Arheologija čestice

RAZLISZTAVANJE

Kroz ulice ruke su šumorile

List se iza Liszta listao

Volio sam

Lisztove snove

modrije od njenih očiju

Ptice i pastrve nad Samoborom su se praćakale

Disalo je nebo na padinama davnih dana

U njenom glasu sam se lisztao

Temelje njene kuće prekapao

rudače otkrivao

od zažarenog srca talionicu usijavao

Ljudi oko mene znali su što je tišina

pa me i nisu primjećivali razlisztanog u klepsidrama voda

ni u krošnjama mokrima od ljubavi

Njena je kosa košnica

Pčele iz njenih zjenica

isisavaju dur i mol osmijehe

Na ljubavima prošlim i sadašnjim

grad lebdi

Za ljubavima budućim

propinje se iznad krovova užganih od žudnje

BAŠ TAKVA

Na rubu grada kraj stabla s fraktalnim lišćem

zaboravio sam važne stvari

Bez njih

putujem dalje

Ni teži ni lakši

Ne znam jesu li jestive

jesu li žive

ili su samo predmeti poispadali iz tuđih postelja

Više bih volio riječi trošiti

na prostirke

pred tvojim stopalima

da zasipam ulicu koja vodi iz grada prema zvonolikom stablu

da tamo nađeš moje izgubljene godine

Da ih baciš u rijeku ili u nebo

Da legneš na njih i odmoriš se

I da se vratiš takva kakva jesi

Takva kakva si sada

prije odlaska do onog stabla

Takva kakva jesi kad sam te ostavio između sumnje i skutrenosti

Nisam te mogao natjerati da ideš gdje se meni ide

Nisi se opirala

samo si se otvarala prema bezbrojnim stranama svijeta

Uvijek se vraćaš takva kakva jesi

Svaki put te prepoznajem

iako ne znam dolaziš li otamo gdje si bila zadnji put

ili dolaziš odanle gdje ćeš jednoga dana biti

Šuma si stabala s kojih zreli orasi zvone

zvonkost pretačeš u njihove opne

Šuma si

Plod si

Miris si

Baš takva si

NIJE VRIJEME ZA VELIKE RIJEČI

Brod je otplovio preko pučina

do one požudama prepune

iza koje više nema ni pučine ni kopna

Kvarner se isušio

more je isteklo

u podzemlje

jadranskih ponornica

Pokušao sam se sakriti

u zavičajnom vrtu

ali tamo je bila pusta, spaljena zemlja

Nije vrijeme za velike riječi

Samo sam na tren bio riba

Okrenutom naglavačke

voda je ljuske nizala

po obrisima nijemoga mulja

Zrak se uklanjao dajući prostora

golemom ničem bez okusa i mirisa

nakratko prepunom snage zrakoprazja

Nestajao sam u velikome prasku

S njime zajedno sve je usisano

i ja i prasak

koji je samoga sebe

usisavao

i praznio

usisao

i ispraznio

Nisam mogao vidjeti

još sam manje mogao znati

ni čuditi se više nisam mogao

ni mora se sjećati

Samo je nešto treptalo

nigdje

Nigdje

samo je nešto još treptalo

Nije vrijeme za velike riječi

CAKLINA

Sva su mora namreškana tvojim osmijesima

Gledamo ih i ne sjećamo se da su sišli

s lica vila i vještica

Vidim bljesak tvoje cakline

ali ni u njoj nije ispisana tajna tvojeg nestanka

Mislimo se kroz druge ljude

Ne znamo se naći

Ne znamo gdje su ona prva mora kad smo živjeli u istome ovom svijetu

Gdje se skrio trenutak kad si se

