Moć i nemoć kišobrana

Weather

Valjda je svima koji su bar jednom britanski pokisli jasno zašto je u Engleskoj pri susretu na ulici uobičajeno prvo porazgovarati o vremenskim prilikama. Itekako ima razloga. Nigdje valjda vrijeme nije tolika institucija samo po sebi, govorni tik i ritualna tema dana. Naravno, tamošnje su vremenske (ne)prilike urnebesno zanimljiva pojava jer su u najmanju ruku manično-depresivnog karaktera, zapravo, kao da imaju ljudsku osobnost. Šećući londonskim ulicama u jeku proljeća upravo zbog tih istih vremenskih prilika postajem neugodno svjesna egzistencije kišobrana kao stvari-po-sebi. (Kišobrana kao takvog i ovog moga u ruci kao – nikakvog.)

Bizarno je da sam usred jednog Londona svjesnija toga glupog predmeta od internaciolne ekipe prolaznika, od krajnje neobičnih i estetiziranih izloga, od gustih nizova viktorijanskih znamenitosti oko mene. Ispresijecani kraćim stankama vladavine sunca, u čudnim naletima, londonski kiša i vjetar divljački me tuku, štipaju po cijelom tijelu, šibaju tolikom silinom kao da sam im nešto gadno skrivila. Što mogu, od vremenskih se batina branim jedinim što imam pri ruci, sitnim smeđim Mango kišobranom. Pored mene je mogao pločnikom proći i veličasntveni David Bowie, a ja ga ne bih primijetila, samo zato što okovano buljim u prazno lice kišobrana.

Lirika i epika kišobrana

Ipak, epski se boreći s olujom koja me tukla i nosila uokolo postala sam svjesna suvišnosti, jada i neke vrsti laži svoga kišobrana. Izvrtao se na vjetru, grčio, bio je daleko jadniji od mene pred naletima vjetra i kiše, i činilo se kako ja moram štititi njega, a ne on mene. Nakon dva sata olujnog pješačenja dugom alejom uz Hyde Park prema Buckigamskoj palači, moj je kišobran naposljetku junački pao. Ili se to meni samo čini, možda prije – kukavički. Što je to uopće mali kišobran u jednom velikom Londonu? Predmet koji je s razlogom tako lako negdje izgubiti, slomiti, zaboraviti. Ali, svi će reći, kišobran nije samo svoja funkcija, on itekako ima estetskih i bajkovitih aspekata; nema tog običnog, crnog kišobrana koji ne bi bio čudesan i lijep u ruci dadilje Marry Poppins. A da i ne spominjemo ljepotu svih onih šarenih, lirskih Cherbourskih kišobrana u trgovinici s raspjevanom Catherine Deneuve...

Bez sumnje, jedan od melankoličnijih prizora u Londonu bio je pomor stotine malih kišobrana po prostranim ulicama. Posvuda s vlažnih pločnika stršale su prema nebu slomljeni zglobovi žica iz sićušnih leševa. Onako ukočeni i izobličeni, izgledali su kao pobijeđeni svemirski pauci. Uz noge prolaznika, turista i konja kraljevske grade vijore tužno razderana šarena platna i najlon, u bespomoćnoj tuzi krhkih organizmama čiji se mali kostur izložio svijetu. Čemu taj čudni štap u ruci, kad je često tako krhak? Onako iscrpljenu i mokru do kosti, suputnica me s lakoćom uvjerila da je mnogo mudrije kupiti kabanicu za 2 eura u obližnjoj suvenirnici. I kupila sam je, bila je to moja prva kabanica.

