Neumorni pjesnik i njegova složena jednostavnost

Mnogostruko djelo i djelovanje pjesnika Milivoj Slavičeka (rođen u Čakovcu 24. listopada 1929., umro u Zagrebu 6. studenoga 2012.) pokazuje kako je njegova slobodna okupiranost književnošću, uz Filozofski fakultet završen u Zagrebu, boravak od 1969. godine na postdiplomskim predavanjima u Varšavi i Krakowu, prevođenje poezije s poljskog, ali i slovačkog i slovenskog jezika, zapravo predstavljalo neprestani trud i rad na pjesničkoj riječi i njezinoj bliskosti čitatelju. Uz to Milivoj Slaviček bio je i tajnik, potpredsjednik i predsjednik Društva hrvatskih književnika, te i veleposlanik Republike Hrvatske u Poljskoj.

Uz vrijedna priznanja i književne nagrade za svoje djelo, Slaviček je pronalazio naizgled jednostavne načine približavanja svoje pjesme čitatelju, pokazujući kako je bliskost pjesme i istine istovremeno i traumatski skok u nepoznato, ne samo gubljenje nade u budućnost, nego i tjeskoba svakodnevnoga kojim se izgubilo svetost, koju valja neprestano tražiti i pronalaziti. Kao što dramatično jednostavno kaže u pjesmi Moj Isus Krist iz 1988. godine: »Nije li dijete naših tjeskoba, aspiracija, želja / taj mali dečko što pade među tisućljeća? / Reče nam da smo vječni, da duša nam je besmrtna / i da smo, takvi kakvi smo, božja djeca / Je li nam itko rekao više / tražeć/donoseć odgovore na prastara naša pitanja?«

U svom »Pogovoru« male Slavičekove knjižice Nastanjen uvijek (1990.) Božidar Petrač ističe: »Pjesnik više ne pjeva iz svijesti i doživljaja sklada, preobilja i Svega, on pjeva iz svijesti i doživljaja egzistencijalne oskudice. Na neki način i Milivoj Slaviček pjeva iz svoje iskorijenjenosti i bezdomnosti, ili, kako navodi Ante Stamać, pjesniku je malo vjere ostalo u nekakav smisao čovjeka, u njegovo autentično srce i njegovu autentičnu dušu, njegovu iskonsku mogućnost slobode...« Kako zamjećuje Petrač, čak i kada nam se čini njegova poezija »opuštena i ležerna, Slavičekova pjesma izražava traumatiziranu dramu suvremene čovjekove egzistencije«, navodeći kako Slaviček vidi vlastito pjesničko poslanje: »Bavimo se samo jednim: davanjem smisla besmislu / To je čitav naš posao, i budimo više žalosni nego gordi«.

Ne samo po godištu, nego i po književnoj znatiželji, Milivoj Slaviček je blizak tada već nastajućoj »krugovaškj generaciji«, dijeleći s njom i dio nerazumijevanja neprestanog nadgledanja tada odškrinute postratne»slobode stvaralaštva«. Tako jedno od (tada, 1946.-47.) najmlađih hrvatskih književnih imena čije će se pjesničko djelo ubrzo naći okupljeno mrežom krugovaške generacije, nastupa s već poznatim hrvatskim piscima (Duško Roksandić, Đuro Šnajder, Slobodan Novak, Vesna Parun, Vojin Jelić, i drugi) početkom 1947. godine na izuzetno posjećenoj književnoj tribini, da bi mnogobrojna publika od prisutnog Zdenka Štambuka (kasnijeg ambasadora) bila upozorena kako »pjesme Milivoja Slavičeka i Vesne Parun još uvijek ne pružaju pravu sliku naše stvarnosti, ne odražavaju našu stvarnost«. Slaviček je pročitao pjesmu na kajkavskom Za stolom, kako sam navodi, zasluživši »dugi i burni pljesak«, ali i opomenu koja upozorava na ideološku granicu koju ne valja prijeći. Opravdavan mladošću, Slaviček je ipak dobio naputke o nedostatku »društveno vrijedne tematske okosnice«, o potrebi pjesnika da umjetnički shvati bit nove stvarnosti a istovremeno prepozna i utopijsku budućnost koja nastaje i koja mora biti prava tema pjesme koja se piše.

Časopis Izvor (početkom 1948.godine) objavljuje uvodni tekst Marina Franičevića O zadacima naših mladih pisaca u književnosti današnjice, naglašavajući kako nova umjetnost ne smije na umjetnost gledati »očima dehumaniziranog izdanka razbojničke bugi-vugi civilizacije«, dapače, književno djelo ne može biti »nikakva avantira«, jer »prošla su vremena kada se u individualističkom orgijanju jednog Ujevića ili Drainca gledalo genijalnost«. Za pjesmu Sjećanje koja u časopisu nije ni objavljena iako se autor potrudio temu smrti u ratu socrealistički dramatizirati, kritičar navodi kako »ona u ovom obliku ne ispunja ni najminimalnije uvjete za objavljivanj.«, što je bilo točno, a za Slavičeka kao pjesnika i -spasonosno.

