Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu

Dr. Vladimir Deželić, ml., jedan od osnivača Društva prijatelja gradiščanskih Hrvata 1932. godine u Zagrebu

I.

Kada je u pitanju povijest gradišćanskih Hrvata, onda se uvijek ističu burni događaji u prvoj i drugoj polovici 16. stoljeća koji su prethodili iseljavanju iz Hrvatske njihovih predaka. O tim i takvim činjenicama danas ima podosta literature na njemačkome i hrvatskome jeziku. Kako je ovdje riječ ipak o novijoj povijesti, iz prve polovice 20. stoljeća, a to proizlazi iz naslova ove teme, držim da je opravdano zadržati se upravo na toj povijesnoj dionici koja je za gradišćanske Hrvate jednako važna, možda i važnija, u odnosu na 16. stoljeće.

Društvenopolitički, socijalno-ekonomski i kulturni zemljovid Europe nakon Prvoga svjetskog rata (1918.) izgledao je posve drukčije nego prije njega. Takav zemljovidni raster pokrio je i mađarsko-austrijsko granično područje na kojemu su od 16. stoljeća boravili (i borave) Hrvati za koje su od posebne sudbonosne važnosti bile godine 1919.-1921. Mirko Valentić to ovako opisuje: »Naime, krajem prvog svjetskog rata stanovništvo zapadne Ugarske, s obzirom na nacionalnu strukturu, odlučno je izrazilo svoju želju za priključenje Austriji. Tim zahtjevima energično se suprotstavila Mađarska. I jedna i druga strana razvile su veoma živu propagandnu aktivnost. (...) Dapače, dobivao se dojam da su Hrvati zapadne Ugarske postali jezičac na vagi, tj. da će o njihovu držanju ovisiti, u velikoj mjeri, uspjeh jedne ili druge propagande«. No, činjenica je da su u tome razdoblju Hrvati sačinjavali jednu trećinu stanovništva zapadne Ugarske, pa je posve razumljivo da se je ona protivila spomenutome priključenju.

Pitanje oko priključenja zapadne Ugarske Austriji bilo je aktualno od 1919. kada su nastojanja oko priključenja svoju političku realizaciju dobila potpisom međunarodnoga ugovora u Saint-Germainu [kraj Pariza] (potpisan 10.IX.1919.). Svakako da je referendum, proveden 1921., bio presudan za dio zapadne Ugarske koji je, po njegovu ishodu, pripojen Austriji pa tako i Hrvati toga područja. Tako je, zapravo, stvorena jedna nova savezna pokrajina Austrije koje je dobila i svoj naziv Burgenland, potom ubrzo naziv na hrvatskome Gradišće. O tome Mirko Valentić piše:

»Ako na ovo razgraničenje između Austrije i Mađarske od 1921. godine gledamo s aspekta hrvatske manjine, moramo ustanoviti da je ono sudbonosno pogodilo hrvatsku manjinu, jer je razdvojilo Hrvate iz dotadašnje zapadne Ugarske na Gradišćanske Hrvate u Mađarskoj i Austriji. Naime, oko 20 hrvatskih sela ostalo je od tada u Mađarskoj, tj. u onom dijelu zapadne Ugarske koji nije pripao Austriji, dok je oko 80 sela u kojima su živjeli Hrvati pripojeno Austriji. (...) Prema tome, razgraničenjem između Austrije i Mađarske 1921. godine započinje nova etapa u razvoju Grdašćanskih Hrvata, koja traje do danas, ali uz dvije veoma značajne napomene. Naime, složan i zajednički pristup u prezentiranju manjinskih prava u službenoj Austriji, od svršetka Drugoga svjetskog rata, počinje sve više nestajati. Manjinsko pitanje Gradišćanskih Hrvata postaje zbog toga ovisno o raspoloženju dviju vodećih političkih stranaka Austrije: Narodne i Socijalističke stranke, pa prema tome i njihove izborne kombinatorike. S druge strane službena Austrija, tj. njene najviše zakonodavne i upravne institucije, napuštaju, malo-pomalo, tretiranje manjinskih problema Gradišćanskih Hrvata kao političkoga pitanja Austrije i njenih međunarodnih obveza. U takvoj, gotovo novoj, konstelaciji političkih odnosa pretvaralo se manjinsko pitanje od političkoga u stranačko, što je objektivno utjecalo na znatno slabije, tj. podvajanje i međusobno sukobljavanje vodećih snaga te hrvatske manjine, a rezultat je takvih odnosa čitav niz danas neriješenih pitanja Gradišćanskih Hrvata.«

Vrlo je indikativno kako je spomenuto priključenje zapadne Ugarske Austriji promatrao zaslužni Ignac Horvat (1895.-1973.), koji godine 1946. piše: »Onda, u letu 1921., posle priključenja Gradišća Austriji, izlućeni od Ugarske, morali smo si u svojoj novoj državi stoprv napraviti svoje novo gnjazdo, priviknuti se novom zraku, novim ljudem, novim prilikam i uveriti našu novu okolinu, da smo sada i mi tu. Morali smo si izgaziti put iz naših sel do grada, do Železna, do Beča, kade su krojili našu sudbinu i dilili narodu zakone, ter si osvajati mesto u zemaljskom saboru, u seljačkih i delačkih komorah. Morali smo nastojati, da nam se dadu ona prava, ka su nam bila, kot narodnoj manjini, zasegurana u mirovnom ugovoru od Saint-Germaina, prava na materinski jezik u crikvi, školah i društvih, i uopće pravo na slobodan prosvetni razvitak«.

Ivan Esih

Horvat objašnjava i kakva je situacija nastala u novim okolnostima na austrijskom prostoru u kojemu su si Hrvati trebali tek napraviti svoje »novo gnjazdo«. On će to iz svoga gledišta ovako opisati: »Onda smo, 1921., iskorenjeni iz dotadanjega madjarskoga kulturnoga okruga, ležali nemoćno usred polja, i grozila nam se pogibel, da će naše žilje osahnut još prije nego li najdemo za sebe novo tlo, nov grunat. Tada nam je došlo kot neko očitovanje: A nismo li mi Hrvati? Ne pripadamo li u raj-vrt, koga je Bog za Hrvate stvoril? Da i da! Tako smo se presadili na humus-zemlju hrvatske kulture. I to je bil znamda najrevolucionarniji i najdalekosežniji duhovni preokret u našoj povesti posle 400 let, ča živimo ovde u diaspori-raštrkanosti, odlučeni od svoje braće na jugu. Svisni svoga vlašćega uboštva i ograničeni tesnim obzorjem svoga domaćega prosvetnoga neba, počeli smo širiti naša krila i pružiti ruke doli na jug«.

* * *

Budući da se 2012. navršilo 80 godina od osnutka Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu, a njegov je osnutak usko vezan i uz postojanje Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću (HKD), najprije ću se, ukratko, osvrnuti na to Društvo (HKD).