Glavni grad kišobrana, eros i tanathos

Glavni grad kiše i kišobrana je London; naravno, prva prodavaonica kišobrana na svijetu otvorena je upravo u Londonu 1830. i dan-danas nosi ime koje ulijeva povjerenje, »James Smith and Sons«. To je jedan od onih dućana koji izazivaju maštu. Onako položeni u košare naopako sa svijenom drškom, duguljasti kišobrani izgledaju kao proteza, nebeski štap, nikad razvijeni organ koji je trebao izrasti uvis recimo negdje iz čovjekovih leđa. Posve očekivano, frojdovci kažu da je kišobran simbol falusa stidljivo skrivenog pod svojim obodom, rekvizit istodobno agresivan i svetački, stvar u svakom slučaju dvojbena. Ujedno i krajnje prijeteća i zaštitnička. Osim toga, skopljen, kišobran izleda kao uskličnik, a otvoren kao upitnik. Kišobran je ponekad i divan glazbeni instrument jer se pljusak na razapetom platnu pretvara u umirujuću glazbu.

Za naše je doba simptomatično kako njegov zaborav u tramvaju ili kinu može u nekim svjetovima značiti mnogo više nego što znači. Da se oko jednog zaboravljenoga kišobrana jednog filozofa ovile cijele heremenutičke gibanice, pisali radovi, dokaz je nekim čudom tajanstveni Nietzscheov fragment, obična nadrljana rečenica: »Zaboravio sam svoj kišobran«. E sad, je li to Nietzscheu pokisnula samo koža, ili, mnogo gore, pamet i srce?

Kratka povijest kišobrana

Kišobran nije stvoren iz evolucijskoga rasta, niti ex nihilo, ili iz estetskog zanosa i strasti za modnim dodacima. Čitajući raznoraznu literaturu o kišobranu, stječe se dojam da taj predmet nije važan za ovaj važni svijet; u encikopedijskoj natuknici stoji svega nekoliko mlakih rečenica o njemu, u Bibliji se ne spominje. O fenomenu kišobrana nisu baš pisali mnogi, nešto malo Johnatan Swift, pa Robert Louis Stevenson u Filozofiji kišobrana, te John Gay u poemi Trivie. Zanimljivo bi bilo saznati tko je konstruirao prvi kišobran? Budući da je kišobran prije svega zaštita, vjerojatno iza izuma stoji neki muški mozak, neka mokra glava a ne srce. Odnekud vjerujemo da se ljudi otvorena i meka srca ne boje pokisnuti. Zajedljivi kritičari »prehladnih« jezuita, a to su franjevci, tvrde da nije čudo što je baš neki jezuit izumio kišobran kako bi od slobodne i životne snage kiše zaštitio svoju mračnjačku i preintelektualnu glavu. Odakle franjevcima ta neobična legenda da su isusovci ili jezuiti stvorili kišobran?

Iz povijesnih je izvora poznato da su se, daleko od pobožnih zanosa, iz reda isusovaca regrutirali matematičari, astronomi, liječnici, arhitekti, i hvatači tj. krotitelji zmija, ali ne i tvorci kišobrana. Neutralni svjedoci tvrde da je prvi kišobran izmislila neka pametna pokisla glava iz drevne kineske dinastije Wei. Dakle, prvi kišobran očito nije bio romatični kišobran za dvoje, već aristokratska estravagancija. Kako bi otmjeno i kraljevski odolio sili kiše izrađivao se od teškog, namašetnog dudovog papira, a umjesto današnjih metalnih žica, držale su ga žice od riblje kosti. A onda se jednoga dana ideja kišobrana iz Kine spustila do Indije, gdje je tu spravu 1340. sa zanimanjem promatrao veliki svjetski putnik i papski nuncij, Ivan od Marignollija. O zaštitnoj »napravici« u pismu je izvijestio papu Benedikta XII: »Budući da svi Indijci obično idu goli, kod njih se uvriježila navada da sa sobom nose nešto nalik malenom šatoru na dršci od trske, koji po volji otvaraju da se zaštite od sunca i kiše. Jedan sam od njih donio sa sobom u Firencu«.

