Nacionalno značajan književnokritički projekt

Joža Skok je od 1978. godine do umirovljenja 1997. radio kao redoviti profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegov središnji znanstveni interes bila je hrvatska kajkavska i dječja književnost, a bavi se i esejistikom, kritikom, antologičarskim radom, te poviješću hrvatske književnosti. No posebno je važno reći da se Joža Skok sustavno i znanstveno utemeljeno bavi kulturnom i književnom poviješću grada Varaždina, grada u kojem je završio gimnaziju (rođen je 1929. u nedalekom Petrijancu).

Ovaj Skokov dugogodišnji književnopovijesni i književnokritički projekt bit će zaključno uobličen u tri zasebne knjige, a obuhvaća više stoljeća (od 16. do kraja 20. stoljeća) književnoga stvaralaštva varaždinskih autora. Prvi dio te trilogije je knjiga Garestinski panopticum (iz 2007.) u kojoj su sabrani autorovi zavičajni eseji, kritike, studije i intimni zapisi. Središnji (ujedno najopsežniji) dio trilogije predstavlja Garestinski hortus verbi (2012.), s podnaslovom »varaždinska književna hrestomatija«, a njen treći dio bit će knjiga izabranih tekstova iz usmenoga književnoga stvaralaštva varaždinskoga kraja (koja uskoro izlazi iz tiska) pod naslovom Varaždinski gartlic rieči.

Skokova varaždinska književna hrestomatija, Garestinski hortus verbi, s impozantnim opsegom od čak 535 stranica (leksikonskog formata), donosi pregledni prikaz književnoga stvaralaštva čak 67 varaždinskih pisaca – u polumilenijskom kronološkom luku. Međutim, pod atribucijom varaždinski, kako ističe književnik Ernest Fišer, obuhvaćeni su autori ne samo prema svome mjestu rođenja, nego i na osnovi svoga profesionalnoga života i djelovanja u Varaždinu. Skokovi tekstovi o uvrštenim autorima pisani su esejističkim stilom, a svi autori predstavljeni su i popisom literature, te odabranim ulomcima iz svojih književnih djela.

Motivi za ovaj vrijedan književnokritički projekt nisu bili, kako ističe profesor Skok, izdvajanje ovoga dijela naše književnosti (kao »regionalne«) iz nacionalnih književnih tokova, već upravo obratno – približavanje ovih autora i njihovih djela tim tokovima, kojima pripadaju po svojim vrijednosnim značajkama i obilježjima. Naime, činjenica je da se npr. o hrvatskoj kajkavskoj književnosti malo pisalo i da je stoga nerijetko percipirana kao manje relevantna, pa je samim time i važnost ovoga projekta – koji nastoji inkorporirati i ova djela u nacionalnu književnost – velika. A recenzent hrestomatije, akademik Miroslav Šicel, s pravom naglašava kako ta knjiga predstavlja »izuzetno vrijedan i značajan Skokov književnoesejistički i književnoznastveni pregled doprinosa varaždinskih autora povijesti hrvatske književnosti«.

* * *

Hrestomatija započinje prikazom djela Ivanuša Pergošića, koji je djelovao u 16. stoljeću i čija se knjiga Decretum ističe kao prva sačuvana knjiga na kajkavskom jeziku. Skok nam podastire rezultate istraživanja života i rada ovog vrlo značajnog pisca iz 16. stoljeću, te na temlju toga rekonstruira njegov život. Decretum ima ne samo književnu, već i znanstvenu i lingvističku vrijednost. Zanimljivim se čini i to da jezik kojim piše Pergošić pokazuje dijalektalnu raznovrsnost. I Antun Vramec djelovao je u 16. stoljeću, a posebno je važno njegovo djelo Postila po nedelne i po godovne dni iz 1586., jer riječ je o prvom književnom djelu tiskanom u Varaždinu. Ovo djelo obuhvaća propovijedi, a autor se oslanja i na usmenu propovjednu tradiciju.

Joža Skok, dok piše tekstove o autorima, trudi se ponuditi i one podatke koji nisu sasvim potvrđeni, uputiti na izvore, a tekstovi o piscima nisu samo suhe biograske bilješke, već svjedoče i o vremenu u kojem je autor djelovao, o životu grada, o sudstvu, običajima. (Posebno bih izdvojila kurioznu bilješku o Blažu Škrinjariću.) A Ivan Belostenec, leksikograf, autor jednog od najmonumentalnijih hrvatskih lekikografskih djela Gazophylaciuma, predstavljen je i kao kajkavski pisac i kao lirski pjesnik. Premda je autor objavio niz pobožnih pjesama, zbirka za koju je utvrđeno da postoji, nije sačuvana. No, Gazophylacium je temeljno djelo koje pruža veliki uvid u hrvatsku književnost 16. i 17. stoljeća, a obuhvaća i pojmove i riječi iz sva tri hrvatska narječja. Svakako ovdje treba izdvojiti i Jurja Habdelića, koji je bio istaknuti član agilnog i uglednog isusovačkog reda u 17. stoljeću, a autor je dva važna književna djela – Zerczala Marianzkoga i Pervoga otca našega Adama Greh. Ono što Skok ističe kao važnost za obje njegove knjige je stil: povezivanje visokog učenog stila iz klasične tradicije i nižeg pučkog stila usmene provenijencije. Pri tome Skok posebno naglašava i izražajne posebnosti kajkavskog jezika.

