RAZLISZTAVANJE
Kroz ulice ruke su šumorile
List se iza Liszta listao
Volio sam
Lisztove snove
modrije od njenih očiju
Ptice i pastrve nad Samoborom su se praćakale
Disalo je nebo na padinama davnih dana
U njenom glasu sam se lisztao
Temelje njene kuće prekapao
rudače otkrivao
od zažarenog srca talionicu usijavao
Ljudi oko mene znali su što je tišina
pa me i nisu primjećivali razlisztanog u klepsidrama voda
ni u krošnjama mokrima od ljubavi
Njena je kosa košnica
Pčele iz njenih zjenica
isisavaju dur i mol osmijehe
Na ljubavima prošlim i sadašnjim
grad lebdi
Za ljubavima budućim
propinje se iznad krovova užganih od žudnje
BAŠ TAKVA
Na rubu grada kraj stabla s fraktalnim lišćem
zaboravio sam važne stvari
Bez njih
putujem dalje
Ni teži ni lakši
Ne znam jesu li jestive
jesu li žive
ili su samo predmeti poispadali iz tuđih postelja
Više bih volio riječi trošiti
na prostirke
pred tvojim stopalima
da zasipam ulicu koja vodi iz grada prema zvonolikom stablu
da tamo nađeš moje izgubljene godine
Da ih baciš u rijeku ili u nebo
Da legneš na njih i odmoriš se
I da se vratiš takva kakva jesi
Takva kakva si sada
prije odlaska do onog stabla
Takva kakva jesi kad sam te ostavio između sumnje i skutrenosti
Nisam te mogao natjerati da ideš gdje se meni ide
Nisi se opirala
samo si se otvarala prema bezbrojnim stranama svijeta
Uvijek se vraćaš takva kakva jesi
Svaki put te prepoznajem
iako ne znam dolaziš li otamo gdje si bila zadnji put
ili dolaziš odanle gdje ćeš jednoga dana biti
Šuma si stabala s kojih zreli orasi zvone
zvonkost pretačeš u njihove opne
Šuma si
Plod si
Miris si
Baš takva si
NIJE VRIJEME ZA VELIKE RIJEČI
Brod je otplovio preko pučina
do one požudama prepune
iza koje više nema ni pučine ni kopna
Kvarner se isušio
more je isteklo
u podzemlje
jadranskih ponornica
Pokušao sam se sakriti
u zavičajnom vrtu
ali tamo je bila pusta, spaljena zemlja
Nije vrijeme za velike riječi
Samo sam na tren bio riba
Okrenutom naglavačke
voda je ljuske nizala
po obrisima nijemoga mulja
Zrak se uklanjao dajući prostora
golemom ničem bez okusa i mirisa
nakratko prepunom snage zrakoprazja
Nestajao sam u velikome prasku
S njime zajedno sve je usisano
i ja i prasak
koji je samoga sebe
usisavao
i praznio
usisao
i ispraznio
Nisam mogao vidjeti
još sam manje mogao znati
ni čuditi se više nisam mogao
ni mora se sjećati
Samo je nešto treptalo
nigdje
Nigdje
samo je nešto još treptalo
Nije vrijeme za velike riječi
CAKLINA
Sva su mora namreškana tvojim osmijesima
Gledamo ih i ne sjećamo se da su sišli
s lica vila i vještica
Vidim bljesak tvoje cakline
ali ni u njoj nije ispisana tajna tvojeg nestanka
Mislimo se kroz druge ljude
Ne znamo se naći
Ne znamo gdje su ona prva mora kad smo živjeli u istome ovom svijetu
Gdje se skrio trenutak kad si se
bez najave i nepogrešivo
ubila u meni
U bljesku cakline ga tražim
LARGE HADRON COLLIDER
Luk i strijelu držim u pripremi
Moja si polovica nevjere
Moram izaći iz sebe
Prestanem li se kretati
nestat ću u onome što jesam
Pokušavam se zamisliti kao drugu polovicu
i padam na stranu koja mi nedostaje
Vraćam se u jednostaničje
Još dalje u aminokiselinu
Još dalje u molekulu koja traži sebi sličnu molekulu
Još dalje u atom
Još dalje u bozon
Ostao sam bez energije
Sam sa žudnjom za tobom
Za drugom polovicom mojega krnjeg čestičja
DOBRO JE ŠTO NE TRAŽIŠ DA SE NAPUSTIM
Sila tajne ne ispušta me u svugdje
Ne da mi da se raspršim
Ostajem cijela u sebi
Bez mene sam si bespomoćna
Koža mi je lice i um
Ne izlazim iz sebe
Dobro je što ne tražiš da se napustim
PRIMIČEM SE STOLJEĆU U KOJEM ĆE ODZVANJATI TVOJE RIJEČI