Opis osnutka i djelovanja toga Društva, dosad je pouzdano i iscrpno dao Martin Meršić ml. u spomen-knjizi: 40 let HKD – 40 ljet djelo za narod. (1969.). Na pitanje: Kako se je narodilo Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću? – Meršić zapisuje:

»Zapravo se je naše Hrvatsko kulturno društvo (HKD) dvakrat narodilo: prvi put 1921. ljeta, kada smo još slišili pod Madjarsku, a drugi put 1929. ljeta, kad smo se po priključenju Gradišća k Austriji u našoj novoj domovini već bili prilagodili novim prilikam. U Madjarskoj je HKD po narodjenju odmah i preminulo, ar zbog ondašnjih velikih preminjenj u toj državi već nij bilo za nje žitka.«

Na pitanje, kako je došlo do prvoga utemeljenja HKD-a, Meršić ml. također odgovara: »Bilo je to ljeta 1919. na Lovrenču u Filežu. Par dan po padu komunističke diktature u Madjarskoj sidili smo neki duhovniki po podnevu na farofu kod administratora Ignaca Groznera, a bio je med nami i mjenovski školnik Ivan Dobrović. On je u razgovoru spomenuo, da bi bilo dobro za nas Hrvate, ako bi i mi imali takovo narodno kulturno društvo, kakova imadu Nimci i Madjari, ki živu izvan svoje domovine u drugi država. Na to krikne spontano M. Meršić (st.): ‘Da, da, takovo društvo si moramo i mi postavit!’ Zatim si je odmah nabavio pravila od Transdunabijskoga Nimškoga kulturnoga Društva i od Južnomadjarskoga Nimškoga kulturnoga Društva. (...) Na 20. septembra 1920. pozvao je Meršić st. hrvatsku inteligenciju iz svih krajev Gradišća u Šopron na spravišće, kade su svi s veseljem pozdravili tu misao, da se i za naše Hrvate utemelji kulturno društvo. Za ime društva su bili predložili: HKD ‘Miloradić’ ili ‘Zora’. Spravišće prosi Meršića st. da izdjela pravila, ka bi pak dojduće veliko spravišće pretreslo i dolučilo pojedine paragrafe«.

Meršić dalje navodi kako su, nakon toga sastanka, otišli neki do Miloradića u hrvatsku Kemlju te su mu čestitali njegov 70. rođendan i obavijestili ga da bi se HKD zvalo njegovim pjesničkim imenom. Tom im je zgodom Miloradić rekao da se »svaka narodnja manjina naslanja u svoji društveni pravila i u svojem kulturnom nastojanju na kulturne veze s domovinom, odakle ona ishaja. Ovdešnji Nimci u Madjarskoj imaju kulturne veze s Nimci u Nimškoj i u Austriji, a madjarska manjina u Bukovini, Rumunjskoj i Jugoslaviji ima takove veze s narodom u Madjarskoj. A u pravila vašega kulturnoga društva nisu spomenute veze naše narodne manjine s našom braćom u Jugoslaviji. Vi ćete nas ovako razlučiti od naše braće i tako sebi nehoteć naškoditi«. U spomenutom članku Martin Meršić ml. dalje piše:

»Kroz zimu je Meršić st. sastavio pravila Kulturnoga društva i je na 28. aprila 1921. sazvao u Šopron u veliku dvoranu Katoličanske Čitalnice hrvatsku inteligenciju iz svih naših krajev na utemeljiteljsko spravišće. Spravilo se je toliko ljudi, duhovnikov, učiteljev i činovnikov, da je bila velika dvorana nabito puna. (...) Pravila HKD-a je u ime madjarske vlade 5. augusta 1921. potvrdio državni upravitelj za zapadnu Madjarsku grof Zsigray. Još prije ove potvrde je dala madjarska vlada bez svake molbe Nimcem i Hrvatom dozvolu, da se u naši osnovni škola podučava po nimšku odnosno po hrvatsku. Nimci su si bili ončas i to shodili, da bude u našoj krajini upraviteljski jezik nimški. Ugri su naime bili u ti dani pripravni da dadu narodnim manjinam sva prava, samo da se ne otkinu od Madjarske. Kad je u ‘Naši Novina’ izašla vist o utemeljenju HKD-a, dohadjala su Meršiću st. od svih stran oduševljena pisma od naših po varoši raštrkanih Hrvatov, ki su izražavali svoje veliko veselje, da se konačno i u naši Hrvati zbudja narodna svijest. (...) Čas, u kom se je utemeljilo naše HKD, nij bio u ondašnjoj Madjarskoj zgodan za društveno poslovanje. U tom burnom vrimenu nastojalo je sve jasnije, da će biti Gradišće priključeno k Austriji. To se je za par misec i spunilo. Nove prilike, novi zakoni, nova država, sve to doneslo je sobom, da je naše prvo kulturno društvo prije nego je moglo početi ča poslovati po narodjenju odmah i preminulo.«

Mate Ujević

Što se je dalje događalo na kulturnome i društvenome planu kod Gradišćanaca, sada u Austriji, Meršić st. će i to pedantno opisati:

»Po priključenju Gradišća k Austriji morale su prilike za naše kulturno poslovanje prije dozrejati. Najprije su se morale neke druge potriboće urediti. (...) S brojem od 25. marca 1922. prestale su ‘Naše Novine’ s izlazenjem, ar nij bilo moguće da ishadjaju za nas Hrvate u Austriji novine u tudjoj državi. Urednik novin je naime stanovao u Djuri, onde je bila i štampa(rija), ka si je u oni teški gospodarstveni časi teško mogla priskrbiti papira. S 3. junom 1922. ljeta su naime jur izašle za nas u Beču ‘Kršćanske Hrvatske Novine’, ali i ove su zbog nepovoljnih gospodarstvenih prilik s četvrtim brojem prestale. Od 23. decembra počele su pak redovito ishadjati ‘Hrvatske Novine’, ke su se najprije za to borile, da se u pobojnom času svladaju one gospodarstvene teškoće, s kimi su se onda morale boriti i sve druge evropske države. Zato su ‘Hrvatske Novine’ najprije upućivale svoje štitelje, kako da se utemelju i peljaju mlikarna i potrošna društva, Raiffeisen-blagajne, pjevačka, junačka i divojačka društva, ka su se bila od 1922. do 1930. ljeta skoro u svi naši seli osnovala i lipo razvijala. sada je opet počela zrejati dob i za utemeljenje novoga HKD-a. (...) I zaista. Pripravljajuće djelo za novoutemeljenje HKD-a počelo se je 1928. ljeta u julu na sastanku hrvatskih rodoljubov u Šuševu, kade se je odibrao Pripravni odbor HKD-a. Za predsjednika ovoga odbora je odibran Anton Grubić, desetnik (dekan, A.J.) na Filežu, a za bilježnika Ivan Dobrović, školnik u Mjenovu. (...)

