Sjaj starine

Mladi hrvatski znanstvenik (povjesničar, arheolog i povjesničar umjetnosti) dr. sc. Vinicije Lupis, voditelj Instituta »Ivo Pilar« u Dubrovniku, nastojao je svoju strast prema struci, prvenstveno povijesnim temama i umjetničkim djelima, izraziti i preobraziti kroz lirsko pjesničko doživljavanje, kao i dublje individualno refleksivno promišljanje znakovitosti povijesnih zbivanja. U autorovoj prvoj objavljenoj zbirci Inkantano vrime (Dubrovnik, 2008.) također ga zaokuplja povijest, ali ponajviše prošlost zavičaja sa svim specifičnostima dubrovačkog i pelješkog pomorskog nasljeđa, dok je u njegovoj novoobjavljenoj zbirci opseg tema i obuhvaćenog prostora znatno širi.

Naslovom nove zbirke pjesama Volumen legis(1) autor želi naglasiti idejno-filozofsko usmjerenje pjesničkih poruka koje zagovaraju vrline etičkog djelovanja u svijetu raznolikih nepravdi, vječno ponavljanih ratova, gundulićevskih preokreta nezaustavljivoga povijesnog »kola sreće«. Kroz cjelinu različitih prikazanih motiva Vinicije Lupis kao moralni uzor apostrofira Volumen legis – kristocentričnu nebesku pravdu, koja iznova na moralnu vagu postavlja i sudi promjenljive zemaljske pobjede, vojne pohode i nasilna osvajanja. Međutim, naglašavanjem nebeske dimenzije moralnog kodeksa, autor istovremeno razotkriva etičku ravnodušnost, prijetvornost, izokrenutost, te perfidnost svijeta nad nebrojenim povijesnim i novodobnim nepravdama.

U prva dva poglavlja (Iz Milana, Iz Poljske) dobivamo dojam kao da autor vodi koncizan pjesnički dnevnik, opisuje svoj dojam umjetničkih djela, te pjesničkom naracijom oživljava scene prošlosti, prepune povijesno-znanstvenih opservacija, detalja i dalekosežnih konotacija. Čitajući autorove lirski oblikovane zapise povijesnih scena (Iz Poljske, S Levanta) osjećamo pjesničku moć uživljavanja i plastičnog rekonstruiranja povijesnog zbivanja i vremena, ali usporedno i jednu distanciranost od pronalaženja pravde unutar zemaljske perspektive. Svoje moralno utočište i pribježište autor otkriva u zagonetnim umjetničkim slikama, u zavičajnim crkvicama, ali i velebnim spomenicima poznatih katedrala gdje ezoterični anđeli odvode pjesnikovu percepciju u mistične visove duhovnih viđenja.

Sjajni metatekstualni mozaik povijesnoga i povijesnoumjetničkog znanja, koji neprestano izvire poput slapa svjetlucavih kristala iz autorovih sjećanja, pruža kognitivnu bremenitost njegovim pjesničkim povjesnicama i zahtijeva od čitatelja dobro poznavanje i snalaženje u povijesnim prizorima. U velikom broju pjesama nazire se i jedan latentni sloj nostalgije. Prigušena je to tuga nad kulturno-civilizacijskim skladom drevnih gradova, njihovih arhitekata i graditelja koji su ih uresili, mislilaca i svetaca koji su ih oplemenili, dok u današnjici autor sluti jedan polagani suton humanosti i civilizacije i prigušenu bojazan pred eskalacijom novih bezbožnih i razaralačkih barbarskih sila. S profinjenom toplinom Lupis ispreda povijesne i etničke niti poveznice između Hrvatske i Poljske, s minucioznom pozornošću ulazi u tajne eskpresivnosti umjetničkih djela (Ceciliji Gallerani, Pieta Rondanini, Gospi Jakova Kotoranina u Milanu), osjećajući duševni polet u znamenju likovnih ostvarenja i znamenitih građevina.