Početak koji neće stići do mene
jedva primjetno uklizava između tvojih usana
Ni najmanjim djelićem neću biti udahnut
Iza borovih šuma i pješčanih obala
kad budem jednostavna molekula ljubavi
nećeš znati da me ipak ima
Riječ koju izgovoriš traje stoljećima
Dok slušam kako izgovaraš jednu
ne dočekujem tvoju drugu riječ
Slušam i slušam
Opet i opet
Ispred si i iza si
Bez dimenzija u tebi kroz tebe
samo sam ploha
Zrno sam zraka
Klica vremena
Korijenje ne dohvaća tvoju dušu
Zauvijek ostajem samo jedanput rođen
Ionako bih se samo povlačio kroz još jednu budućnost
uništavao puninu tvojeg života
Bani u moje jezgro, ipak
Gurni vrata strojem za popločavanje oceana, ipak
Reci mi zdravo, ipak
Reci mi čut ćemo se, ipak
Primičem se stoljeću u kojem će odzvanjati tvoje riječi
odjednom
sve zajedno
uzidane u rečenice
Riječi od zvuka
blještavijeg od svjetla
TI KOJA SI NAJDOBRIJA I JA KOJI SAM IZGUBLJEN U TEBI
Imamo li u živčevlju uređaj preko kojeg bismo se mogli dodirivati sa subdimenzijskim česticama? Preko nas ovodimenzionalnih upravljati nama skutrenima u subdimenziju? Ljubavi, ispijamo li se kroz nanodimenzijske čaše?
Je li živčevlje doputovalo iz praživčevlja pa nosi njegove tragove ili je samotvorno
u ovodimenzionalnim zidinama?
Ljubavi, je li naša ukupna tvar potomak pratvari, mikroničnije
od nama shvatljivih ticala i zjenica?
Jesu li u subdimenzijama pohranjene pankozmičke baze podataka iz svih mikro i makro dimenzija? Je li sav um svega postojećeg u svakome od nas?
Jesi li ti, koja si Najdobrija i jesam li ja, koji sam Izgubljen u tebi, jesmo li svaki
od nas jedan bezgranični Svesvijet?
Kako da oslobađamo bogatstvo? Ima li načina da ubrzamo njegovo izranjanje
iz tame naše svijesti i aksonskih labirinata?
Sa stidom dodajem pitanje događa li se kroz jedinstveno polje sila
nastalo iz energije ljubavi
prožimanje moje i tvoje Svesvjetske baze podataka?
Dosežemo li, ljubavi, nešto što još uvijek ne umijemo uobličiti?
Hoćemo li ikada
doživljaj i iskustvo
imenovati ičime drugim osim jednostavno tajnom?
ČISTOĆA U MUZEJU NEZGRAPNOSTI
Ispod kipova i slika
ostajem s tvojstvom
Kroz strojeve za izradu bezvremenskih kazaljki
tražim podne tražim zenit
tražim sažimanje naših penjanja uz stube
Ostajem uglavljen u tvojevitosti
Moliš me da te očistim da te isperem
Želiš biti manje ti
Želiš vidjeti svijet krajičkom mojstva
Kližem rukama na tvoju stranu stola
Ne uspijevam dodirnuti tvojinu
Vičem na jeziku pliocena
govorim nesuvislo
ne znam se reći
Ne znam se odškrinuti
U meni raste kornjača
Oklopljenog tenkovskim oklopom
ti me stežeš na šavovima
Ne
tvojstvo ne zna kako da me preuzme
kako da me izvuče iz mukline oklopa
Mojstvo mi ne da tvojstvo
Žudim
Stalno
Do kraja
Žudiš da me zaustaviš
Tvoje ne zna za moje
Moje nemam bez tvoje
Kako da te čistu očistim od mene
RUKA OD KOJE BOLUJE LJETO
Zaogrtat ću se tvojim vrelima
Ne mogu više živjeti od svojih
Ne mogu slijegati ramenima
Snovi su daleko od tvojih pramenova boje podnevnih izvora
izgubljeni u gradu
u kojem nikad nisam izranjao tame
Sanjaj se na vrelu riječi
na izvoru s kojega teku rečenice
Sanjaj se na lijesku vode u rijeci
Sanjaj se u mjesečevoj travi što se naginje u tvoje oči
I sve ih pokloni
onome koji od skupljanja vremena
ne zna koje je doba vani
Moji su izvan tvoje tajne
Ne znaju biti ti
Ništa mi drugo ne trebaš dati
Samo slast snova
Samo njihovu žitkost
Ne mogu više disati od more mojih snova o tebi bez tebe
Snova o rani
i iskri
i ruci od koje boluje ljeto
Daj mi da sanjam tvoje snove o svakoj tebi
ODVOJIVOST
Ljubi te u vrat
Od jutra
Čim se probudiš
Zaspi s tobom
Dišete istim grlom
