Sve što sam prešutjela

(Glumica sama na sceni; priprema se za obljetnički nastup. Na sceni zrcalo, haljina, reflektor, stolić za šminku, singerica, cd player. Kazivanje prekida čitanjem teksta pozivnice. Čitanjem pozivnice monodrama i započinje.)

Pozivamo vas na obilježavanje dvadeset pet godina kazališnog i četrdeset pet godina života naše Nere Glovacki, prvakinje drame našega kazališta, jedne od najboljih i najomiljenijih domaćih glumica, dive poznate po ulogama Laure, Medeje, Antigone, Gige, sestre Angelice, Bernarde, Katarine, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje... umjetnice okrunjene nagradama publike i kritike.

Ponovno isto. Kako to lijepo zvuči. Zadana forma časti pozvane. Odmjerene rečenice. Lišene emocija. Podaci, ogrlica slavnih uloga: Laura, Medeja, Antigona... Precizno. Pravopisno točno. Velika slova na vlastitim imenicama, sva na svome mjestu. I mala umetnuta, skrivena laž. Kao ukras. Piše naša. Naša Nera, našega kazališta. Trenutak koji pozivnicu pretvara u autorsko djelo. Trebalo je nešto dodati ispred imena i prezimena, da se ime ne osjeća jadnim, ostavljenim.

Deco, ispred jeseni stavite pridev, jasno, ispred snega isto tako, jasno, ispred majke neki posebni ukras, jasno, ispred bratstva i jedinstva isto tako, bome da je jasno...ne može sastavak biti bez ukrasnih prideva, jasno – ponavljala je moja drugarica učiteljica. Kameni zidovi male otočke škole odjekivali su od njezina glasa. A njemu je daleko bolje pristajala uloga načelnice ženskoga zatvora. Posve jasno.

Pozivamo vas na obilježavanje dvadeset pet godina kazališnog i četrdeset pet godina života naše Nere Glovacki...

Naše. Je li to zapravo posvojna zamjenica? Nije ukrasni pridjev kako neki misle. Nisam sigurna.

Opet ne znaš vrste reči; jasno. Gukni šta je kao vrsta reči otac, jasno – drhtala je moja učiteljica, sudionica narodnooslobodilačke borbe i povlačila me za kosu. Pramenove iznad uha vukla je do klupe ispred moje. – Tata, ne znam.

Otac, zapovedila sam, jasno – derala se partizanka.

Otac, otac, imenica, imenica je otišla od nas, odgovarala sam u strahu. Školski drugovi i drugarice su se smijali, vrištali. Možda je tata, otac, ćaća, babo, na odlasku i rekao: Našu curicu, našu Neru ostavljam tebi, ženo. Ostavljam vam i svoje prezime. Pišite ga velikim početnim slovom. Bit će vam lakše ako se prezivate kao ja. Ja sam ipak netko. A naša mala je lijepa na mene, možda postane glumica. Čut ćemo se. Moram se posvetiti svom režiserskom poslu. Obitelj koči moju kreativnost. Meni trebaju trzaji, nemiri, titraji i fortunali. Umjetnost ne trpi utihu ili bonacu, svejedno je, ista je vrsta riječi. Samo što je utiha nešto profinjenija. Umjetnost ne podnosi objed točno u podne, nedjeljna druženja sa svojtom i rođendansku tortu s orasima i čokoladom.

Otišao je. Time je obilježio moj polazak u školu. Za dvije godine oženio je glumicu. Lijepu kao on. Režirao je po njezinoj mjeri i Lauru, i Medeju, i Antigonu, i Gigu, i sestru Angelicu... Bit ćeš i ti glumica, ponavljala je moja mama. Plela mi je pletenice i ljutila se na partizanku koja je ulogu bolničarke Radojke dodijelila direktorovoj ružnoj kćeri a ne meni. A na priredbi je bio i sam drug sekretar. Mogao je zapaziti njezinu malu i dati joj jednog dana stipendiju. Školovati je iz fonda za nadarene đake. E, bit ćeš i ti glumica i glumit ćeš Neru.

Mama je voljela čitati Zagorku. Otac je prezirao sladunjave priče o ljubavi i povijesti. Opirao se mom imenu. Strahovao je da će jednoga dana kolege iz struke prepoznati po čijem je književnom liku kćer mu dobila ime. Ipak je popustio svojoj ženici, lijepoj kao što mogu biti lijepe članice amaterskih kazališnih družina po malim mjestima naših otoka. Na koja se, onako iz nemira, zalete ugledni režiseri. Skromnoj družini slože predstavu, ona im plati ljetovanje u skupom hotelu. Potom se oni oduže tako što najputenijoj i najtalentiranijoj obećaju transfer u pravo kazalište. Usput joj naprave i dijete... Možda se, u pauzama između dvije probe, i zaljube, kao što se zaljubio i moj otac u otočku Hekubu. Zaprosio ju je čim mu je otkrila da je trudna. Učinio je to naglasivši kako on sam do ženidbe apsolutno ništa ne drži. Režiserski je to Meni ženidba ništa ne znači, činim to zbog tebe, daleko bolje zvučalo od rečenice Prosim te, želim baš tebe za svoju ženu. To bi isuviše podsjećalo na Zagorku i njezine romane. U njima su muškarci govorili jasnim rečenicama. Moj otac, moj tata, svojoj je Hekubi dodijelio novu ulogu. Ulogu svoje supruge koju će između dvije predstave zvati svojom ženicom. Bila je u tom trenutku najkvalificiranija za nju. Ulogu trudnice mogla je odigrati bez dodatnih kostimografskih zahvata i rekvizita. I skinuo je predstavu s repertoara kad mu je glavna ženska uloga počela ići na živce. Nije se više javljao i pitao za naše dijete.

