Milivoj Slaviček ili o prometnosti jezika

Ako u svjetlu temeljnoga doživljaja negativiteta što ga je Slavko Mihalić zacrtao u svojoj knjizi Put u nepostojanje govorimo o Milivoju Slavičeku, ustanovit ćemo da ne možemo više nazrijeti onu izvornu askezu čiju neplodnost pjesnik pobjeđuje činom njezina ispisivanja. Mnogo prije no što bi se ostvario kao stanovita napetost, pretpostavljeni slavičekovski negativitet ište već da se prepuni, neutralizira, ostvarujući neku svoju po svaku cijenu pozitivnu količinu stvari, događaja i riječi. Točnije, egzistencija stječe svijest o sebi ekstenzivno – rasuto, ali s nekim naivno esencijalističkim predumišljajem – kao pluralnost koja traži najdjelotvorniji jezik i raspored značenja. Pred prizorom te pluralnosti rađa se ono tipično slavičekovsko posredstvo koje je njegovu pjesništvu posudilo svoj glas i razinu diskursa: da bi povezala tu pluralnost sa sviješću koja je preuzima, njegova poezija konstruira nekog svog reprezentativnog iskaznog subjekta. Taj subjekt ima pjesnikov lik (poglavito!), njegove misli i duševnost, pa čak izgovara većinu njegovih riječi.

Ipak, Slavičekov je pjesnički subjekt samo tautološka retorička funkcija koja svemu što se izriče domeće objašnjenje, preobraća sva otvorena pitanja pjesničkoga jezika u odgovore, prepunja sve elipse i dokida šutnje. Slavičekovsko (barem denotirano) stremljenje prema bezglasnom, skromnom životu svakidašnjih činjenica – sa sve manje diskrecije orkestrirano – dolazi u proturječje s nametljivošću komentatorskog subjekta koji sve iskazano posreduje naglašenim retoričkim rasporedom, pridajući mu patetičnu važnost osobne istine svoga tautološkog humanuma. Pluralnost činjenica što ispunjaju pjesničku svijest na taj se način ne ispisuje na njoj pripadan način, tj. u duhu demokratičnosti znakovnog pluralizma i porukom njegove specifične ontičke glasnoće, niti se među znakovima pokušava ostvariti mogućnost neke o pjesniku razmjerno neovisne rasporedbe nego se uzima prvenstveno kao sredstvo ispunjanja iskazanog obrasca pjesme.

Ima u Slavičeku neke opsjednutosti ispisivanjem neposrednoga biološkog trajanja poput klepsidre pisanja koja mjeri uvijek neki novi, pa ipak ni po čemu različiti trenutak: Evo me gdje ponovo primičem svjetlo k stolu da nastavim / da nastavim riječ po riječ rečenicu po rečenicu / a negdje između tih rečenicu da uzimam hranu, da spavam, da šećem, da razgovaram, da ne zaboravljam... Takvo poimanje uvjetuje njegov izbor (prividno) neiznimnog, u skladu s praksom egzistencijalnog otkrića, ali i namjernu poetizaciju općih mjesta mitova i ideologija suvremenosti (npr. u pjesmama »Neki moj golemi barjak«, »Moja se bit probija«, »Vrijeme je da se događa napokon čovjek«), bez istodobne svijesti o neiznimnom izboru i općem mjestu kao osnovi nove uporabe jezika kojemu bi opće i istrošeno bilo upravo sirovina karakterističnih znakova. Ali oni u Slavičeka gube tu svoju potencijalnu vrijednost elemenata namijenjenih nekoj prevrednujućoj sintaksi te služe kao puka građa retoričkoga rasporeda dobrano već apstrahirane romantičnosti.

Vođeni tom rano ucrtanom pukotinom Slavičekova pjesništva dolazimo tako u srce pjesničkoga razdoblja u kojemu se isključivo govori i gdje se govor, osiromašen za svoj plodni suprotni princip, uzima za marljivu bit pjesništva. Ne što bi njegovu neizbježno feljtonističkom slogu trebalo zamjeriti nedostatak onog pjeva koji se zasniva isključivo na ritmu i glazbenosti – ili što bismo poneku dezinhibiranu romantičnost bez tajne, istančanosti, ali i bez grubosti, smatrali lišenom tipično pjesničke iskrenosti koja uspijeva na djevičanskim zemljištima, u nas tako malo izuzetnim. Posvemašnjom prevagom nad pjevanjem i pisanjem, govor je tako postao parazitska funkcija koja količinom zamjenjuje kakvoću samostalne gestualnosti pjesničkog jezika i, pogotovu, ono bitno sugovorništvo šutnje koja riječima daje njihovu izvornu stvarnost egzistencijalnih činjenica. Pjesništvo egzistencijalnog iskustva dolazi u svoju najozbiljniju krizu kada biva nadglasano onom istom riječju koja ga je i ustanovila: od ustanovitelja bitne oskudnosti koja je egzistencija, govor postaje prisilan entropični obrazac koji pretendira da svemu daje postojanje.