U 18. stoljeću u Varaždinu je djelovala kontesa i poetesa Katarina Patačić, autorica ljubavnog kanconijera Pesme horvatske (1781.). Riječ je o petrarkističkom kanconijeru u kojemu je temelj – dijalog dvoje zaljubljenih. No ono što je posebno važno je da su te pjesme pisane na hrvatskokajkavskom jeziku Katarinina doba. Time je poetesa, iako je pripadala plemićkoj klasi, hrabro napravila otklon od latinskog jezika i pisala na hrvatskom, koji tada nije imao gotovo nikakav status. Upravo pišući na kajkavskomu, a koristeći metaforiku koja nosi podrijetlo iz petrarkizma, ona povezuje učenost i narodni govor.

U razdoblju prosvjetiteljstva djeluje poznati komediograf Tituš Brezovački (bivši varaždinski gimnazijalac), koji u svojim dramama satirički propituje feudalno društvo koje polako nestaje. Posebnost je, ističe Skok, da su sve tri poznate drame ovog pisca, a od kojih je najpoznatija Matijaš Grabancijaš dijak, pisane proznim kajkavskim jezikom, koji je ponegdje klasicistički, a u nekim dramama i sasvim nesputan, govorni jezik. Skok u svom izboru ne mimoilazi niti Jakoba Lovrenčića koji je u hrvatsku književnost uveo lik Kerempuha, a kojeg je Krleža, autor Balada Petrice Kerempuha, ocijenio kao ne baš uspješno književno djelo. No svakako je bitno što je Lovrenčićev rad u hrestomatiji uopće prikazan, pa tako čitatelj dobiva informaciju koja ga može uputiti i na daljnje proučavanje »kerempuhovske teme«, koja je očito izravno inspirirala i našeg velikog pisca za njegov spjev o Petrici Kerempuhu.

Pjesnici se u sličnim pregledima rijetko izostavljaju, a Skok posebno drži do pjesničkog stvaralaštva, pa tako prikazuje i rad varaždinskog ilirca Tome Blažeka, jednog od rijetkih članova ilirskog pokreta koji je pisao samo poeziju. Od varaždinskih iliraca u knjizi je zastupljen i Dragutin Rakovec, koji je, između ostalog, obogatio svoj kajkavski kazališni repertoar i kajkavskim prijevodima npr. Kotzebuovih drama. I sljedeći autor iz razdoblja ilirizma, Antun Nemčić, koji se istaknuo svojim Putositnicama, opisima putovanja po Slavoniji, Srijemu i Srbiji, zaslužio je svoje mjesto u ovom pregledu, jer je njegovao kajkavski jezik. A Ivana Kukuljevića Sakcinskog, političara i književnika, Skok s pravom izdvaja kao autora povijesnoga govora u Hrvatskom saboru 1843., o potrebi zamjene latinskoga hrvatskim jezikom. Skok donosi i pregledan prikaz njegova književnog rada.

Sastavljač hrestomatije primjerenu pozornost posvećuje i varaždinskim korifejima podizanja nacionalne svijesti – povjesničarima, kritičarima i teoretičarima književnosti, filolozima i drugim znanstvenicima koji su obogatili hrvatsku kulturu (npr. Vatroslav Jagić, Ivan Milčetić, Branko Vodnik, Vladislav Vežić, Matija Valjavec, Luka Zima, Franjo Švelec, Rudolf Maixner, Drago Bišćan, Milan Crrnković, Ivan Cesar, Vladimir Maleković, Ivo Zvonar i dr.). Posebno zanimljiv je prikaz rada jednog od najplodnijih pripovjedača s kraja 19. stoljeća i na početku 20 stoljeća. Riječ je naravno o Ksaveru Šandoru Gjalskom, autoru zbirke pripovijedaka Pod starim krovovima u kojoj probelmatizira propast starog plemstva, kojem je i sam pripadao. No Skok naglašava i kako je šteta što Gjalski nije iskoristio potencijale dijalekta, pa je njegova kajkavština, na žalost, ostala stilizirana. Kada pak piše o Miroslavu Krleži, Skok ističe kako je Krleža izgradio i potvrdio svoj kajkavski jezik kao ekspresivan jezični sustav naddijelaktalne kajkavske sinteze, u koju je ugradio i elemente čakavskoga i štokavskog dijalekta koji su bili prihvaćeni i realizirani u jeziku ozaljskoga kruga pisaca.

