Zakon o hrvatskom jeziku i pravopisni konsenzus

Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.

(Hrvatska narodna poslovica)

Poznati starogrčki basnopisac Ezop bio je rob gospodara Ksanfa (Ksanta). Jednom Ksanf reče Ezopu da će mu danas doći prijatelji na objed i zato neka spremi ponajbolje jelo. Ezop je otišao na tržnicu, kupio tamo svinjske jezike, ispržio ih te njima poslužio goste.

– I ovo ti, Ezope, smatraš najboljim? – razbjesni se Ksanf, videći kako su gosti nezadovoljni lošim čašćenjem.

– Da, reče Ezop, zaista je takav jezik, bez kojega ništa ne možeš učiniti na ovom svijetu: ne možeš reći, ne možeš narediti, ne možeš dati, ne možeš uzeti, ne možeš kupiti, ne možeš prodati, ne možeš stvoriti ni državu, niti zakone koji podupiru red u njoj. Sve postoji zahvaljujući jeziku, uostalom i Tvoje mudroslovlje, Ksanfe!

Sljedeći dan Ksanf opet pozove prijatelje u goste. Ovaj put naredi Ezopu da kupi na tržnici najgore. Ezop je ponovno kupio jezike i zgotovio ih za objed.

– Jučer si tvrdio da je jezik ono najbolje što ima na svijetu, a danas je najgore! – zlurado uskliknu Ksanf.

– Potpuno je točno, gospodaru – odgovori mu staloženi Ezop. – Što može biti gore od jezika? Zbog njega počinje svađa, prevara, zavist, ponižavanje, tučnjava, rat, pogibija ljudi. Evo i sada, gospodaru, grdiš me uz pomoć jezika...

* * *

Prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa nalaze se u području lingvističke konfliktologije (jezikoslovnoga sukoboslovlja). Lingvistička konfliktologija je dio sociolingvistike koja se bavi izučavanjem tipova jezičnih sukoba, uzroka njihova pojavljivanja, ali i traženjem putova njihova sprječavanja i neutralizacije.

Da pravopisna problematika stalno uzbuđuje javnost, i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim državama, dobro je poznato. Pravopis kao društveno-jezikoslovna pojava mora uploviti u mirne etnolingvokulturne vode i ne burkati ih. Akademik Dalibor Brozović vjerojatno se požurio kada je 1998. godine napisao zadnju rečenicu u članku Organska podloga hrvatskoga jezika: »Danas nema više potrebe da u Hrvatskoj emocionalni odnos prema jeziku bude drugačiji nego što je u bilo kojoj zemlji odnos prema materinskomu jeziku naroda«.(1) Nažalost, nije pretpostavio da je moguć i povratak na staro...

Etnolingvokultura mora biti što više odvojena od kuloarne i dnevne politike, skupnih ili osobnih interesa, opterećenosti i emocija te se razvijati samostalno kao jedan od odsječaka bogate hrvatske kulturne baštine. Ne valja zaboravljati da je jezik ogledalo, čuvar te instrument etnokulture. Pravopisne »bitke« može voditi samo struka u okviru svoje mjerodavnosti. Svaka općeprihvatljiva odluka mora polaziti od struke i samo struke, i to bez upletanja izvanjezičnih čimbenika na razvoj jezika. Što prije jezikoslovna zajednica pronađe opće i uzajamno prihvatljivo rješenje, to će se i prije jezična sutuacija smiriti, a javna glasila usmjeriti svoju pozornost na važnije stvari.

Pravopis je dobrim dijelom dogovorne naravi i rješava se strukovno za okruglim stolom vodećih strukovnjaka (stručnjaka). Dobar je primjer makar pokušaja zajedničkoga rješavanja neodgodivih pitanja hrvatske normativistike pokazala rasprava o normama hrvatskoga standardnoga jezika koju je organizirala Matica hrvatska u proljeće 1998. godine. Okruglomu stolu su nauzočili poznati i ugledni hrvatski jezikoslovci: S. Babić, J. Bratulić, D. Brozović, S. Ham, M. Kačić, A. Kovačec, J. Lisac, I. Pranjković, M. Samardžija i J. Silić. Naravno da je u samoj raspravi bilo i neslaganja, što je normalno za teme o aktualnom stanju hrvatske normativistike.(2) U jezičnom planiranju pravopisne problematike najbolje je strukovno usuglasiti normativne prijepore i imati konsenzus subjekata jezične politike, a tek potom ići u akciju pisanja novoga pravopisa. U diplomaciji se najprije priprema nagodba tijekom koje se razrješuju neriješena pitanja, a zatim se potpisuje dogovor. Samo strukovni dogovor subjekata jezične politike može dati uspješan učinak.

