Romar

Dobro se razabiralo gdje je nekad visjela slika. Boja se mjestimično oljuštila, ponegdje je i žbuka otpala, ali se svijetli četverokut svejedno isticao na tamnijoj pozadini, kao da je slika nekako zračila, pa je ostavila neizbrisiv trag na podlozi koja je sad pomalo propadala.

– To je čudo – prošaptao je Dinko osjećajući kako ga steže u grlu i kako bi mogao zaplakati.

Stajao je do koljena u korovu koji je oštro mirisao, i nalazio se točno na mjestu gdje je nekada bila njegova soba, a možda i gdje je bio krevet na kojem se svake večeri uspavljivao motreći sliku. Od kuće je ostao samo taj jedan kut, sa dva zida od kojih ni jedan nije bio duži od metra i pol, a sve se drugo pretvorilo u nejasnu hrpu šute i smeća, koju je potom obrasla trava. A i ta dva komadića zida sačuvala su se samo zato što je između njih bio dimnjak, koji je i sad stršio donekle ih nadvisujući, a svojim je podnožjem sezao u podrum, gdje je nekada bila peć centralnoga grijanja. I baš tu, u tom jedinom djeliću kuće koji se sačuvao, ostao je trag slike. One slike koja je nekada Dinku toliko značila.

Na trenutak ga je presjekla sumnja da možda nije na pravome mjestu: da to nisu ruševine njegove kuće i da ono na zidu nije trag njegove slike. Jer, naokolo je bilo još takvih ruševina, a njega nije bilo tu već skoro dvadeset godina, od vremena kad je bio dijete, pa zato i jest bilo vjerojatnije da će pogriješiti nego da će pogoditi. Ali, ta je sumnja trajala samo trenutak, i nestala je čim se ponovno osvrnuo oko sebe. Pogledao je prema cesti, prema krošnjama drveća u drvoredu, prema kućama na drugoj strani ulice, i smjesta je utvrdio da je sve baš onako kako je pamtio svih ovih godina dok je pomalo rastao u Århusu, i kako su prikazivale fotografije što ih je i sad nosio u naprtnjači, a na kojima se vidjela ova kuća, njezina unutrašnjost i njezino dvorište. Osvrnuo se prema Dunavu i ugledao preko vrta komadić njegove sive površine, a iza vode šumu, također sivu i jednoličnu, ali tako poznatu kao što mu je bio poznat vlastiti dlan ili vlastiti lik u zrcalu, isti i nakon toliko godina. To je bila njegova ulica, njegova kuća i trag njegove slike na onome okrajku zida.

Mogao je sve mirno razgledati, jer nigdje nije bilo nikoga. Bila je zora, tek što je svanulo, trava oko njegovih nogu bila je natopljena rosom, ptice su se istom počele javljati u krošnjama kestenova i lipa, a daleko dolje niz Dunav sunce se dizalo iz vode, crveno i zajapureno kao da to uzdizanje traži od njega osobit napor. Nije bilo prolaznika, nije bilo prometa, niotkud nikakva pokreta. Bio je sam sa svojom kućom i mogao se na miru prisjećati.

Sad mu se činilo da je onoga dana kad su odavde otišli (a njega je otac nosio na leđima) također bila zora, samo što nije bilo ljeto, kao sad, nego je padala jesenska kišica i poslije su se dugo probijali kroz blato. Pa premda je to bilo strašno davno i premda je on tada imao vrućicu i bio sanjiv, ipak se jasno sjećao kako je prije polaska još jednom u podrumu pogledao sliku. Zaželio ju je ponijeti sa sobom, ali je i tada – s nepunih pet godina – znao da je to nemoguće, pa nije ništa ni rekao roditeljima. Samo ju je nastojao dobro zapamtiti, dobro uočiti svaku njezinu pojedinost, a poslije, kad su stigli do Vinkovaca, i u onom vagonu gdje su isprva stanovali, i još poslije toga, u Danskoj, uvijek je prizivao sliku u sjećanje i tako se uspavljivao.

A na njoj nije bilo mnogo pojedinosti, premda je Dinko u njoj svaki put vidio nešto drugo i svaki put uz nju vezivao drugačiju priču. Prikazivala je nekakvo dvorište, zacijelo sirotinjsko, jer vidio se nakrivljeni plot i slabo popločena staza. Njemu se to dvorište sviđalo, jer ga je podsjećalo na vukovarska dvorišta u koja je ponekad zalazio, osobito na ono gdje je stanovala njegova Baka. Ali, shvaćao je i tada da nije važno dvorište, nego nešto drugo: u samom dnu toga nevelikog prostora stajalo je golemo stablo lipe i ono je zauzimalo najveći dio slike. Ispod te krošnje jedva da se našlo mjesta za skromnu sirotinjsku kućicu sa dva prozora gdje je na zid bila naslonjena lovačka puška. Moralo je to na slici biti ono isto doba godine koje i sad okružuje Dinka dok stoji usred ruševina i udiše miris korova: svakako je to bio kolovoz, jer listovi na stablu bili su golemi, gusti i sočni, a gledatelj gotovo da je mogao osjetiti njihovu svježinu. A sama krošnja je, s onom polutamom između listova, izgledala nekako tajanstveno, kao neka zamjena za prašumu u kojoj može biti šarenih ptica i divljih zvijeri. I upravo se ta polutama u krošnji doimala najprivlačnije, a Dinku se činilo da iz nje izvire svaki put nešto drugo, pa su zato i njegovi snovi bili svaki put drugačiji. Čak i danju, kad bi ga majka poslala da odspava popodne, premda to nije volio, bilo je dovoljno da se zagleda u tu krošnju, u tajanstvenu sjenu pod njom, u prozore kućice, u pušku, pa da osjeti kako je sve dobro. A navečer bi mu ostavljali upaljeno malo svjetlo pokraj vrata, ne zato što bi se bojao tame, nego zato da bi mogao gledati sliku dok polako tone u san. Slika je uvijek bila tu.

Točnije, ne baš uvijek, jer kad je počela opsada grada, i sa slikom se nešto događalo, pa se Dinko i sad – stojeći usred sve one rose – jasno sjećao kako je onoga jutra kad se rastao s ovom kućom koje sad više nema najprije u podrumu pogledao sliku, a potom u prizemlju njezin svijetli trag na zidu, ovaj isti trag koji ga je sad toliko potresao. Kuća je već u to vrijeme bila dobila nekoliko pogodaka, krov je u dva navrata i gorio, i zato su se bili posve preselili u podrum, a među malobrojnim stvarima što su ih prenijeli iz kuće, bila je i slika. Jer, njegova je majka jasno naslutila kako će ona pomoći djetetu da izdrži sve ono što se zbiva, makar u tom smislu što će Dinko gledajući sliku lakše zaspati uz tutnjavu granata i zvižduk šrapnela. I doista, sad se jasno sjećao: kad je posljednji put gledao sliku, ona je stajala naslonjena uz policu u podrumu i bila je obasjana titravim plamičkom lampe načinjene od limenke za paštetu i od vezice za cipele. Još više, sjećao se kako je otac onoga jutra kad su krenuli u proboj puhnuo u tu svjetiljku i ugasio je, a tama je progutala i sliku i sve što je bilo na njoj. Posljednji oproštaj s kućom bio je pogled na svijetli trag na zidu, na ovom istom zidu u koji Dinko sad zuri, dok oko njega raste ljetni dan, a u sljepoočicama mu kuca od jeze i neispavanosti.

