Stablo govori

Autorica predgovora knjige Stablopis, pjesnikinja Božica Jelušić ističe kako je riječ o izuzetnom autorskom i izdavačkom pothvatu, te naglašava velik napor Ane Horvat u sastavljanju antologije koja obuhvaća poeziju o prirodi, stablima, šumi. Jelušić podsjeća i kako šume čine velik dio hrvatskog teritorija, te da imaju višestruku ulogu: čiste zrak, obnavljaju zalihe pitke vode, daju staništa brojnim vrstama, čuvaju tlo od erozije, griju nas, a predstavljaju i estetski užitak. Autor pogovora, akademik Slavko Matić, ističe važan doprinos Ane Horvat, koja je načinila izbor pjesama o šumama, a riječ je o velikom rasponu od 15. stoljeća do današnjih dana. Matić ističe i ljubav prema šumama, brigu za prirodu, koja se osjeća u tim pjesmama a ta ljubav upravo je ono što povezuje i šumare koji šume obnavljaju i brinu se o njima i pjesnike, koji uznosito o šumama pjevaju.

Slavko Matić također naglašava kako nije slučajno da ova knjiga započinje pjesmama koje su napisali pjesnici iz 15 stoljeća, Ivan Česmički i Hanibal Lucić, koji su djelovali u vremenu kada se o šumama počinje promišljati kao o vrijednosti (važna za proizvodnju hrane, daje drvo za ogrjev). Tako Česmički u pjesmi »Stablo govori« personificira stablo: ono postaje živo biće koje govori uspoređujući sebe i svoje plodove s roditeljima i djecom. Supostavljena je nekadašnja visina i snaga i današnje propadanje: »A sad mi nisko pruće bijedno do zemlje pada«. U pjesmi dubrovačkog pjesnika iz razdoblja baroka, Ivana Bunića Vučića »Gledaj, Rakle, dobro moje« pjesnik uspoređuje svoje unutrašnje stanje, ljubavne patnje i rane sa stablom koje stradava u prirodi – od vihora, od groma... I Ivan Mažuranić u pjesmi »Javor« personificira stablo, koje ponovo govori o svojim jadima: »Kamen ne da, da u zemlju rastem, /Magla ne da, da se u vis dižem«.

Zanimljivo je da se tema uništenog stabla pojavljuje i u pjesmi Petra Preradovića »Suho drvo«: lirski junak evocira vrijeme kada je stablo bilo zeleno, pritom se prisjeća i vlastite mladosti, a pjesma odiše sjetom zbog nemoći da stablo opet postane ono staro, da zazeleni. A Rikard Jorgovanić, pjesnik iz 19. stoljeća, piše o metaforičkom drvu ljubavi. Pjesnik iz razdoblja romantizma, Silvije Strahimir Kranjčević u himnički intoniranoj pjesmi »Lovoru« povezuje rast drveta s domoljubljem i nacionalnim ponosom. U pjesmi »Žuk« Ante Tresić Pavičić majstorski piše o mijenama – stablo zimi, stablo u proljeće... Upravo mirisno stablo žuka u proljeće budi sjetu i nostalgiju u pjesniku: »Sva moja duša sjetom zamiriše/ Ko njeg’va, s ove pustoši i čezne,/ Da u Otajstvu počinka iščezne«.

Antun Gustav Matoš u pjesmi »Jesenje veče« gordost usamljenog stabla supostavlja melankoliji jesenskog krajolika: »Samo gordi jablan lisjem suhijem/ Šapće o životu mrakom gluhijem,/ Kao da je samac usred svemira«. Čini se da ta vertikala koju stablo priziva predstavlja pomak u dinamici: stablo kao da siječe tu monotoniju jesenskog pejzaža. A jablani su jedno od najčešće spominjanih vrsta stabala – treba izdvojiti jedinstvenu pjesmu Jure Kaštelana »Jablanovi« koja je pisana iz neke dječje perspektive, što još više naglašava divljenje prema tim visokim i uspravnim stablima.