Pozivamo vas na proslavu dvadeset i pet godina kazališnog i četrdeset i pet godina... naše...

Naše... Koji krasan ukras. Ono što ne čuješ i ne ponavljaš, sklon si zaboraviti.

Ne znam koja je to vrsta riječi. Jasno, drugarice učiteljice. Niste nas učili da postoje lažne riječi i da za njih nije važno kojoj vrsti pripadaju. Valjda je trebalo prvo pitati je li riječ lijepa i je li istinita, a tek onda je li ona glagol ili prilog. Ili zamjenica, kao ova naša naša. Jasno, drugarice? Ja sam od onih koji su pokušali odabrati zaborav kao najbolju zaštitu. Faktor pedeset zaštita od zraka djetinjstva, faktor pedeset zaštita od ignoriranja struke, faktor pedeset zaštita od muževljevih preljubničkih izleta, zaštita pedeset od žena koje mojim životom pune svoja suha usta i učvršćuju gebise. Naša. Sad sam njihova. Naša na pozivnici u povodu obilježavanja neke obljetnice. Naša nisam bila prije nekoliko tjedana kad su mi rekli da sam prestara za jednu, a premlada za drugu ulogu i kad su mi, samo da šutim, ponudili ulogu s ukupno tri proste rečenice. U trajanju od četrdeset sekundi. U trenutku kad mlada glumica, isklesana najboljim dlijetom, započinje svlačenje metar ispred prvog reda publike. Sve u skladu s našim nacionalnim običajima. Naša kultura ima snage priznavati vrijednosti i slaviti samo uz obljetnice. Nije joj teško hvaliti ni u trenutku kad se umjetniku dijagnosticira teška, još bolje neizlječiva bolest. Hvale oni koji se već vide na ispražnjenom mjestu. A kako tek hvale u ispraćajnim govorima! Naša najbolja, naša neponovljiva, naša diva, naša, naša...Što je dublje spuštaju u tlo, to je sve više naša. A kad bace laticu ruže, odahnu. Naša će od sada biti samo leksikonska natuknica. Bude li imalo sreće, urednika će se moći nagovoriti da joj dodijeli koji redak manje. Jer, zauvijek naša se više neće moći pobuniti. Neće moći otići na kavu u urednički kabinet i zatreptati okicama. Jedan treptaj, jedna riječ hvale u leksikonu više...

Naša Nera Glovacki. Isti zarezi, isti tip slova, kao prije pet godina. Možda su samo Gigu prije pet godina naveli ispred Medeje. Ne sjećam se. Dodati nisu imali što, jer u posljednjih pet godina za Neru nije bilo prave uloge primjerene njezinim godinama.

Pozivamo vas na obilježavanje dvadeset godina kazališnog i četrdeset godina. To je zvučalo ipak bolje. Toga se, baš dobro, sjećam. Bila sam pet godina mlađa, a pet je – kao vrsta riječi – broj i imala sam manje bora. Možda nešto više od pet, a manje od tri puta pet. Sada imam deset puta pet. Smijala sam se inspicijentici koja je krišom čitala literaturu o menopauzi. Bila sam uvjerena da će mi najvažnija glumačka, životna, uloga tek biti dodijeljena. I da nikada neću brisati znoj s lica. Kao sada, gazom. Ona najbolje upija. Kosa mi nije sijedjela, časopisne stranice o ženskim borbama s celulitom preskakala sam. Ja, Nera, najslavnija glumica u našem, ne baš tako malom gradu, za kojom se okreću ravnatelj gimnazije, saborski zastupnik, predsjednik lovačkog društva, rukometni golman i predsjednik uprave gigantske tvrtke u stečaju, kakve bih ja veze mogla imati s narančinom korom i gubitkom Q10-a. Do samo prije pet godina. I danas na proslavu svoje Nere pozivaju isti.

Svojim imenom i uz ovu vašu novu obljetnicu podupiremo vaše mjestu na nacionalnoj kazališnoj sceni. Baš tako je pisalo na dopisu koji mi je uputila mlada menadžerica mog vjernog sponzora. Učinila je to i ovaj put nakon molbe koju je u moje ime i imitirajući moj potpis, poslao moj suprug. Plaćaju papir i tisak i lektora, a ja im dopuštam da uz Neru Glovacki prešućuju i ulogu grofice Dolički, ulogu iz danas najgledanije tv novele s naših prostora. Zemalja regiona, kako bi rekli naši političari na nekom neutralnom europskom terenu. Zbog nje, sapunice Grijeh je umrijeti u proljeće, izgubila sam ljubav struke, ali sam dobila ljubav publike. I nemam više trulih jabuka u košari za plac. Mama bi, da je živa, bila ponosna. Bila bi sigurna da se slava imenom prenijela sa Zagorke na mene. Upijala bi svako pitanje upućeno meni. A kumice ih postavljaju u brzacima, u nizovima: I hoćete li se ipak udati za Lea grofice? Možete nam izdati kak će se Leo riješit ljubomorne bivše žene?Ili se meni dobro čini, kaj mislite, kad razmišlam da se sestra sa Leom pomirila samo da zezne vašu vezu? Ne bute valjda sad nasjeli na tu prevaranticu, jasno je da ona njega oće nazad, sam kaj se ne mre složit s činjenicom da ju je zaboravil i da se više ne oblizuje za njenim dugim štrkljavim nogama. Skoro da su joj se spojili gležanj i nos, koje to videl?! Ma, slušajte vi mene, grofice, taj Leo, kak ti kak, nije vas uopće vredan, da se mi razmemo...