Dobro se sjećao da je sliku posljednji put vidio u podrumu, i zato se sada – u ovaj čudni jutarnji sat, u ovim čudnim okolnostima, u potpunoj tišini – nije mogao oteti misli da je slika možda još uvijek ondje. Znao je da je pomisao nerazumna, da je podrum svakako urušen i zatrpan, a i da bi moglo biti sasvim nezgodno ako bi ga tkogod zatekao gdje onuda njuška. Ali, bila je zora, nije bilo nigdje nikoga, ptice su sve glasnije pjevale, a on je bio kao pijan od misli da stoji tu prvi put nakon toliko godina, da stoji na mjestu s kojega je krenuo i na koje je znao da se mora jednom vratiti. I činilo mu se da je sad i došao u Vukovar zato da vidi i osjeti to mjesto, te da zbog toga ima neka prava koja inače ne bi imao, a i neku obavezu kakvu drugi ljudi nemaju. Sagnuo se i stao tražiti.

A kad je našao, bilo je to više nogom, nego rukom ili okom, odjednom je osjetio da mu pod stopalom više nije tlo obraslo korovom, nego nešto drugo, što se uvija i pucketa. I to drugo bilo je, doduše, prekriveno travom, ali je on ubrzo otkrio da ta trava ne raste iz zemlje, nego da je negdje načupana, pa bačena onamo da nešto prikrije. Osvrnuo se prema onome ostatku zida. Ako se dobro sjećao, tu gdje sad stoji moralo je biti predsoblje, iz kojega se na jednu stranu ulazilo u kuhinju, a na drugu u špajzu. U predsoblju se nalazio i poklopac podruma, načinjen od debelih hrastovih dasaka i opskrbljen alkom uz pomoć koje se mogao podići. Dinko se sjećao kako mu je otac znao pripovijedati da se Deda – očev otac, koji je prije tu živio s obitelji – nekada bavio vinogradarstvom, pa je valjda podrum bio dobro uređen još od toga vremena, da bi onda poslužio kao sklonište kad je došao rat i kad je trebalo spašavati glavu. Alke sad nije bilo, ali je Dinko, lupivši stopalom o podlogu, jasno začuo kako ona šuplje zvoni: ispod njega je nečega bilo.

Uzvrtio se sada u potrazi za nekakvim alatom uz pomoć kojega bi podigao poklopac. Slabi su bili izgledi da nešto nađe, jer sve oko njega bilo je tek šuta i smeće, pa se već počeo osvrtati prema ulici i drvoredu i pomišljati kako bi ondje sa stabla otkinuo kakvu poveću granu, jer ionako je vidio da je jedan kesten slomljen, valjda zbog groma. Ali, onda je, vrteći se tako, došao i do samoga podnožja onoga zida na kojem je nekad bila slika. Ondje je u travi, usporedo sa zidom, kao da je onamo uredno spremljena, ležala željezna poluga, deblja na jednom kraju, a tanja na drugom. Točno ono što njemu treba! Nije se mnogo pitao kako se poluga ondje našla, nije mu to bilo ni važno, samo ako posluži.

I, poslužila je. Zavukao je njezin tanji dio između drvenog poklopca i tla, a onda je potegnuo što je više mogao. Otvorila se pukotina od kojih desetak centimetara, a on je brzo u nju uvalio polovicu cigle koja mu se našla pri ruci. Tako je mogao zaviriti u podrum kao da ispod kamene ploče zaviruje u grobnicu. U tom je grobu možda sad ležalo njegovo djetinjstvo, njegova prošlost.

Ona polovica cigle omogućila mu je da odbaci polugu, pa da objema rukama uhvati poklopac i stane ga dizati. Bio se pripremio na veliki napor, jer je poklopac bio debeo, a sve je to tako stajalo već gotovo dva desetljeća. Ali, onda ga je iznenadilo kako lako ide: poklopac se otvorio glatko, bez šuma, kao da se miče na dobro nauljenim šarkama. Zinula je rupa pod Dinkovima nogama.

A odmah tu bile su stube. Bile su načinjene od opeke i bile su točno onakve kakvima ih se Dinko sjećao, tek što su se sad činile nešto manje visokima. Ali, nije na njima bilo ni zemlje ni šute, ni uopće ikakve nečisti, nego je sve izgledalo tako kao da su se te skaline još jučer koristile, kao da se u podrumu i dalje skrivaju ljudi. U jednom času Dinko je pomislio kako će dolje zateći svoje roditelje i sebe kao petogodišnjaka i da će iznad glave začuti tutanj granata. Počeo je silaziti.

Nije imao nikakve svjetiljke, pa je morao ostaviti onaj kapak otvoren, da bi odozgo dolazilo svjetlo, izlažući se tako opasnosti da netko s ulice opazi da se ovdje nešto događa. Ali, nije sad mogao misliti na to, jer osjećao je kako mu srce skače u grlo i tjera krv u glavu. Palo mu je na um da će dolje zacijelo zateći predmete koje su on i njegovi roditelji ostavili kad su odande bježali: svjetiljku od konzerve, špiritno kuhalo, pokrivače, usnu harmoniku u koju je otac svirao za dugih večeri kad je padala kiša a vani gruvalo. A možda i sliku, zbog koje, zapravo, sada i silazi u taj podrum.

Ali, ništa od toga nije ugledao. Jer, podrum je nakon njihova odlaska netko uredio, o tome nije moglo biti nikakve sumnje. Betonski pod bio je čist, pometen, u kutu se vidjela metla i lopatica, bio je tu i jedan ležaj i jedan naslonjač, a za oboje je Dinko bio siguran da ne pripada njegovoj obitelji. Nekoliko kartonskih kutija bilo je naslagano u jednom kutu, s natpisom nekoga proizvođača cigareta. Kad ih je dotakao rukom, osjetio je da su pune. Netko je tu povremeno boravio. To je objašnjavalo i čiste stube i podmazane šarke, a i travu koja je prekrivala poklopac. Ovo više nije bio njegov podrum, ovdje nije više bilo ničega njegovog, jer ono što je ostalo od kuće preuzeo je netko drugi. Samo, tko je to?

