Riječ unaprijed – o nužnosti zaštite hrvatskoga jezika

Baščanska ploča, oko 1100., izvornik

1.

Tri su iznimno važna razloga presudila što je sadašnje tročlano uredništvo »Kola« ovaj svezak (br. 5-6/2012.) najstarijega Matičinog časopisa posvetilo središnjoj (glavnoj) temi pod naslovom »Položaj hrvatskoga jezika – jučer, danas, sutra«. Prvi i svakako najvažniji razlog za takvu odluku uredništvo je utvrdilo u činjenici – da je aktualni ministar znanosti, obrazovanja i sporta, dr. sc. Željko Jovanović, 8. svibnja 2012.naprasno raspustio (ukinuo) Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Drugi su razlog predstavljali jasni Zaključci o hrvatskome standardnom jeziku, usvojeni jednoglasno na godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika održanoj 16. lipnja 2012. A samo dva dana kasnije, 18. lipnja 2012., oglasio se i javnom Izjavom Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u povodu odluke o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, što je bio treći neposredni razlog i povod za elaboraciju ove prevažne jezične teme u »Kolu«.

Treba s tim u svezi također naglasiti kako su već na spomenutoj godišnjoj skupštini DHK o toj temi i izravno referirala dvojica istaknutih hrvatskih jezikoslovaca, akademici Mislav Ježić i August Kovačec, iz čijih su temeljnih stavova, uostalom, i formulirani glavni zaključci ove književničke udruge. Budući da su se o istoj temi – na poziv uredništva »Kola« – odmah bili spremni tekstualno očitovati i drugi mjerodavni hrvatski jezični stručnjaci pa čak i dvojica iznimno uglednih inozemnih kroatista (Leopold Auburger iz Münchena i Artur Bagdasarov iz Moskve), jamačno bi već i citirani institucionalni dokumenti i autorski članci kompetentnih stručnjaka bili dostatni za oblikovanje posebnoga časopisnog temata. No, da bi se ova nadasve aktualna jezična problematika osvijetlila i argumentirala što cjelovitije, ovaj je temat »Kola« kompletiran s još četiri relevantna institucionalna dokumenta (HAZU i Matice hrvatske), kao i s tekstom Prijedloga zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, koji su u dva navrata, 2010. i 2012. godine, u zakonsku proceduru pokušali uputiti Hrvatski laburisti – Stranka rada, ali oba puta – neuspješno.

Ukratko, svim navedenim tekstualnim prilozima u sklopu naše središnje teme (Položaj hrvatskoga jezika – jučer, danas, sutra) – uredništvo »Kola« ponajprije želi upozoriti najširu hrvatsku kulturnu javnost, a potom izravno i aktualne vlasti Republike Hrvatske (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH, Vladu RH i Hrvatski sabor) na krajnje nezadovoljavajući današnji društvenojezični položaj standardnoga hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj, položaj koji mu praktično ugrožava njegov daljnji nesmetani normativni razvoj, pa sukladno tome – a s ciljem njegove trajne zakonske zaštite – i na nužnost donošenja posebne zakonske regulative o njegovoj javnoj uporabi kao službenog jezika u RH. S tim u svezi uredništvo »Kola« podržava i stavove meritornih jezičnih stručnjaka, kao i pojedinih važnih institucija i profesionalnih udruga (HAZU, Matica hrvatska, DHK i dr.), prema kojima za daljnju sudbinu, tj. za punu zaštitu statusa i nesmetan daljnji razvoj hrvatskoga standardnoga jezika u svakom slučaju nije dostatna samo kratka formulacija u važećem Ustavu RH: »U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo«.(1) Naime, upravo nekoji neprihvatljivi primjeri iz dosadašnje jezične prakse (u Hrvatskoj, BiH, Europskoj uniji i dr.)(2) bjelodano pokazuju da je samostalnost, nacionalni identitet i normalne razvojne mogućnosti hrvatskoga jezika u budućnosti jedino moguće osigurati primjerenom zakonskom regulativom i sustavno vođenom i osmišljenom nacionalnom jezičnom politikom.