Naš hrvatski narod u Gradišću počeo se je s velikim oduševljenjem zaanimati za HKD. (...) Akoprem da je Pripravni odbor samo malo preminio pravila HKD-a, ka je bi sastavio Martin Meršić st., on nije bio s njimi zadovoljan, ar da su je pri toliki tanačenji ‘uglobali do osti’, kad su izostavili najvažniji paragraf, naime tajnika, koga on ovako opišuje: ‘Tajnik bi morao biti glavna osoba Kulturnoga društva. On je moji pravila srce i motor društva, ki goni krv u sve kotrige društva. Ov paragraf bi se morao opet zacipiti u pravila’. Već 12. januara 1929. su Antun Grubić i Ivan Dobrović u oduševljenom proglasu pozvali cijeli naš hrvatski narod u Gradišću, neka se u svi hrv. seli od stana do stana popisivaju ljudi za člane HKD-a, da se odmah pobira članarina i to jedan šiling na ljeto (...). Na proglas Pripravnoga odbora su odmah počeli oduševljeni muži i mladina od stana do stana popisivati člane za HKD i pobirati dare za hrvatsku štampu. Hrvatske Novine su od tajedna do tajedna donašale visti, koliko su pojedini, društva ili sela darovala na hrvatsku štampu. Neki su pri tom branju s oduševljenjem govorili: ‘Na ov cilj ćemo i poslidnje dati’. Još i iz Amerike su slali naši Hrvati pineze na hrvatsku štampu i pisali, kak jako se veselu HKD-u. Vjera u Boga, narod i svoju vlašću moć počela je nositi svoj sâd.«

Kao što se iz navedena Meršićeva opisa razabire, priprave za osnivanje HKD-a u Gradišću bile su vrlo transparentne i pune entuzijazma, potkrijepljene sviješću zajedničkoga cilja. Stoga će Meršić zapisati: »Po vrlo agilnom i prik ljetodan trajajućem djelovanju je Pripravni odbor sazvao na 8. august 1929. sve Hrvate i Hrvatice iz cijeloga Gradišća, ki su se jur bili javili za kotrige HKD-a, na prvo općinsko spravišće u Vulkaproderštof u gostionicu kod Željezničke stanice. Rodilo se je dakle naše kulturno društvo 8. augusta u Vulkaproderštofu; ime mu je Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću (Kroatischer Kulturverein im Burgenland)«.

Rudolf Herceg

Vrlo angažirana djelatnost HKD-a, pod vodstvom Ivana Dobrovića, imala je vidljivih plodova pa se je takva angažiranost, s pravom, mogla nazvati i pokret gradišćanskih Hrvata. Redale su se skupštine/spravišća HKD-a, posebice je indikativno spravišće od 25. kolovoza 1931. u malom Borištofu, na kojemu je tadašnji predsjednik Ivan Dobrović na neki način uputio riječi opomene javnosti, da se on »ne da prevariti onim, ki ga lukavošću nagovaraju, da zataji svoj materinski jezik, da odstrani hrvatski jezik iz naših škol, i ki se trsu da na hrvatske škole namjestu samo nimške učitelje. U jednoj krajini Gradišća je u naši škola svaki treti učitelj Nimac, a naši mladi učitelji i učiteljice ne moru dostati mjesta. Kriva je misao, da bi mogao biti nimški učitelj u hrvatskom selu već vridan nego Hrvat, ar hrvatski učitelj ki je svršio nimške škole, istotako vlada nimškim jezikom kot rodjeni Nimac, a sposoban je, da hrvatskomu ditetu svaki nauk laglje i razumljivije rastumači. Posljedica samo nimškoga podučavanja je ta, kako smo u neki mjesti već ustanovili, da hrvatsko dite, kad istupi iz škole, ne zna pisati ocu i majki iz tudjine hrvatskoga pisma«.

Dakle, kao što se iz riječi Ivana Dobrovića razabire, HKD je moralo brinuti da se materinski hrvatski jezik njeguje i podučava na njemu u osnovnoj školi.

Od studenoga 1931. predsjedanje u HKD-u preuzeo je Ignac Horvat, jer je Ivan Dobrović zbog bolesti odustao od svoje funkcije predsjednika. Od tada dolazi novo razdoblje djelatnosti HKD-a, moglo bi se reći Horvatovo razdoblje HKD-a, jer je zapravo on uvažio onu primjedbu Miloradićevu u vezi s prvim Pravilima HKD-a (1921.) koja se je odnosila na kulturne veza s matičnom zemljom porijekla njihovih predaka. On je tada, preuzimajući ulogu predsjednika HKD-a, odmah istaknuo koji su ciljevi i zadaće Društva:

»Na prvomu mjestu stoji trsenje za očuvanje i razvitak našega hrvatskoga jezika. Uza to si moramo braniti i čuvati i naše druge narodne posebnosti, kot su navade i narodna nošnja. Društvo djela i na tom, da oštri razum našemu ljudstvu i mu proširi vidokrug, da bi laglje obladalo teškoće u borbi za svakidanji kruh. Osobito pazi na to, da narod očuva svoje dobro, nepokvareno srce, ar najsigurniji opstanak naroda se gradi na moralnom temelju. Dalje upozorava (Horvat) na potriboću utemeljenja seoskih organizacijov društva, na dobar odgoj hrvatske inteligencije, ka će imati jednoč zadaću da pelja naš narod u bolju budućnost. (...) Predsjednik (Horvat) najavi, da će odbor već početi potribne priprave za svećevanje 400-ljetnoga jubileja doseljenja Gradišćanskih Hrvatov u njihovu sadašnju domovinu. (...)

Glasi o poslovanju HKD-a stigli su i u našu staru domovinu, kade su se mnogi divili tomu, da se je naša mala od velikoga stabla Hrvatske u turski vihori otkinuta i u tudjinu presadjena grana kroz 400 ljet održala živa i zdrava. Čudili su se, da smo obdržali svoj jezik i hrvatsku svijest, i to bez toga da bi nas bila stara domovina podupirala. Sada se naša stara domovina trsi spuniti tu dužnost, ku je kroz stoljeća zanemarivala ili joj u prošlosti to uopće nije bilo moguće zbog različnih uzrokov ispuniti. Da nam moralno i materijalno pomore u borbi za obdržanje naše narodnosti, osnovalo se je u Zagrebu Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata.«

II.

Budući da u dosadašnjim nekim napisima o Društvu prijatelja gradišćanskih Hrvata ima netočnih podataka i oko godine njegova osnutka, tom pitanju treba posvetiti posebnu pozornost. Naime, godine 2012. navršava se i 80 godina od osnutka ovog Društva u Zagrebu, dakle u godini u kojoj Matica hrvatska obilježava 170. obljetnicu svoga postojanja, a upravo je ona bila nukleus za osnivanje spomenutoga Društva.

Milovan Gavazzi

No prije svega, moglo bi se postaviti pitanje je li Ignac Horvat inicijator osnivanja Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu? Prema nekim podacima mogli bismo odgovoriti potvrdno. Naime, Ignac Horvat je u Zagrebu 1930. boravio (14.-17. kolovoza) na Euharsitijskom kongresu, pa je kao predsjednik HKD-a došao u vezu s mnogim zagrebačkim intelektualcima, a u HKD-u Sv. Jeronima s Josipom Andrićem (1894.-1967.) koji ga je bio još prije zamolio da napiše seriju pučkih pripovijesti »Gradišćanke«, što je Horvat i učinio a Društvo Sv. Jeronima 1930. i objavilo. Bio je to opravdani razlog da se napiše: »Ljeta 1930. Ignac Horvat je otvorio vrata prema Zagrebu, dao je u glavnom varošu Hrvatske štamapati svoju knjigu Gradišćanke, slao učenike u gimnaziju u Zagreb (..).« No, Horvat je i sam to potvrdio, kad je zapisao: »(...) pohodili su neki od nas i lično ‘staru domovinu’ i nje glavno mjesto Zagreb (1930). Ovde su se upoznali s mnogimi ljudi hrvatskoga književnoga i znanstvenoga života i sklopili s njimi prijateljstva, ka su se u slijedeći ljeti pokazala vrlo plodonosna po naš kulturni razvitak. Potaknuti našimi predavanji kod Matice Hrvatske i našom molbom za književno potpomaganje, počeli su sada dolaziti u Gradišće hrvatski jezikoslovci, povjesničari, narodoznanci i drugi učenjaki, i proučavali, svaki u svojoj struki, naše prilike u Gradišću. I nije dugo trajalo, da su napisali o nji i objavili vridne članke i rasprave (...). No najtemeljitija i najopsežnija na ovom području bila je knjižica Mate Ujevića Gradišćanski Hrvat’ (1933). (...) A da projde glas o nami i u šire sloje hrvatskoga naroda, zato se je skrbilo vrijeda utemeljeno Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata«.