Tonete u isto tijelo
Ljudi vas hoće dvoje
Neće vam dati da preživite ako ste jedno
Vaše je jedno smrtnije od vas
I JA BIH TAKO ODGOVORIO
Ići ću sve dalje
Reći ti gdje idem
Ali kad me sustigneš
već ću biti dalje
još dalje
Drugdje
Sve ćemo si reći
i ići dalje
Zajedno dalje
Sve ćemo preseliti u prostrano carstvo uma
Lutati njegovim beskrajem
i ići dalje
još dalje
Iza nas kotrljat će se naša nijema srca
Stati
I neće se više micati
Nepokretna mahat će nam rukama punim sreće
Mi ćemo ići dalje
Zajedno
Još dalje
Dugo se pamtiti
Jako dugo
Sve dok si ne nestanemo na suprotnim stranama uma
(neprimjetno, bezrazložno, bez opterećenja)
Kako ćemo preživjeti bez naših srca – pitaš na nekom nigdinskom raskršću
Zamišljat ćemo da smo rođeni bez njih – odgovori čovjek
koji mi je sličan
Nije sigurno da sam to ja
Nije sigurno da mi se obratio
Ali i ja bih tako odgovorio
GOVORIM DA BIH STVARNOST VRATIO U SAN
Okrenuli smo se jedno prema drugome
Dodir se širio na svu našu jednotijelnost
jednako nas je prianjao
tebe u mene
mene u tebe
Samo po osjećaju ugode koja je dolazila od tebe
znao sam gdje je razlika između naših tijela
Potpuno pripadanje
govorilo je riječima britke ekstaze
Iako te osjećam kraj sebe
znam da je stvarnost dio sna
Ne mičem se da ne bih ubrzao odljepljivanje sna
Naglas ti govorim a znam da si daleko
znam da me ne možeš čuti
govorim ti da bih stvarnost
vratio u san
Jesmo li uvijek u dvjema stvarnostima?
Ima li stvarnosti u kojoj smo
baš tako
baš toliko
kao u snu
jednotijelni?
Na koji planet u snu odlazi pogubna stvarnost?
VEĆ DANAS SAM KRENUO
Jutro me nosi preko krovova
preko mliječi iz slomljenoga granja
Dan me ponio u mračne podrume tanina, vina, plijesni
i sporih teških razgovora
Najbližoj noći u naručje me izbacio
I sljedeće jutro opet dalje i danju i noću dalje i još dalje
Oprezno se primičem
A tako ćemo biti srdačni tako jednostavni čak i ljupki
tako ćemo biti bezazleni
Jutro me nosi kao da ćemo obići sve zemlje i nevolje svijeta
I danu me okrutno izručuje i dan me u crnu snomoricu uručuje
I tako me vuku i nose i guraju i bacaju
Kao da nećemo biti tako dragi i dobri
tako bliski i nježni
tako tihi i mirni
Praskozorje će me opet ščepati za šiju
baciti me u bespovratni trzaj divovskog bumeranga
Dan će me nositi kao mačka slijepo mače
I zaboravit će dan jesam li mače ili se praćakam na rubu života
i šutim ne bih li skrio mišju svoju ćud
A noć me već čeka i brusi ionako prešiljate zube i žvače bodljikavu žicu
ne bi li me omotala dovoljno čvrsto
kako ne bih ispao dok me bačenog ptice grabljivice
kljunovima budu čerupale
Nikada noć neće saznati da će se začas preobraziti u jutro
A jutro će po svome
A dan jednako
A noć opet
I svi oni isto
Kao da ne znaju da ćemo sjesti za stol
lagano se približiti
dugo se gledati u oči čitati si misli
Sladoled će se rastopiti kava ohladiti
A mi ćemo se lagano osmjehnuti
i samo se strpljivo držati za ruke
dok nam tvoja i moja bliskost ne srastu u živo zdravo derište
PRIVIJENI UZ BRONTOSAURA
Rep ti je ostao u očima brontosaura
koji kroz tvoj pogled promatra moje prve korake
Divi mi se kako ga nadrastam
dok on mene nadmanjuje
Divimo se našim promjenama
Našoj radosti što nas vrijeme njeguje kao da smo njegov dio
kao da ćemo s njime bivati sve manji i sve veći
izjednačeni s fotonima i planetima
jednaki zvijezdama jednaki larvama
Kroz tvoje me oči brontosaurus blago privija
uz svoje golemo srce
Zajedno s njime bubnjamo snažni kao svemirska maternica
Rađamo susvjetlo i susvjetove
Rađamo dodire
Vrijeme u svakom od naših prstiju biva veće i sve ozbiljnije
1-2, 2013.
Klikni za povratak