O Katyńu, Grassu i Kosovu

KATYŃ PO DRUGI PUT

Dva pogreba na Wawelu

Kada je u svibnju 1935. godine umro maršal, pokopan je u kripti svetoga Leonarda u katedrali na Wawelu. U katedrali počivaju i posmrtni ostaci poljskih kraljeva i dvojice nacionalnih bardova – Adama Mickiewicza i Juliusza Słowackoga. Ta su dva pjesnika – kako se govorilo – upravljali »dušama« u emigraciji i u Poljskoj izmučenoj podjelama. Oblikovali su poljsku nacionalnu svijest. Stoga ih se smatra »jednakima kraljevima« pa su pokopani među vladarima. Činjenica da je krakovski nadbiskup Adam Sapieha samovoljno prenio maršalovo tijelo iz te kripte u tzv. kriptu ispod Tornja srebrnih zvona, uznemirio je vojsku. I to maršalove suradnike još iz vremena kad su se borili kao urotnici protiv carske Rusije, zatim na bojištima tijekom I. svjetskoga rata i naposljetku u vrijeme dramatičnoga rata 1920. godine kad je Crvena armija bila već nadomak Varšave.

Posmrtno prenošenje maršala, bez suglasnosti vlasti, shvaćeno je kao oblik degradacije. Piłsudski je bio junak legende naoružanoga podzemlja, borbi na bojištu, i naposljetku odlučnoga protunapada na Crvenu armiju upravo 1920. zahvaljujući kojemu je ne samo Poljska sačuvala svoju svježu neovisnost, nego Crvena armija nije s veseljem dočekana u Berlinu pa ni dalje na zapadu Europe. Konflikt vlasti i nadbiskupa bio je oštar, izmijenjivane su prepiske s Vatikanom. Naposljetku je maršal Piłsudski i tako ostao na Wawelu. Četiri godine kasnije, 1939., agresijom Njemačke i SSSR-a na Poljsku – započeo je II. svjetski rat.

Poljska je ponovno prestala postojati, podijeljena dvama totalitarnim sustavima koji su započeli okrutnu eksterminaciju civila. U travnju 1940. prema Staljinovoj naredbi ubijeno je oko 20 tisuća poljskih časnika i vojnika koji su bili zatočeni u sovjetskim logorima. Jedno od mjesta gdje je izvršen zločin, postalo je simbolom cijele te poljske muke i ušlo u povijest upravo kao Katyń. Tamo su Nijemci – poslije ulaska u SSSR – pronašli kraj Smoleńska masovne grobnice poljskih časnika. O tome govori i film Andrzeja Wajde »Katyń«. Za vrijeme tih tragičnih događaja, ali i tijekom čitave poslijeratne komunističke ere, maršala Piłsudskoga koji počiva na Wawelu i kontroverzije s nadbiskupom, a poslije kardinalom Sapiehom, pamtili su samo povjesničari. I to ne svi.

Toj smo se temi vratili sada, poslije tragične smrti predsjednika Lecha Kaczyńskoga, kad je sadašnji krakovski kardinal – Stanisław Dziwisz – objavio da će predsjednik i njegova supruga Maria biti pokopani u wawelskoj kripti pokraj maršala Piłsudskoga. Složan ton duboke tišine u nacionalnoj žalosti prekinule su demonstracije nekoliko stotina ljudi koji su pred biskupovom palačom u Krakovu izrazili svoje neslaganje. Naravno, uslijedila je i reakcija zagovornika pogreba predsjednika Kaczyńskoga u nacionalnom svetištu. Srećom, do tučnjave nije došlo. Ipak – kao u iskrivljenom zrcalu – Poljaci su se morali prisjetiti 1935. godine i nešto kasnijega sukoba – može li nadbiskup Sapieha sam odlučivati, bez suglasnosti vlasti, o nešto manje prestižnom mjestu maršalova posljednjega počivališta.

Valja imati na umu da su kraljevski dvorac i njegova katedrala u Krakovu Poljacima – najveća nacionalna svetinja. Jedini konkretan simbol povijesnoga kontinuiteta, ponosa i postojanosti tradicije neovisnosti. Prijestolnica države iz vremena kad je dinastija Jagelovića – nakon unije s Litvom – vladala golemom, višenacionalnom državom u vrijeme renesanse, tako sretnom razdoblju za Poljake.

Zašto je nadbiskup Sapieha bio nesklon odluci da Piłsudski počiva u najvažnijoj kripti Wawela – složeno je pitanje. Piłsudski je u vrijeme II. Republike Poljske donio mnoge kontroverzne političke odluke, uključujući i državni udar u svibnju 1926. godine, kojim je srušio legalnu vlast i uveo onu koju je kasnije sam kontrolirao. Njegova konspirativna mladost – kad je sudjelovao u revolucionarnim napadima na ruska predstavništva – protekla je pod znakom Poljske socijalističke partije. Mladost, kao i privatni život, bili su, prema katoličkim standardima – kako se to lijepo kaže – »nesređeni«. Da bi se oženio voljenom, ali razvedenom ženom, postao je – prividno, ali ciljano – protestant. Bio je jak čovjek, izniman ustanički i borbeni vođa. Nije volio Nacionalnu demokraciju, stranku odlučnih nacionalističkih stavova. Legenda o njemu bila je jaka, a njegov kult, posebno poslije smrti, tako rasprostranjen u vojnim krugovima da je nadbiskup Sapieha podlegao pritiscima i službeno se ispričao zbog svoje odluke. Koliko je pogreb maršala Piłsudskoga 1935. protekao s neobičnom pompom, toliko je prenošenje iz kripte svetoga Leonarda u (manje prestižnu) kriptu srebrnih zvona već bilo tiho.