Možda neke od njih i dođu večeras. Možda su preko nećakinje, kume ili susjede dobile vip ulaznicu. Možda su se popodne žurile frizerki i nevješto opisivale frizuru nalik mojoj. Dok je u njihove viklere ulazila božja zraka. Prava nagrada istinskom glumcu skrivena je u viklerima tih žena. Iskrenih obožavateljica, a ne u glavama akademika. Bilo bi mi drago da su one večeras jednini gosti. Obožavateljice serije uz koje se odmaraju od poreznih špijuna, razmažene djece, bahatih političara i šefova koji svakog mjeseca podižu normu. I tješe. Zaključuju kako nisu osamljene u nadi. I ljepotica s ekrana, baš kao i one ispred, vjeruje da će taj, njezin, ove iste noći, stati pred svoju zakonitu i reći joj: Volim drugu ženu. Odlazim k njoj. Ali to se ne događa. A ona, naivka, vjeruje. I dalje se nada. Dok njegov jedinac ne pođe u školu, dok jedinac ne završi osnovnu, dok se mali ne upiše na fakultet, dok tata malom ne kupi garsonijeru i dok stari malom ne pronađe zaručnicu. Iz dobre obitelji i s dotom vrijednom pažnje. Curu koja će mu roditi nasljednike. I odgojiti ih po istim pedagoškim priručnicima. A onda preko noći to njezino veliko muško shvati da je prestaro za promjene. Mucaste karirane papuče kaki boje, s metalnom kovčicom, ne da mu se prenositi u drugi stan. A i zakonita je kostobolna. Puno bolje razumije da mu stopala moraju neprestano biti na toplom. Kožne markirane, mladenačke, kakve mu kupuje žena njegova života, nisu više za njegove godine. U njima mu trnu pete. Ne osjeća ni palce. A i s majkom svoga djeteta živi od prve godine studiranja. Cijeli jedan život. Što će, uostalom, reći ljudi?

Ali, njih – koje svoje živote gledaju u životu grofice Dolički – večeras neće biti. Njihove nećakinje, njihove kume i susjede nisu dovoljno važne persone u ovom gradu i ne mogu, ni sebi, ni rođakinjama – prodavačicama s placa – osigurati slavljeničke ulaznice. Dok se podigne zastor, eto za pola sata, sve će one, jako premorene, odlaziti na spavanje. Još će prokomentirati zadnji potez svoje mile grofice i prebrojati sitan novac za prve jutarnje kupce. A u dvorani će sjediti druge. I tiho se došaptavati:

Ostarjela je u pet godina, vidiš ne može više sakriti salo oko struka, Muž joj još uvijek savršeno izgleda, Ne vjerujem da je sama napisala tekst. Potrošila se u sapunicama, nije joj to bilo potrebno, Što joj sve vrijedi kad nema svoje dijete, Nije smjela pristati na onaj intervju o kazališnom svijetu...

Poslije predstave, oblizujući se uz sponzorske kanapeiće, dozvat će me u svoj krug, priljubiti svoje lice uz moje, poljubit će zrak (mm, mm, čestitam ljube) i tepavim glasićem meditirati:

Kako divno izgledaš, mlađe puno nego prije pet godina, u čemu je tajna, ljube? Kako održavate liniju i taj fantastičan struk, da čovjek ne povjeruje, Bome suprug teško može pratiti tvoj šarm, divno, divno... Toliko talenta za pisanje, nisam znala da ga imaš u toj mjeri, genijalno. Nisu djeca sve, ne žali, ti si sebe dala svima nama, hvala ti, ljube, na tome... Onaj intervju bez dlake na jeziku, svaka čast, trebao je to konačno netko jasno reći, razotkriti te klanove, herojski bome, čestitam...

Stoje jedna uz drugu. Njišu blago kukovima. Sve nalik jedna drugoj. A on, moj uglađeni muž, u sredini. Jedini muškarac u njihovu društvu. Ponosan dok im prilazim. Ne jede ništa. Da se ne ufleka. Mirisan, dotjeran, nageliran, s buketom bijelih ruža. dvadeset i pet, a ne četrdeset i pet. Poštuje glumačku, a ne životnu obljetnicu. Glumačka je jeftinija. Jedna ruža deset kuna, dvadeset ruža... Koliko košta dvadeset crvenih karanfila, ako jedan košta deset, Nera? Komentiram u sebi, vokativ, vokativ, drugarice učiteljice. Ne smijem reći glasno. Da li ti je jasno, jasno je da ti nije. Jasno. Dvjesta dinara, Nera, dvjesta. Povlači me za kosu. Dvije stotine kuna manje za buket što slavi karijeru. Crvenih karanfila više nema. Sad su bijele ruže. dvadeset i pet ruža a svaka deset kuna, jasno, drugarice učiteljice. Nije jasno, o kakvim kunama govoriš, Nera?’’ Zar su drugovi dozvolili kune? E, da je Maršal živ...

A možda i nije riječ o smanjenju troškova. Možda je dvadeset i pet ruža još jedan znak njegova odnosa prema meni. Moj psihić bi sad prokomentirao kako je mom milom suprugu važno isključivo moje javno ja. Tu smo isti. I meni je važno njegovo javno njegovo. On u meni već šest godina gleda ženu s pozornice. Želi uz sebe imati komada za kojim se okreću njegovi kolege. Želi gledati kako skaču s upaljačima na moju tanku cigaretu i bore se na čiji ću je plamen približiti. I pali se, i sam postaje duhan oporog muškog mirisa. I usitnjuje oči. Širi ramena. Podiže perje.