Onda mu je pogled pao u drugi kut prostorije, do kojega je svjetlo odozgo još slabije dopiralo. Ondje je stajao stol, prilično nizak i prilično dug. Dinko ga se nije sjećao, tek što mu se činilo da je sličan stol jednom vidio u Danskoj, kad su ga vodili u posjet nekoj mesnoj industriji: na takvom su stolu radnici pravili kobasice. Ali, ovaj stol očito služi nekoj drugoj svrsi, jer na njemu je nešto bilo prekriveno ceradom. Izgledalo je to kao prilična hrpa, ali ni jedan njezin djelić nije provirivao. Dinko priđe i podigne jedan kraj toga pokrovca.

Ugledao je mnoštvo paketa koji su bili poslagani jedan na drugi, a bilo ih je – odoka – više od pedeset. Izgledali su kao štruce kruha od pola kile, a bili su umotani u plastiku i oblijepljeni smeđom trakom.

Dinko se sjećao da je nešto slično viđao u filmovima, a i u televizijskim dokumentarcima. A ipak, nije mogao vjerovati da je to upravo to. Pružio je ruku i opipao jedan od paketa: doimao se kao da je u njemu nešto sipko. Nije bilo druge, sve je vodilo prema jednom zaključku: morala je to biti droga.

Dinko je stajao ondje pa zurio u stol i u pakete na njemu. Ovaj podrum – u kojem je on proveo svoje posljednje dane u ovome gradu – služio je sad kao skladište krijumčarima droge. A to opet, kad čovjek bolje razmisli, i nije tako neobično: Vukovar je postao pogranični grad, pa kroz njega zacijelo idu putovi raznih vrsta zabranjene robe. Netko je znao koji je podrum suh i siguran i koju kuću nitko neće obnavljati, jer su vlasnici odavno u inozemstvu i ne misle se vraćati. Netko je znao što radi.

Sad mu se nekako činilo da se onaj stol na kojem stoji droga nalazi točno na mjestu gdje je u danima opsade bio njegov ležaj. A nasuprot ležaju, uspravljena uz policu, stajala je tada slika. Sada je, naravno, nije bilo, a nije bilo ni ikakva znaka da je nekad ondje stajala: netko se potrudio da ukloni svaki trag nekadašnjih stanara, da bi izgledalo kako oni nisu nikada ni postojali.

A ipak, Dinko je osjećao da to ne može tako. Osjećao je da i dalje ima nekakvo pravo na ovu kuću, a pogotovo na ovaj podrum. Ne samo zato što zakonski kuća i dalje pripada njegovoj obitelji, pa dakle i njemu, nego još više zato što na svijetu nema ni jedne druge osobe kojoj bi ovaj prostor značio toliko koliko znači njemu. Sve je ovo – jasno je to osjećao u onoj vlazi, u onom nepomičnom zraku u kojem se miješao miris memle s mirisom kartona i plastike – još uvijek njegovo, i tako će uvijek i biti.

Zato je, ne razmišljajući mnogo, uzeo jednu od onih štruca i strpao je u svoju naprtnjaču. Nije se pitao zašto to radi ni što će mu ta droga, a pogotovo se nije pitao kolika je njezina tržišna vrijednost: činilo mu se da time ponovno uspostavlja svoje pravo nad kućom, poput vlasnika koji naplaćuje stanarinu. Poput gazde koji je vlastan određivati čemu će kuća služiti i što će značiti. Potom je opet sve prekrio. Osvrnuo se oko sebe: trebalo je krenuti.

A onda, kad je već bio kod stuba, odjednom je zastao. Na trenutak je oklijevao, a potom se vratio na sredinu prostorije. Zagledao se prema onome kutu gdje se nalazilo podnožje dimnjaka zbog kojega ona dva zida vani, naslanjajući se na njega, i dalje nekako stoje. Ondje je, u polutami, nazirao mjesto gdje je nekada bilo ložište. Zurio je u desni bok dimnjaka, gdje su se nalazila mala limena vratašca. Uputio se onamo.

Kad je čučnuo, osjetio je odjednom opet onaj stari miris toga prostora, toga kuta podruma gdje je često boravio: vlaga, žbuka, čađa, kovina i drvo, sve je to bilo pomiješano u nekom osobitom omjeru. Sačuvao se taj miris, eto, dvadeset godina, i sad je, ušavši mu u nosnice, prizvao opet svu tjeskobu onoga vremena. Pružio je ruku i povukao vratašca. Nisu se dala otvoriti. Onda se sjetio: gurnuo ih je najprije prema unutra, a potom povukao prema van. Popustila su.

Zavirio je u tamu. Dakako, nije vidio ništa. Zato je pružio ruku i zavukao je u dimnjak. Počeo je prstima pipati uz sam limeni rub. Polako je jagodicama pretraživao centimetar po centimetar.

Onda je osjetio: nešto je ondje bilo. Nešto pljosnato i okruglo. Zavukao je cijelu ruku, a onda kažiprstom i srednjakom, kao škarama, dohvatio predmet. Izvukao ga je.

Pod sivim svjetlom što je dopiralo odozgo zurio je u novčić na svome dlanu. Bio je bakren, crvenkast, i nimalo nije oksidirao za sve ovo vrijeme. Na njemu je bila glava nekakva muškarca viđena iz profila, a na drugoj strani cijela figura, također muška; možda je to bio isti čovjek. Nešto je pisalo uokolo, na latinskome. Na rubu novčića bila je rupica, a kroz nju je bila provučena malena alka tako da se novčić može nositi na vrpci oko vrata.

Tek je tada Dinko sjeo i zaplakao.

* * *

Našao je Bakinu kuću tek iz četvrtog pokušaja, a i tada samo zato što je baš u tom času Baka izašla u dvorište.

Bila mu je rekla da će kuću prepoznati po velikom i lijepom bunaru. I, on je taj bunar i vidio dok je hodao ulicom gore-dolje, tek što nije shvatio da je to bunar. Jer, bila je to solidna i reprezentativna građevina koja je u donjem dijelu bila ozidana, gore su bile jarko-žuto obojene letvice, a na vrhu krović od crvenih crepova. Očito, sve je to bilo novo, a kotač se s ulice nije ni vidio, te je tako Dinko – nemajući iskustva u takvim stvarima, jer u Danskoj nije bilo ničega što bi makar približno sličilo takvim bunarima – pomislio da je to neka gospodarska zgrada kojoj on ne razabire namjenu. Tek četvrti put ugledao je Baku kako stoji pokraj toga čudnog zdanja i tada je shvatio da to mora biti taj bunar.

Baka je imala na sebi tamnoplavu haljinu na kopčanje, s bijelim cvjetićima, na bosim nogama nosila je natikače, na glavi joj je bila svježa trajnica, a ruke je držala prekrižene na trbuhu i nepomično gledala prema ulici, kao da sluti kako joj unuk dolazi i kako mu je potrebna pomoć. Iza nje vidjela su se širom otvorena vrata kuhinje i trijem, koji je nekada – čini se – bio lijepo obojen, a sad je odavao siromaštvo i propadanje. Kuća se nikako nije slagala s bunarom i činilo se da je Baka sav novac što ga je dobila za obnovu kuće uložila u taj čudovišni zdenac.