U skladu s naslovom, ciklus pjesama Peliške teme vezan je uz lokalitete otoka Pelješca i prisjećanja na slavno pomorsko doba Dubrovačke Republike, te nas ovaj ciklus uvodi u svijet mediteranskoga maritimnog načina života. Kroz kratke skicozne minijature prikazani su portreti pojedinih kapetana, njihovih brodova, mornara, čak i »ridikula« (specifičnih karaktera i mjesnih čudaka), njihovo reagiranje i osebujni dijalektalni govor. Brojni zavičajno-povijesni motivi okupljeni su scenom prostora i podneblja, koja gravitira u rasponu od mikrokozmosa – detaljno prikazanog muškadura (starinskog visećeg odlagališta za hranu u konobi), preko opisa starih libri – uobičajene kućne predvečernje lektire, od pelješkog baroka na fasadama i crkvenim interijerima, pa sve do neobuhvatnog horizonta morskog beskraja u kojem se davni jedrenjaci proslavljenih kapetana pojavljuju u odsjaju sunca kao začarane scenske utvare na granici sna i jave. Učestali arhaizmi, dijalektizmi i bilingvizmi odražavaju izvornu jezičnu sliku podneblja, te svojom rijetkošću i neobičnošću postaju jezični ornamenti autorova pjesničkog opisa i karakterizacije ljudi i zavičaja.

U pjesmi Što bi bilo da je bilo ili Pomorske ćakule nailazimo i na interpolaciju dijaloškog dijalektalnog diskursa. U toj pjesmi se na nov način parafrazira samostalnom čakavskom varijacijom krležijansko-kerempuhovski motiv Nigdar ni bilo da ni nekak bilo i kroz dijalog razlaže vječna lokalna monotonija, rezignacija i lamentacija nad proteklom igrom sudbine i neizvjesnosti. Struktura deskripcije temeljena je na kumulaciji pjesničkih prizora i slika pa živost naracije i dijaloške dijalektalne fraze pokazuju se kao glavna obilježja Lupisove ritmizirane rečenične periode. Nemirna ritmična bujnost govornog diskursa te uporaba lokalno obilježenih riječi kao uzidanih ornamenata zavičajnog prostora, tvore uvjerljivu i plastičnu sliku pelješkoga kulturno-ambijentalnog miljéā, ispunjenog toplinom i melankolijom, ali i povremenom sućutno-ironičnom šaljivošću.

U idućem, Pomorskom ciklusu kumulacija riječi egzotičnih zemljopisnih i kulturoloških pojmova tvore još zgusnutiju, snažniju mrežu govorne ornamentacije, u kojoj pomno odabrane naslage riječi svojim doslovnim izgovorom i naznakom polisemantičnosti evociraju ogromne prostore prekooceanskih plovidbi. Preko tih pomorskih mantri dobivamo dojam da ulazimo u tajne odaje golemoga iskustva naših kapetana i mornara, koji su se na tim putovanjima susretali s raznim civilizacijama, kontinentima, ali i ćudljivostima klimatskih i prirodnih fenomena. Kao u bunilu polusna brzo se izmjenjuju riječi, te se u strukturi ovog ciklusa miješaju jasno izraženi dojmovi i osjećaji s putovanja, kao i krnji egzotični geografski punktovi, mirisi, zvuci i uzvici čuđenja, i oni se kao u pretincu podsvijesti slažu u nizovima. Takvi sklopovi riječi odražavaju atmosferu snoviđenja dalekih i tajanstvenih prostora i civilizacijskih raskrižja. Uz grozdove zemljopisno-prirodoslovnih pojmova koji strukturiraju zasićeno tkanje i dočaravaju zamamni zov egzotičnih pomorskih meridijana, ovaj ciklus je obilježen i dijalektalnim rječnikom koji vjerno obilježava pelješko pomorsko nasljeđe.