Na žalost, niti jedna dosadašnja hrvatska Vlada u 22-godišnjem razdoblju suverene i samostalne hrvatske države takvu osmišljenu jezičnu politiku nije uspostavila. Najbliže je tom cilju bila Vlada u prošlome mandatu, točnije njeno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa na čelu s ministrom dr. sc. Draganom Primorcem. Naime, pri tome je Ministarstvu 14. travnja 2005. bilo ustrojeno kompetentno Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojemu je predsjedavao akademik Radoslav Katičić, nedvojbeno vodeći hrvatski filolog i kroatist (u zemlji i svijetu). I premda je do svibnja 2012. to Vijeće (na svojih 30-ak održanih sjednica) donijelo cijeli niz nadasve korisnih i obvezujućih zaključaka u svezi s normiranjem hrvatskog jezika (i brojnim prijepornim jezičnim pitanjima), očito nije bilo političke volje u samom vrhu tadašnje vladajuće (HDZ-ove) stranačke koalicije da se učini i sljedeći neophodan korak za sustavnu zaštitu hrvatskoga standardnog jezika, tj. da se u Hrvatskom saboru usvoji i poseban Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika.(3) Što se potom događa?

Umjesto da iskoristi inertnost, nesposobnost i nezainteresiranost dotadašnje vladajuće (HDZ-ove) političke garniture u rješavanju ove problematike od nacionalnoga interesa, nova (SDP-ova) koalicijska vlast, a poimence njen ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. sc. Željko Jovanović čini i – korak unazad, ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika!? Kako je ta šokantna odluka dočekana ne samo u stručnoj, nego i u najširoj hrvatskoj jezičnoj zajednici, najbolje ocrtava stav Razreda za filološke znanosti HAZU: »Žalimo da je Vijeće ukinuto odlukom bez dijaloga, pa i obrazloženja. Smatramo da bi najrazumnije bilo opozvati odluku i (tako) popraviti štetu. Svakako smatramo da plodove dosadašnjeg rada Vijeća treba plodno iskoristiti u našoj filologiji, jezikoslovlju i normativistici«.(4)

2.

Budući da je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, upravo zbog svoga kompetentnog, autoritativnog i na najdemokratskiji način izabranog sastava, bilo čak i mjerodavnije da se na stručnoj i znanstvenoj razini bavi praktično svim aktualnim pitanjima hrvatskoga jezika – u odnosu na pojedinačne znanstvene institute i visokoškolske ustanove kojima je to tek djelomična ili usko specijalizirana zadaća, sasvim su nerazumljivi i nelogični motivi i razlozi njegova raspuštanja. Međutim, niti je bila primarna zadaća Vijeća, a još je to manje zadaća pojedinih znanstvenih instituta i (jezičnih odsjeka) visokoškolskih ustanova – da kreiraju sustavnu nacionalnu jezičnu politiku i primjerenu zakonsku regulativu, s ciljem zaštite i svekolike skrbi o hrvatskome standardnom jeziku kao službenomu (državnom) jeziku Republike Hrvatske. Takva je zadaća (i nacionalna obveza), dakako, jedino u nadležnosti hrvatske Vlade i njenoga resornog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

U tome su kontekstu potpuno iracionalni otpori i manje ili više prikrivene opstrukcije svake incijative da se opća ustavna odredba o jeziku i pismu u Republici Hrvatskoj najprije dopuni i konkretizira posebnim Zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika, a potom i uobičajenim podzakonskim aktima reguliraju druga važna jezična pitanja, uključujući i još otvorena pravopisna pitanja. Međutim, valja odmah naglasiti, kako su ta famozna »još otvorena pravopisna pitanja« (tipa: sastavljenog pisanja »neću« ili rastavljenog »ne ću«, te »strelica« ili »strjelica«, »zadaci« ili »zadatci« i tsl.)(5) zapravo tako malobrojna i od minornoga normativnoga značenja da nikako ne bi smjela postati i alibi nadležnim hrvatskim vlastima ne samo za nedonošnje nadasve potrebnoga Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika, nego i za neobjavljivanje jedinstvenoga Hrvatskoga pravopisa, koji bi praktično postao obvezujući za uporabu u školama, državnim službama i javnim medijima.