Zašto se kardinal Dziwisz složio upravo s wawelskim pogrebom?

Čak su i ljudi, koji nikad nisu kritizirali predsjednika Kaczyńskoga, bili pomalo iznenađeni. Lech Kaczyński je bio snažno povezan s Varšavom, bio je gradonačelnik Varšave prije nego što je pobijedio na predsjedničkim izborima. Zahvaljujući njemu znatno je ubrzano otvaranje Muzeja varšavskoga ustanka. Pokapanje predsjednika Kaczyńskoga na Wawelu najviši je čin apoteoze, posebno s obzirom na činjenicu da će počivati u blizini maršala Piłsudskoga. U Poljskoj nema drugoga takvog mjesta. Oni, koji su protestirali protiv takve odluke, tumače da je neovisno o svojim očiglednim zaslugama – Lech Kaczyński bio ipak samo još jedan predsjednik, a ocjena njegovih zasluga ne mora u budućnosti biti nužno tako visoka, jednoznačna. Wajda je kritizirao odluku o pogrebu na Wawelu, jer smatra da će ona podijeliti ionako već politički podijeljene Poljake.

Ali, za vrijeme žalosti i prije pogreba državnoga poglavara nema vremena za povijesne rasprave. Otkrivanje proturječnosti brzo je iskritizirano davanjem glasa – u medijima, posebno državnima – ljudima koji su gnjevni na sve proteste i kritičke primjedbe. Lech Kaczyński – ističe se – tragično je stradao u Smoleńsku, nekoliko kilometara od Katyna, želeći odati počast poljskim žrtvama Staljinova zločina iz 1940. I sam je – sada simbolično – postao nova žrtva one, daleke povijesti. Podjednako tragična, podjednako domoljubna, podjednako bolna. Nitko neće osporiti potresnu rječitost tih činjenica. Diskusija više neće biti. Pogreb na Wawelu – zajedno s katastrofom koja mu je prethodila – postao je najvažniji događaj u poslijeratnoj povijesti Poljske, izjednačen s pobjedom Solidarnosti i pontifikatom Ivana Pavla II. Izraz »Drugi Katyń« već je ušao u jezik medija – štogod bi to trebalo značiti.

Prava sjena Katyńa

Ta se sjena turobno nadvila nad ratnu i poslijeratnu povijest Poljske. Desetljećima je trovala poljsko-ruske odnose. Bila je to prije svega sjena monstruozne laži sovjetske propagande: počevši od činjenice da su za taj zločin optuživali Nijemce, a zatim – u cijelom svijetu – podržavali Staljinovu verziju događaja. Poljaci nisu imali nikakvih mogućnosti doprijeti do skrivenih dokumenata niti na europskom forumu predstaviti pravu verziju zločina. Nikoga uostalom – tako kako je to bilo tijekom II. svjetskoga rata – nije zanimalo optuživanje Sovjetskoga Saveza. I Roosvelt i Churchill – iako su znali istinu – ostali su u sjeni katynske laži na strani počinitelja, a ne žrtava.

Poljaci su godinama bili taoci takve situacije, posebno kad je kao posljedica II. svjetskoga rata Poljska postala sovjetski satelit. To dobro pokazuje i Wajdyn film – u Staljinovo doba, ali i kasnije – bilo kakve izjave u vezi sa službenim lažima izlagale su čovjeka hapšenju, zatvaranju, a često i značile njegovu smrt. Nitko nije očekivao da će električar iz gdanjskoga brodogradilišta Lech Wałęsa i grupa opozicionara koji su s njim surađivali promijeniti tu situaciju 1980. godine, kad su u kolovozu u Gdanjsku započeli štrajk.

Braća Kaczyński – Jarosław i Lech – surađivali su s opozicijom, također i s Lechom Wałęsom prije nego što su – u već slobodnoj Poljskoj – izabrali krajnje radikalan smjer u kojem su Wałęsu kritizirali zbog (kako se predstavljalo) tobožnje naklonosti lijevoj strani političke scene, kao i suradnje s tajnim komunističkim snagama sigurnosti prije 1980. Mnogi su takvi sukobi podijelili junake revolucije Solidarnosti i poljska politička scena do danas nosi duboke tragove toga »rata na vrhu«, ali nema sumnje da je Boris Jeljcin mogao napraviti preokret kad je posrijedi Katyń. Upravo je on, kao prvi vođa već nekomunističke Rusije, predao poljskoj strani dio tajnih dokumenata o katynskom zločinu. Na naredbi za strijeljanje poljskih zarobljenika vidljiv je, među ostalima, i Staljinov potpis. Jeljcin je za vrijeme posjeta u Varšavi pokraj simboličnoga katyńskoga spomenika izgovorio važnu rečenicu: »Ako možete, oprostite«. Ali put do pomirenja bio je još daleko.