Mate Ujević će o tome (1936.) još eksplicitnije zapisati:

»Pravi interes za gradišćanske Hrvate počinje kod nas tek poslije rata (I. svjetskoga). Po hrvatskim novinama počinju i naši dnevnici i ostali listovi sistematskije pratiti život gradišćanskih Hrvata, u čemu osobito prednjače Obzor, Narodna politika i Hrvatska Straža. Taj je interes bio već pred desetak godina tako razvijen, da je jedan zagrebački poučni omladinski list (Mladost, list za katoličku omladinu, a ne Mladost, što je izdaju profesori iz društva jugoslavenskih profesora) izdao poseban broj posvećen životu i knjizi gradišćanskih Hrvata. Većinu članaka u tome broju napisao je g. Ignac Horvat, koji se neumorno dopisuje sa svojim zagrebačkim prijateljima, dolazi u Zagreb i na taj način budi interes za svoje sunarodnjake. A tim sunarodnjacima u Gradišću, Ignac Horvat želi poručiti zapisujući u tekstu Naše kulturne zadaće i ovo: »(...) moramo mi Gradišćanski Hrvati stupiti u uže kulturne veze, u kuluturni kolektiv s narodom u staroj domovini i od njega uzimati ono, ča smo mi već izgubili (...) ali uz to hoćemo očuvati kot Gradišćanski Hrvati, našu kulturnu individualnost«. Iz tih se rečenica razabire da Horvat želi nastaviti s onim što je, zapravo, već Mate Meršić Miloradić napomenuo, čitavši prva Pravila HKD-a.

Već godine 1930. govori se medju zagrebačkim profesorima, na jednoj sjednici u Matici Hrvatskoj, o potrebi osnutka posebnoga društva, koje bi proučavalo gradišćanske Hrvate, širilo za njih interes i moralno ih pomagalo u njihovu radu oko održanja narodne svijesti i stvaranja narodne kulture. (...) No najviše je aktivnosti za stvaranje ‘gradišćanske psihoze’ razvio g. R.(udolf) Herceg, koji je uložio mnogo truda i potrošio mnogo vremena, da kod predstavnika svih hrvatskih strujanja i krugova probudi interes za osnutak posebnoga društva, koje će u prvom redu raditi oko toga, da se na dostojan način proslavi 400-godišnjica seobe gradišćanskih Hrvata. I naši stručnjaci, gg. prof. dr. Ivšić, Gavazzi, Fancev i dr. Pavičić istražuju dijalekte, etnografiju, književnost i seobe gradišćanskih Hrvata. Matica Hrvatska raspisuje natječaj za kompozicije u duhu gradišćanskoga melosa; (...) sve je to pobudilo interes, i tako je, kad je održana konstituirajuća skupština Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata 11. rujna 1932., tlo bilo spremljeno. Po svim hrvatskim krajevima javlja se upravo silan interes za ovu našu braću, koja su kroz četiri stotine godina sačuvala svoj jezik i svoje ime pokazavši na tako vidan način silnu otpornu snagu Hrvata. Po prvi put, okupili su se u jedno društvo pripadnici svih bivših hrvatskih stranaka u zajedničkoj želji, da manifestiraju svoju solidarnost za kulturnu individualnost i narodnu svijest gradišćanskih Hrvata. One, koje je politika razdvajala, kultura je spajala, što će, bez sumnje, imati i u budućnosti lijepih plodova u našem javnom životu.«

III.

Pripreme, osnivanje i djelovanje Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu

Inicijativa za osnivanje spomenutoga Društva očito je potekla iz razgovora Ignaca Horvata s pojedinim prijateljima koje je upoznao prigodom boravka u Zagrebu (1930.). Naime, Horvat je već tada rekao: »Potaknuti našimi predavanji kod Matice Hrvatske i našom molbom za književno potpomaganje (...)« – znači da je on taj koji je u Matici hrvatskoj (1930.) održao predavanje, jer govori u množini za sebe, a te je godine upravo posjetio Zagreb. Potom i Mate Ujević, osvrćući se na hrvatske veze s gradišćanskim Hrvatima, također navodi: »Već godine 1930. govori se medju zagrebačkim profesorima, na jednoj sjednici u Matici Hrvatskoj, o potrebi osnutka posebnoga društva, koje bi proučavalo gradišćanske Hrvate, širilo za njih interes i moralno ih pomagalo u njihovu radu oko održanja narodne svijesti i stvaranja narodne kulture«.

Iako o svakoj održanoj sjednici u Matici hrvatskoj, od njezina osnutka i dalje, postoje zapisnici dostupni svakome koga zanima Matičina povijest i djelatnost, među tim zapisnicima nema podataka o sjednici iz 1930. godine na kojoj bi se govorilo o osnivanju Društva. Međutim, dostupan je Zapisnik I. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske, održane 2. ožujka 1932. Sjednici je predsjedao dr. Stjepan Ivšić, a zapisnik pisao dr. Franjo Jelašić. U tome je Zapisniku zabilježeno sljedeće:

»Prije dnevnoga reda podpredsjednik g. dr. Stjepan Ivšić predstavlja i pozdravlja članove Prosvjetnog odbora kao pododbora Matice Hrvatske, koji po svom pročelniku Andriji Kovačiću i drugim članovima iznosi misao o načinu proslave 400. godišnjice gradišćanskih Hrvata. Iza podulje rasprave, u kojoj sudjeluju gotovo svi prisutni odbornici, zaključeno je, da će Matica Hrvatska kod te proslave prisustvovati možda na taj način, da priredi tom zgodom izložbu knjiga. Prije svega trebat će da se inicijatori te proslave stave u izravnu vezu sa samim gradišćanskim Hrvatima i da pozovu u Zagreb njihova delegata, koji će u zajedničkom dogovoru moći iznijeti konkretne prijedloge o načinu održanja gornje proslave. U raspravi o tom predmetu iznesena je i misao o osnutku društva prijatelja gradišćanskih Hrvata, a g. dr. Milovan Gavazzi misli, da bi se o samoj proslavi izdao jedan zbornik.«

Tekst tog Zapisnika, dakle, demantira godinu 1930. u kojoj se je, navodno, na jednoj sjednici u Matici hrvatskoj govorilo o osnutku posebnoga društva vezanog uz gradišćanske Hrvate. Možda se je o tome govorilo – neformalno. No sada se ipak zna da je misao o osnutku Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata iznesena tek 2. ožujka 1932. i zapisnički zabilježena na sjednici u Matici hrvatskoj, pa se taj datum može uzeti za embrio toga Društva.