Višestoljetno domaće maritimno iskustvo prisutno je i u ciklusu pjesama S Levanta, naslovljeno prema području gdje su dubrovački i ostali jadranski jedrenjaci godinama trgovali i učestalo krstarili, a 1571. su u pomorskoj bitki kraj Lepanta upravo brodovi s hrvatskih otoka dali i velik doprinos pobjedi kršćanske vojske protiv Osmanlijskog carstva. U ovom ciklusu pjesama autor nas duboko uvlači u odaje povijesti, u pukotine zagonetnih zbivanja koja su donijela suton drevnih civilizacija: Egipćana, Kopta, Kaldejaca, Maronita, Melkita, te u izvore ranog kršćanstva. Ovo poglavlje posebno se bavi burnom povijesnom sudbinom armenskog naroda, ukrašeno je vrsnim fotografijama drevnih armenskih samostana (Haghardzin u pokrajini Tashir, Ghechard u armenskoj pokrajini Kotayk, samostan Khor Virap u podnožju Ararata), a autorovo je poznavanje ove tematike obogaćeno i srdačnim poznanstvom s ekumenskim nadbiskupom Naregom Alemezianom od Katolikata Velike Kuće Cilicije. Kao izraz ovog međunarodnog prijateljstva i čitava zbirka posvećena je jedinstvu zapadnih i istočnih kršćana, a posveta je napisana na latinici hrvatskim jezikom i na starom armenskom pismu.

Preko predočenog povijesno-filozofskog promišljanja uspona i padova starih civilizacija i kultura, autor u ovom poglavlju dopire do intenzivirane spoznaje prolaznosti, ali i moralne ontološke dimenzije, koja kao energetska vertikala uzdiže iz potpune propasti i zaborava potlačene ljude i narode i ulijeva im novu nadu obnove ili preobrazbe. Stoga kad uranja u povijesna zbivanja, Vinicije Lupis propitkuje je li stari Grci, Egipćani, Armenci, Asirci, Bizant doista nestaju ili čekaju neki svoj budući povratak. U kolopletu tog povijesnog labirinta dobivamo dojam miješanja jave i snoviđenja, ali i prisutnost nadnaravnih viđenja u kojima pjesnički subjekt susreće sjenu mitskog kralja Ivana iz Nubije, priziva biblijske likove kralja Salamona i kraljice od Sabe, sluša molitve Kristova aramejskoga narječja. Nasuprot svečanom ocrtavanju znamenitih gradova i osoba, učestalo se prikazuju povijesni prizori njihova nestanka i osvajačkih razaranja. Upravo u prizorima propasti i degradacije autor ističe stalnu prisutnost sila zla koje svojom destrukcijom stvaraju mijene neslućenih dimenzija. Unutar pjesme Asirija otkrivamo etičku zapitanost:»Čeka li Noina korablja?!«, odnosno, možemo li se nadati da će čovječanstvo u svojim grešnim posrnućima dobiti još koju priliku za obnovu i uspostavu harmonije na Zemlji. Ili se dosegu sklada možemo jedino nadati u posmrtnoj dimenziji Lupisova apokaliptičnog prizivanja »Nebeskog Jeruzolima«?

Najviše lirske osjećajnosti, profinjene topline i nostalgije iskazuje autor u idućem ciklusu nazvanom Bokeljske teme. Kroz sjetne reminiscencije susrećemo povijest hrvatskog naroda na području zaljeva Boke kotorske i opis povijesnih lokaliteta, tradicija i običaja koji postupno iščezavaju. Uočavajući kako je promjena političkih i etničkih okolnosti nepovratno izmijenila lice Boke kotorske te je otrgnula od njezinih hrvatskih, dalmatinsko-mediteranskih korijena, autor svojim lirsko-mističnim evokacijama oživljava pred nama jedan svijet koji živi još samo u sjećanjima, knjigama, neporušenim spomenicima prošlosti, dok njegovi velikani (poznati pjesnici, pomorci, duhovnici i patriciji) obitavaju u astralnom području onostrane nadstvarnosti. U chiaro-scuro emotivnom i turobnom ugođaju Lupis opisuje kotorske raspadajuće palacune, opustjele crkve, nestale procesije, davno izgubljenu atmosferu pomorsko-trgovačkog uspona i cvata. Tek poput maštovite dječje igre, a na granici između slatkog sanjarenja i žalosnog ozbiljenja, izdvaja se božićni fantazijski poliptih Nebo nad Bokom u kojem skupine anđela slave ponoćku u svom omiljenom, a opustjelom obitavalištu kotorskoga zaljeva.