Zajednički nastup sadašnjih premijera Rusije i Poljske – Putina i Tuska – pokraj katyńskih grobova, nekoliko dana prije katastrofe predsjedničkoga zrakoplova, bio je bez presedana. Ali ni to zajedničko pojavljivanje nije zadovoljio radikalne kritičare Donalda Tuska. Činjenicu da je predsjednik Lech Kaczyński poletio u Smoleńsk na posebnu svečanost zasigurno će budući povjesničari i politolozi analizirati do najsitnijih detalja. Tragičnu katastrofu također. Njezine se posljedice danas ne mogu u potpunosti predvidjeti. U Rusiji je sigurno urodila nepobitnim činjenicama kao što su: obraćanje predsjednika Medvjedjeva Poljacima, sudjelovanje premijera Putina u ponovnom – tragično radnom – susretu s premijerom Tuskom u Smoleńsku, prikazivanje filma »Katyń« u udarnom terminu na ruskoj državnoj televiziji. Također – što je valjda i najvažnije – neobičnom pomoći i srdačnošću, kakvu su Poljacima pokazali i pokazuju Rusi, posebno obiteljima žrtava ove katastrofe. Od najviših državnih dužnosnika do običnih ljudi koji – kao npr. stanovnici Smoleńska – spontano donose bijelo-crvene bukete cvijeća na mjesto nesreće. Nitko im to nije naredio niti ih na to poticao. Čine to sami, svojevoljno, od srca i zbog ljudske solidarnosti. U Poljskoj se nakon katastrofe nije čula nijedna zlobna niti kritička rečenica o Rusiji ili Rusima.

Razumljivo je da ruske vlasti žele biti izvan bilo kakve sumnje i ustrajno rade na rasvjetljavanju okolnosti tragedije. Ali, prema ovajput usuglašenom mišljenju Poljaka – čine i puno više nego što to zahtijeva obična kurtoazija ili protokol. Nešto je drugačije – uostalom, kao i uvijek – na internetskim forumima. Tamo su prisutne snažne urotničke teorije. Njihova zajednička tema je tragična i nevjerojatna činjenica ove katastrofe: osim predsjednika Lecha Kaczyńskoga i njegove supruge Marije poginuli su i svi članovi vojnoga vrha, istaknuti parlamentarni vođe, kandidat ljevice na predstojećim predsjedničkim izborima, bivši poljski predsjednik iz londonske emigracije, redovnici, časnici, djeca i unuci žrtava zločina iz 1940. godine... Kao da je avion dotaknuo Staljinov nevidljivi prst.

I prije nego što se ipak pojave manje ili više vjerojatni scenariji budućih filmova u stilu političkoga trilera, sve se više govori o crnim kutijama. Rusi su ih pronašli i čekaju poljske zrakoplovne stručnjake da ih zajedno otvore.

Crne kutije

Još nam nisu poznate nikakve činjenice, poljske se vlasti zasigurno suzdržavaju od njihova objavljivanja u vrijeme žalosti i prije pogreba. Međutim, upravo stoga nema kraja špekulacijama. Rusi tvrde da su poljsku zrakoplovnu posadu upozoravali na ekstremno neprikladne uvjete u zračnoj luci u Smoleńsku i predlagali slijetanje na drugi aerodrom. Ako je doista tako bilo, tko je donio odluku o slijetanju? Nema nikakvih – kako čitamo u ruskom i poljskom tisku – jasnih procedura. Jedno je sigurno, čak i nakon razjašnjenja svih detalja, ako to uopće bude moguće, katastrofa na tom mjestu i takvih razmjera zauvijek je riječi »Katyń« dodala tragičnu, tužnu poentu. Nakon tjedna nacionalne žalosti neće se ugasiti unutarnji politički sukobi, ali to je obilježje demokracije.

Međutim, možda će se ipak zauvijek promijeniti poljsko-ruski diskurs, barem u odnosu na Staljinove zločine. U Katyńskoj šumi i sličnim mjestima ne leže samo poljski ratni zarobljenici, nego i deseci tisuća Rusa, Bjelorusa, Ukrajinaca i predstavnika drugih naroda iz bivšega SSSR-a. Popisi s njihovim imenima ne postoje dok se imena većine poljskih žrtava uspjelo utvrditi. Zasad počivaju u crnoj kutiji povijesti bijeloga imperija. Možda najcrnjoj u 20. stoljeću.

GÜNTERU GRASSU: POZDRAVLJAMO VAS!

Günter Grass upravo navršava 80 godina. Jučer je na par dana stigao u svoj voljeni Gdanjsk. A baš mi je Grass odškrinuo vrata nepoznate povijesti ovoga grada. Zahvaljujući njemu znam kako su se Nijemci pokorili Hitleru. Svijet je podsjetio na Kašube.

Moja generacija – ljudi rođeni u Gdanjsku manje-više prije pola stoljeća – mnogo duguje Grassu. Osim malobrojnih primjera (kao npr. Donald Tusk) – većina od njih u tom gradu, u prijeratnim vremenima Slobodnoga grada, nije imala nikakvu obitelj niti rođake. Bili smo djeca pridošlica, grobovi naših djedova ili pradjedova ostali su negdje tamo daleko – u Vilniusu, u Lavovu, u Sibiru ili u krematorijima njemačkih logora.

Imali smo zajednički problem – da tako kažem – povijesni. Incijalno neosviješten, ali s vremenom sve vidljiviji: Kako definirati svoj odnos prema Nijemcima za vlastitu, domaću uporabu? Nerijetko u pričama roditelja, a redovito, bez iznimaka, u školskom obrazovnom sustavu Nijemci su izazivali strah.

