Vatra naroda – pantera ili priča o slobodi

»Kad ćemo prestati od tuđina pomoć tražiti? Kad ćemo toliko gizdosti imati da si i sami pomognemo? Da ne čekamo kao mala dječica pomoći potpore od drugih? Nikad prije nego onda kad ćemo se u duhu sjediniti...«

Ivan Kukuljević Sakcinski

Odričem se svakodnevnog gledanja u sunce, odričem se svojih titravih prstiju pri susretu s mekim čokoladnim pecivom, odričem se ravnica, kukuruza, sparine morskih maslinika. Odričem se prava na govor, puštam da me gaze ljudi, susreti, krediti, učmala tama i nezdrava hrana i bacam se u – uzde...

Tako najčešće izgleda naša prešućena zakletva civilizacijskoj monotonoj osrednjosti. Okove smo šutke prihvatili, čak smo i namjerno bacili ključ preko leđa i negdje smo se ušuškali u arenu pravovjernih i heretika – onih koji, kao i mi, vjeruju da je slobodu potrebno žrtvovati i onih koji odbijaju biti sužnjevi.

»Pantera« je priča o zadobivanju vlastitog autoriteta. Životinja osuđena na svakodnevne nerazumne, divljačke borbe s ljudima; životinja koja je izgubila slobodu i ne vidi smisao u proždiranju kršćana. Sama u svojoj tamnici duše, bez sunčeva svjetla, životinja koja ne vidi izlaz. Polako odumire.

Ipak plamičak nevinosti i dalje u njoj čuči. Mala nevina sila stvaranja sazrijeva da oslobodi sviju divlju panteru. Djevojčica otvara kavez. Njezina nevinost oslobađa krvoločnu mesoždericu, pušta ju na slobodu. Nevinost je žrtvovana, krvoločnost je prevladala. Što se doista dogodilo? Dva su se dijela iste ličnosti spojili i postali jedno. Duša se oslobodila fizičke ukočenosti, duhovne nevinosti. Osoba je odlučila zavladati vlastitim odlukama.

Francuska književnica Marguerite Eymery (1860.-1953.), poznatija pod pseudonimom Rachilde, autorica ove živopisne priče, smatrala je da je stvaralačka snaga i u ženama i u muškarcima virilna, muževna snaga. Smatrala je da žene čak u velikoj mjeri ne posjeduju tu muževnost u svome karakteru i osobnosti. I možda je to uistinu odgovaralo stvarnim društvenim prilikama i naučenim socijalnim ulogama prve polovice 20. stoljeća.

Ima li stvaralačka snaga muški ili ženski rod, jesu li muze samo ženskog roda, vrte li se naše duhovne kvalitete i umne sposobnosti u ying-yang oprečnostima žensko-muškog pretakanja energije, sasvim je nebitno. Bitno je sivilo koje nas je preuzelo. Politička arena vrvi ljudima koji se više ne bore, sve se svelo na kompromise. Gospodarsko polje iscrpilo je plodne ravnice neradom, zanemarivanjem vlastitih plodnih darova koje ova zemlja posjeduje, neprestanim uvozom strane plodnosti. Obiteljske spone pucaju, djeca se odnose prema roditeljima surovo kao i narod prema svojoj zemlji. Roditelji su ispuhani, istrošeni, isušeni. Sivilo koje izgleda kao panterin kavez.

Postoji li nevina djevojčica, vesela žustra stvarateljica, negdje u našim dušama? Ta mala vrećica sreće koja bi oslobodila divljinu ovog naroda, potaknula ga da stvara, da prijeđe preko zapreka administracijskih dolomita, ostataka neučinkovitog socijalističkog aparata; da prevlada okrutnosti ekonomskih silnica, da tu okrutnost svlada ustrajnošću; da prijeđe preko osrednjosti svojih vođa i iz sebe iznjedri neke nove goleme, gigantske, obrazovane i smjele vođe koji će – poput pantere – jezditi pravim divljim okolišem, boriti se za svoj narod, zavladati vlastitim autoritetom, prestati slušati druge, daleke, bezobzirne osvajače precioznog smiješka nadmoćnosti!?

Možemo li konačno prestati očekivati od drugih nešto što moramo sami učiniti? Gdje su naše junakinje i junaci koji ne poznaju svoju ljepotu i ne znaju je rasplesati?

Ovaj je narod ovdje, moj i nijem, ne odričem ga se. Čekam, strpljivo očekujem da se probudi. Neka postane muževno snažan. Vrijeme je.

* * *

Istaknuta francuska književnica Marguerite Eymery (Rachilde) sa svojim je mužem Alfredom Vallettom osnovala eminentnu nakladničku kuću Mercure de France. Izazivala pozornost već svojim odijevanjem, i prva je u Parizu dobila dopuštenje za nošenje muških odjela. Kao spisateljica rano se počela zanimati za seksualni identitet, što je s najviše uspjeha prikazala u svom najpoznatijem romanu Monsieur Vénus (Gospodin Venera,1884.). Pisala je neprestance, objavivši čak 64 romana. Često je kao književne motive koristila opskurne strasti ljudi, teške emocije; njezine kratke priče prepune su fantazmagoričnih događaja, a glavni joj likovi romana, uvijek na granici dva spola, preispituju mogućnosti i načine ljubavi.

Iako se protivila da ju se smješta u konfliktne pokrete tog doba, poput feminizma, sama je otvarala putove sposobnim autoricama koje su živjele isključivo od svojeg rada, književne produkcije. Držala je desetljećima u Parizu znameniti salon i mnogo utjecala na književnost, prvenstveno svojim romanima, a svakako i svojim književnim kritikama. Rijetko je govorila o sebi, a u svojoj poznoj biografiji Quand j’étais jeune (Kad bijah mlada,1947.) izjavila je sljedeće: »Ne volim govoriti o sebi (...) Mi nismo stvoreni, mi pisci, povjesničari, pripovjedači da bismo živjeli za sebe same, naša sudbina je da razmišljamo. Mi ne živimo, mi smo tek ogledala«.

Neka njezina važnija djela: Monsieur de la Nouveauté (1880.), Monsieur Vénus, roman matérialiste (1884.), Queue de poisson (1885.), La Marquise de Sade (1887.), Madame Adonis (1888.), Le Démon de l’absurde (1894.), La Tour d’amour (1899.), La Jongleuse (1900.), Dans le puits ou la vie inférieure (1918.), La Maison vierge (1920.), Alfred Jarry ou le surmâle des lettres (1927.), Pourquoi je ne suis pas féministe (1928.) itd