Posljednja dva tematska ciklusa pjesama Bratimske teme i Iz škrinje duhovne nastali su kao plod duboke autorove kršćanske duhovnosti te njegova razmatranja kršćanskih misterija i sudioništva u djelovanju Bratovštine sv. Vincenze na Korčuli pri predvođenju pučkih pobožnosti i svečanih procesijskih ophodnji. Brojne opisane pučke pobožnosti, kao npr. sudjelovanje u cijelonoćnoj otočkoj procesiji Put Križa / Za Križem, u pogrebnim obredima, marijanskim zavjetima, proživljavanje atmosfere Badnjaka i božićnog iščekivanja, neraskidivi su dio autorova djetinjstva, odrastanja i potom bratimskog sudjelovanja u liturgijskim i paraliturgijskim obredima. S jedne strane u duhovnim pjesmama pronalazimo bogatstvo autorova crkveno-povijesnoga, povijesnoumjetničkoga i teološkog znanja, a s druge strane u izričajima subjektivno-ponesenog duktusa izvire lirska osjećajnost i birana arhaičnost. U pojedinim Lupisovim pjesmama (kao Ecce Homo, Gora kalvarija, Primi dušu bratima) uočljiv je utjecaj himnodijske tradicije i crkvenih pučkih popijevki koje su se stoljećima pjevale iz generacije u generaciju, te su se tako očuvale i najstarije srednjovjekovne hrvatske crkvene pjesme na Korčuli, Pelješcu i dubrovačkoj okolici.

Himnodijska tradicija posebice je jaka na hrvatskim otocima i priobalnom pojasu, gdje su pronađene najpoznatije rukopisne crkvene pjesmarice raznih bratovština: Osorsko-hvarska iz 1530.; Libro od mnozijeh razloga iz 1520.; Korčulanska (Foretićev zbornik) iz 1560.; Korčulanska pjesmarica Bratovštine Svih Svetih, objavljena 1880.; Rapska iz 1563.; Bolska iz 1612.; Budljanska iz 1640.; Zadarska pjesmarica (Mihovila Bilanovića) iz 1661., Zadarska pjesmarica (Šimuna Vitasovića) iz 1685. i druge. U Lupisovoj pjesmi Primi dušu bratima odzvanjaju tragovi poznate srednjovjekovne pjesme Bratjo, brata sprovodimo, čiji najstariji zapis iz 14. st. potječe iz rukopisne glagoljske čakavske zbirke crkvenih pjesama Pariške pjesmarice (poznate i pod nazivom najstariji glagoljski kodeks Code Slave 11), pohranjene u pariškoj Nacionalnoj biblioteci. Vlastitim parafraziranjem crkvenih pjesama i individualnim doživljajima sudjelovanja u vjerskim svečanostima, autor se svjesno priključuje poklonicima i sljedbenicima višestoljetne hrvatske duhovne kulturne baštine.

U cjelini zbirke pjesama Volumen legis Vinicije Lupis nije težio stvarati određeno inovativno metaforičko obličje umjetnosti riječi. Čak naprotiv, pojedine njegove pjesme oblikovane su kao ritmizirane narativne poetske povjesnice ili kao zaustavljeni, lirski, nadahnuti zapisi iz dnevnika koji nas podsjećaju na formu pjesme u prozi, kakve je pisao naš sjajni minijaturist Fran Mažuranić (Lišće, Zagreb, 1887.). Njegove pjesme svojevrsni su hommage svijetlim trenucima povijesti i baštine, stoga su brojne pjesme obogaćene i vrlo lijepim reporodukcijama umjetničkih slika, jedrenjaka, ali i fotografijama iz sadašnjosti u kojima se tradicija očituje.