Postojala je još delikatnija, stalno prisutna istina – recimo to naposljetku – ulična. Jer kad smo se na livadi pokraj pruskih kasarni igrali s loptom, znali smo jako dobro da je to veliko igralište na kojem su pokraj naših razbježanih družina mirno pasli konji i krave i da to igralište, koje se zimi pretvaralo u klizalište, leži u točki u kojoj se spajaju dvije ulice: Chrzanowskoga i Słowackoga, ulice koje su se u dalekim, mitskim i mrakom obavijenim vremenima Slobodnoga Grada još drugačije nazivale – prikladno Hubertusburgerallee i Hochstriess.

Znali smo to, ali ne iz plana grada niti nečije usmene informacije, nego su nam o tome govorili stari, svježom bojom pokriveni njemački natpisi ili pronađene emajlirane pločice, nerijetko požutjela pisma ili razglednice s vidljivom adresom ove, a ne neke druge ulice. Netko nam je objasnio naziv Hochstriess, sigurno stariji kolega koji je učio njemački (u onim godinama apsolutna rijetkost). Da, ali s nazivom Hubertusburgerallee, mojom »rodnom« ulicom, kojom su jednom tjedno na tržnicu u Olivi pristizale kašupske kočije iz Matarne, Bysewa, Rębiechowa – posve isto kao u vrijeme Slobodnoga Grada – s tim je nazivom bio pravi pravcati problem. A što s tim da smo je poslije dešifriranja mogli nazvati Alejom Hubertova dvorca, kad već ionako nitko od nas, a ni naših roditelja, nije znao povijest Njemačke tako da bi se sjećao nekog tamo dvorca u kojem je nekoć davno potpisan neki mir, naravno, u korist Prusa?

Svakodnevno smo čitali što piše na nadgrobnim spomenicima, susretali se s predmetima, poklopcima kanalizacijskih šahtova, a ponegdje i sa sačuvanim albumima s fotografijama. Sve je to zajedno stvaralo napetost. Osjećali smo da živimo u čudnom, promjenjivom mjestu čija nam povijest nije dana izravno, nije očita i stalna, nego predstavlja vrlo složen uzorak. Uz to još i vojni predmeti – zahrđalo oružje i neaktivirane bombe koje smo nalazili u olivskoj šumi...

U taj prostor ispunjen dvoznačnošću ususret nam je izišao Günter Grass. I to ne kao autor Limenoga bubnja, nego kao pripovijedač čudesne priče o Mački i mišu, školske balade čiji su ritam Irena i Egon Naganowski lijepo prilagodili poljskom jeziku još u prvoj polovici šezdesetih godina.

Skok u poljskost

Već kod prvoga čitanja Mačke i miša bilo je vidljivo da je Mahlke, glavni lik te novele, fasciniran poljskošću. Njezin posljednji, simboličan kod bio je nestanak dječaka koji je ronio u olupini poljskoga ratnoga broda »Vivak« potopljenoga 1939. Kako li je samo za ona, nacistička vremena Mahlke bio opasno drugačiji učenik njemačke škole! Prestao je nositi poljsko odličje (izlovljeno za vrijeme jedne od eskapada na olupinu poljskoga ratnog broda) tek kad mu je učitelj udijelio ukor. Što je to značilo? Kakav nam je signal Grass slao onda, šezdesetih godina, kada je pismo poljskih biskupa upućeno njemačkim biskupima bilo predmetom stalnih napadaja Władysława Gomułke? Mahlke nas je na neki način podsjećao na naša iskustva. Mi smo uranjali u njemački svijet – čudan i nesiguran, ali ipak tako fascinantan i stalno prisutan u kaldrmama i kutovima našega grada. Mahlke je radio sličnu gestu, samo prema našoj, poljskoj strani, čiji je istodobno materijalni i simbolički izraz bio naš ratni brod potopljen blizu Brzeźna. I to brod Republike Poljske, a ne Narodne Republike Poljske.

Osim toga, Mačka i miš postala je naša kućna knjiga čak i iz pragmatičnijih razloga. I mi smo kao Mahlke stanovali u Wrzeszczu, i mi smo se vozili tramvajem do Brzeźna kao on sa svojim prijateljima. Opis tih istih plaža i ulica gdje su stanovali oni, Nijemci, u toj istoj školskoj dobi kao i mi, otvarao je posve novu perspektivu upoznavanja grada.

Otvarao nam je vrata dotad nepoznate prošlosti. Osim goleme nostalgije za mladošću i njegovim rodnim Langfuhr-Wrzeszczom, u Grassovoj su se noveli osjećale ironija i odbojnost prema školskoj propagandi, ratu, njemačkom redu uniformiranja tijela i duša.