Slaviček izravno pjesmu O ljubavi i o mojoj ljubavi, napisanu 1950. godine, a uvrštenu u izbor naslovljen Zaustavljena pregršt (1954.) uzima za prekretničku, dapače tvrdi kako se tom pjesmom »vratio u maticu svog razvoja, u koju su se, zatim, ulili i svi rukavci, dotad nalik zasebnim tokovima«. Ako pročitamo tu Slavičekovu pjesmu, inače uvodnu u mnogim njegovim kasnijim izborima, možda će nam biti jasnije pod kakvim se pritiscima stvarala:

Jedina je budnost spuštenih kapaka

ljubav

i ona me, najzad, budi.

Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.

Ljubav i ja u krevetu

lutamo njenim kosama.

A njena je put miris sna. Strast sna.

Njene su oči duša sna. Toplina sna.

Osmijeh je njen zastava sna. Pravac sna.

Mi, ljubeći se, prijateljujemo.

Meni je jeka potrebna!

Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,

i želja diše slikama melodija, nutrinom melodija.

Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,

veče osamljuje,

jer veče je ljestva ljubavi,

i ja se po njoj penjem do suza.

Meni je potrebna moja jeka,

njoj je potreban moj glas.

Ljubav me budi,

Ljubav me gleda iz kave,

i žlica je začuđena.

A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,

i kažiprst ljubavi mjeseci su,

namjere.

Ja nestajem,

prelazim u njezinu blizinu.

Kako u opsežnom predgovoru Slavičekovim Izabranim pjesmama bilježi Vlatko Pavletić, svojevrsni socrealistički pjesnički inženjering otežao je pjesniku nalaženje vlastita glasa, a prva knjiga pokazuje značajan utjecaj Ujevića, s čijom se erudicijom nije mogao mjeriti ali s kojim će, na kraju, podijeliti, kako oštroumno navodi Pavletić, ne razvikano boemstvo, nego njegovo »samstvo«. Stoga je Slaviček pozicijom obaviještenog osamljenika nastojao doprijeti do mjesta gdje će njegova pjesma, kao svojevrsni ironični tumač i kroničar vremena, govoriti svima koji dijele osjećaj izgubljenosti i zatajenosti središta, ali i ljudskog gubitka na kome je 20. stoljeće izgradilo paradoksalno uvjerenje kako je stoljeće napretka i ostvarenja čovjekovih nada.

Pjesnikovo »samstvo« nekako je uporište Slavičekove poetike, no ono je i mogući, ostvarivi oblik svojevrsne »slobode»govorenja i pisanja, komentiranja i uočavanja naizgled malih događaja i sitnih vijesti u novinama, koje pletu mrežu stalne obmane i zakidanja čovjeka, kojem te izabrana samoća nekako pruža mogućnost slobodnog govorenja i komentiranja svijeta. Pjesniku je tako po skupu cijenu ponuđena samoća kao jedini način da izađe iz zloupotrebljene množine, iz onoga mi koje se pretvorilo u ideologijsku zamjenicu, ostavljajući opustošen svijet na brigu čudacima i pjesnicima. Stoga i njegova poetika ne manipulira filozofskim predlošcima nego jednostavno piše pjesme o onome što je preostalo kao »ostatak svijeta« ili je zapravo jednostavna izloženost obliku gledanja/osjećanja, prepoznavanja i oblikovanja svijeta kakav se on nudi u toj mnoštvenoj rasutosti.

Kao pjesnik evidencije svijeta Slaviček i nema sugovornika, iako je njegova pjesma neprestani dijalog s nadolazećim oblicima rasapa i upozoravanje na njegove posljedice, no taj dijalog uvijek je iskazivanje vlastita stanja i viđenja. Slaviček je u svakoj pjesmi »na početku«, iako nastavlja zapravo vlastiti monolog s »rasutim Ja« koji brižno okuplja i popisuje nastalu štetu. Stoga i naglašava kako je njegova »poetika najstarija: nje nema/ Ona postoji kao što postoji čovjek«, a upravo stoga upućuje na to kako su njegove pjesme samo dio posla koji obavlja kao gledatelj/komentator nastalog svijeta, ostali dio moraju obaviti oni malobrojni koji ga čitaju ili oni koji ne čitaju nego su »istomišljenici« pjesnikove zabrinutosti: »Nastavak je pjesme u vašim rukama / Ja samo prikupljam podatke / (i na ovaj ih ili na onaj način sažimam) / (ili samo sortiram)«.