Osnivačka skupština Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata

Pod tim su naslovom čitatelji Obzora, 10. rujna 1932., mogli pročitati sljedeće: »Veliki interes za Hrvate u Burgenlandu koji se u posljednje vrijeme vidljivo pokazao, dobit će sutra svoju konačnu realizaciju. Sutra je u 9 sati prije podne sazvana osnivačka skupština Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata, na kojoj će biti izabran odbor i udarne smjernice radu društva s osobitim obzirom na proslavu 400 godišnjice seobe gradišćanskih Hrvata. Zadaća je društva moralno i materijalno pomaganje Hrvata u Gradišću, da očuvaju i razviju svoju kulturnu individualnost, naročito u umjetničkom i znanstvenom pogledu, te da uspostave kulturne veze s ostalim svojimi konacionalima. U društvo ima pravo pristupiti kao član svaki Hrvat ili Hrvatica, koji se solidariziraju s kulturnom individualnošću gradišćanskih Hrvata, a kao podupiratelj svaki čovjek, koji očuvanje te individualnosti odobrava. Poziv za skupštinu, koja se održava u vijećnici komore za trgovinu, obrt i industriju, potpisali su Rudolf Matz, dr. Velimir Deželić ml. i dr. Ivan Esih«.

Dakle, sada se točno zna kada je službeno utemeljeno Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu: bilo je to 11. rujna 1932. godine. Od ideje, artikulirane na spomenutoj sjednici u Matici hrvatskoj 2. ožujka 1932. do realizacije, prošlo je samo šest mjeseci. To pak govori koliko su predlagatelji i utemeljitelji Društva intenzivno radili na pripremama.

To je Društvo imalo podršku i od najviše institucije u Zagrebu (JAZU), koja je bila spremna objaviti arhivsku građu što se odnosi na seobu gradišćanskih Hrvata i njihov život u novoj domovini. I Matica hrvatska, kao pokrovitelj Društva, bila je voljna objaviti djela koja će biti napisana nakon istraživanja povijesti vezane uz seobu Hrvata u zapadnu Ugarsku. Na tome polju su svoju spremnost pokazali: Stjepan Ivšić (1884.-1962.), Milovan Gavazzi (1895.-1992.), Stjepan Pavičić i Franjo Fancev (1882.-1943.). Osim toga, Matica hrvatska i Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata imali su u planu osnutak etnografskoga muzeja u Gradišću u koji bi se smjestilo sve ono iz stare domovine gradišćanskih Hrvata kako bi se kod njih probudio smisao za očuvanje i razvijanje samostalne njihove kulture.

Budući da su za svako kulturno društvo važna njegova Pravila u kojima se, uz ostalo, nalaze ciljevi i zadaće djelovanja dotičnoga društva, tako su za nas Pravila Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu dragocjeni izvor za poznavanje djelatnosti koja se je, kao što ćemo vidjeti, pokazala uspješnom, premda kratkoga trajanja, svega sedam mjeseci.

Pravila Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata (1932.)

Sadržavaju ukupno 20 paragrafa (točaka); na prvoj stranici desno gore taksena marka od 2 dinara, lijevo gore rukom upisani broj T. br. 1349. Potom slijedi tekst (pet stranica) Pravila Društva prijatelja Gradišćanskih Hrvata. Predočit ću samo neke od točaka (paragrafa) tih Pravila.

U prvoj točki piše: Društvu je ime »Društvo prijatelja Gradišćanskih Hrvata«, sjedište mu je u Zagrebu, a područje djelovanja kraljevina Jugoslavija. Toč. 2: Zadaća (svrha) društva je: moralno i materijalno pomagati Gradišćanskim Hrvatima, da očuvaju i razviju svoju kulturnu individualnost, naročito u umjetničkom i znanstvenom pogledu, te da uspostave kulturne veze s ostalimi svojimi konacionalima, sobito prigodom proslave, koju će održati na četiristotu godišnjicu svoje seobe. Toč. 3: Novčana sredstva društvo će pribavljati: 1) članarinom, 2) darovima i zapisima, 3) prihodom od društvenih znakova, edicija i različitih priredaba kod svojih organizacija, 4) kamatama od uložene glavnice. Potom slijede točke o ustroju uprave Društva: Društvom upravlja glavna skupština, upravni odbor, predsjedništvo i nadzorni odbor; slijedi opis dužnosti svakoga tijela uprave. Toč. 8: U društvo ima pravo pristupiti kao pravi član svaki Hrvat, Hrvatica koji se solidarizira s kulturnom individualnošću Gradišćanskih Hrvata, a kao podupiratelj svaki čovjek, koji očuvanje te individualnosti odobrava. Slijedi o članarini, načinu pristupa i prijemu članova kao i prestanku članstva. Potom slijede Prava i dužnosti članova... Toč. 13: Društveni znak i pečat: Društveni znak sadrži inicijale: DPGH i smije ga nositi svaki pravi član. Društveni pečat nosi naslov: »Društvo prijatelja Gradišćanskih Hrvata u Zagrebu«. Uz pečat mora biti potpis predsjednika ili potpredsjednika, te tajnika ili blagajnika, a prema zaključku upravnog odbora smije potpisivati i poslovođa umjesto jednog člana predsjedništva.

Rudolf Matz

U toč. 14. opisuje su osnivanje filijala /ogranaka Društva, ili kako Pravila kažu: Radni odbori i povjerenici; kada pojedina općina ima deset pravih članova društva, može na temelju ovih pravila i dozvolom predsjedništva organizirati radni odbor, a povjerenike može imenovati predsjedništvo u svakom mjestu, gdje još nema radnog odbora. Toč. 15: Radni odbor funkcionira analogno društvenoj matici u Zagrebu: 1) Radni odbor biraju pravi članovi pojedine općine između sebe, predsjednika, podpredsjednika, tajnika, blagajnika, i tri odbornika, te nadzorni odbor od tri člana. Zajedno s upravnim i nadzornim odborom biraju se i dva delegata za matičnu glavnu skupštinu u Zagrebu. Slijedi opis načina rada i financiranja Radnog odbora (ogranka).

Toč. 19. odnosi se na Časni sud: Časni sud rješava sve sporove nastale iz društvenih odnosa. Svaka od protivničkih stranaka bira u časni sud dva predstavnika, a oni si biraju pročelnika; ako je jedna od stranaka koji odbor, članom časnog suda ne može biti niti jedan član tog odbora. Ako se članovi časnog suda ne mogu sporazumiti u izboru pročelnika, imenuje ga upravni odbor, a ako je upravni odbor stranka, o izboru pročelnika odlučuje ždrijeb. Toč. 20. regulira namjenu imovine za slučaj prestanka rada Društva: »Kod dobrovoljne likvidacije raspolagat će se sa imovinom, kako to zaključi skupština. Kod likvidacije, koju odredi državna vlast, te ako skupština ne stvori odluke o raspodjeli imovine, sva imovina društvene matice i radnih odbora mora se predati Hrvatskom kulturnom društvu u Gradišću, ili, ako bi i ono likvidiralo, Matici Hrvatskoj u Zagrebu pod uvjetom, da je upotrijebi prema svrsi ovoga društva«.

Pravila su potpisali: Rudolf Matz, dr. Ivan Esih, dr. Velimir Deželić, sin.

Prvi plodovi Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu

Nakon utemeljenja Društva, članovi su prionuli odmah na posao. O jednoj akciji Društva bilježi i Zapisnik XIII. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske održane 22. studenoga 1932. godine. Naime, u točki 16. te sjednice piše: »Gospodin dr. Milovan Gavazzi moli u ime Društva Gradišćanskih Hrvata, da se putem tog društva pokloni izvjestan broj knjiga knjižnici Gradišćanskih Hrvata, koji borave u Beču. Prihvaća se i povjerava upravi«.