Poznato je da između pojedinih subjekata hrvatske jezične politike (skupine uglednih i utjecajnih kroatista) postoji unutaretnički jezični sukob. On se odnosi ponajprije na jezično normiranje pojedinih pravogovornih, pravopisnih i leksičkih normi. Primjerice, normativni prijepori u odnosu pisanja suglasničkih skupina /dc/ i /tc/ (uradci, letci, podatci), uvođenje skupine rje u kratkim slogovima umjesto re (pogrješka, strjelica, sprječavati), pravopisno vraćanje rastavljenoga ne od glagola htjeti (ne ću, ne ćeš, ne će), a također rastavljeno i sastavljeno pisanje pojedinih riječi ili točaka iz rednih brojeva u zagradama nisu strukovno usuglašeni, osim usvojenih 2005. godine zaključaka Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Na žalost, ovo je Vijeće ukinuto 8. svibnja 2012. godine odlukom Ministarstva obrazovanja, znanosti i (po novom) sporta Republike Hrvatske.

U jednom je razgovoru prof. dr. sc. Sanda Ham, redovita profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, izjavila: »Neslaganja su mnogo dublja. Riječ je o dvjema pravopisnim tradicijama – jedna je Brozova, druga je novosadska. Brozova tradicija ne znači povratak na pravopis iz 19. st., nego pohrvaćivanje rashrvaćenih oblika iz nedavne naše prošlosti – naime, ne ću, pogrješka i zadatci bili su dijelom Brozove pravopisne tradicije i upotrebljavali su se duboko u 20. st., sve do 1960. kada službeni postaje novosadski pravopis. Poznato je da je taj pravopis unitaristički i usmjeren na iskorjenjivanje hrvatskih jezičnih posebnosti. A ne ću, grješnik i zadatci doista su samo hrvatski. Valja uzeti u obzir da se ne ću izgovara s jednim naglaskom, dakle izgovor nije ‘rastavljen’, grješnik se izgovara s rje – kao što je u Zdravomarijo, moli za nas grješnike, a tc ili dc u zadatci ili dc u zadci (prema zadak) ne izgovara se. Ako gledamo samo na te tri skupine oblika, pravopisi se razlikuju samo prema ne ću / neću jer u ostalim dvjema skupinama oblika Matičin pravopis dopušta dvostrukosti, a Hrvatski pravopis i Hrvatski školski pravopis propisuju jednu od tih dvostrukosti i to onu nenovosadsku, pogrješku i zadatci. Očito je da iza dvaju pravopisa stoje i dva različita pogleda na narav i važnost hrvatskoga jezika kao hrvatskoga nacionalnoga obilježja, ali i na hrvatsku jezičnu povijest«.(3)

U slučaju nenormiranja ili neprihvaćanja navedenih inačica i drugih pojedinih skupina riječi moguće je sljedeće: pojedini jezikoslovci, književnici, javni djelatnici, novinari i dr. moraju odustati (ili ne) od onoga kako pišu, a to nije laka zadaća, poglavito za onoga koji ima svoje razloge i jezične navike da upravo tako piše, a ne drugačije. Ljudi koji već imaju ustaljene pravopisne navike vrlo se konzervativno odnose prema pravopisu i nisu voljni bilo što mijenjati u svojem načinu pisanja. Navest ćemo dva primjera: »(...) u Babić-Ham-Moguševu pravopisu ne ćemo ga naći« ili »Napomenimo da se prijedlog putem često pogrješno upotrebljava...«(4) Valjalo bi tada zbog sličnoga stajališta i određeni broj priručnika i udžbenika iznova tiskati, a također lektorirati pojedine službene isprave i zakone. Primjerice, u čl. 209., st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama nalazimo riječ pogrješka, a ne pogreška: »(1) Republika Hrvatska objektivno odgovara za štete prouzročene pogrješkama u vođenju zemljišne knjige elektroničkom obradom podataka«.(5) U čl. 39. Zakona o platnom prometu u zemlji iz 2001. godine nalazimo sljedeće: »Podatci iz registra računa čuvaju se trajno«.(6)