Taj skok samoga Mahlkea u poljskost kao predmet fascinantne i privlačne različitosti bio je za Grassa stalni element njegove vizije Gdanjska i vlastitih sudbina. Sljedeće njegove knjige – koje su se s naporom probijale kroz cenzuru (prvo izdanje Limenoga bubnja znali smo iz podzemnoga izdanja) – potvrđivale su taj trag. Tek su Grassove Točke gledišta, objavljene na inicijativu Marije Janion i Stanisława Rośka, najpotpuniji dokaz te fascinacije. A posebno se ističe lijepa, emocijama i slikama neobično gusta, ali pritom kratka Grassova pjesma Polnische Fahne ili Poljska zastava. Sam je Grass za tu pjesmu kazao da je »uzdigla cijelu gdanjsku trilogiju«, da je na neki način bila bit kasnijih romana, kondenzirani zapis njegove duše osjetljive na poljskost. To je pjesma o smrti Poljske, njezinom dramatičnom umiranju te 1939. godine kad su mu – kako je priznao pisac – vrlo uspješno oduzeti djetinjstvo i mladost, zajedno s plotunima u smjeru Westerplatte i ubojstvom ujaka, rođaka piščeve majke, koji je bio listonoša Poljske pošte.

Poljska zastava je istodobno i izraz goleme nostalgije za onim što mu se činilo zauvijek izgubljeno, izbrisano, otrgnuto, uništeno. U pjesmi se gotovo sablasno pojavljuje lik Piłsudskoga i slika krvave bjeline koja ga prati, a vučji trag koji kroz snijeg vodi na Varšavu upotpunjuje dramatičnost te slike.

U cijelom svom stvaralaštvu Grass je bio protiv zatiranja uspomena, premazivanja povijesti, bacanja odgovornosti na »povijest i Adolfa«. Njegova analiza nastanka fašizma i njemačkih zločina uvijek se trudila pokazati da nije demonski vrag zaveo Nijemce i doveo ih do ludila (kao u Doktoru Faustusu Tomasa Manna), nego su obični, prosječni ljudi za svoje posve izmjerljive koristi pristajali – korak po korak – na eskalaciju zla i nadmoći.

O tome Grass misli isto kao i Hannah Arendt. Njezina teza o banalnosti zla posve je suprotna Mannovoj interpretaciji fašizma. Od samoga početka Federalne Republike Grass je također bio glasnik snažno isticane teze da su izgubljeni njemački tereni na Istoku nepovratni (pritom i njegov omiljeni Gdanjsk) i da su posljedica djelovanja samih Nijemaca, te da se s tim treba pomiriti i graditi nove mostove razumijevanja. Donijelo mu je to u samoj Njemačkoj mnogo političkih i književnih neprijatelja. Iritirao ih je preciznim i brzim odgovorima. Kad je Marcel Reich-Ranicki pred očima milijuna televizijskih gledatelja pokidao korice romana Široko polje, svjedočeći da je iznimno loš, Grass je odgovorio da možda i nije dobar pisac, ali za razliku od svojega oponenta nikad nije bio agent. Bila je to aluzija na rad Ranickoga u poljskim službama sigurnosti pedesetih godina 20. stoljeća, što Grassa nije posebno uzbuđivalo, ali je prigovorio kritičaru koji je u televizijskoj emisiji o književnosti pokazao krajnje neprikladnu agresiju.

Prijatelj Chodowiecki

Grass je u eseju o Danielu Mikołaju Chodowieckom najjasnije otkrio duhovnoga patrona ne toliko svojega književnoga stvaralaštva koliko stalnoga napora gradnje razumijevanja s Poljacima i poljskom kulturom.

Chodowiecki je kao malo koji Gdanjščanin u XVIII. stoljeću – stoljeću pada Poljske i Gdanjska – ispunjavao određena duhovna očekivanja samoga pisca. Bio je sin poljskoga plemića i francuske hugenotkinje, studirao je u Berlinu, tamo i preuzeo vodstvo Pruske akademije umjetnosti i reformirao je. Svoj »Dnevnik putovanja do Gdanjska« napisao je na francuskom, ukrasio ga s više od sto ilustracija od kojih su mnoge predstavljale Poljake koji su živjeli u tom gradu. Njegova karijera i uspjesi bili su povezani s Berlinom i pruskom državom. Njegovo je srce ostalo u Gdanjsku, u pismima i izjavama naglašavao je da se nikada nije prestao osjećati Poljakom. U XIX. i XX. stoljeću u više su navrata izbili sukobi zbog germanstva ili pak poljskosti samoga Chodowieckoga, a sam je Grass njihove odjeke ironično prizvao u Zlogukim žabama, diskretno naglašavajući njihovu apsurdnost.

Danas pak Nijemac koji se pojavljuje na poljskoj televiziji ili poljski umjetnik koji izlaže u Njemačkoj više ne izazivaju emocije, ali takvom je stanju trebalo pridonijeti i na tome poradilo mnogo ljudi dobre volje. Potpuno se promijenila i situacija Poljske kaočlanice Europske unije. Grass je u tome mnogo i dugo godina sudjelovao – počevši od istočne politike Willyja Brandta kojemu je pisac bio savjetnik, preko organizirane pomoći za vrijeme ratnoga stanja i najzad – osnivanjem Zaklade Daniela Chodowieckoga, koja poljskim grafičarima dodjeljuje iznimno veliku nagradu na natječaju – 10.000 eura svakih nekoliko godina. Organizatori natječaja i izložbi su Akademie der Kuenste u Berlinu i Državna galerija umjetnosti u Sopotu. Ovogodišnji je laureat Andrzej Węcławski iz Lublina.

Prema Grassovu mišljenju, lik Chodowieckoga od velikoga je značaja za Gdanjsk, čiju prošlost pisac vidi u spomenutom eseju kao uglavnom međunarodnu – nizozemsku, njemačku, poljsku, škotsku, francusku – niti isključivo njemačku, niti više isključivo poljsku.