No, je li moguće (osim državnim dekretom) odrediti obvezujući – ali i općeprihvatljiv – Hrvatski pravopis, iako se o nekim pravopisnim dvojbama još uvijek spore i nekoji utjecajni hrvatski jezikoslovci? Čini se da takva mogućnost postoji, i to na način da se privremeno kao pravopisno ispravne i dopuštene priznaju citirane dvostrukosti (dublete, inačice, varijante) – sve dok se i struka tj. jezikoslovci ne usuglase drukčije. (Pri tome, dakako, treba poštivati i pravilo da se u istome tekstu ne koriste obje inačice.) Takav, veoma razuman, argumentiran i pragmatičan prijedlog iznosi najugledniji armenski kroatist Artur Bagdasarov:

»U sadašnjoj jezičnoj situaciji možemo naći samo jedno prihvatljivo rješenje: priznati poznate dvostrukosti kao privremenu pojavu jer inačice ne čine jezično bogatstvo književnoga (ili standardnoga) jezika. One su bogatstvo samo tada kada su stilski ili značenjski raslojene«. I k tome još predlaže: »Hrvatska treba (...) usvojiti Zakon o hrvatskom jeziku i kompetentno voditi svoju nacionalnu jezičnu politiku i svim dopustivim sredstvima štititi hrvatski jezik; jer hrvatski narod, kao i svaki drugi narod, bez jezika i nije narod«.(6)

Iracionalne je naravi i činjenica da se važno postignuće međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008. kod međunarodnog tijela za norme ISO Registration Authority u Washingtonu, nastojanjem NSK i njezina tadašnjeg glavnog ravnatelja Tihomila Maštrovića, kojim je hrvatski jezik napokon odvojen od politikantske tvorbe »hrvatskosrpskog« jezika, u Hrvatskoj još uvijek ne prepoznaje i kvalitetno ne valorizira, premda je taj događaj nedvojbeno bio važnom pretpostavkom odluke Europske unije da hrvatski jezik bude njezin 24. službeni jezik.

U takvom kontekstu aktualne domaće političke prakse ne začuđuje ni odbijanje bivše i sadašnje hrvatske Vlade da se Prijedlog zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, pristigao od Hrvatskih laburista, uvrsti u saborsku proceduru. Naime, valja reći da taj Prijedlog sadrži cijeli niz vrlo prihvatljivih i utemeljenih zakonskih odredbi koje bi i standardnome hrvatskom jeziku u svakodnevnoj praksi osiguravale ona prava kakva imaju i službeni jezici drugih suverenih europskih država, čak i u našem najbližem okružju (primjerice, u Sloveniji i Srbiji, koje imaju svoje jezične zakone). Uredništvo »Kola« stoga i objavljuje (bez ikakva ideološkog ili stranačkog predznaka) izvorni tekst tog Prijedloga zakona, kako bi se s bitnim ciljevima i ključnim sadržajnim odredbama takvoga zakona upoznala i šira kulturna javnost, a naročito jezična struka (koja se ovajput u njegovoj izradi, na žalost, nije primjereno konzultirala). A u svakom slučaju, jedna bi ekspertna grupa pravnika i jezikoslovaca (delegirana od strane svih mjerodavnih hrvatskih jezičnih institucija i potvrđena od hrvatske Vlade odnosno njenog nadležnog Ministarstva), već na podlozi predloženog teksta Hrvatskih laburista i zakonskih rješenja iz drugih država, u relativno kratkom vremenu mogla izraditi takav tekst Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika koji bi bio ne samo općeprihvatljiv, nego i od strateških i dugoročnih jezičnih interesa Republike Hrvatske i njenih građana.