Kad je Dinko stupio u dvorište, Baka mu je pošla u susret, pa se digla na prste i poljubila ga. Mirisala je na jeftini sapun, a dodir njezine ruke na obrazu bio je hrapav. Nisu se vidjeli više od dvije godine, otkako je Baka posljednji put bila u Århusu, pa ga je sad motrila držeći ga čvrsto za ramena, kao da se boji da joj ne pobjegne.

– Kako si narastao! – rekla je. – Za glavu!

– Nije baš toliko – kazao je Dinko.

Uvela ga je u kuhinju gdje je mirisalo po vrućoj masti, jer Baka kao da je znala da on dolazi, premda joj on nije javio točno vrijeme. Sad je na tu mast – koju su ispustili komadići slanine na dnu tave – bacila prvo papriku, pa jaja, i sva je kuća zamirisala, a Dinku se javilo neodređeno prisjećanje da se u doba rata, u podrumu, jelo nešto što je slično mirisalo, premda tada nije bilo jaja, a valjda ni paprike. Spustio je naprtnjaču u kut i sjeo za stol.

– Samo to imaš od stvari? – čudila se Baka.

– Pa da – rekao je. – Što će mi više? Nekoliko majica, rublje... Ljeto je. Ako mi što zatreba, kupit ću.

– Ih – rekla je Baka. – Danas bi ljudi samo kupovali... – A onda je promijenila temu: – Kako ti je majka?

Dinkova majka nije nikad dolazila u Vukovar, dapače, nije se nikako micala iz Danske još od vremena kad su onamo dospjeli s grupom prognanika. Kao da se bojala da je, ako ode, više neće pustiti da se vrati. Ili nije mogla podnijeti da se suoči s onim što je ovdje ostavila? U svakom slučaju, posve isto bilo je i s ocem, pa je on na koncu i umro, a da više nikada nije vidio ni domovinu ni svoj rodni grad. Koliko je Dinko znao, postojale su dvije vrste prognanika: jedni, koji nisu željeli ništa drugo nego samo da se vrate, pa su se i vratili čim se ukazala prilika, i drugi, koji su se osjećali ojađenima kao da je neprijatelj samo njih i nikoga drugog ucvilio i osiromašio, pa više nikad nisu željeli vidjeti mjesto svoje nesreće i sramote. U tu drugu skupinu pripadali su bez ostatka i Dinkovi roditelji. Tako je jadna Baka, ako je željela vidjeti sina, snahu i unuka, morala putovati u Dansku. Ona sama pripadala je onoj prvoj skupini prognanika, pa se i vratila u Vukovar odmah u proljeće 1998., osposobila za stanovanje jednu sobu u ovoj staroj kući i odlučila tako živjeti i dalje. Njezina kuća bila je oštećena manje nego ostale u toj njezinoj ulici na Švapskom brdu, tako da se Baka smatrala gotovo sretnom.

– Dobro je, dobro – odgovorio je sad Dinko na Bakino pitanje. – Veze pomalo, nešto i zapisuje, sastaje se s nekim našim ženama tamo, i tako...

– I neće...? – Baka je mislila na povratak, ili barem na posjet Vukovaru.

– Neće – kazao je Dinko.

Stavila je pred njega ono jelo koje je onako lijepo mirisalo, odrezala mu je kruha, primakla sol i papar, zdjelicu s paradajzom. Odmah je razabrao da je u tom jelu paprika najvažnija, i u sebi je čestitao onome tko se toga sjetio, jer paprika je takva, pečena na masti, imala sasvim osobit okus, a taj okus je, u spoju s jajima i slaninom, davao nešto jedinstveno, čega nigdje drugdje nema. Navalio je jesti, osjetivši glad prvi put nakon duga vremena: uzbuđenje zbog puta posve mu je bilo suzbilo tek. O tome ga je i Baka pitala:

– A kako si ti zapravo došao?

– A, eto, našao sam nekakvu kombinaciju – rekao je preko zalogaja. – Sve sam to na internetu... Nije bilo aviona za Zagreb, ali je bilo za Beograd, a to mi je bilo još bolje, jer je bliže. Osobito kad sam vidio da oni imaju i neku autobusnu liniju koja vozi iz Beograda preko Vukovara sve tamo do Pakraca, ili gdje, pa mi je to bilo... Jedino što taj autobus ide noću, ali, nije ni to neki problem.

– Čekaj – prekinula ga je Baka. – Kad si ti zapravo stigao u Vukovar?

– Prije tri – odgovorio je.

– I zašto si tek sad došao ovamo?

– Nisam te htio buditi.

– I što si radio sve to vrijeme?

– Malo sam sjedio na autobusnom kolodvoru, onda sam otišao vidjeti kuću...

– Vašu, u Županijskoj? – provjerila je Baka i suza joj se pojavila u kutu oka. – E, sinko moj, nema njoj pomoći.

– Znam – kazao je Dinko.

Toga časa bio je u iskušenju da Baki kaže kako kuća možda ipak nije sasvim mrtva, jer njome se služe krijumčari droge kao svojim skladištem. Ali, znao je da to Baki ne bi bilo nikakva utjeha, nego bi je, naprotiv, uznemirilo i ozlojedilo, pa je zato prešutio ono što ga je toga jutra najviše potreslo.

Zapravo, i nije bio posve siguran što ga je potreslo najviše: je li to bila činjenica da se njegova rodna kuća pretvorila u razbojničku špilju, ili je možda ipak najstrašniji bio onaj okrajak zida – posljednji ostatak kuće – i na njemu trag slike koji nisu mogle izbrisati ni kiše ni snjegovi ni vjetar ni godine.

I baš u času dok se o tome pitao – a Baka ga je s neskrivenim zadovoljstvom gledala kako jede, stojeći na korak od njega s rukama prekriženim na trbuhu – upravo kad je u sjećanje prizivao taj trag na zidu i pitao se je li ga doista vidio ili je sve to bila varka neispavanih očiju, sličan trag ugledao je i ovdje, na zidu Bakine kuhinje. Prestao je žvakati, malo je stisnuo oči i opet ih raširio. Na zidu je bio pravokutan svjetliji trag.

Dinko je sjedio leđima okrenut širom otvorenim vratima što su vodila na dvorište i ondje je već sunce bilo došlo do praga. Lijevo je stajao starinski zeleni kredenc (gdje li ga je Baka uspjela naći, nakon svih ratnih godina?), ravno naprijed bio je štednjak i sudoper, dok je desno uza zid stajao starinski otoman s kačkanim prekrivačem. Iznad otomana bilo je dosta slobodnoga zida i ondje se, na zelenoj boji, točno razaznavao četverokut koji je morao biti trag nekakve slike. Baka je zapazila da je Dinko prestao žvakati.

– Što je? – upitala je. – Nešto nije u redu? Hrskavica u slanini? Ili ti je ljuto?