Danas već preminuli Bolesław Fac u zbirci uspomena »Günter Grass, prijatelj iz ulice Lelewela« opisuje svoje susrete sa susjedom. Grass je stanovao u nekadašnjoj ulici Labesweg, danas Lelewela, doslovno dva koraka dalje od kuće u kojoj je stanovao i djelovao Fac. Pisci su se sreli u više navrata, moglo bi se reći, u okviru književnoga poljsko-njemačkoga prijateljstva, s Gdanjskom i duhom Chodowieckoga u pozadini.

Kao lopta udarena na igralištu

Upravo se tako trebala zakotrljati i Grassova glava na ulicama Gdanjska, zahvaljujući politici, a konkretno Jaceku Kurskom, članu stranke Pravo i pravednost. Nakon što je Grass u knjizi Dok ljuštim luk priznao da je potkraj rata bio uključen u esesovske odrede, Kurski je sazvao konferenciju i s tom temom započeo izbornu kampanju. Gradonačelniku Pawełu Adamowiczu prigovorio je Kurki zbog pronjemačkoga stava. Kurski je zahtijevao da se Grassu oduzme naslov počasnoga građanina grada Gdanjska. Slično kao i u slučaju djeda Donalda Tuska padale su teške riječi o izbjegavanju povijesne istine, zamračivanju povijesti, skandalu. Stisnuta je antinjemačka papučica za gas, ali mašina Kurskoga, tj. stranka Pravo i pravednost, nije pobijedila u toj gdanjskoj utrci. Kandidati Platforme osvojili su većinu u gradskoj vlasti, a Adamowicz je ponovno izabran za predsjednika – već u prvom izbornom krugu.

U dvjema anketama većina stanovnika Gdanjska izjasnila se da se slaže s prijedlogom da Grass zadrži naslov počasnoga građanina. Na sarkastične prigovore Kurskoga da Adamowicz koristi Grassa radi promidžbe svoje stranke, stanovnici Gdanjska samo su slijegali ramenima. Uostalom, svaki gradonačelnik treba pozivati ili ugošćivati nekoga takvoga poput Grassa. A ako ćemo se već služiti jezikom Kurskoga, valja potvrditi da Grass prije svega promovira Gdanjsk, a ne konkretnu političku stranku. Na pitanje iz pisma koje je Adamowicz napisao Grassu, pisac je mirno odgovorio da se neće odreći naslova, te je i pojasnio da je esesovskim odredima bio priključen i da se nije dobrovoljno prijavio.

Čitavu tu zbrku izazvalo je – a činjenica je, ipak zakašnjelo – priznanje pisca koje je razotkrilo lice poljske politike, a ne samoga Grassa. Možda će tijekom svečanosti u povodu 80. rođendana slavnoga Gdanjščanina doći i do novih antinjemačkih istupa političara koji, barem zasad, ne donose veći broj glasova, barem ne u rodnom gradu Daniela Chodowieckoga.

Grass je prvi uveo Kašube u svjetsku književnost. Njegove obiteljske veze s njima – preko majčine obitelji – poznate su i opisane. I baka Koljaiczek iz Limenoga bubnja, kao i Erna Brakup iz Zlogukih žaba sjajne su i nezaboravne kreacije žena, onih koje su na teškom pograničju opstale i prenijele sjećanja o prošlosti.

Ne znam kojim bih riječima pozdravio 80-godišnjega pisca na proslavi njegova rođendana u Gdanjsku. Uzviknimo: »A sad posljednji put, Gynterek, hoćeš li biti s nama? I opet ti grozni političari nešto od tebe žele? Do vraga i oni!«.

Meni, iako nisam Kašub, dragi Günteru, priliči da ti se obratim kašupskim pozdravom: »Pozdravljamo Vas!«

EPITAF KOSOVA

Sve smo to vidjeli na ekranima naših televizora: okupirani grad, teška artiljerija na uzvisinama, stotine ljudskih tijela raskomadanih zahvaljujući ubojicama... Oni koji su okupirali grad, odabirući za cilj mjesta s velikim brojem ljudi u istom trenutku – kao što su tržnice ili pekarnice pred kojima su uvijek dugi redovi – općenito se u medijima nisu nazivali po imenu. Enigmatske definicije u stilu »bosanski Srbi« trebali su definirati granicu interpretacije: ako je već konflikt od samoga početka bio definiran kao »etnički sukob« (čitaj: plemena), gledatelji krvavoga spektakla trebali su prihvatiti vijest da zapravo u njemu nema oštećene i agresivne strane jer u etničkim sukobima uvijek su krive obje strane, nikad jedna.

I tako se zapravo i dogodilo. Analizirajući danas raznolike izjave europskih političara u početnoj fazi okupacije Sarajeva, bilo je moguće doći do zaključka da su stanovnici toga grada napravili neku veliku pogrešku i dopustili si prema Srbima posebno opasnu provokaciju, ergo – sami su sebi u velikoj mjeri krivi. Baš kao i Poljaci viđeni očima brojnih Francuza 1939. godine – jesu li naposljetku morali tako razbjesniti Hitlera? Nisu li mogli malo popustiti? Uostalom, da su Nijemcima dali više prostora u Gdanjsku, Šleskoj ili Pomorju, možda ne bi ni bilo ratne svađe...