Samo se vi trudite, ona je moja, smiješi se pobjedonosno. I bolja je, i slavnija od moje bivše. I mlađa deset godina. Nek svi vide s kim sam ja sada. Nek vidi prepotentna glupača koga je ona nogirala. Da joj netko isključi blesimetar ne bi znala reći ni »Dobro jutro, dragi gledatelji«. Nek se prži dok najavljuje prilog o Nerinoj uspješnoj predstavi. Nek se češe ispod stola i štipa celulit na bedrima. Nisam joj se mogao bolje osvetiti. Ona se usudila mene nogirati! Ona se usudila meni prijetiti da nakon razvoda više neću biti medijski zanimljiv. A ja? Uspio sam postati prvi muž jedne Nere Glovacki. I ima me po ženskim žurnalima tri puta, ma što tri puta, šest puta više nego kad sam bio s njom. Umišljenom urednicom jutarnjih vijesti. Nek sad guska vidi kako se odijeva jedna Nera Glovacki i nek se pita tko to sve plaća. Škrtac poput mene, možda? Njezine optužbe ne drže vodu...

Pozivamo vas na obilježavanje dvadeset i pet godina kazališnog i četrdeset pet godina života naše Nere Glovacki. Tekst monodrame: Nera Glovacki.

Moram priznati, moj muž me podržao kad sam mu rekla da bih rado napravila monodramu. Poslušao je pažljivo i nije rekao svoje uobičajeno: O čemu ti to govoriš, ljubavi? Ni njemu nije bilo drago što posljednjih godina za mene u matičnom kazalištu nema prave uloge. Istina, slava i novac dobiven od sapunica godili su mu. Oročavao je svaku novu isplatu honorara. Stavljenu na svoje ime. Meni je osiguravao punomoć. Objašnjavao mi je razloge zbog čega čini baš tako. Nisam razumjela i nisam ga pitala o čemu on to govori. Međutim, bojao se gubitka imagea velike glumice. I svoga u istom kompletu.

Sama ćeš napisati tekst? O čemu ti to govoriš? Jasno, nemam ništa protiv. Dapače, dramski pisci traže visoke honorare za takve stvari. Možeš ti to, ljubavi. Ponosim se s tobom, ljubavi. Koliko ćeš samo smanjiti troškove, ljubavi...

Zanimalo ga je samo hoće li i njega biti u tekstu i hoće li mu poslije baš svi zavidjeti. A o čemu ću sve govoriti publici pedesetak minuta, nije pitao. Izostalo je ono: O čemu ćeš ti to govoriti. Puknut će svi od ljubomore. Spucaj ih, ljubavi. Koga, nije naglasio. Pokaži tko smo. Ja ću se pobrinuti i za sponzore, i za dvoranu, i za novinare, ljubavi. Mogli bismo od zarade poći na krstarenje. Što misliš, ljubavi? Nemoj samo trošiti previše na scenu i kostime, važna si ti i tvoj talent. Znam da ti je želja ući na kruzer. Slikat ćemo se i prodati časopisu. Pa nek puknu, ljubavi. Tvoj mužić će ti priuštiti ono što zaslužuješ. Ne bi pošla? O čemu ti to govoriš? Moramo biti bolji od drugih, ljubavi...

Nisam mu otkrila o čemu želim govoriti. Ja, sa svojih četrdeset pet godina života, dvadeset pet godina kazališnog iskustva, ja mala lijepa otočanka odrasla bez oca, bez oca o kojemu sam počela saznavati tek kad su me na prijemnom ispitu upitali: A jeste li vi u nekoj rodbinskoj vezi s Lovrom Glovacki? Imenica, otac, otišao je kad mi je bilo sedam, jasno, drugarice učiteljice. Mami sam to prešutjela. Ona je vjerovala da se komisiji svidjelo moje ime. Nera. I da nas je Bog nagradio, jer sam za prijemni ispit odabrala njezinu Hekubu.

E, sad ćeš mili moj dobiti odgovor na pitanje o čemu ja to govorim. I pitat ćeš se koja je vrsta riječi kruzer. Prvi put ću ja kapetaniti našim brodom. Punih 50 minuta. Onoliko koliko je potrebno trajektu da od kopna stigne do moga otoka. Plovit ću za javnost. Baš onako kako ti voliš.

Pozivamo vas na obilježavanje dvadeset i pet godina kazališnog i četrdeset pet godina života naše Nere Glovacki. Kostimografija: Nera Glovacki.