– Nije to – kazao je Dinko. – Nego gledam ovaj zid. Što je tu visjelo?

Sad se dogodilo nešto neobično: Baka je nekoliko trenutaka oklijevala, kao da joj to pitanje nije sasvim ugodno. Dinko nije nikako mogao dokučiti odakle dolazi njezino snebivanje, i gotovo da je požalio što je išta upitao, premda je isto tako znao da pitati mora. A Baka je rekla:

– Pa, ona slika.

– Koja slika?

Opet je Baka malo oklijevala, i sad je Dinko shvatio da ona ne oklijeva zbog sebe, nego zbog njega: nije se radilo o tome da bi ta tema bila neugodna njoj, nego o tome da bi mogla biti bolna za njega.

– Ona iz vaše kuće – rekla je napokon Baka.

– Ona iz moje sobe?

– Da.

Slika sirotinjskog dvorišta s golemim, zelenim, tajanstvenim stablom lipe i s malom kućom u podnožju. Slika bez koje u to davno djetinje vrijeme Dinko nije mogao zamisliti svoj život.

– Ja sam mislio da je propala skupa s kućom – rekao je sad muklo.

– Tako smo i mi mislili – kazala je Baka i kao da joj je sad bilo malo lakše govoriti. – Ali, kad smo se vratili, onda je Branko obilazio sva ta mjesta, i tako je i otišao i do vaše kuće...

– I sišao u podrum?

– Kako znaš?

– Sjećam se dobro da je slika na kraju bila u podrumu. I što, Branko ju je donio ovamo i objesio na zid?

– Tako nekako – uzdahnula je Baka. – Zato je poslije polagao na nju nekakvo pravo. On donio, on odnio, što ćeš moj sinko.

Branko je bio drugi Bakin sin, Dinkov stric, dosta mlađi od njegova oca. Kad je počeo rat, Branko se odmah uključio, i Dinko se i sad sjećao kako se divio njegovoj uniformi i kacigi, sunčanim naočalama kao iz filma, kako mu je Branko dopuštao da dodiruje pušku koja je bila sva sjajna i mirisala je na ulje. Poslije, za vrijeme opsade, Branko je povremeno dolazio k njima u podrum da pita treba li im štogod, a valjda i da se malo skloni od meteža u kojem je živio po cijele dane. Tada bi Branko uzeo Dinka u krilo, a Dinko je među prstima držao amajliju što ju je Branko uvijek nosio oko vrata: bakreni rimski novčić s muškom glavom viđenom u profilu. Poslije je Branko dospio u progonstvo, kao i oni, i svašta doživio, ali se zapravo još i u doba opsade jasno vidjelo da s njim neće biti dobro.

– I, koliko je ta slika tu visjela? – upitao je Dinko sad Baku.

– Godinama – rekla je ona. – Od devedeset i osme, kad smo se vratili, pa sve do lani ili preklani.

– Nikad mi je nisi spominjala.

Nastojao je da to ne zvuči kao prigovor, ali Baka je njegovu primjedbu ipak tako shvatila, pa se uzela ispričavati.

– Nisam te htjela na to podsjećati – rekla je. – A nisam ni znala koliko ti uopće pamtiš iz toga vremena. Mali si bio. A osim toga, pred tvojim roditeljima...

– Ma, ne krivim ja tebe – požurio se da kaže. – Dapače, morao bih ti biti i zahvalan... Ili Branku... Što je slika još neko vrijeme preživjela. Da, i što je dalje bilo s njom?

Baka je uzdahnula i nemoćno raširila ruke. Ona je izgubila jednog sina – Dinkova oca – tako što je ovaj umro, a drugoga je – Branka – izgubila na sasvim drugi način. A za obojicu se osjećala odgovornom, jer podržavala ih je u svemu što su činili i u svemu što su postali.

– Odnio ju je Branko – kazala je.

– Kamo ju je odnio?

Baka je napravila neki neodređeni pokret rukom. Onda se nakašljala, kao da kani malo dulje govoriti.

– Ne smiješ ga kriviti – kazala je. – On je sliku spasio iz vašeg podruma, pa je zato mislio da je postala njegova... A nemoj misliti da je nije znao cijeniti, znaš, ona je njemu mnogo značila, znao je dugo zuriti u nju onda kad je imao najgore krize... Zapravo, ja mislim da je upravo to i krivo, to što mu je ta slika bila toliko važna. Mislio je da daruje najvrednije što ima.

– Da daruje? – upita Dinko sad, skupljajući kruhom ostatke ulja po tanjuru. – Znači, nekome ju je dao?

Baki kao da je i dalje bilo nelagodno, ali sad je ipak govorila nešto tečnije. Kao da joj je i samoj potrebno da sve to o čemu je godinama šutjela napokon uobliči u riječi.

– Ti znaš kako je njemu bilo – govorila je stojeći i dalje pokraj stola s rukama na trbuhu. – Imao je te napadaje, nije mogao spavati, pio je, gutao tablete, dvaput se pokušao ubiti... Ja nisam nikad tebi o tome govorila, ali pretpostavljam da ti svejedno znaš...

– Govorio mi je tata – potvrdio je Dinko muklo. – I govorio je da tome nema lijeka.

– Pa, i nema, ako se čovjek sam ne izliječi – složila se Baka. – Ali, ima ih koji nastoje pomoći, znaš, dosta ih ima. Nije važno jesu li pravi ili krivi, važno je samo da im bolesnik vjeruje... Pa je tako i ovdje bio jedan... Ne znam kako da ti ga opišem. Nije bio doktor, a nije uzimao ni novac od onih kojima je pomagao. Govorili su da je ekstra... Ne znam kako se to kaže.

– Ekstrasens?

– E, to. On je dolazio i bavio se tim dečkima koji su bili u ratu. Razgovarao je s njima, držao im ruku na glavi, davao im nekakve trave...

– I, to je pomagalo?

– Kako kome – slegla je Baka ramenima. – Neki su se izliječili sasvim, neki djelomično, a neki baš nikako.

– A Branko?

– Njemu je pomoglo djelomično. Ili možda privremeno. Jedno vrijeme se bio sasvim smirio, počeo noću spavati, prestao piti...

– A poslije?

– E, poslije – uzdahnula je Baka. – Ali, važno je što je bilo tada. Tada je osjećao potrebu da se tome čovjeku nekako oduži, da mu iskaže zahvalnost, jer novca nije imao, niti bi ga ovaj primio... I tako je jednoga dana skinuo sa zida sliku i odnio je. Tek mi je poslije rekao kome ju je dao.

Baka je iznijela na stol i vino, ali se Dinko radije napio vode. Onda je izvadio cigarete, a Baka je priskočila s pepeljarom, i vidjelo se jasno kako se topi od milja što joj je unuk toliko odrastao da već puši. Dim se povijao prema vratima kuhinje, gdje je sunce već osvojilo kvadratni metar poda.