Na pitanje, čime su stanovnici Sarajeva razbjesnili Srbe, postoji samo jedan precizan odgovor – jednostavno su htjeli biti gospodari u vlastitoj kući. Prepreka je ipak u tome što su naziv vlasništva za tu kuću htjeli zadržati Srbi. Jasna stvar, pozivajući se pri tome na povijest, uskraćujući Bošnjacima pravo na činjenicu da su narod, a također, razmećući se floskulama o teritorijalnoj jedinstvenosti. Upravo iz toga razloga u Bosni je ubijeno dvjesto tisuća ljudi, što znači da je najmanje svaki drugi lišen krova nad glavom i svega što je stekao tijekom čitavoga svojeg dotadašnjeg života.

Gledala je to slaba Europa, a zgarišta nekoć lijepoga grada bila su kao zlobna fusnota tezi Francisa Fukuyame o kraju povijesti. Kad se sličan scenarij počeo razvijati na Kosovu, donesena je odluka o intervenciji. Tada omiljeno pitanje medija postalo je pitanje dosljednosti zrakoplovne operacije i jako često, slušajući komentare takvoga tipa, bilo je moguće steći dojam da srpska usporedba NATO-ovih aviona s hitlerovskim Luftwaffe – koliko god to bilo pretjerano – mora imati u sebi ipak i zrno istine. Upravo tako kao da je Miloševićevim vojnicima i odredima prekinut piknik na kojem su Albancima dijelili cvijeće.

* * *

Misli takve vrste nisu dobar uvod u čitanje poezije, posebno ako autor stanuje u uništenoj Prištini i piše na albanskom, što na očigledan način definira njegovu osjetljivost i točku gledišta. Posežući za pjesmama Eqrema Bashe, ne može se zaboraviti upravo ta dramatična osnova, isto tako kao što nije u redu ne postaviti sebi pitanja o poeziji općenito. Što jest i što može biti u odnosu na tako potpuna iskustva da se sve riječi čine bespomoćne? Mora li biti plakat, parola, pokušaj probijanja kroz medijski šum? A možda lamentacija, žalobna pjesma, šaka praha prosuta iznad grobova?

Ništa od toga Eqrem Basha ne ispunjava, ostajući vjeran eliotovskoj formuli književnosti kao intimnom i utišanom razgovoru s čitateljem. Njegov lirski ton – iako prepun okusa pelina – nikad se ne uzdiže u registru krika ili apela. Naprotiv, to što je viđeno, proživljeno, iskušano, albanski pjesnik zapisuje kroz filter svoje osjetljivosti – nježne, intelektualno zrele, pjesnički privlačne. Zato i postiže uspjeh – njegove pjesme lišene patosa i martirološke strasti progovaraju snagom čiste slike i ganutljivosti. Opustošeni dom, podivljali vrt, sjene odsutnih vlasnika – sve to, iako izrasta iz albanskoga iskustva, prisutno je u njegovim djelima slikom ljudskoga, univerzalnoga stanja, koje dodiruje slijepa sudbina povijesti i ludilo destrukcije. Nema pak u toj poeziji podjele mi–oni, koja bi bez napora mogla služiti nacionalnom povećavanju prava.

Čitajući stihove Eqrema Bashe, objavljene na poljskome jeziku zahvaljujući zakladi »Pograničje« može se steći dojam kako albanski pjesnik piše prije svega zbog budućnosti. Njegova domovina, Kosovo, može biti ljudska zemlja samo onda kada jezik mržnje bude konačno kompromitiran i lišen ikakvih prava. Je li to utopijski san, teško je prosuditi svima koji ne žive u Prištini, oko koje se i dalje pronalaze masovne grobnice. Pjesnik Eqrem Basha zasigurno pripada onima koji su podnijeli najteži teret – bili su žrtvom neupitne sile. Možda na taj i samo na taj način poezija pronalazi svoj najdublji izvor koji – ne služeći ničemu i nikomu – služi svima i uvijek.

Ostavljajući svezak s tekstovima pjesnika iz Prištine na policu, u mislima se vraćam televizijskim slikama. Danas nije bilo nikakve informacije s Kosova i možda je zato taj izostanak vijesti dobra vijest. Ali, zato ruski avioni opet bombardiraju Grozni i štošta upućuje na to da taj rat neće zaustaviti nijedna međunarodna zajednica niti društvo, što vrijedi upisati u spomenar tim (također i poljskim) licemjernim političarima koji su se tako jako ljutili na akciju koja je sprečavala krvnika iz Beograda od daljnjih zločina.

(Prevela: Ivana Vidović Bolt)

____________________________

Bilješka o piscu

Paweł Huelle rođen je 1957. godine u Gdanjsku. Prozaik, pjesnik, književni kritičar. Diplomirao je polonistiku na tamošnjem sveučilištu, aktivan u pokretu Solidarnosti, predavač književnosti i filozofije na Sveučilištu u Gdanjsku, pet godina direktor Televizije Gdanjsk (1994-99.), novinar, redoviti suradnik dnevnih novina Gazeta Wyborcza i Rzeczpospolita, urednik časopisa Punkty Mówione. Povremeni suradnik dnevnika Jutarnji list.