Vrijedi također spomenuti da u Ustavu Republike Hrvatske, čl. 68. i u Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, čl. 31. susrećemo npr. riječi šport, športski, a ne sport, sportski: »Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i šport.«(7); »(1) Škola može izvoditi umjetničko i športsko obrazovanje...«(8) Većina udžbeničkih izdanja Školske knjige (posebno za osnovnu školu) od prije nekoliko godina rabi Babić-Ham-Mogušev ili Babić-Mogušev pravopis – posebice u kategorijama ne ću, pokriveno r i / tc/, /dc/. Primjerice: »Poveži strjelicama odgovarajuće parove«.(9) Imamo i dvostrukosti, npr. u rječniku sveučilišnoga udžbenika Razgovarajte s nama! nalazimo: »početak, počeci i početci; podatak, podaci i podatci; predak, preci i predci«.(10)

Fraze da u pravopisu »piše onako kako svi govore« ili »potreban je pravopis koji ljudi žele« sliče djelomice Karadžićevoj poštapalici koju je preuzeo od njemačkoga filologa Johanna Christopha Adelunga: »Piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano«. Ono što izreknemo i ono što napišemo ne smijemo uvijek staviti u isti tor. Izgovaramo /biel/, /liep/, /sviet/ ili npr. /jedamput/, /hrvacki/, /napisaću/, a pišemo bijel, lijep, svijet; jedanput, hrvatski, napisat ću. Čujemo npr. ko, neko, niko u razgovornom jeziku umjesto tko, netko, nitko, što posve ne znači da moramo tako i pisati. Dakle, u hrvatskom književnom jeziku ne izgovaramo riječi uvijek onako kako ih pišemo. Prvi profesor hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji Vjekoslav Babukić je rekao: »Piše se za oko, a govori za uho«. Štoviše, nitko narod obično ne pita što on želi, osobito pak što se tiče struke.

Usuđujemo se stoga pretpostaviti da novi pravopis bez sloge i sporazuma stanje ne će popraviti nego će ga još više zakomplicirati. Može postati neobvezujući pravopis za sve građane Republike Hrvatske, uostalom kao i prethodna dva. I ubuduće bit će onako kao i do sada: jedni će pisati ne ću, podatci, pogrješka, a drugi – neću, podaci, pogreška. I svatko će u pisanju inačica imati svoje razloge i objasnidbe. Novi pravopis bit će vjerojatno obvezujući samo za osnovne i srednje škole kojima je nadležno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta, i to ako bude ukinut službeni Babić-Finka-Mogušev pravopis.

Lijep primjer buduće zajedničke suradnje na izradi pravopisa nalazimo u pismu predsjednika Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, akademika Radoslava Katičića, ministru znanosti, obrazovanja i športa Draganu Primorcu od 19. listopada 2006.godine: »Dr. Dunja Brozović Rončević iznijela je stav ustanove koju predstavlja u Vijeću, Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik ne bude autorsko djelo, nego rad skupine stručnjaka izrađen na temelju zaključaka Vijeća koji bi dobio potporu relevantnih znanstvenih i kulturnih ustanova, jer je to jedini način da se konačno riješe prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj« (v. također Zapisnik 14. sjednice Vijeća za normu).(11)

Usput budi rečeno da je pravni status jezika u Hrvatskoj već određen u prvom stavku 12. članka Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine: »U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo«. Dakle, pravni status hrvatskoga jezika propisan je uz nepostojanje zakona o jeziku i podzakonskih akata. Dio društva, a među njima i pojedini jezikoslovci, pogrješno smatraju da će mogući zakon o jeziku kažnjavati one koji bi primjerice javno rabili neke riječi. Većina zakonā o jeziku ne propisuje kako će tko govoriti ili pisati. Zakoni se ne dotiču odabira riječi, oblika, inačica »pravilnoga« ili »nepravilnoga« govora i sl. – to nije zadaća pravnikā i državnih tijela, nego jezikoslovne kodifikacije normā, »unutarnje« jezične politike i govorne kulture. Većina zakonā propisuje porabu jezika u službenim (državnim) područjima i ne dotiče se odabira jezika u privatnom životu ili u neslužbenom saobraćaju na poslu.