– A poslije mu se bolest vratila? – upitao je Dinko, premda je sve već zao.

– Napadaje više nema, ali počeo je opet piti – rekla je Baka. – Sad je četvrti put na odvikavanju, u Zagrebu, u Jankomiru. Ali, ja mislim...

– Ne vjeruješ da će uspjeti?

– Ne znam, sinko moj, ne znam – uzdahnula je Baka.

Kad je popušio cigaretu do kraja – a ona mu je u usta vratila okus neprospavane noći i prekomjernog pušenja – Dinko je pomislio kako je došao trenutak da Baki uzvrati za sve ono što mu je rekla i za svu iskrenost što ju je iskazala prema njemu. A u isto vrijeme, pribojavao se toga trenutka, jer je slutio da će mu on potvrditi ono što mu je postalo jasno još onda kad je gorko zaplakao sjedeći na nekome sanduku u podrumu svoje rodne kuće. Zavukao je ruku u džep i odande izvadio bakreni rimski novčić s malenom alkom na rubu.

– Poznaješ li ovo? – upitao je Baku.

Ona se nagnula, pogledala, onda iz džepa haljine izvadila naočale i stavila ih na nos. Virila je u novčić na Dinkovu dlanu.

– To je ono što je Branko nosio oko vrata – kazala je i dvaput šmrcnula, pa obrisala suzu. – Drugi dečki nosili su krunicu, a on...

– Da, odakle mu ovo? – upita Dinko osjećajući potrebu da i sam prosuzi skupa s Bakom. – Gdje ga je nabavio?

– Sam ga je iskopao – kazala je Baka. – Kopao je gliste za pecanje dolje kraj one bare kod Ciglane, još kao dijete... I, tamo je to... Nikad se nije odvajao od tog novčića, nosio ga je stalno... Zapravo, ja sam sigurna...

Zastala je, a Dinko ju je potaknuo.

– Sigurna si?

– Vjerujem da je on izgubio pamet upravo onoga dana kad je izgubio i taj novčić. Bilo je to za vrijeme opsade, kad su najjače tukli...

– Znam – kazao je Dinko.

Tek se tada Baka sjetila da upita ono što bi netko drugi zapitao odmah:

– A odakle to tebi?

– Našao sam ga u našem podrumu – rekao je Dinko.

A zapravo, nije rekao Baki punu istinu, jer nije novčić našao u podrumu, nego u dimnjaku. A u dimnjaku ga je mogao naći zato što je znao gdje treba da traži. A to je pak znao zato što je novčić u dimnjak stavio on sam.

Onoga jesenskog dana Branko je došao u podrum, bio je malo pripit, a ona uzica na njegovu vratu bila je istrunula od znoja i tako je kovanac otpao. Branko to nije opazio, ali Dinko jest. A nije ni mogao da ne opazi, jer njega je taj novčić oduvijek zanimao, i uvijek je sanjario o tome kako bi bilo lijepo da mu ga Branko daruje. Strašno je želio taj novčić, možda i zato što je slutio koliko on Branku znači. I kad god bi se Branko pojavio u podrumu, Dinko i nije gledao njega (čak i bez obzira na pušku i bombe), nego je gledao novčić i o njemu mislio. I zato mu nije promaklo da je novčić pao na pod u jednom času kad se Branko sagnuo da veže čizmu. Dinko je na novčić stao nogom i nije se micao sve dok Branko nije otišao, a potom je sakrio novčić u dimnjak.

A sad se vratio da ga nađe. Da se suoči s onim što je kao dijete učinio.

* * *

Trećega dana znao je što treba da radi.

A nije mu to došlo odjednom, nego se polako skupljalo, kao da se odluka nalazi pod zemljom, a on je pomalo otkopava. Prvoga dana zapazio je da je za okvir zrcala u kuhinji zataknuta nečija posjetnica. Na njoj je pisalo: NIKOLA ŽUNIĆ – POMOĆ U NEVOLJI, i slijedila je adresa i broj telefona. Adresa je bila zagrebačka i Dinko je već slutio o čemu se radi, a kad je upitao Baku, ona mu je i potvrdila: bila je to vizitkarta onoga istog iscjelitelja kojemu je Branko u znak zahvalnosti darovao sliku.

Drugoga dana prevrtao je po kartonskoj kutiji punoj starih kalendara, enigmatskih tjednika i kojekakvih prospekata, pa je ondje, na samome dnu, našao plan grada Zagreba. Baka mu je kazala da je taj plan nabavio Branko, još kad je prvi put odlazio na liječenje, ali bi ga svaki put zaboravio ponijeti.

Trećega dana, Baka je, stavljajući na stol posudu s punjenim paprikama, ispod nje umetnula nekakvu tanku knjižicu, da se ne ošteti politura. Poslije ručka Dinko je knjižicu prelistao i utvrdio da je to memoarsko djelo nekoga Vukovarca koji je opisivao kako se sa svojom skupinom poslije pada grada probijao prema Vinkovcima. Ondje su se spominjale i druge skupine koje su se tako probijale, nabrajali su se i ljudi koji su bili u tim skupinama, a na jednom mjestu bila su imena Dinkova oca, majke, pa i njegovo vlastito.

Tada je, držeći još uvijek knjižicu u ruci, rekao Baki:

– Ja idem u Zagreb.

– Dobro, sinko – rekla je, a da nije upitala za razlog. – Ti najbolje znaš.

Do toga trenutka već su se bili napričali o svemu i svačemu, a Dinko se sit našetao po vukovarskim ulicama i nagledao se dunavskih krajolika. A osim toga, dogovor je od početka bio takav da će on najprije posjetiti Baku, a onda da će malo putovati o Hrvatskoj. Taj plan je, doduše, uključivao prije svega Plitvice i more, a Zagreb se nije spominjao samo zato što se on naprosto podrazumijevao.

– Posjetit ću Branka – rekao je Baki. – To svakako.

– Ako te puste – zavrtjela je ona glavom. – On je nekad u otvorenom dijelu bolnice, a nekad i u zatvorenom. Išla sam ja.

– A osim toga – dodao je – potražit ću i tu sliku.

– Sliku? – digla je Baka obrve. – Pa kako ćeš to? Tko zna gdje je ona završila.

– Važna mi je – rekao je Dinko.

– Znam da ti je važna i dobro te razumijem, ali svejedno razmisli. Kako ćeš u tolikom gradu? Pa, nisi nikad ni bio u Zagrebu.