Majka mi je ostavila singericu. Bakinu. Sirota moja majka. Cijeli je život čekala svog režisera da joj se vrati. Izrezivala je slike njegove žene glumice i šila si haljinu nalik njezinima. Dok je rezala tkaninu, govorila je: I moja će Nera biti glumica. Uspješnija i veća od te drolje... E, mila moja mama. Kada je umrla, bila je stara kao ja sada. Četrdeset i pet. Rak dojke. Koja ironija. Zlo na grudima koje je dodirivao samo jedan muškarac. Pomogla sam joj otkopčati grudnjak. Bradavice su joj bile sitne i nježne, kao u djevojčice. U sekundi sam se postidjela svojih grudi. Dvadeset godina mlađe, a opuštenije. Nisam tada ni slutila ono što su one već dobro znale. Njihove bradavice nikada neće zadojiti dijete. Udat ću se s trideset i devet. Moj će muž tada imati četrdeset i devet. I reći će mi da je prestar da bi postao otac. Optužit će bivšu koja se zbog karijere voditeljice jutarnjih vijesti odrekla majčinstva. I tako presudila i njegovu očinstvu. Povjerovat ću mu. A onda ću, u drugoj godini braka, među njegovim kravatama pronaći liječničke nalaze stare petnaest, dvanaest, deset, devet, godina. Pokretnost spermija 0,00...0...00..1. Dijagnoza: neplodnost. Odabrat ću mu najprikladniju kravatu uz odijelo koje će obući na otvaranje izložbe europskih modernista. O nalazima mu nikada ništa neću reći. Ipak, poželjet ću to učiniti u trenucima kada na kulturnim događanjima susretnemo njegovu bivšu a on kroz porculanske navlake procijedi: Karijeristička kučka. Poželjet ću je braniti vrijeđajući njega. Mister Bond 0,00...0...00...1, o čemu vi to govorite? Bivšu sam tada osjećala jako bliskom. I bile smo donekle slične. Imale smo, i ona i ja, muževe koji su na pozivnicama – što smo dobivale na svoje ime – bili ona druga osoba. Pozivnica vrijedi za dvije osobe. A ta druga mogla je biti bilo koja druga osoba. Nas dvije smo imale i muževe koji ne mogu postati očevi. Ustvari, imale smo jednoga našeg, istoga muža...

Bolnička kabina zaudarala je na ženski znoj. Na strah, suze, kajanja, osude, brige, na vodu u kojoj su tjednima stajale ruže. Mama je imala grudnjak na roza i žućkaste cvjetiće. Moj. Nagovorila sam je da to jutro stavi baš moj. Mladenački. Vjerovala sam da se u takvom ne može šepuriti rak. Da će ga cvijet prekriti i uništiti. Da će potom na njega sletjeti pčela i raznijeti ga daleko, na neke žene puno starije od moje mame. Ma ne moraju biti ni starije. Samo neka nisu moje mame. Vjerovala sam de je kvržica istrčala izvan površine da dozove tog maminog muškarca, da tom mom bezosjećajnom ocu čije režije raznježuju srca otmjenih žena diljem Balkana, kaže da se žena može umoriti i od čežnje. I umrijet od nje. Da je u ženskim dijagnozama rak najčešće sinonim za uzaludne i bolne ljubavi.

Majka me je napustila za šest mjeseci. Na sprovodu sam nosila naš cvjetni grudnjak. Bilo je strašno vruće. Srpanj na otoku. Turisti koji kamerama snimaju pogrebnu povorku, kao da su došli u zoološki vrt ili u ratom opustošeni grad. S naših prostora. Na njima je pustoš tiša i brže se prašta. Kroz crnu haljinu nazirao se cvjetni grudnjak.

Kakvog to ima smisla, grad te pokvario – rekla mi je ujna. Zaboravila mi je reći: Primi moju sućut.

Nero, nažalost, mama je došla prekasno, znaš da bih ja sve učinio za tebe i nju – tješio me liječnik zaljubljen u moje mladenačke uloge. Njegova žena dodala je kako sam jako mršava.

Majku sam ostavila u grobnici koja gleda na more. Da čeka svog režisera. Ako ga jednog dana amaterska družina pozove na neku svoju obljetnicu. Možda položi na grob nezaboravak, karanfil, bijelu ružu, ljiljan, geranium. Neki cvijet koji se spominje u predstavi koju trenutačno radi.

Na pozivnici su zaboravili napisati – i uz dvadeset godina smrti njezine majke. Pozivamo vas na dvadeset i pet godina kazališnoga i četrdeset i pet godina života naše Nere Glovacki i dvadeset godina smrti otočke Hekube, prve zakonite žene slavnoga Lovre Glovackoga i majke glumice Nere Glovacki.

Samo da vidimo toaletu koju je kostimografkinja – ha, ha – odabrala za sebe. Sve je to on osigurao svojim biznisom. Čujem li to ljubomorne koze kako već brbljaju? Osjetim i njegov parfem, ali ne čujem da im on odgovara: Sama je sašila kostim. Jasno, uz njegovu podršku.

Pun ti je ormar maminih haljina, mogla bi nešto prekrojiti od njih. Moda se uvijek vraća na staro.

Svidjela mi se ova njegova ideja. Navući na sebe maminu biografiju. On, naravno, moj mirisni muž, poslovni čovjek čije su kamate kredita premašuju mjesečnu dobit – kaže li se to tako – u tom je prijedlogu vidio smanjenje troškova. Otkrio je još jedan moj talent. Meni samoj. I tražio je da mu na tome budem zahvalna. Možda je pomislio da će nam uštedom na haljini moći priuštiti bolji šampanjac na kruzeru. I da će ga u sekundama dok čašu prinosi usnama snimiti domaći tv snimatelj za jutarnje vijesti što ih uređuje njegova bivša. Nije ništa rekao. Nije me ni zanimalo.

Otvorila sam ormar i izvadila nekoliko maminih haljina. Onu koju je nosila na vjenčanju, a nije nalikovala na vjenčanicu. Drap s čipkom izrezanom s bakina lancuna. Onu s moje prve pričesti koja je podsjećala na haljinu Jacqueline Kennedy, onu usku s proslave trideseta rođendana koja je vjerna kopija haljine Jacqueline Onassis, kostimić koji je nosila na dan moje promocije. Bila je ponosna kad nam je prišla tajnica Akademije i rekla: Lijepa si na majku. Zasmetalo ju je kad je ista tajnica dodala: A tatina ti je žena, baš sam je nedavno gledala u Beogradu, ko sestra blizanka one žene američkog ubijenog predsjednika, oprostite gospođo. Mislim da je i ona umrla. Odmjerila je mamin kostim. Bio je elegantan, prljavo rozi, opšiven trakom, tamnijom, kakav je često nosila Jacqueline, nije važno više čija, Kennedyjeva, Onassisova ili Glovackijeva. Izostalo je samo tajničino: A nekako predosjećam da biste i vi uskoro mogli umrijeti.