Dragutin Lesar, zastupnik Hrvatskih laburista – stranke rada, temeljem članka 84. Ustava RH te članka 129. Poslovnika Hrvatskoga sabora podnio je 22. travnja 2010. godine prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Vijeće za normu na zamolbu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH 18. svibnja 2010. na svojoj 25. sjednici raspravljalo je o tom prijedlogu zakona te ga je poduprlo. No bez obzira na sve to – Lesarov prijedlog nije ušao u saborsku proceduru. Zanimljivo je da u članku 35. toga predloženog zakona piše: »Vlada Republike Hrvatske predložit će Hrvatskomu saboru nacionalni program jezične politike u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona«.(12) Dakle, prema tom tekstu zakona razvidno je da Hrvatska još nema programa jezične politike ili ju uopće ne provodi. A primjerice Srbija, kao i većina drugih europskih zemalja (Francuska, Poljska, Slovenija, Mađarska, Makedonija, te Rusija(13), Estonija i dr.), ima Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama koji je objavljen u Službenom glasniku Republike Srbije, br. 45/91.(14)

U suvremenoj povijesti hrvatskoga jezika sličnih, premda drugačijih poticajā prihvaćanja prijedloga zakona o jeziku bilo je nekoliko. Godine 1995. Hrvatskomu saboru upućen je prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku i prijedlog Zakona o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik od strane tadanjega člana Ustavnoga suda RH, Vice Vukojevića. A godine 2007. donošenje zakona o jeziku pokrenuo je prof. dr. sc. Ivo Škarić, tadanji predsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. Međutim, ni prvi, ni drugi, niti treći prijedlog nisu prihvaćeni od strane nadležnih državnih tijela...

U sadanjoj jezičnoj situaciji možemo naći samo jedno prihvatljivo rješenje: priznati poznate dvostrukosti kao privremenu pojavu, jer inačice ne čine jezično bogatstvo književnoga (ili standardnoga) jezika. One su bogatstvo samo tada kada su stilski ili značenjski raslojene. Hrvatska treba, po našem sudu, osnovati institucionalni Ured za hrvatski jezik pri Vladi, usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku i kompetentno voditi svoju nacionalnu jezičnu politiku i svim dopustivim sredstvima štititi hrvatski jezik; jer hrvatski narod, kao i svaki drugi narod, bez jezika i nije narod. »Po jeziku narodi gospoduju, kada im ga oduzmeš – sluguju!«, rekao je još u 19. stoljeću poznati hrvatski filolog i književnik Fran Kurelac.Ovoj mudroslovnoj rečenici dodali bismo i akademika Stjepana Babića koji je upozorio: »Jezik je i štit naroda kojemu pripada, a to ne mora biti vidljivo onima čiji jezik nije u pitanju«.(15) Možemo se s tim složiti ili ne složiti, ali svatko ima pravo izraziti vlastito mnijenje. Nikoga, ne daj Bože, ne poučavamo! Ako netko ima u sadanjoj jezičnoj situaciji drugo rješenje, neka napiše i predloži svoj put izlaska iz pojedinih izvanjezičnih i unutarjezičnih neslaganja i prenja - za opću dobrobit hrvatskoga jezika u domovini, iseljeništvu te inozemstvu. .

I na koncu, godine 1850. (dakle u godini potpisivanja tzv. Bečkoga dogovora!) u tiskanom se govoru biskup Josip Juraj Strossmayer obratio Hrvatima – i naravno onima o kojima je ovisio razvoj hrvatskoga jezika – sljedećim riječima: »Jezik narodni napose smatra kèrstjanin kano najveći dar božji; kano ogledalo, u kom se duša i sèrce naroda svoga u svojoj bitnosti pokazuje; kanoti najmožniu narodnog izobraženja polugu; kanoti najsposobnie sriedstvo, kojim se duh narodni dieluje; kanoti blagajnu, u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi, i zato sve što može čini, da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni; sve pako od njega odvratja, što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo...«(16)

Zaključimo: Hrvatska se diči bogatom i raznolikom duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom baštinom. Nedvojbeno je da ljudi oduvijek cijene, štuju i vole ponajprije svoje. Tako je i s jezikom. Hrvatski jezik jest i bit će na prvome mjestu sadašnjim i budućim naraštajima, koji će ga znati braniti od svih nasilja što mu prijete sada i u budućnosti, jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja.