To je bilo točno. Ali, Dinko nije mogao objašnjavati Baki da je on sada i došao u Hrvatsku prije svega zato da vidi Zagreb, a da je sve ono s morem i Plitvicama bilo tek parada. Jer, morao je napokon upoznati grad koji je odredio njegovu sudbinu: svih ovih godina mislio je kako je sve ono što se s Vukovarom događalo došlo iz Zagreba. Početkom devedesetih Vukovar se malo približio Zagrebu, pa su ga zato razorili, srušena je Dinkova kuća, a on je završio u Danskoj. Krajem devedesetih Vukovar se čvrsto vezao za Zagreb, a to je omogućilo Baki da se tu nastani, a Dinku da Baku posjeti. Morao je, dakle, vidjeti taj grad. Nije se on bojao njegove veličine (dobro je poznavao Kopenhagen, koji je otprilike isti toliki), ali se bojao da se ne razočara. Nije znao čemu da se od Zagreba nada: nije očekivao nikakvu osobitu ljepotu ulica ni ikakvu osobitu dobrotu ljudi, ali jest priželjkivao da mu se Zagreb svidi, da bude vrijedan svega onoga što se zbog njega dogodilo i Vukovaru i Dinku osobno.

Tako se četvrtoga dana spremio da krene, ali Baki nije rekao kako to misli učiniti. Ona je mislila da će on sjesti na autobus koji vozi izravno u Zagreb, ili možda i na vlak, koji također sad postoji. Nije mogla ni slutiti da će Dinko prema Vinkovcima krenuti pješice.

Jer, u onoj memoarskoj knjižici što se umalo pretvorila u podložak za vrelo posuđe – a autor se zvao Petar Brozović – bile su i dvije karte vukovarskog i vinkovačkog područja s ucrtanim selima, šumama, potocima, rječicama, cestama i dalekovodima. Na tim kartama bilo je naznačeno kojim su se smjerovima kretale skupine što su išle u proboj. Na jednoj je karti bio ucrtan put što ga je prošla Brozovićeva skupina (a utrošila je na tih dvadesetak kilometara tri i pol dana), dok se na drugoj vidio put što ga je prošla skupina u kojoj su bili Dinkovi roditelji, a i on sam. Tim se smjerom sad i on uputio.

Krenuo je ujutro, jer je računao da će mu do Vinkovaca trebati pet ili šest sati. Pa neka bude i sedam ili osam, svakako će onamo stići negdje u toku poslijepodneva, a tada će se lako snaći za kakav prijevoz do Zagreba. Obećao je Baki da će joj se svakako javiti: Baka je imala mobitel i okretno se njime služila, pa će tako stal

Kako treba početi putovanje, dobro je znao, jer o tome su mu roditelji često pričali: uputio se pokraj stadiona, pa kroz usku ulicu s drvoredom zvanu Divlji zapad, krećući se prema Adici. Prošao je kroz šumu i spustio se do mostića, a iza njega naišao je na kapelicu koja se, znao je, zove Dobra voda. Ondje se trebalo popeti na visoravan, i tek je tu započinjalo pravo putovanje.

Pogledao je na kartu, pogledao je u sunce, a onda se uputio smjerom gdje je vjerovao da se nalaze Vinkovci. Teren je bio valovit, vidjelo se daleko, a pod nogama mu je neprestano bila staza, doduše pomalo zarasla u travu, ali ipak takva da se činilo kako je dovoljno slijediti je, pa će čovjek već nekamo stići. Bilo je neobično tiho, a nebo je po rubovima bilo gotovo bijelo. Polja su bila zasijana ponajviše kukuruzom, ponegdje se vidjela strnjika gdje je prije rasla pšenica. Zrak je titrao od jare, a s tim titranjem dobro se slagala pjesma zrikavaca u visokom korovu i kliktaj kopca u visini. U onoj tišini čuli su se razni šumovi, koji su ponekad nalikovali na ljudski korak, ponekad na glas, ali je Dinko dobro znao da su to tek zvukovi prirode, zvukovi beskrajne samoće kojom je bio okružen kao nikad u životu.

Nije se bojao prirode, jer u Danskoj je odlazio s prijateljima na kampiranje i dobro se snalazio daleko od grada i njegove udobnosti. Ali, u Danskoj je uvijek netko bio s njim, a osim toga, redovito je znao gdje se nalazi i što tu gdje se nalazi može očekivati. A ovdje je sve bilo drugačije: nepoznat mu je bio sastav zemlje pod nogama, nepoznato mu je bilo bilje što je naokolo raslo, čak su i rijetke šumice i bijeli oblaci na obzoru izgledali drugačije nego u zemlji koju je – sad je to shvaćao – osjećao kao svoju domovinu, dok je ovdje bio stranac. Bio je stranac pogotovo zato što nije znao što smije očekivati: ako naiđe na selo, kakvo to selo može biti i što mu se u njemu može dogoditi, ako sretne ljude, kako s tim ljudima treba razgovarati i što bi oni o njemu mogli misliti. Zato ga je ona velika tišina prošarana čudnim zvukovima pomalo plašila i zato ga je taj krajolik kasnoga kolovoza u ravnici – koji je sam po sebi bio lijep – ispunjavao nejasnom jezom.

No, možda je to bilo i zato što on u tom krajoliku nije gledao ono što on jest u tome trenutku, nego je pokušavao vidjeti ono što je taj pejzaž bio nekad, prije gotovo dvadeset godina, i u drugačijim okolnostima. Povremeno je zastajkivao da bi promotrio neku prodolinu ili neko stablo: pokušavao je zamisliti da se niz prodolinu nižu duboke, kaljave brazde u kojima se blato lijepi za obuću i otežava hod, pokušavao je zamisliti da je stablo golo i polomljeno, jer mu je jesen odnijela lišće, a granate skršile grane. I nije mu uspijevalo da to sebi predoči.

Javljale su mu se slike, to je istina, čak i neke koje je sad prvi put uspio prizvati iz sjećanja: sablasno škrbavo zubalo nekoga čovjeka koji je, osvijetljen odozdo žutim svjetlom baterijske svjetiljke, pokušavao zubima otvoriti tetrapak soka; ispruženo nečije tijelo u jarku i mnogobrojne noge koje preko tog tijela preskaču; blažena toplina gutljaja čaja što ga je netko sačuvao u termosici i dao njemu da popije. Ovo mu je hodanje pomagalo da se prisjeti, ali i da shvati kako nikada neće znati sve: bio je odviše malen i odviše dobro zaštićen brigom svojih roditelja, a da bi ikad pravo razumio što je taj proboj doista značio. Sjećao se topline očevih leđa na svome trbuhu, vonja njegova znoja što je dolazio kroz ovratnik, sjećao se šuma kišnih kapljica po plastici kojom je bio prekriven, sjećao se kako je drhtao kad je silazio s očevih leđa da bi mokrio i kako je ljepljiva bila zemlja kad su se svi bacali u blato jer se negdje u blizini začuo zvuk tenkovskog motora. Sjećao se da je imao groznicu i da je već tada znao da će oboljeti, kao što je i obolio, kao što su oboljeli i svi drugi kad su se jednom našli na sigurnom. Ali, to je bilo sve, a dobro je znao da to nije mnogo i da nipošto nije dosta.