I zaključno, vrijedi još istaknuti da bi donošenje Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika – upravo sada, prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, ujedno označilo da hrvatska Vlada, kao i vlade ostalih zemalja-članica EU, itekako skrbi o statusu, zaštiti i korištenju iznimno važnoga nacionalnoga kulturnog dobra (koje se u nas zove hrvatski jezik). Ako takve zakone već imaju i mnoge države-nečlanice Europske unije, čije nacionalne (službene) jezike ne ugrožavaju ni pošasti gospodarske i jezične globalizacije (kao što je npr. Rusija, gdje su na snazi čak dva jezična zakona(7), onda uistinu ne postoji ni jedan relevantni ili racionalni razlog da u tome Republika Hrvatska bude – negativna iznimka. Vjerujemo stoga da bi donošenjem Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnoga jezika – i njegovom dosljednom primjenom u praksi - upravo sadašnja hrvatska Vlada i Hrvatski sabor ostvarili i jedan od najznačajnijih projekata u dugoj povijesnoj borbi hrvatskoga naroda za očuvanje vlastitoga nacionalnog identiteta

__________

(1) Usp.: Ustav Republike Hrvatske, čl. 12, stav 1.

(2) Riječ je, prije svega: 1) o pravoj agresiji anglizama i drugih tuđica na štetu hrvatskoga stndardnoga jezika; 2) o nedostatku projekata izrade hrvatskoga stručnog nazivlja u različitim disciplinama; 3) o upornome nastojanju zadržavanja serbo-kroatističkih katedara u svijetu i nepriznavanju hrvatskoga kao posebnog jezika; 4) o nezakonitim preimenovanjima imena naselja, gradova i pojedinih institucija u Istri; 5) o pokušajima političkog nametanja uporabe tzv. BHS ili srpskog jezika na štetu hrvatskoga standardnoga jezika u Bosni i Hercegovini i u prevodilačkoj praksi Europske unije; 6) o pogubnom utjecaju javnih medija na stabilnost utvrđenih pravopisnih i gramatičkih normi hrvatskoga standardnoga jezika; 7) o nastavku pseudoznanstvenih i unitarističkih osporavanja i samog naziva hrvatskoga jezika kao posebnog jezika na standardnojezičnoj razini, itd. (Vidi o tome podrobnije u tekstovima M. Grčevića, L. Auburgera, A. Kovačeca, A. Sapunar-Knežević i M. Togonal, op.ur.).

(3) Da je još za HDZ-ove Vlade, u čijem je mandatu i osnovano Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, praktično započela i njegova – opstrukcija, najbolje potvrđuje javni istup bivšega hrvatskog premijera dr. sc. Ive Sanadera, koji je izjavio da »on osobno nikada ne će pisati rastavljeno ‘ne ću’, tj. da se on osobno ne će pridržavati odluka Vijeća za normu« (podrobnije o tome vidi u tekstu M. Grčevića). Jasno je stoga da u njegovoj Vladi nije bilo ni daljnjeg interesa o vođenju sustavne institucionalne jezične politike, a kamoli interesa za donošenje posebnog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika.

(4) U Izjavi Razreda za filološke znanosti HAZU u povodu odluke o ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika još se posebno naglašava: »Iako Ministarstvo ističe da se jezikom na stručnoj i znanstvenoj razini trebaju baviti znanstveni instituti i visokoškolske ustanove, a ne Vijeće, čini se da nije objektivno obaviješteno o tome da je njegovo Vijeće na reprezentativan i demokratski način okupljalo predstavnike upravo tih ustanova, po potrebi ih koordiniralo, ali je ujedno, za razliku od pojedinačnih ustanova, predstavljalo i središnje tijelo s potrebnim autoritetom predsjednika i svojih članova koje je moglo biti od velike pomoći i jeziku i zemlji i nadležnomu Ministarstvu...« (Vidi integralni tekst Izjave...)

(5) Više o konkretnim primjerima tih pravopisnih dvojbi vidi u tekstovima L. Auburgera, A. Bagdasarova i M. Grčevića u ovom broju »Kola« (op. E.F.).

(6) Usp. A. Bagdasarov: Zakon o hrvatskom jeziku i pravopisni konsenzus; tekst tiskan u ovom »Kolu«.

(7) A. Bagdasarov, ibid.