Tko zna zašto se ipak taj mračni predmet želje na europskom tlu nije poželio, pa tako ni uvriježio. Nakon više stoljeća zanemarivanja i jalovih početaka, šira će proizvodnja kišobrana istinski živnuti tek u osamnaestom stoljeću, kad europski trgovci iz Kine donesu u svoje krajeve skromni papirni kišobran. U početku se kišobran svojim oblikom smatrao odviše feminilnim, romantičnim dodatkom primjerenim samo modno očaranim ženama. Ekscentrik, svjetski putnik i filantrop iz osamnaestoga stoljeća, Jonas Hanway, uspio je popularizirati kišobranstvo i u muškom svijetu, a kažu da je bio prvi muškarac koji je ponosno ulicama Londona nosio kišobran. Naravno da je ispočetka bio praćem porugom svjetine, ali malo je vjerojatno da mu je to teško padalo. Par stoljeća kasnije, Gene Kellyjev nastup raspjevanog plesa s kišobranom označio je muškarca po mjeri svake romantične žene.

Smrtonosno oružje

Kišobran je i opasno oružje. Magazin Daily Mirror je u izdanju 1902. donio upute ženama kako se uspješno obraniti od nastrtljivca – kišobranom. Ipak, teško da je taj stari članak imala na usijanom umu Britney Spears kad je nekog paparazza gadno premlatila kišobranom. Žene to i bez uputa jednostavno znaju, a posebno otmjeno uvrijeđene bakice. Stoga nije čudo da se u različitim oglasnicima i nesvjesno kišobrani prodaju kao puške: prodajem kišobran ženski automatik 63 cm žuti; nudim kišobran automatik 54/8 Perleti 25384 muški, sklopiv.

No, u nekoliko kobnih navrata nije ostalo samo na sličnosti militarnom žargonu. U bližoj špijunskoj povijesti dogodile su se itekako stravične »kišobranske smrti«. Tako je bugarski disidentski pisac i novinar BBC-a, Georgi Markov, ubijen u Londonu 1978. od KGB-a nekim paklenim kišobranom za ubijanje, koji je imao skriveni pneumatski mehanizam za ubrizgavanje otrova ricina. Njegov bugarski kolega, novinar Vladimir Kostov, doživio je isti otrovni ubod u Parizu, ali je preživio jer se na vrijeme javio u bolnicu. Kišobran može poslužiti i kao cirkuski katapult u onostrano. Od progutanog, ali u želucu otvorenog kišobrana umro je jedan siroti kanadski gutač mačeva, kako je to prije nekoliko godina izvijestio British Medical Journal, upozoravajući čitateljstvo na opasnosti te vještine. A takozvani tajanstveni »čovjek s kišobranom« vjerojatno je ubio predsjednika Kennedyja.

Pod muškim kišobranom

Zanimljivo je kako je za neke luckaste pjesnike kišobran bio moćan objektni korelativ. Kišobran umjesto srednjeg prsta, ili batine. U polemičnoj knjizi proza »Pod muškim kišobranom« pjesnikinja Vesna Parun, ili Dama sama protiv svih, dojmljivo je posvjedočila o nekom univerzalnijem stanju stvari. Poslužila se kišobranom kad je govorila o iskustvu stupanja na hrvatsku književnu scenu:

»Netom stupih na tvrdo zemaljsko tlo, kraj mene se odnekud našao i taj amblem muškarčeve ovozemaljske biološke i antropološke nadmoći. Nije se našla ni sablja ni puška, i odmah se moglo znati da ratnik nisam i da – iako pod Marsom rođena – neću prva zapodijevati kavgu. Nosit ću sa sobom, umjesto batine, muški kišobran i rastvarat ću ga kad god se crne oblačine obzorjem nadviju. I jer sam žena, bit ću zbog tog rekvizita – svjesna sam – smatrana ne samo ekscentričnom i luckastom, nego će se i moj trnovit ženski, da, upravo beznadno ženski povijesni put priviđati kao hrpa nereda i proturječja.«

Svaka je dodatna riječ suvišna. U svakom slučaju, snažnija slika od ženskog kišobrana u muškoj ruci.