bez najave i nepogrešivo

ubila u meni

U bljesku cakline ga tražim

LARGE HADRON COLLIDER

Luk i strijelu držim u pripremi

Moja si polovica nevjere

Moram izaći iz sebe

Prestanem li se kretati

nestat ću u onome što jesam

Pokušavam se zamisliti kao drugu polovicu

i padam na stranu koja mi nedostaje

Vraćam se u jednostaničje

Još dalje u aminokiselinu

Još dalje u molekulu koja traži sebi sličnu molekulu

Još dalje u atom

Još dalje u bozon

Ostao sam bez energije

Sam sa žudnjom za tobom

Za drugom polovicom mojega krnjeg čestičja

DOBRO JE ŠTO NE TRAŽIŠ DA SE NAPUSTIM

Sila tajne ne ispušta me u svugdje

Ne da mi da se raspršim

Ostajem cijela u sebi

Bez mene sam si bespomoćna

Koža mi je lice i um

Ne izlazim iz sebe

Dobro je što ne tražiš da se napustim

PRIMIČEM SE STOLJEĆU U KOJEM ĆE ODZVANJATI TVOJE RIJEČI

Početak koji neće stići do mene

jedva primjetno uklizava između tvojih usana

Ni najmanjim djelićem neću biti udahnut

Iza borovih šuma i pješčanih obala

kad budem jednostavna molekula ljubavi

nećeš znati da me ipak ima

Riječ koju izgovoriš traje stoljećima

Dok slušam kako izgovaraš jednu

ne dočekujem tvoju drugu riječ

Slušam i slušam

Opet i opet

Ispred si i iza si

Bez dimenzija u tebi kroz tebe

samo sam ploha

Zrno sam zraka

Klica vremena

Korijenje ne dohvaća tvoju dušu

Zauvijek ostajem samo jedanput rođen

Ionako bih se samo povlačio kroz još jednu budućnost

uništavao puninu tvojeg života

Bani u moje jezgro, ipak

Gurni vrata strojem za popločavanje oceana, ipak

Reci mi zdravo, ipak

Reci mi čut ćemo se, ipak

Primičem se stoljeću u kojem će odzvanjati tvoje riječi

odjednom

sve zajedno

uzidane u rečenice

Riječi od zvuka

blještavijeg od svjetla

TI KOJA SI NAJDOBRIJA I JA KOJI SAM IZGUBLJEN U TEBI

Imamo li u živčevlju uređaj preko kojeg bismo se mogli dodirivati sa subdimenzijskim česticama? Preko nas ovodimenzionalnih upravljati nama skutrenima u subdimenziju? Ljubavi, ispijamo li se kroz nanodimenzijske čaše?

Je li živčevlje doputovalo iz praživčevlja pa nosi njegove tragove ili je samotvorno

u ovodimenzionalnim zidinama?

Ljubavi, je li naša ukupna tvar potomak pratvari, mikroničnije

od nama shvatljivih ticala i zjenica?

Jesu li u subdimenzijama pohranjene pankozmičke baze podataka iz svih mikro i makro dimenzija? Je li sav um svega postojećeg u svakome od nas?

Jesi li ti, koja si Najdobrija i jesam li ja, koji sam Izgubljen u tebi, jesmo li svaki

od nas jedan bezgranični Svesvijet?

Kako da oslobađamo bogatstvo? Ima li načina da ubrzamo njegovo izranjanje

iz tame naše svijesti i aksonskih labirinata?

Sa stidom dodajem pitanje događa li se kroz jedinstveno polje sila

nastalo iz energije ljubavi

prožimanje moje i tvoje Svesvjetske baze podataka?

Dosežemo li, ljubavi, nešto što još uvijek ne umijemo uobličiti?

Hoćemo li ikada

doživljaj i iskustvo

imenovati ičime drugim osim jednostavno tajnom?

