenja, čija znanstveno-analitička raščlamba omogućuje kritički uvid u određene segmente Vrazova literarnog djelovanja.