U svoju varaždinsku književnu »čitanku« Joža Skok je uvrstio i niz autora i autorica čija djela nisu ocijenjena kao vrhunska umjetnička djela, ali koji su ipak svojim radom i angažmanom pridonijeli razvoju književne kulture sjeverozapadnog dijela Hrvatske. U tekstu o Ivi Strahonji, koji je u drugoj polovici 20. stoljeća pisao brojne zapise i kronike, Skok spominje »specifičan kajkavski duh«, te »kajkavsku psihologiju likova«. No pritom to ostaje esencijalistička opaska, jer nije objašnjeno koje su oznake te »specifičnosti«. Dobro je da profesor Skok ne zaobilazi žanrovske pisce, kao što je autor kriminalističkih romana Nenad Brixi, te medijski popularne autore, kao što je Mladen Kerstner, pisac brojnih radio-drama i tv komedija. Posebnu pozornost Skok je s pravom posvetio akademiku Miroslavu Šicelu, koji je objavio pet reprezentativnih knjiga svoje povijesti hrvatske književnosti, pa tako uz Jagića i Vodnika čini značajan varaždinski znanstveni trolist.

Kao zanimljivog suvremenog pjesnika koji piše na kajkavskom Skok ističe Vladimira Korotaja, čiju je zbirku Gosenica za vratom i književna kritika visoko ocijenila. Iako je za većinu suvremenih pjesnika »varaždinskoga kruga« karakteristična tzv. zavičajna tematika, čini se da Skok i nije previše sklon takvoj lirici, jer njezine su estetske mogućnosti smanjene budući da je tradicionalna, »prožeta duhom kampanilizma«. Tim više potrebno je naglasiti da početkom sedamdesetih godina dolazi na hrvatsku književnu scenu neomodernistička struja kajkavskoga pjesništva, koja prekida s tradicionalističkom sentimentalnom, romantičnom poetikom. Predstavnici te nove struje su I. Kalinski, Z. Crnec, Z Kovač, S. Petrović i B. Pažur. Skok izdvaja i pjesništvo Ernesta Fišera za koje ističe da je vezano uz razlogovce, kojima je autor generacijski pripadao, te uz krugovaše, kojima se stvaralački pridružio. Fišer je zapažen i svojim književnokritičkim radom, jer se bavio upravo poezijom neomodernističkih autora.

Prema Skokovoj ocjeni, uz Zvonimira Bartolića i Alojz Jembrih je važan proučavatelj starokajkavske baštine, autor pedesetak samostalnih knjiga, studija, eseja. A Jagoda Zamoda značajna je hrvatska pjesnikinja koja se u svojoj poeziji posebno bavila jezikom, te odnosom ideologije i jezika. I kod nje je vidljiv otklon od tzv. zavičajne tematike. Inovativne postupke u razvijanju modernosti kajkavskog izričaja Skok detektira u poeziji Božice Pažur. Ona je i autorica zanimljivuh studija o suvremenom kajkavskom pjesništvu, koje karakterizira antiruralizam, a poziva se i na »građanski« status kajkavštine. Među zapažene suvremene varaždinske pisce Skok uvrštava Tomislava Ribića i Denisa Peričića, a posebnost te najmlađe generacije je da svoj kajkavski jezik postavljaju kao paritet standardu. Poezija pak Biserke Težački Kekić, pisana na štokavskom standardu, predstavlja izravnu poveznicu izemeđu varaždinskoga kruga pisaca i ostalih autora iz matične, nacionalne književnosti.

Skokova knjiga završava prikazom stvaralaštva troje nagrađivanih suvremenih varaždinskih književnika nove generacije, a riječ je o kajkavskoj pjesnikinji Valentini Šinjori (1965.), novelistu i romanopiscu Borisu Periću (1966.) te o pjesniku i prozaiku Denisu Peričiću (1968.) koji piše na standardu i na kajkavskom jeziku. Svoju knjigu Garestinski hortus verbi autor je opskrbio i vrlo bogatim rječnikom koji nam omogućuje lakše snalaženje u čitanju kajkavskih tekstova. Stoga, na kraju, možemo samo istaknuti kako s nestrpljenjem očekujemo i autorov završni dio ove varaždinske književne trilogije, knjigu Garestinski gartlic rieči. Profesor Joža Skok uložio je zaista velik trud u prikupljanju književne i jezične građe i u njenom selektiranju, no važno je da pri tome nije podilazio kriteriju zavičajnosti, već je istaknuo svu relevantnost modernističke struje suvremene varaždinske književne scene koja gotovo podjednako pridonosi razvoju i hrvatskoga standardnog i kajkavskog jezika.