Položaj hrvatskoga književnog jezika i njegova pravopisa – jučer, danas i sutra

»Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika« kao upućivanje na jezično-povijesnu prošlost položaja hrvatskoga jezika

Prvotno utvrđena središnja tema ovog broja časopisa Kolo (»Položaj hrvatskog jezika – danas i sutra«), koju je uredništvo časopisa izabralo na poticaj Zaključaka o hrvatskome standardnom jeziku što ih je Društvo hrvatskih književnika donijelo na svojoj godišnjoj skupštini, održanoj 16. lipnja 2012. godine, neizbježno podsjeća kroatista na sudbonosnu »Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika« od 15. ožujka 1967. godine. Kako Deklaracija nije bila samo informativna nego također, i to čak prije svega programatska, tako treba razumjeti i temat ovoga sveska Kola – programatski. Oslobađajući je učinak Deklaracije na tadašnji položaj i daljnji razvoj hrvatskoga književnog jezika i hrvatske kroatistike u Jugoslaviji pod pritiscima titoističke komunističke vladavine bio velik te bitno pridonio njihovu snažnom oporavku u 1990-im godinama, nakon proglašenja državne samostalnosti i suverenosti Hrvatske, uz ustavno proglašenje hrvatskoga jezika službenim jezikom Republike Hrvatske.(1)

Budući da se je ta jezičnopovijesna misija Deklaracije u međuvremenu ostvarila i donijela svoje rezultate u 1990-im godinama, Deklaracija, suvremeno gledano, pripada već jezičnopovijesnoj prošlosti, isto kao i (tipična za razdoblje Deklaracije) ugroženost hrvatskoga jezika i njegove uporabe u SFRJ. Ugroženost je hrvatskoga jezika u današnjici, tj. od približno 2000. godine do danas, posve druge naravi, kako se to nazire iza određenih jezičnopolitičkih i kulturnopolitičkih događanja te zanemarivanja – čak do rječničkog izobličivanja – hrvatskoga književnog jezika u sredstvima masovnoga priopćivanja. Sasvim je novi problem nastao i zahtjevom konkurentnosti hrvatskoga standardnog jezika kao službenog jezika na međunarodnoj razini tj. u Europskoj uniji.(2)

Dugoročni nas učinak »Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika« podsjeća da se pri razmatranju današnjega položaja hrvatskoga književnog i standardnog jezika te nužnih mjera za njegovo održanje odnosno daljnju funkcionalnu izgradnju i prilagođavanje budućim potrebama ipak ne smiju zaboraviti za današnjicu i budućnost važne jezičnopovijesne činjenice. Jednostavno rečeno, središnju bi temu ovoga broja Kola trebalo dopuniti, barem u mislima, i odrednicom »jučer«. Dakle: »Položaj hrvatskog jezika – jučer, danas i sutra«.(3) U stvari, radi se o tome da je pojam jezične današnjice glede svojega početnog vremenskog određenja ovisan o varijabilnom početku dinamičnoga jezičnopovijesnog isječka koji se proučava.

Poznavanje činjenica i događaja iz jezičnopovijesne prošlosti različite udaljenosti može biti neophodno za primjereno razumijevanje, ocjenu i rješavanje određenih sadašnjih i mogućih budućih problema odnosno sukoba, jer, na primjer, određeni čimbenici iz tih razdoblja svojom snagom i usmjerenošću nadalje djeluju na neki način i u sadašnjosti, tj. u aktualnoj praksi. Stoga se u sučeljavanju s aktualnim i budućim razvojnim i normativnim problemima hrvatskoga književnog i standardnog jezika često puta mora obazirati također na cjelovito razdoblje koje sam odredio u svojoj periodizaciji povijesti hrvatskoga književnog odnosno standardnog jezika kao treću epohu.(4) Povrh toga, može biti potrebno uključiti i prvu i/ili drugu epohu u dotična razmatranja.

Dva temeljna načela razvoja i stilizacije svehrvatskoga književnog i standardnog jezika

Primjereno se obaziranje na jezičnopovijesnu prošlost zahtijeva također zbog dvaju općih, temeljnih jezičnokulturnih načela razvoja i stilizacije hrvatskoga književnog i standardnog jezika, koja vrijede sve opširnije od jezikoslovnog djelovanja Bartola Kašića (1575.-1650.), tj. od početaka svjesnoga razvitka zajedničkoga svehrvatskoga književnog jezika, do dana današnjega. Prvo od tih dvaju jezičnostvaralačkih i filoloških načela jest načelo povijesne međusobne povezanosti hrvatskih književnojezičnih razdoblja i time očuvanja veze s hrvatskom jezičnom i književnom tradicijom. Ta dijakronijska koherentnost stvara za hrvatsku jezičnu i književnu zajednicu komunikacijski prostor koji seže duboko u prošlost, a obuhvaća među inim svu hrvatsku crkvenu tradiciju i hrvatsku kršćansku jezičnu kulturu. Drugo je načelo – sinkronijsko načelo tronarječnosti štokavski stiliziranoga svehrvatskoga književnog i standardnog jezika. To je načelo, međutim, sa svoje strane također podložno dijakronijskomu načelu povijesne međusobne povezanosti. Uvažavanjem načela tronarječnosti hrvatski štokavski književni i standardni jezik ostaje otvoren prema drugim dvama glavnim tipovima nenovoštokavskih hrvatskih narječja i njihovim književnim jezicima. Hrvatska kroatistika sustavno i dosljedno primjenjuje oba načela u njegovanju, normiranju i uopće u kulturi hrvatskoga književnog jezika. To vrijedi napose za rječnik.(5)