Uzela sam i pidžamu u kojoj je mama umrla. Ona nije ni na čiju podjećala. Samo na smrt mlade žene. Počela sam izrezivati rukave, odvajati džepove, skidati dugmad... Našivala sam, štepala, heftala, isprobavala, spuštala ajnere, komadić jednog platna slagala uz komadić drugog. Teoretičari bi rekli da sam učinila pachwork. Podloga: pidžama umrle. Kao u crnim pričama fantastičara. Rekle bi to glasom papige i ne bi se pitale o raspoloženju one čiju odjeću gužvam, preokrećem, protresam. Da bih je uskoro škarama pretvorila u krpice, u djeliće koji se dobro uklapaju s drugim; po uzorku, po kvaliteti materijala. Preslagivala sam mamin život i šila svoj. Ništa nije bilo drukčije. Drukčiji je bio samo privid. A majka sada leži, gleda u more. I vjerojatno doziva buru koja će prekinuti promet. Moći će barem okriviti nju što on ne dolazi. Bura sedamdeset čvorova, trajekti i katamarani prema otocima ne voze, priopćava u jutarnjim vijestima njegova bivša. I prisjeća se kako ju je njezin bivši, a moj sadašnji, pohotno uzimao za komandnim mostom jednoga katamarana kojim su od Dubrovnika plovili prema Skradinu. Sami, njih dvoje. Bila je bonaca. A njezine su se pjegice na nosu množile, kao što će se uskoro množiti njezini ljubavnici za koje on nikada neće saznati.

Mama, je li ti hladno? Sama si? Kako da joj kažem da sam i ja sama. I da je i meni isto hladno. I da mi lijepo pristaje naša haljina. I da singerica još uvijek dobro štepa. Kako da joj kažem da mi ide na živce moj otac koji se, načet alzheimerom, sjetio da ima i mene. Javili su mi to iz nekog doma za nemoćne starije osobe. Kažu da je elitni, izgrađen na obroncima gore s pogledom što puca na Dunav. Ne, neću joj reći. Reći ću joj da me ne žulja naš grudnjak. I priznat ću joj da su cvjetići na njemu već odavno isprani. Samo da ne čuje moj mili muž i ne kaže: O čemu ti to govoriš, onaj prokleti ofucani grudnjak, njega ćeš staviti na premijeru? I da mi se onda digne na tebe? Užas. Muškarac treba izazov. O čemu ti to govoriš. Grudnjak za sreću. Glupost, idiotarija. Zato i ne dobivaš prave uloge. Prave pičke nose push up, a ne pamučne, bez žice i bez spužve. Koga briga talent, treba se ponašati kako treba. Visoke pete, uske traperice, kratka majica. A ti?

Mama, ne brini, bit ću dobra večeras. Izmolila sam našu molitvicu. Nije važno, mama...

Pozivamo vas na obilježavanje dvadeset i pet godina kazališnog i četrdeset pet godina života naše Nere Glovacki. Scenografija: Nera Glovacki.

Nemoj krcati scenu, minimalizam. Samo me pusti s tim tvojim zavjesicama, čipkicama, namještajem koji ima priču... Muž će biti zadovoljan. Poslušala sam ga. Jedva je pristao da iz stana iznesem ogledalo svoje none. I donesem ga na scenu. Nisam mogla jedino bez ogledala. Sama sam ga spustila sa četvrtog kata. Bez lifta. Kupljeno je negdje u Italiji neposredno poslije onoga rata. Nono ga je nabavio za svoju ljubljenu Ane. Majku moje majke. Za njezin dvadeset i osmi rođendan. Ogledalo sam sama umotala u deku, u ćebe drugarice učiteljice, i ukrcala u prtljažnik. Vozila sam pažljivo, kao što mi je moj dragi muž savjetovao. Znao je koliko zrcalo – moj muž koristi riječi standardnoga jezika – stoji na tržištu antikviteta. I da bi se u kriznim vremenima moglo dobro prodati. Ne dao Bog i manjeg zla. Bit će zadovoljan sa scenom. I ovaj put sam čula ono o čemu je govorio. Slijedila sam njegov konceptualni minimalizam. Priču o ogledalu jednom sam mu prigodom ispričala. U skraćenoj verziji.

O čemu ti to govoriš, ljubavi – rekao je i okrenuo se, u postelji, na drugu stranu. Sljedećeg jutra iznijela sam ogledalo iz naše spavaće sobe. I dala mu, u biblioteci, novu ulogu. Ipak sam ja naslijedila i očeve režiserske gene. Dajem katkada uloge. Da bih se spasila i izdržala život. Stvaran, zbiljski, onaj bez pozornice.