ČISTOĆA U MUZEJU NEZGRAPNOSTI

Ispod kipova i slika

ostajem s tvojstvom

Kroz strojeve za izradu bezvremenskih kazaljki

tražim podne tražim zenit

tražim sažimanje naših penjanja uz stube

Ostajem uglavljen u tvojevitosti

Moliš me da te očistim da te isperem

Želiš biti manje ti

Želiš vidjeti svijet krajičkom mojstva

Kližem rukama na tvoju stranu stola

Ne uspijevam dodirnuti tvojinu

Vičem na jeziku pliocena

govorim nesuvislo

ne znam se reći

Ne znam se odškrinuti

U meni raste kornjača

Oklopljenog tenkovskim oklopom

ti me stežeš na šavovima

Ne

tvojstvo ne zna kako da me preuzme

kako da me izvuče iz mukline oklopa

Mojstvo mi ne da tvojstvo

Žudim

Stalno

Do kraja

Žudiš da me zaustaviš

Tvoje ne zna za moje

Moje nemam bez tvoje

Kako da te čistu očistim od mene

RUKA OD KOJE BOLUJE LJETO

Zaogrtat ću se tvojim vrelima

Ne mogu više živjeti od svojih

Ne mogu slijegati ramenima

Snovi su daleko od tvojih pramenova boje podnevnih izvora

izgubljeni u gradu

u kojem nikad nisam izranjao tame

Sanjaj se na vrelu riječi

na izvoru s kojega teku rečenice

Sanjaj se na lijesku vode u rijeci

Sanjaj se u mjesečevoj travi što se naginje u tvoje oči

I sve ih pokloni

onome koji od skupljanja vremena

ne zna koje je doba vani

Moji su izvan tvoje tajne

Ne znaju biti ti

Ništa mi drugo ne trebaš dati

Samo slast snova

Samo njihovu žitkost

Ne mogu više disati od more mojih snova o tebi bez tebe

Snova o rani

i iskri

i ruci od koje boluje ljeto

Daj mi da sanjam tvoje snove o svakoj tebi

ODVOJIVOST

Ljubi te u vrat

Od jutra

Čim se probudiš

Zaspi s tobom

Dišete istim grlom

Tonete u isto tijelo

Ljudi vas hoće dvoje

Neće vam dati da preživite ako ste jedno

Vaše je jedno smrtnije od vas

I JA BIH TAKO ODGOVORIO

Ići ću sve dalje

Reći ti gdje idem

Ali kad me sustigneš

već ću biti dalje

još dalje

Drugdje

Sve ćemo si reći

i ići dalje

Zajedno dalje

Sve ćemo preseliti u prostrano carstvo uma

Lutati njegovim beskrajem

i ići dalje

još dalje

Iza nas kotrljat će se naša nijema srca

Stati

I neće se više micati

Nepokretna mahat će nam rukama punim sreće

Mi ćemo ići dalje

Zajedno

Još dalje

Dugo se pamtiti

Jako dugo

Sve dok si ne nestanemo na suprotnim stranama uma

(neprimjetno, bezrazložno, bez opterećenja)

Kako ćemo preživjeti bez naših srca – pitaš na nekom nigdinskom raskršću

Zamišljat ćemo da smo rođeni bez njih – odgovori čovjek

koji mi je sličan

Nije sigurno da sam to ja

Nije sigurno da mi se obratio

Ali i ja bih tako odgovorio

GOVORIM DA BIH STVARNOST VRATIO U SAN

Okrenuli smo se jedno prema drugome

Dodir se širio na svu našu jednotijelnost

jednako nas je prianjao

tebe u mene

mene u tebe

Samo po osjećaju ugode koja je dolazila od tebe

znao sam gdje je razlika između naših tijela

Potpuno pripadanje

govorilo je riječima britke ekstaze

Iako te osjećam kraj sebe

znam da je stvarnost dio sna

Ne mičem se da ne bih ubrzao odljepljivanje sna

Naglas ti govorim a znam da si daleko

znam da me ne možeš čuti

govorim ti da bih stvarnost

vratio u san

Jesmo li uvijek u dvjema stvarnostima?

Ima li stvarnosti u kojoj smo

baš tako

baš toliko

kao u snu

jednotijelni?

Na koji planet u snu odlazi pogubna stvarnost?

VEĆ DANAS SAM KRENUO

Jutro me nosi preko krovova

preko mliječi iz slomljenoga granja

Dan me ponio u mračne podrume tanina, vina, plijesni

i sporih teških razgovora

Najbližoj noći u naručje me izbacio

I sljedeće jutro opet dalje i danju i noću dalje i još dalje

Oprezno se primičem

A tako ćemo biti srdačni tako jednostavni čak i ljupki

tako ćemo biti bezazleni

Jutro me nosi kao da ćemo obići sve zemlje i nevolje svijeta

I danu me okrutno izručuje i dan me u crnu snomoricu uručuje

I tako me vuku i nose i guraju i bacaju

Kao da nećemo biti tako dragi i dobri

tako bliski i nježni

tako tihi i mirni

Praskozorje će me opet ščepati za šiju

baciti me u bespovratni trzaj divovskog bumeranga

Dan će me nositi kao mačka slijepo mače

I zaboravit će dan jesam li mače ili se praćakam na rubu života

i šutim ne bih li skrio mišju svoju ćud

A noć me već čeka i brusi ionako prešiljate zube i žvače bodljikavu žicu

ne bi li me omotala dovoljno čvrsto

kako ne bih ispao dok me bačenog ptice grabljivice

kljunovima budu čerupale

Nikada noć neće saznati da će se začas preobraziti u jutro

A jutro će po svome

A dan jednako

A noć opet

I svi oni isto

Kao da ne znaju da ćemo sjesti za stol

lagano se približiti

dugo se gledati u oči čitati si misli

Sladoled će se rastopiti kava ohladiti

A mi ćemo se lagano osmjehnuti

i samo se strpljivo držati za ruke

dok nam tvoja i moja bliskost ne srastu u živo zdravo derište

PRIVIJENI UZ BRONTOSAURA

Rep ti je ostao u očima brontosaura

koji kroz tvoj pogled promatra moje prve korake

Divi mi se kako ga nadrastam

dok on mene nadmanjuje

Divimo se našim promjenama

Našoj radosti što nas vrijeme njeguje kao da smo njegov dio

kao da ćemo s njime bivati sve manji i sve veći

izjednačeni s fotonima i planetima

jednaki zvijezdama jednaki larvama

Kroz tvoje me oči brontosaurus blago privija

uz svoje golemo srce

Zajedno s njime bubnjamo snažni kao svemirska maternica

Rađamo susvjetlo i susvjetove

Rađamo dodire

Vrijeme u svakom od naših prstiju biva veće i sve ozbiljnije