Dragutin Domjanić u pjesmi »Lipa«, koja je pisana kajkavskim jezikom, spominje težak usud drveća – evocira nekadašnju ljepotu stabla, koje je sada srušeno. Miris dunje u pjesmi Milana Begovića je poticaj za sjetu, za prisjećanje. Vladimir Nazor u pjesmi »Šuma spava« gradacijom dočarava trenutak kada dolazi sumrak i kad se sve u šumi polako gasi i priprema za san. Zanimljivo je i da je Nazor autor više pjesama u kojima se spominju stabla. Ljubo Wiesner u pjesmi »Šetnja u samoći« govori upravo o povezanosti duše i šume, o prožimanju čovjeka i prirode.

I Tin Ujević pisao je niz prekrasnih pjesmama o šumi, stablima, a možda je najpoznatija ona »Visoki jablani« u kojoj se jablani uspoređuju s junacima. Pjesma je hiperbolička himna slobodi: »Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica/ oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica«. Dora Pfanova u pjesmi »Aleja« spominje pak stare jablanove uz koje veže mrtvilo, prošlost. Gustav Krklec u pjesmi »Podne u šumi« otvara zanimljiv motiv – požar u šumi. U dramatičnom nizu, on niže slike pustošenja šume, a leit motiv mu je ekspresionističko »crveno sunce«. Još jedna pjesma govori o šumi, koja je nestala i čiji naslov sve govori: »Kamioni puni hrastova pred tvornicom«. Autor je Vjekoslav Majer. O rušenju hrastova piše i Ivan Goran Kovačić. O stablu u koje je udario grom pjeva suvremeni hrvatski pjesnik Nikica Petrak. Dobriša Cesarić pjeva o šumama koje su drugačije od gradskih ulica, a šume i stabla za njega su isključivo emanacija svjetlosti i veselja. Frano Alfirević, pjesnik je s juga i opjevava stabla koja ondje rastu: dud, koji ga podsjeća na djetinjstvo i masline, za koje znakovito kaže da su »stabla siromaha«. Zanimljivo je da su masline u pjesmama ove antologije prikazane kao mjerilo mudrosti i ustrajnosti: rastu na škrtom tlu, ali se ne daju. O maslinama je ponajbolje pisala Vesna Parun: »Masline, vi ste skamenjeni ljudi/ i otvrdnule žalosti i brige./ Iz pozlaćenih ulja vaših grudi/ toči se život ko iz drevne knjige«.

Zanimljivo je da u knjizi Stablopis nalazimo niz pjesama posvećenih jabuci; izdvajam pjesmu Grigora Viteza koji naglašava njezinu neuništivost: »Smrt joj se grozi već toliko ljeta,/ A ona cvjeta i donosi plod«. Mak Dizdar u pjesmi »Jedno drvo« metaforički predstavlja drvo kao zaštitu, koja je nestala. Čempresi, agave, palme u pjesmi Nikole Miličevića također su vezane uz sjetu i nostalgiju lirskog subjekta. U pjesmi »Divlji kesten« Slavko Mihalić spominje žudnju stabla za nebom, njegovo stremljenje uvis, prema svojem dijelu neba. I Josip Pupačič je ushićen rastom drveća, stremljenjem prema nebeskom. Ivan Slamnig u pjesmi »Šuma svjetlucavog lišća« povezuje šumu i strast, spominje motive iz predaje i bajki i čini se da time otvara jedno sasvim drugačije viđenje šume: ona nije tek mjesto skrivanja, sjete, već mjesto akcije, požude, veselja... Fantazmagorične slike vezane uz drvo spominje i Petar Gudelj u odličnoj pjesmi »Petrova smokva«. U toj pjesmi nestaje granica između stvarnosti i iluzije, obnavlja se govor predaje u kojoj se spominje i snošaj stabla i čovjeka, odnosno njihov plod: »Tri se godine ljubili i grlili, četvrte mi godine smokva rodila/ kćer«. U pjesmi »Šuma« Danijel Dragojević šumu vidi kao aktivnu – ona je ta koja vodi. U poemi »Maslina u čistopisu« Zvonimir Mrkonjić uz masline veže dugovječnost, tragičnost, ali i senzacije (okus). Boris Maruna ne doživljava stablo kao raskošno, ne upisuje u njega dušu, već ga svodi na jednostavnu materiju koja ima svoju svrhu. Upravo taj redukcionizam u pjesmi »Stablo« na neki način drvetu i vraća dostojanstvo, daje mu mjeru: »Nema dušu/ Ali uvijek bira čisti vidik«. Jasna Melvinger duhovito se igra narodnim govorom u kojem se spominju izrazi: zdrav kao drijen ili zdrav kao jabuka.