Kao da se je time htjelo udovoljiti želji Ignaca Horvata koji je, boraveći u Zagrebu (u proljeće 1932.), u svome razgovoru objavljenome u Obzoru, uz ostalo, odgovorio na pitanje: Kako bi se naše veze s Vama mogle pojačati?: »Mi gradišćanski Hrvati tražimo od svoje braće u staroj domovini samo što više knjiga, časopisa za djake i za puk, pjesama, igrokaza i sl. Osim toga treba da naši djaci dodju u Zagreb i nauče hrvatski književni jezik i upoznaju znamenito kulturno središte, kakovo je na radost sviju nas, naš bijeli Zagreb; tako će se naše veze razviti i usavršiti«.

Od najvećih kulturnih događaja u Zagrebu, u organizaciji Društva GH, zbio se je 4. prosinca 1932. godine. Bila je to matineja, »koja ide u red najuspjeliji matineja, što su održane posljednih godina u Zagrebu« – zapisuje Mate Ujević. Predsjednik Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata bio je Rudolf Herceg (1871.-1949.). On je u časopisu: Sklad. Smotra za promociju glazbene umjetnosti (I., br 5/1932.), pod naslovom: Sklad i gradišćanski Hrvati, napisao vrlo zanimljiv tekst iz kojega se razabire teoretska i praktična platforma zbog koje je zagrebačko Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata utemeljeno. Budući da je Herceg bio jedan od aktivnih članova Hrvatske seljačke stranke, u njegovu se članku razabire afirmacija hrvatskoga i gradišćanskoga seljaštva.

Hercegov članak započinje ovako: »Prošlo je već preko godinu dana od kad su se u prostorijama zadruge Sklad prvi put sastali ugledni kulturni radnici i prosvjetni organizatori u svrhu da smišljeno i po planu pomognu gradišćanskim Hrvatima očuvati hrvatsku kulturnu individualnost. Plod njihovog nastojanja jest: Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata. I po pravilima i prema izjavama Društvenih predstavnika treba tokom godine 1933. u Gradišću (Burgenlandu), u Zagrebu, a i po svim mjestima, gdje se osjeća kulturna solidarnost s gradišćanskim Hrvatima, prirediti smotre i izložbe autohtone hrvatske narodne kulture – dakle i one, koja se je očuvala u Gradišću, kao i ove, koja se je razvila u krajevima, odakle su se gradišćanski Hrvati prije 400 godina preselili na austro-madžarsku granicu«.

Herceg je u svome članku obrazložio što je autohtona ili samonikla narodna kultura, jer je ona upravo onaj temelj postojanja jednoga naroda. Zato veli: »To su sva ona kulturna dobra, što ih je kroz tisućljeća stvarao i još ih sveudilj stvara narod kao duhovna cjelina svojom kolektivnom dušom – vjeran tradiciji i prirodnom instinktu. Najčišća emanacija autohtone narodne kulture jest: narodna nošnja, popijevke, igre, običaji, t.j. sve ono, čime se u temeljima razlikuje jedan narod od drugoga.« Potom nastavlja: »(...) ovo je važno, jer se objektivno pravo na opstanak (raison d’être) jednoga naroda i mjeri po tom, koliko specifičnih vrednota unosi u ljudsku zajednicu. Imaju li dakle, gradišćanski Hrvati i objektivno pravo na opstanak?« – pita Herceg i veli: »U prošlosti su imali«. Odgovor će pokušati dati i kroz observaciju na glazbeni dio, naime, on nastavlja: »Treba samo usporediti gradišćansku popijevku ‘Oj Jelena, Jelena’ s glavnim motivom za ‘Londonsku simfoniju’ od Haydena, pa da se ocijeni njihov utjecaj. Slično je s Beethovenovom ‘Šestom simfonijom’, u kojoj je kao motiv obrađena melodija ‘Kiša pada, trava raste’. A ta se popijevka jednako pjeva nedaleko Beča (gdje ju je slušao Beethoven) kao i u našim krajevima. Sad nastaje drugo pitanje: Ima li i danas kod gradišćanskih Hrvata takvih elemenata, koji određuju njihovu kulturnu individualnost? A onda treće: Je li ta kulturna individualnost gradišć. Hrvata identična s našom u staroj domovini? Na dobro organiziranoj smotri i izložbi autohtone narodne kulture to bi se moglo konstatirati, t.j. na takvoj smotri bi dobili odgovor na oba pitanja. Na primjer: Jedan gradišćanski seljački pjevački zbor odpjevao bi bez nota i bez zborovođe koju narodnu popijevku (recimo: svatovsku ili žetalačku), a odmah poslije toga odpjevao bi istu, jednaku ili sličnu popijevku koji naš zbor u narodnoj nošnji i iz onoga kraja, odakle su se gradišćanski Hrvati doselili. Tim bi bio pružen kolosalni etnološki dokaz, ili da je dotična pjesma (a takvih ima mnogo) stara preko 400 godina, ili – ako je takva popijevka novija – da gradišćanski Hrvati imaju i danas s našim starosjediocima istu kolektivnu dušu. Za sad je to sve questio facti, i to ne samo na području glazbenom, nego i obzirom na nošnju, jezik, običaje, privatni, pravni i socijalni život. Na to pitanje treba odgovoriti, i to što prije. Odgovor je za nas subjektivno to prešnji i tim lakši, jer je – pozitivan. Ali treba se primiti posla. Tu su zainteresirani ne samo etnolozi i historičari, nego i umjetnici i ekonomisti, filolozi i pravnici, – jednom riječi: svi kulturni radnici hrvatski i njihove asocijacije. Ali – ne varajmo se – ne radi se tu samo o znanstvenom radu, samo o konstatiranju činjenica, dakle o statici, t.j. odnosu gradišćanskih Hrvata prema kulturnom stanju Hrvata u staroj domovini. Važnija je dinamika, napose naša akcija, da se kulturna individualnost gradišćanskih Hrvata skladno i solidarno s našom i dalje izgrađuje tako, da se u ljudskoj zajednici osjeti i primijeti.

Iz Sklad-a je potekla inicijativa za takvu akciju; organizacija hrvatskih pjevača u Savezu pripravna je obaviti glavni posao; u tu svrhu stvoreno Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata vodi uspješnu propagandu, – sad je red na kulturnim radnicima kod nas i na Hrvatskom kulturnom društvu u Gradišću, dotično i na ostalim gradišćanskim Hrvatima. I kod jednih, i kod drugih odlučno je uvjerenje, kojim odgovaraju na pitanje: Što je za kulturnu individualnost (dotično za narodnost) važnije i kao obilježje sigurnije, da li neposredne emanacije kolektivne narodne duše, ili umjetne tvorevine profesionalnih stručnjaka. Po našem mišljenju narodno djelo uopće može nastati samo interpretiranjem narodne duše dotično formuliranjem njezinih nastojanja i formiranjem njezinih snaga. A kolektivnu dušu mogu imati samo seljaci, samo ljudi, koji živu u prirodi.

Gradišćanski Hrvati održat će se dakle tako dugo, dok se održi njihovo seljaštvo, a s njime i – tradicija. Neposredni kontakt gradišćanskih hrvatskih seljaka s našima osvježio bi im tradiciju i omogućio im kolektivni duševni život.

Radi toga: spremna smotra i izložba autohtone narodne kulture neophodno je potrebna.« – Tako je pisao predsjednik Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu Rudolf Herceg u jesen 1932. godine.