Ako je pouka kaštelanovske ekonomije da riječi mogu postati stvari, u egzistencijalnom pjesništvu krajem pedesetih godina stvari teže da postanu jedino riječi, koje u pjesnički govor unose jedva što od svoje izvorne uporabne vrijednosti (dakle, svoga podrijetla, postanja). Govor individuuma čija je egzistencija otkrivena izvan svih činjenica njegova otuđenja, pa prema tome i izvan samoga govora, postat će naskoro jedini mogući dokaz da individuum postoji. Sustati u govoru, smatranom bitno potrebnim svijetu, isto je što i dopustiti prodor nekog »opasnog prostora« (Vlado Gotovac) u kojemu, ni sa čim podržana, značenja pukoga govora prestaju važiti kao u zrakopraznom prostoru. Ali opasnost koju ta poezija određuje svojom grozničavom diskurzivnošću kao nešto izvan sebe jedino je u njoj samoj: gubitak prostora u riječima podudara se s gubitkom njihove dinamičko-imaginativne projektivnosti. Stoga će se riječ s toliko smoopsjednutosti projicirati kao vlastita reproduktibilnost – premda, da se benjaminovski izrazimo, ne sluteći u svojoj manufakturnoj duševnosti tehničko razdoblje – kao kontinuum rđave nedovršenosti. Sve će napokon moći postati govor, svijet sačinjen isključivo od riječi višestruko će se izgovarati usudnošću ionescovskog ubrzanja, uzalud tražeći kriznu napuklinu svog automatskog optimizma koja bi mu bar omogućila da ponovo započne isti put.

Za razliku od pjevanja koje jezičnu građu podvrgava glazbenim predlošcima, ili pisanja koje ju razgrađuje prema sinkronijskim uzorcima intertekstualnosti, govor najmanje izabire povlaštene mogućnosti iskaza. Naprotiv, a u tome je Slaviček najdalje otišao, on traži tipične formulacije praktične uporabe jezika. Nije za Slavičeka, međutim, toliko tipičan govorni duktus, koliko ispitivanje uporabne sudbine jezika koji se poigrava između govornog prakticizma i pisane instrumentalizacije jezika. Ne treba zaboraviti da se u nas pisani jezik ne odmiče daleko od utilitarnog, pa se i književnost sve više udvara uzorcima korisnog jezika.

Slavičekov je govor zaljubljen u prometnost tog jezika koji se koleba – između raznih načina korisnosti – u njegovo kolanje obavijesnim kanalima nalik odvijanju prometa gradskim tkivom. To je jezik kojim često pilotiraju međunarodni izrazi. Sve to Slavičeka istodobno privlači i odbija, jer je poezija u njega navlastito ono što ga uvlači u kušnju općih mjesta i od njih ga iskupljuje. Jednostavno, za Slavičeka sve mora dospjeti u govor kao po načelu: što nije izgovoreno, ne postoji. Stoga je njegova značajna knjiga Sjaj ne/svakodnevice utoliko tekst višestrukih zbrajanja i svođenja što ih pisac poduzima nakon razdoblja nagonskih nasrtaja. Ona je dokument pjesničkog iskustva koje se opire o granične kategorije opstanka, rub kataklizme, koja je pojedinačna i skupna. Zato se u njoj suprotstavljaju i miješaju zaključci o općem ponašanju s individualnim, odstupajućim načinima.

Usred komunikacijskih šumova, koje voli slušati kao svojevrsnu konkretnu glazbu, Slaviček osluškuje čiste egzistencijalne intonacije. Sjaj ne/svakodnevice, tematski i izrazno, obuhvaća širi repertoar Slavičekovih poetskih načina, od poetičnosti ranijih zbirki pa do kasnijih razvedenijih govorno ekspanzivnih sumiranja. Ova knjiga ne nastoji na nalaženju konačnoga stila kasnog Slavičeka, ni zaokruženoga tematskog interesa, pa bez obzira na nekoliko vrsnoćom izdvojenih pjesama ispisuje poetski obod koji, međutim, dosta uspješno zastupa tezu da poezija kao emanacija središnje svijesti više i nije moguća.