Ipak, nije žalio što je krenuo pješice. Na trenutke je, doduše, pomišljao kako bi trebao napustiti stazu, pa se zaputiti u polja, da sve bude što sličnije onom proboju, ali je napokon od toga odustao, jer je shvatio da mu to neće donijeti nikakve nove spoznaje. Čega se sjetio, sjetio se, što je vidio, vidio je, što je zaključio, zaključio je, i sad se sve svodilo samo na savladavanje puta koji mu je još preostao. A osim toga, stazica je bila ugodna, na njoj nije bilo ni račvanja ni križanja, a vodila je, koliko je mogao zaključiti po suncu, točno prema jugozapadu, dakle prema Vinkovcima. Čak je i dalekovod bio tu, točno onako kako je na karti u onoj knjižici bilo nacrtano. Pogledao je na sat i ustanovio da napreduje brže nego što se nadao. Sad je već morao biti otprilike na pola puta. Pa kad je pred sobom, na kojih pola kilometra daljine, ugledao rijetku šumicu, odlučio je da će ondje sjesti i odmoriti se.

Kad je odredio taj privremeni cilj, osjetio se nekako bolje, pa se posvetio promatranju dalekih vidika titravih od vrućine, bijelih oblaka na obzorju i jarke boje cvijeća uz stazu. Osluškivao je cvrkut ptica i šuškanje malih životinja u travi, pokušavao odgonetnuti koji to korov tako oštro i tako uzbudljivo miriše. Tako je stigao do šumice i ušao u njezinu hladovinu. Učinio je to lakomisleno, posve uvjeren da mu se ništa loše ne može dogoditi, jer kad bi postojala takva mogućnost, nešto bi mu se bilo dogodilo već i dosad. Samo je računao kako će izabrati kakvo udobno mjesto pod stablom, da se odmori. Zato nije opazio ono što je morao opaziti.

Nije opazio policijski auto ostavljen na šumskom puteljku, u hladu, s otvorenim vratima kroz koja se čulo pištanje i krkljanje radio-uređaja. Kroz granje su se probijale dvije zrake sunca i jedna je odbljeskivala na staklu vrata, a druga na prednjem desnom faru. Sve je to Dinko uočio i ustanovio odviše kasno, jer kad je postao svjestan onoga u što gleda, pred njim su već stajala dva mlada policajca iskočivši iz grmlja uz stazu. Ispriječili su se pred njim.

– Kuda, momak? – upitao je jedan.

– Molim? – nije ga Dinko odmah razumio.

Opazio je da drugi policajac drži ruku u visini pojasa, gdje mu je visio pištolj. Zar smo već dotle došli? Što je sad ovo?

– Pitam kamo si krenuo – ponovio je onaj prvi policajac smješkajući se nekako nakrivo. – U šetnju?

– U Vinkovce – rekao je Dinko.

– A odakle ideš?

– Iz Vukovara.

– Pa pješice? I kroz šumu? Čemu služi cesta? Autobus, vlak, autostop?

Dinko je oklijevao. Da im sad ide tumačiti kako je upravo na tom komadu zemaljske kugle započeo njegov svjesni život, činilo mu se da je odviše glupo. A drugoga razumnog objašnjenja – objašnjenja koje bi policija mogla smatrati razumnim – nije imao. Zato je samo rekao:

– Imam ja svoje razloge.

– E, pa da, svakako da imaš – kazao je sad drugi policajac, onaj kome se ruka neprestano nalazila u blizini pištolja. – Zato te i pitamo, ja li tako? Da nisu ti razlozi možda u tom ruksaku?

Tek tada, tek u tome času, Dinko se sjetio što ima u naprtnjači. A onda mu je sinulo i da je prisutnost policajaca na tome mjestu također sasvim logična: granica je blizu, vjerojatno mnogi šverceri pješice prelaze iz jedne države u drugu šuljajući se šumskim putovima, upravo ovako kako se sad i on šulja. Ne bi bilo čudno da i po drugim šumicama u okolici ima ovakvih automobila i ovakvih patrola koje sačekuju ljude s naprtnjačama. Vidio je da više nema šale. Zaustio je:

– Da vam objasnim, ja sam...

– Lako ćemo mi za objašnjenja – prekinuo ga je onaj prvi policajac. – Da vidimo prvo isprave.

Dinko je iz džepa na naprtnjači izvadio dansku putovnicu i pružio je policajcu. Gotovo da je osjetio i nekakvu zluradost, jer je vjerovao da će ovaj drugačije razgovarati s njim kad vidi pečate Europske unije. Policajac je pogledao putovnicu, a na licu mu se nije ništa promijenilo. Onda je pružio dokument svome kolegi.

– Danska, ha? – rekao je potom. – A šta radiš ti tamo gore?

– Tamo živim – reče Dinko. – Moji su prognanici iz Vukovara, pa smo još od devedeset i druge...

Drugi policajac – koji je sad zaboravio na pištolj o pojasu – zurio je u putovnicu kao da ne vjeruje u njezinu autentičnost. Onda je odjednom preuzeo stvari u svoje ruke, pa je kazao:

– Da vidimo mi ipak što je u tome ruksaku.

– Ali, zašto? – pokušao se Dinko pobuniti. – To je privatno vlasništvo...

Ali, nije mogao drugo nego da skine naprtnjaču s ramena i pruži je policajcu. Kao da točno znade što traži, ovaj je povukao patent i rastvorio krajeve naprtnjače. Zavukao je ruku ispod Dinkove odjeće i onih Bakinih sendviča, pa je napipao plastični smotuljak učvršćen smeđim ljepljivim trakama.

– A što je ovo? – upitao je slavodobitno.

Držao je štrucu iznad ruksaka pokazujući je svome kolegi. Vjerojatno je već vidio kako mu slijedi promaknuće.

I, tu mu je pažnja popustila. Taj trenutak iskoristio je Dinko, jer je dobro znao da mu ništa drugo ne preostaje. Oštricom desnoga dlana lupio je policajca između zapešća i podlaktice (točno onako kako ga je godinama učio na karateu njegov trener Karsten), i ovaj je ispustio zamotuljak ravno u ruksak. Istovremeno, Dinko je ljevicom potegnuo remen naprtnjače i ona se opet našla u njegovim rukama. Policajci su bili zatečeni toliko da nisu uspjeli načiniti ni pokreta, čak je i onaj što je petljao oko pištolja ostao sasvim skamenjen. Istoga časa Dinko se okrenuo i skočio u grmlje pokraj staze.

Ondje je bila strmina što je vodila u korito potoka. Zapeo je o neki grm i pao potrbuške, stao se kotrljati, sveudilj stišćući naprtnjaču uz tijelo. Potok je od vrućine presušio i Dinko na dnu nije pljusnuo u vodu. Brzo se počeo uspinjati uz suprotni obronak. Začuo je viku, a onda su odjeknula i dva pucnja što su polomila granje iznad njegove glave. Ali, sad ga više nisu mogli vidjeti i bio je izvan domašaja. Bježao je dalje.

Njegova putovnica ostala je kod policajaca