Kad je pak, doista, došlo do matineje 4. prosinca 1932. godine, onda je u dvobroju časopisa Sklad o tome događaju čitatelj mogao pročitati sljedeće:

»Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata ide sigurnim korakom naprijed. Dne 11. rujna je osnovano, a već 4. prosinca nastupa samostalno u javnosti, i to s tako ukusnim programom, da je i najbiranija publika u pretencioznoj dvorani Hrvatskoga Glazbenoga Zavoda bila skladnošću iznenađena. Svi su našli više, nego što su tražili.

Matineju je otvorio predsjednik Rudolf Herceg ovim riječima:

Milostive gospođe, ugledna gospodo i mladi prijatelji!

Ovu matineju priredismo kao ispit i početak ankete o pitanju, ima li naše društvo uopće rezona; da li se ‘isplati’ angažirati milijun Hrvata u matici zemlji, da se očuva kulturna individualnost gradišćanskih Hrvata, kojih ima neko 40-50.000? ... U konsekvenci to pitanje moglo bi glasiti i ovako: Imaju li uopće gradišćanski Hrvati objektivno pravo na opstanak?

Nisam romantičar, pa zato odgovaram kruto, kao što je krut i život sam: Objektivno pravo na opstanak ima svaki narod – bio velik sa 100 milijuna ili malen kao mi, pa i njegov ogranak, kao što su gradišćanski Hrvati – ako u ljudsku zajednicu unosi specifičnih vrednota autohtone svoje kulture, ako i duševno producira bar toliko, koliko konsumira, t.j. ako je njegova kulturna bilanca aktivna, dotično usklađena.

Koliko su tim uvjetima udovoljili gradišćanski Hrvati, vidjet ćemo iz izvedaba na ovoj matineji, makar je tu tek tisući dio onih vrednota, koje su u autohtonoj kulturi zajedničke gradišćanskim Hrvatima i nama. Tu će se nepobitno dokazati, da je njihov obol – što se tiče prošlosti i sadašnjosti – znatan. Ali kakva je budućnost? Na to odgovaram s onim, o čem sam se sam prošloga ljeta uvjerio u Gradišću.

Gradišćanski Hrvati bit će i dalje sposobni stvarati originalna kulturna dobra, ako uspostave duševni kontakt s nama i sa seljaštvom u staroj domovini te tim osvježe svoju tradiciju, t.j. ako osjete naše simpatije. Stoga otvarajući ovu matineju i pozdravljajući članove i goste konstatiram: Čim gradišćanski Hrvati osjete naše simpatije na djelu, njihova će se kolektivna duša restaurirati, oni će se – snagom, koju ulijeva ponos na vlastiti karakter – isprsiti i svemu svijetu doviknuti: Tu smo, ne damo se, u interesu kulture ostajemo!

U drugoj točki programa spomenute matineje recitirao je kazališni glumac Emil Karasek (1896. -1956.) dvije narodne pjesme: Črna zemlja neorana iz Cilidola, V jutro rano ja se stanem iz Čembe te jednu pjesmu od Mate Miloradića Molitva gradišćanskih Hrvata za koju su neki htjeli da se uglazbi kao himna gradišćanskih Hrvata. Etnolog dr. Milovan Gavazzi u svome je predavanju govorio o individualnosti gradišćanskih Hrvata, prikazavši podatke o doseljenju, o njihovim selima (oko 90), o njihovu tadašnjemu broju (preko 60.000). Individualnost njihovu prikazao je u njihovu jeziku kroz dijalektalne razlike (čakavci, štokavci, ikavski i ijekavski elementi) spominjući kako govor Gradišćanaca može se naći, po stilu i jeziku, u kancelariji Zrinskih i Frankopana. To znači da im je jezik sličan jeziku Zrinsko-Frankopanske kancelarije. Prikazao je dalje veliko značenje njihove narodne nošnje, relativno vrlo obilne, pa pučke muzičke tvorbe nekih običaja, u kojima se jasno odražavaju prastare tradicije iz stare domovine. A i nošnja nije posve propala. Gavazzi je naglasio još jednu crtu živo izrazitu kao rezultat individualnosti gradišćanskih Hrvata t.j. njihovu asimilativnu snagu upravo onakvu, kakovu Hrvati pokazuju i u domovini. Ima sela (na pr. Mali i Veliki Borištof), koja su prije njihova dolaska bila madjarska odnosno njemačka, a iza nekog vremena se konstatira, da su posve hrvatska. I medju prezimenima gradišćanskih Hrvata ima ih njemačkih i madjarskih, koja s punom vjerojatnošću pokazuju da su gradišćanski Hrvati mogli asimilirati čak tamošnje Nijemce i Madjare (Rolf, Lebzeit, Karall, Morhold, itd.). Danas, zaključio je dr. Gavazzi, preživljuju, kako reče njihov vodja Ignac Horvat, kao neki preporod, a u tom mole ruku pomoćnicu i iz matice zemlje«.

Što se glazbene točke programa matineje tiče, on je također bio bogat sadržajem. Esih u Obzoru navodi: »Studio Glazbenog Društva Intelektualaca pod rutiniranim vodstvom dra Marijana Dujmovića otpjevao je tri Duganove harmonizacije za mješoviti zbor: Daleki su puti..., Gvišno nose ... i Nisam mislio..., koje su se osobito svidjele. Idealizam i umjetnički zanos naše mlade pjevačke generacije izazvao je pravo udivljenje. Muški zbor Hrvatskog obrtničkog i radničkog pjevačkog društva ‘Sloboda’ pod umjetničkim vodstvom prof. Krste Odaka i ovim je svojim nastupom dokazao visoki svoj umjetnički niveau. ‘Sloboda’ je burno pozdravljena i vidjelo se, da uživa nepodijeljene simpatije. Otpjevala je harmonozacije gradišćanskih pjesma: Cvala jesi ... od Z. Špoljara, Na brižiću ... i Oj Jelena, Jelena od Vukovića«. Govorio je još i Rudolf Matz o glazbenim motivima koje su Haydn i Beethoven našli u narodnim pjesmama gradišćanskih Hrvata.

Ovom uspjelom priredbom Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu postiglo je pun pogodak, takvih priredaba trebalo bi više i u Zagrebu i u provinciji, mnogi su si priželjkivali reprizu, barem oni koji nisu mogli ući u dvoranu Glazbenoga zavoda, a htjeli su, navodi se u Obzoru.

Suradnja Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata s Gradišćancima je nastavljena, vidi se to iz napisa u Obzoru (11. travnja 1933.). U njemu ćemo, pod naslovom: Nastup gradišćanskih pjevača i kazališnih dobrovoljaca, moći pročitati sljedeće:

»Hrvatsko pjevačko (jačkarno) društvo u Trajštofu (Burgenland), koje je već prije desetak dana najavilo svoj dolazak na gradišćansku proslavu u Zagreb dana 11. lipnja, javlja sada, da će nastupiti i prije podne na smotri Hrvatskoga pjevačkog saveza i popodne na reviji narodne nošnje, običaja i igara. Popodne će ovo društvo ispuniti glavni dio programa, i to time, što će u Zagrebačkom Zboru prikazati hrvatski pir u Poljani (tj. u srednjem Gradišću oko Eisenstadta ili Željeznog) točno onako, kako oni piruju u tom nimškom oceanu već 400 godina. Uz to će pjevati čitav niz narodnih popijevaka bez nota i bez zborovodje, kako su prije četiri godine pjevala i ovdašnja neka seljačka pjevačka društva iz župe Matija Gubec. (?) Za taj nastup vlada silan interes ne samo u Zagrebu, nego i u pokrajini, naročito tamo gdje je još sačuvana autohtona hrvatska kultura. Radi toga će biti ovih dana odredjen posebni stručni odbor, koji će prosuditi, je li pojedina najavljena točka programa toliko autohtona i specifična naša, da organički spada u izvedbu gradišćanskih Hrvata.«