Želeći ostati udaljen od postmodernističkih strujanja, Lupisov pjesnički svijet je okrenut podneblju zavičajnih osebujnosti i povijesnih vrednota, a izraz je svjesno arhaičan i impresionistički oblikovan, prvenstveno se oslanjajući na likovnoj slikovnosti prizora, povijesno-narativnoj reminiscenciji ili je kao u ciklusima pomorskih tema neobarokno zasićen kumulacijom egzotičnih pojmova i toponima. U zavičajnim pelješkim motivima ritam ekspresije pojačan je dijalektalnim koloritom te postaje dinamičan i ubrzan, a odražava žarki dalmatinski temperament koji uživa u obilju sočnog ribarskog i pomorskog »prigovaranja«. Takve Lupisove maritimne scene na određen način su bliske s dijalektalnom viškom poezijom Joška Božanića, iako kod Božanića imamo oslikan kolorit viških težaka i ribara, a kod Lupisa tezaurus peljeških pomoraca i kapetana...

Raspon Lupisovih pjesama refleksivno-lirskog maritimnog karaktera nadograđuje se na dugu hrvatsku tradiciju modernističkih mediteranskih tema i pjesnika: Vladimira Nazora, Drage Ivaniševića, Olinka Delorka, Tončija Petrasova Marovića, Vesne Parun, Luke Paljetka, Tonka Maroevića, Jakše Fiamenga, Daniela Načinovića, Ante Stamaća, Igora Zidića, Borisa Biletića, Drage Štambuka, Andriane Škunca i dr. Lupisova opčinjenost morskim podnebljem i njegovo specifično miješanje atmosfere lijepog i melankoličnog pokazuje i svojevrsnu srodnost s ciklusom morskih prizora katalonskog pjesništva Joana Maragalla s kraja 19. stoljeća. Međutim, Lupisovi morski prizori snažno su obilježeni osobinama domaćega pelješkog i bokokotorskog podneblja i ne gravitiraju prema apstraktnoj univerzalnosti, već su i u ciklusu prekooceanskih plovidbi čvrsto ukotvljeni u domaće pomorske regule.

U motivima povijesno-dnevničkih refleksija, kao i bokokotorskih lauda i elegija, Lupisov izražajni ritam postaje suzdržaniji, smireniji i sjetniji, dostojanstven i pitak u svojoj anakronoj, gosparski nostalgičnoj sekvenci. A glas hrvatske crkvene srednjovjekovne tradicije, svetopisamskog psalma i crkvenog himna odzvanja inkrustruran u pjesničkim parafrazama bratimskih motiva i vjerskih svečanosti.

Ako Lupisovu bokeljsku poeziju pokušamo sagledati u kontekstu hrvatske poezije, uočavamo da je u svijetu nostalgičnih emotivnih tonaliteta i otajnih veza sa zavičajem njegova poezija bliska pjesničkoj tradiciji bokeljskih motiva Frana Alfirevića, Viktora Vide i Jeronima Kornera. Na toj putanji slijeđenja tradicije i u Lupisovoj lirici nalazimo atmosferu krajolika iz kojega progovaraju glasovi prošlosti, melankolija vidika, slikarsko predočavanje prizora i sjeta za proteklom ljepotom. Lupisova poezija u cjelini je jedna autorova oaza i duboki (poput Boke!) skroviti zaljev autorove refleksije, senzibilnosti i intimne duhovnosti u kojem poput relikvija pohranjuje kulturne, civilizacijske i etičke vrednote.

_________

(1) Volumen legis – svitak zakona – naslov je preuzet prema drevnom ikonografskom prikazu lika Isusa Krista koji u ruci drži svitak kršćanskih moralnih normi.