__________

(1) http: www.ihjj.hr/oHrJeziku-povijest-6.html

(2) Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 308-351.

(3) http://www.os-retfala-os.skole.hr./?news_hk=1&news_id=210&mshow=290

(4) Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Luka Vukojević: Jezični savjeti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2010., str. 18. i 133.

(5) http://www.zakon.hr/z/103/Zakon-o-zemlji%C5%A1nim-knjigama

(6) http://www.hnb.hr/propisi/zakoni-htm-pdf/h-novi-zakon-o-pp-u-zemlji.htm#«Narodneno­vine«

(7) http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske

(8) http://www.zakon.hr/z/317/Zakon-o-odgoju-i-obrazovanju-u-osnovnoj-i-srednjoj-%C5­%A1­koli

(9) Marcela Boban, Ana Mesić, Milan Paun, Stjepko Težak: Hrvatski jezik 8 (radna bilježnica hrvatskoga jezika za 8. razred osnovne škole), Školska knjiga, Zagreb, 2010.

(10) Marica Čilaš Mikulić, Milvia Gulešić Machata, Sanda Lucija Udier: Razgovarajte s nama! (udžbenik hrvatskoga jezika za niži srednji stupanj), FF press, Zagreb, 2011., str. 238. i 240.

(11) Raspisivanje natječaja za izdavanje jezičnih priručnika: Pismo ministru (http;//www.ihjj.hr/#vijecezanormu)

(12) http//www.laburisti.com/uploads/5d8876d9-04c8-7eb1.pdf

(13) U Rusiji su sada na snazi dva zakona o jeziku: prvi, s nazivom »O jezicima naroda Ruske Federacije« koji je prihvaćen još 25. listopada 1991. godine, i drugi federalni zakon »O državnom jeziku Ruske Federacije«, donesen 1. lipnja 2005. Osim toga, Vlada Ruske Federacije je na sjednici održanoj 23. studenoga 2006. donijela odluku »O postupku utvrđivanja normi suvremenoga ruskoga književnog jezika pri njegovoj uporabi kao državnog jezika Ruske Federacije te ruska pravopisna i interpunkcijska pravila«, a Ministarstvo obrazovanja i znanosti sa svoje strane odredilo je strukovnu raščlambu gramatika, rječnika i priručnika koji sadržavaju norme suvremenoga ruskoga književnog jezika. Nakon provedbe raščlambe, u kojoj su sudjelovale Ruska akademija znanosti, Ruska akademija obrazovanja, visokoškolske ustanove i druge strukovne institucije, Ministarstvo je odredilo popis normativnih gramatika, rječnika i priručnika za uporabu ruskoga jezika u svojstvu državnoga jezika Ruske Federacije (v. Rossijskaja gazeta, №120, 07.06.2005.; Rossijskaja gazeta, №268, 29.11.2006.)

Položaj se ruskoga jezika i sada učvršćuje. Primjerice, u sklopu plana ostvarivanja koncepcije državne migracijske politike do 2025. godine, predsjednik Vladimir Putin unio je izmjene za sunarodnjake koji se dobrovoljno žele preseliti u Rusiju. Sukladno tim predsjedničkim dodatcima, svi pristupnici – muškarci od 65 godina, žene od 60 godina, kao i invalidi I. grupe – moraju potvrditi poznavanje ruskoga jezika. Ispit iz ruskog jezika za useljenike koji žele živjeti i raditi u Rusiji postat će obvezatan već u 2013. godini. Osim ispita iz ruskoga jezika, ubuduće će useljenici obvezatno morati polagati i ispite iz ruske povijesti i osnova ruskoga zakonodavstva. Uz pomoć jezičnih zakona i drugih normativnih pravnih akata te inih dokumenata – Rusija je ojačala položaj ruskoga jezika u uvjetima aktualne etnolingvokulturne globalizacije.

(14) http://www.puma.vojvodina.gov.rs/dokumenti/zakoni/Zakon sluzbenoj upjezika pisma.pdf

(15) Stjepan Babić: Još o hrvatskom jeziku u Europskoj uniji: Uz članak Marija Grčevića, Jezik, sv. 5., Zagreb, 2008., str. 195.

(16) Tihomil Maštrović, Slavko Harni: Croatica Mechitaristica (bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Mehitarističkoj tiskari u Beču), Erasmus naklada / Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb, 2011., str. 103.