Od te noći stajalo je to ogledalo kao ukras u našem, pardon, njegovu stanu. Stan je kupio četiri dana prije našega vjenčanja. Nije želio to učiniti četiri dana poslije vjenčanja. Da ne pokvari medeni mjesec dodatnim obvezama. Bankom, potpisima, bilježničkim uredima, katastrima i gruntovnicama. Tlaka. Stan je odabrao po mjeri velike glumice. Prostran, u elitnom dijelu grada, s puno svjetla. Jedan od onih što ih zovu pametnim stanovima. Ipak, uknjižio ga je na svoje ime. Pametni stanovi znaju dati kupcima i pametne savjete. I znaju koji će kupci imati, a koji neće imati djecu. Za svaku sigurnost, rekao mu je daljinski upravljač. Nisam razumjela o kakvoj se sigurnosti radi. Nisu stanovi bespomoćna čeljad koja će pobjeći ako nemaju sigurne tjelohranitelje.

One noći, nakon uspješne proslave obljetnice – da, da bilo je to prije pet godina – željela sam u spavaćoj sobi nastaviti s istom atmosferom. Željela sam da me moj muž i dalje obožava kao što me obožavao na slavljeničkom domjenku, da me uzima pogledom i da u zraku presreće poglede drugih muškaraca u dvorani. Svlačila sam se pred ogledalom. Polagano. Pravila pauze, okretala se prema njemu. Činilo mi se da mu je lice uzbuđeno od iščekivanja. U sekundi kad sam ostala posvema naga, glasno je, preglasno, glasom prepunom razočarenja izgovorio: O Bože, kako si se udebljala! Vidiš, to se večeras nije primijetilo. Struk ti se, gospode, izravnao s kukovima. Što činiš od sebe, Nera?

Rasplakala sam se. Prekrila ručnikom i otrčala u kupaonicu. Kad sam se, iscrpljena razočarenjem vratila k njemu – da ga upitam je li stvarno tako mislio, ili sam ja ponovno nešto pogrešno shvatila – on je već spavao. Hrkao je tiše nego inače. Spominjao je i neko žensko ime. Nerazgovjetno. Ne znam čije. Znam samo da nije bilo moje.

Legla sam do njega. Odmaknula svoj jastuk do ruba kreveta. I zaronila lice. Zamišljala sam svoga nona kako dolazi k staklaru i pita imaju li ogledalo koje širi, deblja. Da ga kupi za svoju bolesnu ženu, koju svakog dana tanji tuberkuloza. A tek će navršiti dvadeset i osam. I izvadili su iz okvira pravo i stavili lažno. Da se u njemu njegova Ane ogledava i tješi kako joj ne odlaze kile. Da vjeruje kako se, dok je brala još zelene masline, samo malo nahladila i da će s proljećem opet biti kao prije. Moju priču o ogledalu moj je muž zaboravio. Hoće li se za nekoliko minuta prisjetiti barem jednog detalja? Možda hoće, možda neće. Možda će.

Pozivamo vas na obilježavanje dvadeset i pet godina kazališnog i četrdeset pet godina života naše Nere Glovacki. Glazba: Nera Glovacki.

Da nisi bila takva, udala bi se prije. Ne bi čekala na mene. Maštaj na pozornici. Ne maltretiraj mene! Pusti me s mirom. O čemu ti to govoriš? – sve mi češće ponavlja moj muž. Rečenicama koje visinom nadjačavaju jedna drugu. A ja samo sve više plačem. Nerijetko prošapućem: Što mi je to trebalo. Hoću svoj mir. Svoj mali stan i gazdaricu koja me budi mirisom kave. I čini to glasom moje majke. I ne naplaćuje podstanarstvo. Ljeti odlazi u moju kuću na otoku pa o tom raju priča kroz cijelu godinu. Sjećanjem lakše podnosi gradski smog, magle i hladnoću. Do sljedećeg ljeta... Tekst prošapućem. Da me on ne čuje, da mi ne zamjeri, da odnos ne postane još lošiji, da se ne prenese i izvan zidova stana, da oštećenje na mostu ne bude preveliko i da zbog toga jednog dana on ne zaključi kako bi se most morao potpuno srušiti. A ja to ne bih podnijela. Lažem kad šapućem Što mi je to trebao. Hoću svoj mir. Svoj mali stan.. i tako dalje, i tako dalje...

Zašto kazuješ ono što ne misliš, Nera? Pionirke su zadužene govoriti istinu, i samo istinu, jasno? Jasno, drugarice učiteljice.

Spavam sve lošije. Postajem osjetljiva. Reagiram na svaki njegov hladni pogled. Sve teže podnosim njegova noćna ignoriranja. Već mjesecima ne pitam o čemu se radi. Jasno mi je da će na svako pitanje odbrusiti: Smiri hormone. Nisam ti ja kriv za valunge. S bivšom nikada nisam dolazio u takve situacije. Ma, ti si, jednostavno, teška osoba... A što to doprinosi mojoj odnedavnoj težini, uz ovo malo sala oko struka, ne govori. Zbrajam večernje svađe, provokacije, nepotrebne incidente kojima on osigurava pravo na povišeni ton, lupanje vratima, napuštanje stana na sat, dva, tri. Sve češće i do ponoći.