Pišući o smokvama, Stjepan Gulin se igra riječima, stvara zanimljivu metaforu smokve od soli (po kojoj je i naslovljen izbor iz njegove poezije). O suhim smokvama pjeva i Andriana Škunca, a njezina pjesma u prozi evocira slike kasnog ljeta. Josip Osti pjeva himnu hrastu u pjesmi »Srčanik – hrast«. Enes Kišević u pjesmi »Sadi« igra se značenjima riječi: Sadi je i veliki pjesnik, ali i oblik glagola saditi. Sadi je onaj koji sadi drveće. Jozefina Dautbegović u pjesmi »Posadili smo vrt pa otišli« suprotstavlja uređenost vrta i neuređene livade s divljim biljkama. Naravno, upravo ovo potonje čini joj se uzbudljivije, jer najljepši cvijet upravo ima konjogriz. Neda Miranda Blažević-Krietzman u pjesmama o drveću supostavlja enciklopedijske podatke i poetske opise.

U nizu odličnih pjesama Božice Jelušić izdvajam onu posvećenu »Maslini čuvarici luči«: maslina je pramajka fluidnog svjetla i vida. Dražen Katunarić u pjesmi »Sat na čempresu« uz drvo povezuje vremenitost – kuća je puna pokvarenih satova, a upravo je drvo ono koje pokazuje prolaznost. U nizu pjesama koje spominju zimu i drvo, govori se o drvu koje je ugaslo, samotno, golo. Dolazak proljeća je i vrijeme života, izlazak iz mrklih snova (Sead Begović u pjesmi »Jabuka«). Čuvena pjesma Anke Žagar »Šuma« pjesma je o demijurškoj moći pjesnika da riječima stvara svijet: »napišem šuma i bude šuma/ idem moram u šumu po drva/ vrijeme je za toplije«. Još bi trebalo izdvojiti i pjesmu »Rast« Lane Derkač jer u njoj autorica povezuje šume i tehnologiju: šume šalju stablo emailom.

Na kraju, riječ-dvije i o poeziji priređivačice ove knjige, Ani Horvat. Ana Horvat pjesnikinja je i prozna spisateljica, objavila je četrnaest zbirki poezije i jedan roman, a u javnosti je poznata i kao borac za zaštitu životinja. Zbirku od 120 pjesama o stablima pod naslovom Stablopis posvetila je i prihod od njezine prodaje namijenila obnovi arboretuma u Trstenom, koji je izgorio 2000. godine. U svojim pjesmama posvećenim stablima često upozorava na rušenje stabala, uništavanje šuma. U sjajnoj pjesmi »Smrt stabla« nalazimo stihove: »od svega što/ živi/ oboreno stablo/ umire/ najbeznadnije«. Pjesnikinja supostavlja desetljeća koja su trebala kako bi se stablo uzdiglo, izraslo i trenutak kada pada ničice, pred drvosječu...

U ovom kratkom prikazu nije moguće predočiti sve prikaze stabla i šume u hrvatskome pjesništvu. Važno je istaknuti kako je to učinila upravo Ana Horvat, nepravedno marginalizirana autorica. Iako je po struci pravnica, ona je napravila velik posao, koji je književna struka dosad vješto izbjegavala. Knjiga Stablopis je s jedne strane i aktivistička, jer u njoj se zagovara i ekološka svijest o očuvanju šuma čija je vrijednost istaknuta u uvodnome dijelu.