U vezi sa Skladom i Maticom hrvatskom, valja još spomenuti da je u Zapisniku sa sjednice MH od 13. svibnja 1932., pod točkom 7. zabilježeno sljedeće: »G. Rudolf Herceg kao gost predlaže na osnovi dopisa Hrvatskoga pjevačkog saveza u Zagrebu s opsežnim obrazloženjem, da Matica Hrvatska sporazumno sa Zadrugom ‘Sklad’ raspiše natječaj za seriju kompozicija, koje bi se izvodile na proslavi 400-godišnjice seobe gradišćanskih Hrvata. Iza odulje rasprave, u kojoj sudjeluju svi prisutni odbornici (Kvaternik P., Ivan Tomašić, Ivo Reiter, dr. M. Tentor, dr. R. Horvat, dr. V. Vrkljan, Ivo Pupić i kao gost Rudolf Herceg), zaključeno je, da se taj prijedlog otputi zajedničkom odboru Matice Hrvatske«. Zapisnik III. sjednice gospodarskog odbora Matice hrvatske održane 13. svibnja 1932. (predsjedao je Filip Lukas), pod točkom 5. bilježi: »Podpredsjednik gospdarskoga odbora g. dr. David Karlović izvješćuje o molbi Saveza hrv. pjevačkih društava u Zagrebu, da Matica Hrvatska sporazumno sa zadrugom ‘Sklad’ raspiše natječaj za seriju kompozicija, koje bi se izvodile na proslavi 400-godišnjice seobe Gradišćanskih Hrvata, i inače služile velikoj potrebi pojedinih hrvatskih pjevačkih društava, začlanjenih u Savezu. Iz provedene rasprave, zaključeno je da Matica u tu svrhu dade Din. 10.000. – ali da traži svog delegata u juryi (žiri)«.

Natječaj je svakako bio raspisan; vidi se to po reakciji koja je spomenuta, u Zapisniku VIII. sjednice zajedničkoga odbora Matice hrvatske, održane 21. srpnja 1932., pod točkom 10.: »Čita se prigovor jugoslavenskih muzičkih autora, koji prigovaraju Matičinu natječaju za najbolje kompozicije. Priloženi prijedlog odgovora, kako ga je sastavio g. Rudolf Herceg, prestilizirat će se i onda odgovoriti«.

Da je Društvo i dalje u 1932. godini bilo aktivno diljem Hrvatske, naveo je Ignac Horvat (1969.): »Da nam moralno i materijalno pomore u borbi za obdržanje naše narodnosti, osnovalo se je u Zagrebu Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata. I Društvo katolički kasino u Zagrebu je posvetilo cijeli program svoje na 14. okt. 1932. održane sjednice nam Gradišćanskim Hrvatom. Pri toj svečanoj sjednici održanoj prilikom 400. obljetnice našega doseljenja, pjevao je pjevački zbor naše gradišćanske narodne jačke, a profesor Mate Ujević je držao predavanje o temi: Kako su se održali i kako živu Gradišćanski Hrvati već 400 ljet daleko od svoje domovine? – 9. nov. 1932. je u Dubrovniku u prepunoj dvorani društva Bošković održao dr. Zvonimir Bjelovučić vrlo poučno i detaljno predavanje o naseobini Hrvata u Gradišću«.

Posljednja akcija Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu bila je ona o kojoj je, također, Obzor (13. svibnja 1933., str. 3) informirao javnost, pod naslovom: »Prvi darovi za gradišćanski muzej – izloženi«. Prisjetimo se: Matica hrvatska i Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata imali su u planu osnutak etnografskoga muzeja u Gradišću u koji bi se smjestilo sve ono vrijedno iz stare domovine gradišćanskih Hrvata kako bi se kod njih probudio smisao za očuvanje i razvijanje samostalne njihove kulture. Stoga je, s pravom, spomenuta vijest u Obzoru samo potvrda takve moguće realizacije. Tekst, naime, glasi:

»Društvu prijatelja gradišćanskih Hrvata dolazi mnogo pitanja od društava i pojedinaca iz Zagreba i iz provincije, što da dadu i kako da opreme svoje darove za Hrvatski etnografski muzej u Gradišću. Tim povodom stupili su priredjivači u dogovor sa zagrebačkom Ženskom Udrugom i postigli, da je Ženska Udruga svoje darove odabrane sporazumno sa etnologom dr. Gavazzijem – izložila svakomu na uvid. Nekoji od tih predmeta imaju veliku muzealnu vrijednost, a ostaju dobrotom vlasnika trgovine Ida do 25. o. mj. izloženi u bivšem Engleskom magazinu, Praška ulica 10. Redovite informacije o svemu tome dobivaju se u Društvu prijatelja gradišćanskih Hrvata (Zrinjevac 10, I. kat [danas je u toj zgradi veleposlanstvo Danske]), a posebne upute o tom, koje su stvari zgodne kao darovi za gradišćanski muzej, daje svaki dan o podne dr. M. Gavazzi u Etnografskom muzeju, Zagreb, Mažuranićev trg 14«.

Treba posebno istaknuti da je navedeni napis u Obzoru bio i posljednji u kojemu se je pisalo o djelatnosti Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu.»Premda su svi radnici oko društva prijatelja gradišćanskih Hrvata najsavjesnije nastojali, da ostanu u granicama odobrenih pravila, društvo nije moglo nastaviti svojim radom, i tako je došlo do prekida društvenoga rada 13. svibnja 1933.« Stjepan Ivšić je također zapisao: »...kako je u posljednje vrijeme bio i kod nas porastao interes za Gradišćance, bilo je u Zagrebu osnovano i ‘Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata’, ali ga je poslije vlast zabranila zbog imena«.

Gjuro Arnold

Kao što se iz ovdje izloženoga razabire, djelatnost i postojanje Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu, naišli su, u tadašnjim hrvatskim javnim medijima, na posvemašnju podršku. Uspjesi koji su se redali, smetali su tadašnjoj politici u Kraljevini SHS. Točnije, pod pritiskom velikosrpskoga režima, u Savskoj banovini nije se smjelo isticati hrvatsko ime, a još manje ukazivati na opravdanost samostalne individualne hrvatske autohtone kulture pa prema tome i Hrvata izvan Hrvatske i u Hrvatskoj. Stoga je beogradska je vlada 13. svibnja 1933. donijela odluku o zabrani postojanja i djelovanja Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata. Tako su dobro koncipirani projekt i akcija hrvatskih kulturnih djelatnika, oko pomoći svome hrvatskome ogranku – Hrvatima u Gradišću, propali. Ostala su samo svjedočanstva o tome plemenitom činu (Pravila Društva), o uspješnom radu ovoga Društva, doduše kratkoga vijeka, ali ipak – uspješnom radu.

U prigodi 80. rođendana Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata, kao i 170. obljetnice postojanja Matice hrvatske, bilo je opravdano i dostojno ovim prilogom obilježiti oba rođendana, prije svega, na spomen i sjećanje svih onih članova koji su pridonijeli uspješnom djelovanju kako Matice hrvatske tako i Društva prijatelja gradišćanskih Hrvata.