Ušuljava se u spavaonicu. Ja duboko dišem. Glumim kao ni u jednoj predstavi. Struka bi me nagradila glumačkim Oscarom. Izgovaram rečenice novih nastavaka sapunice. Zbog izbora teksta ista bi mi nagrada ubrzo mogla biti oduzeta. A ja ne bih imala dovoljno novca za dobre odvjetnike i oduzeto mi nitko ne bi vratio. Upravni odbor sastavljen od velikih stručnjaka s doktoratima znanosti likovao bi nad svojim postupkom. Uspjeli su pred zakonom zadržati dignitet struci. Glumice bez dara izvele bi jedna drugu na kavu. Za tu prigodu može čak i sa šećerom. A moj muž uvjeren je kako ja sanjam svoj posao. Ne osjeća da sam budna. Da su mi samo oči zatvorene. Samo zbog toga da ga manje vidim, ali bolje prepoznajem. O mom noćnom recitiranju priča na domjencima. Uveseljava žene u svojoj blizini. Ističe svoju tolerantnost prema osobi posvećenoj isključivo umjetnosti. Ali ne govori im da noću u našoj ložnici postajem grofica Dolički. Pravi se da ne zna iz kojeg komada preuzimam noćne sanje. Radije će pristati na ulogu neobrazovanog supruga. Damama će samo reći: Ne mogu se ovaj tren sjetiti, oprostite. Neki klasični predložak... Nasmijat će se kad ga budu pitale prati li i on sapunicu Grijeh je umrijeti u proljeće. Zatajit će im da svaku epizodu odgleda u redovnom, ali i u repriznom terminu. Neće im reći kako je ljut na privatne televizije regiona koje na istim serijama zaleđuju sliku. Da komšije ne gledaju unaprijed.

Na snimanja dolazim premorena. Grofici Dolički maska je gotovo i nepotrebna – zna reći režiserka naše sapunice. Ipak, mladoj šminkerici daje upute o tri sloja pudera za moje podočnjake. Potpuno se uživjela u ulogu, čujem statistice koje mi stoje iza leđa. Dosta priče, idemo na poziciju, prekida ih mladi pomoćnik snimatelja.

On me podsjeća na moju najveću ljubav. Na mladića s otoka o kojemu nikada nikome nisam ništa rekla. Tajila sam ga. Pred svima; prijateljima, novinarima, kolegama. Večeras, uz dvadeset i pet godina jednog i četrdeset i pet godina drugog, priznat ću ga razgovjetno i glasno. O čemu ona govori, vrpoljit će se moj muž na stolici. Javnosti sam priznala samo glazbenika koji me nakon četiri godina veze ostavio zbog ministrove kćeri. Sad su oboje u komuni. Negdje u Italiji. Liječe se od ovisnosti. Možda usput izrađuju ogledala koja po buticima i modnim agencijama skidaju kilograme...

I moj muž ne zna za mog otočanina. Nikša, Nikša. Bile su mu dvadeset i dvije. A meni osamnaest. Treći oficir na palubi. Visok, zgodan.

Moja duša pripada moru, Nero. Tebi pripada moje srce, rekao mi je noć prije isplovljavanja za Afriku. Ne budi ljubomorna na oluje, pučinu, zalaske sunca, na gruje i morine, na rakove, mreže i busole. Ja znam kada moram doma. Čekaj me i izbriši iz glave to da ćeš biti glumica. Bit ćeš samo moja žena.

Priznao mi je da se katkada ipak boji. Tada bi zapjevušio: Kad Nikša kaže da se boji, on misli ozbiljno...Plakala sam. Noć je bila vedra. Zvjezdana. Mjeseca je bilo više nego jedan. Činilo mi se. Zaboljelo me, zapeklo u trenutku kad je s plastičnog Trubadur gramofona dolazilo: U šutnji, u čežnji daljine, daljine. U srcu, u dahu planine, planine... Moj je Nikša znao koliko volim Ujevićeve stihove, a ja sam znala da on voli Arsena i mliječnu čokoladu.

Večeras će mili muž Nere Glovacki moći zaključiti kamo ja to jedino želim otputovati i što mu njegova privatna glumica želi reći kad zapjevuši: Tamo, tamo da putujem.

Nikša se s puta vratio šest mjeseci poslije. Više nije bio treći, nego drugi oficir na palubi. Nije mi mogao oprostiti što sam upisala glumu. Ubrzo je, meni u inat, oženio mladu Brazilku i naučio portugalski. Njoj nije branio ples, bikinije, perje, šarenilo, mrežaste čarape i pozornice. Tako mi pričaju domaći. Ljeti, uz bevandu i crni rižot. A ja ne dolazim na srpanjsku otočku feštu. Ne stižem u kuću sve dok mi ne jave da su Nikša i obitelj otišli ća. Ne bih mogla podnijeti susret s njim, ne bih mu mogla reći: Sve tri kćeri lijepe su na tebe. Znao bi o čemu govorim. Znao bi da bi njegova Nera i svjetla pozornice i slavu zamijenila za njihovo, naše dijete. Naša Nera Glovacki. Naša slavljenica, naša glumica, naša kćerka, naša autorica teksta, scenografkinja, kostimografkinja, osoba zadužena za šminku, za glazbu, za ukupnu u režiju naše predstave...

Još samo pedesetak sekundi i naša predstava može krenuti. Koliko jedna minuta ima sekundi, Nera? Šutim. Jasno, da ne znaš, šezdeset. Šezdeset..set...ttt... – ponavlja drugarica učiteljica i izvlači šezdeset dlaka iz mog pramena.

E, mili moj sad ćeš vidjeti o čemu ja to govorim. O tebi, pred svima. Za kamere i novinare. Onako kako samo ti voliš. Da, imaš pravo, jedan podatak u leksikonskoj natuknici više...

Bit će sve dobro, mama. Ne brini, ne žulja me naš grudnjak. Nimalo me ne žulja, mama...

(Snimljen glas:) Dragi gledatelji, prisustvujete obilježavanju dvadeset pet godina kazališnog i četrdeset pet godina života naše Nere Glovacki, prvakinje drame našega kazališta, jedne od najboljih i najomiljenijih domaćih glumica, divi poznatoj po ulogama Laure, Medeje, Antigone, Gige, sestre Angelice, Bernarde, Katarine... Molimo vas da isključite svoje mobitele...