Dapače, Slavičekovu osobnost označavaju istržci života koje bilježi njegova pjesnička kronika, temeljeći se na »sirovoj životnoj ekstenzivnosti, kojoj je (kako navodi C.Milanja) strast za pričanjem i govorenjem najstilogeniji adekvat«. Na taj način retoričkim vitalizmom Slaviček »simulira« utemeljenje pojmovnog pjesništva, a na drugoj strani potrošenu ideološku utopijnost zamjenjuje potrebom za ekološkom i nekovrsnom »budućnosnom projektivnošću«.

Vidljiva je pjesnikova dvostruka namjera: kako sačuvati integritet »malog života« pregaženog ideološkim kataklizmama, a istovremeno ga debarbarizirati, osposobiti za djelatnu participaciju u svijetu, povratak osjećaju odgovornosti za cjelinu svijeta i njegovu ekološku ravnotežu, ali sada nastalog upravo kao izraz osobnosti, koji izvire iz potrebe da se svijet sačuva mijenjajući se onako kako sam »mali život« izvorno traži. Kolokvijalnošću običnosti Slaviček zapravo stvara svojevrsni sleng svakodnevnice koji će Alojz Majetić i Zvonimir Majdak, svaki na svoj način, razviti u svojevrsnu poetiku. Slaviček je stoga i pjesnik nastupajućeg paradoksa: uviđajući pogubnost utopije koja postaje društvena dogma što niječe i uništava zbilju čovjeka, pjesnik nastoji »oživjeti« nastalu pustinju i barbarizaciju svijeta, otkloniti strah od smrti, biti nešto drugo nego što puki tijek povijesti određuje, a istovremeno »sve razumjeti a ništa ne prihvaćati«, braneći to pravo obranom samoće i izdvojenosti. Moglo bi se reći kako je pjesnik između dva vremena: vremena koje je čovjeku »ukralo nadu« i vremena koje tehnološkom globalizacijom tu nadu »usitnjava« maskom svakome relativno dostižne potrošnje, učinivši tzv. »mali život« privjeskom povijesti/profita globalnih kompanija.

Razumljivo je kako pjesnikova osmatračnica postavljena usred ostatka i obnavljanja onoga »svakidašnjeg života« nije nikakvo »lagano poigravanje, nikakvo lako i usputno čitana jednostavnost, njegov pjesnički čin pun je odgovornosti i zabrinute ozbiljnosti«. Slaviček je često (ili gotovo uvijek) moderni romantik (Antun Šoljan spominje i njegov »naivni optimizam«) kojemu »uvid u stvari« koje su tako reći nerješive, a sada su u popisu njegovih dužnosti, nude čestu patetičnu gestu usmenog pripovjedača/proroka kojom nastoji doći do »malih ljudi«. Vlatko Pavletić i Božidar Petrač tako u antologijskoj pjesmi Vrijeme je da se događa napokon čovjek prepoznaju »osebujni, suvremeni pjesnički očenaš, očenaš izgovoren na tragu relikvija i krhotina naše vjere, vjere u čovjeka i ljudsko«. Slaviček ga doduše moli usred »suvremene modernističke urbane entropije«, a poslije mnogih kataklizmičkih i ideoloških promjena to je zapravo krugovaška molitva za prestanak promjena, jer su one uvijek vodile nečemu gorem, devastirajući duhovne prostore i njegove temelje, pa je Slavičekova pjesma, stvarajući »ironizacijsko polje« bliza Ivanu Slamnigu, a i kasnijim pjesnicima, Balogu, Severu, Vladoviću i Malešu. Upravo potreba da se othrva »osiromašenju svijeta« i pronađe ili vlastitu samoću ili poveznicu s univerzumom, ta »izgubljena poveznica« postaje pretraga slobode pjesme i pjesnika.

Slaviček zapravo pokušava održati vitalnost svijeta, njegovu mnogoljudnu »sitnež«, koja kao žrtva distopije povijesti spaja krhotine preostalih života i stoga kao pjesnik istupa i kao opisivač i kroničar, ali i povremeni prorok čovjekove nade, njezine svečanosti koju majstorski uzdiže u svojoj pjesmi. Takva je i njegova pjesma Primjedba iz epohe:

Kroz gnjila koračao sam vremena

znajući sve to

čitajući dobre humoriste

pišući svoje knjige i postajući legendom

Doprijevši do dna napredne tuge, nemoći i zadaha

ostadoh čist i mudrima drag:

jer sam i neopazice tome svoj posvetio život (.)