Prve pjesme i priče objavljivao je u časopisima Twórczość i Tygodnik Powszechny. Autorov književni prvijenac, roman Gdje je David Weiser (Weiser Dawidek, 1987.), proglašen je najvažnijim književnim debijem 80-ih godina. Kritičari su ga nazvali »romanom desetljeća«, »lektirom-drogom«, »pobjedom književnosti«, »debijem desetljeća«. Roman je preveden na češki, engleski (britansko i američko izdanje), finski, francuski, hebrejski, nizozemski, norveški, njemački, ruski, španjolski, švedski i talijanski jezik. Godine 2000. po romanu je snimljen i film Wojciecha Marczewskog »Weiser«. U prijevodu na hrvatski objavljen je 2005. pod naslovom Gdje je David Weiser? (prev. Ivana Vidović Bolt, Naklada MD).

Objavio je zbirku pjesama Wiersze (1994.), knjige priča Opowiadania na czas przeprowadzki (1991.), Pierwsza miłość i inne opowiadania (1996.) i Byłem samotny i szczęśliwy (2002.), zatim knjigu eseja Inne historie (1999.) te romane Mercedes-Benz: z listów do Hrabala (2001.), Castorp (2004.) i Ostatnia wieczerza (2008.).

Po njegovim tekstovima nastale su brojne kazališne predstave. Jedan je od najnagrađivanijih i najprevođenijih poljskih pisaca srednje generacije, a među najvažnijima su nagradama one Zaklade A. Jurzykowskoga, Zaklade Kościelskih, Poljskoga PEN-kluba, Paszport Polityki i prestižna njemačka nagrada Andreasa Gryfiusa. Huelle, Günter Grass i Stefan Chwin smatraju se najvažnijim piscima koji se bave tematikom Gdanjska, njegovim posebnostima kao grada u kojem se ogledaju kašupska, njemačka i poljska kultura. Scenarist je filmova »O dvojici takvih koji nisu ništa ukrali« te »Zloguke žabe« (Günter Grass).

* * *

Paweł Huelle je uz Andrzeja Stasiuka i Olgu Tokarczuk najprevođeniji poljski pisac srednje generacije. Međutim, Huelle se nije posvetio samo književnom stvaralaštvu, dapače, on je predavač na Sveučilištu u Gdanjsku, redoviti kolumnist spomenutoga dnevnika, vrlo aktivan sudionik u svim zbivanjima vezanima uz Poljsku i Poljake. U više navrata surađivao je i s hrvatskim dnevnim novinama.

Kritičari ga – zajedno s Chwinom i Grassom – smatraju piscem Gdanjska, a nerijetko nazivaju i piscem male domovine. Uglavnom piše o pamćenju i zaboravu i u svojim romanima, esejima, feljtonima, snažnim i glasnim glasom pokušava preduhitrititi prijeteću amneziju, pogotovo onu kolektivnu. Uspjeh kod čitatelja i prevoditelja jamče mu marljivost i erudicija popraćene neupitnim i rijetko viđenim literarnim talentom.

Huelle se kao književnik i novinar, kao polemičar i satiričar, kao Poljak i kozmopolit hvata u koštac s najosjetljivim temama današnjice, ali ne bježi ni od tema koje zadiru daleko u prošlost. Odrastao u obitelji čija povijest vrlo autentično može približiti složenu poljsku političku i nacionalnu prošlost (i sadašnjost!), Huelle je vrlo pouzdan sugovornik i kroničar stvarnih događaja. Naime, svjestan činjenice da mu je rođenje u jednoj, a ne drugoj ulici Gdanjska već unaprijed predodredilo životni put, očito neprestano osjeća potrebu da slijedi sudbinu svojih sugrađana, ali i drugih – pridošlica, neprilagođenih, neprihvaćenih, neshvaćenih stanovnika Gdanjska pa i Poljske.

Omiljene teme ili pak najitrigantnije jesu one o svrstavanju i razvrstavanju – na ovu ili onu stranu, pod kapu ovoga ili onoga vođe. Budući da se i sadašnjim političarima i u Poljskoj izvlače iz prošlosti aktivnosti djedova i pradjedova, Huelle tematizira tu obiteljsku anamnezu pokušavajući ipak uvijek i za svakoga pronaći pokoji redak razumijevanja i amnestije. Upravo su to najčešći poticaji za pisanje eseja raznolike tematike.

Huelle ne preza ni od tema o Hrvatskoj, Domovinskom ratu, raspadu bivše Jugoslavije, ali mu valja priznati suptilnost u opisima i dosljednost u objektivnosti.

Čitanje novih knjiga, priređivanje onih već ranije objavljivanih, potiče Huellea uvijek iznova na oglašavanje pa potpisuje brojne tekstove u kojima se izravno obraća autoru (npr. Kafki, Grassu, Gombrowiczu, Iwaszkiewiczu i dr.) kao u svom romanu Mercedes-Benz. Iz pisama Hrabalu. Kao veliki zaljubljenik u slikarstvo, ali i vrstan poznavatelj te umjetnosti, Huelle nerijetko piše upravo o takvim temama, smještajući i autora i djelo u aktualni kontekst.

Važnost Polonije u Njemačkoj kao i utjecaj Crkve na aktualna zbivanja u Poljskoj i inozemstvu također su mu čest izazov. Sudeći po raznovrsnosti njegovih tema, očito je da kao sveučilišni nastavnik, književnik i novinar širom otvorenih očiju promatra sva zbivanja oko sebe, i to ne samo na uskom prostoru svoje ulice u Gdanjsku niti samoga grada, nego na prostoru cijele zemlje pa i šire – globalno. (I.V.B.)