U svojem je intervjuu za Vijenac u povodu svoje 80. obljetnice života akademik Radoslav Katičić napomenuo da srpski jezik, točno gledano, nije štokavski, jer srpski »se ne može govoriti čakavski ili kajkavski [...] Štokavski je štokavski u odnosu na čakavski i kajkavski. [...] Ako pitaju što ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju što, i Bugari i Rusi, pa nisu štokavci«.(6) Ta se tvrdnja može argumentirati kroatističkom primjenom teorije jezičnih varijanata na razini lekata. Značajka je »štokavski” odnosni pojam u opreci prema drugim istovrsnim unutarjezičnim lektalnim značajkama, tj. u suodnosu s obilježjima »čakavski” i »kajkavski”, a te su opreke rezultat lektalne odrednice svehrvatskoga književnog i standardnog jezika kao tronarječnoga. U zamjetljivom kontrastu s hrvatskim jezikom ni srpski ni slovenski jezik takav lektalni sustav nemaju.(7) Prastari hrvatski narodni simbol tropleta može biti simbolom i za tu lektalnu tronarječnu isprepletenost svehrvatskoga književnog i standardnog jezika. U Srba, međutim, taj ukras nikada nije imao narodno značenje.(8)

Nastanak i daljnji razvoj protukulturnoga serbokroatizma

Središnja tema ovoga broja Kola nadalje sugerira i određeno obaziranje na jezičnopovijesnu prošlost zbog nastanka i daljnjega snažnog razvoja serbokroatističkoga protuhrvatskoga jezičnopolitičkoga kretanja, započetog u 1830-im godinama, koje ne miruje do danas. Ta je serbokroatistička protukultura radikalno suprotstavljena glavnom, matičnom toku prošle, suvremene i buduće povijesti hrvatskoga jezika. Stoga je ta struja i korjenito usmjerena protiv gore spomenutih dvaju jezičnostvaralačkih i filoloških načela svehrvatskoga književnog i standardnog jezika: protiv načela dijakronijske koherentnosti uz povijesnu međusobnu povezanost hrvatskih književnojezičnih razdoblja, te protiv sinkronijskoga načela tronarječnosti. Boreći se za isključivo štokavski zajednički standardni jezik za Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru te Bosnu i Hercegovinu, serbokroatizam uz to propagira sveukupnu štokavštinu kao srpsku.

Normativni su jezičnokulturni ciljevi serbokroatističke protukulture bili suprotstavljeni ne samo glavnome matičnom toku hrvatskoga jezika u očuvanju sveze s književnom baštinom i s otvorenošću prema svim trima temeljnim narječnim tipovima; oni su bili suprotstavljeni i starijoj srpskoj književnojezičnoj i književnoj tradiciji, tj. staroslovjenskoj tradiciji srpske, a u 18. stoljeću i ruske redakcije, te slavjanoserbskoj tradiciji kasnoga 18. i ranoga 19. stoljeća. Naime, Karadžićev je jezičnopovijesni program bio u tom pogledu nastavak rješenja srpskih prosvjetitelja pod vodstvom Dositeja Obradovića (1742.-1811.), po kojemu se crkvenoslavenski jezik u izvancrkvenoj srpskoj književnoj uporabi jednostavno napustio. Ali, to je u kraćem vremenskom razdoblju onemogućilo razvoj srpskoga književnog jezika, i to zbog nedostatka književnosti pisane srpskim jezikom i nedostatka srpske književnojezične kompetencije u stanovništvu.

Politički su izvori te protukulturne serbokroatističke struje različiti. Najprije je to bio velikosrpski hegemonistički ekspanzionizam, i to kao vlastita srpska ideologija, ali također kao točka austrougarske politike u Jugoistočnoj Europi; potom je u 20. stoljeću bila to državnopolitička ideologija srpskomonarhističke Jugoslavije, te od 1945. unitaristička politika komunističke vladavine u titoističkoj Jugoslaviji. Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine i uspostavom suverene, nezavisne i demokratske Hrvatske – činilo da su se ti izvori 1990-ih godina do znantne mjere isušili. Međutim, uskoro su serbokroatistički protuhrvatski izvori od 2000. godine iznova izbijali na površinu, ovaj put uz čisto serbokroatistički unitarizam, također i kao tzv. b/h/s-unitarizam, koji se promiče djelomično i geopolitičkim planovima EU, a s ciljem krojenja područja tzv. »Zapadnog Balkana” odnosno »Jugosfere” s Hrvatskom kao podređenom pokrajinom u njome.(9)

Serbokroatistička je protukultura imala i do danas ima među političarima, filolozima, književnicima, publicistima i drugim pojedincima u Hrvatskoj – uz nehrvatske, posebice srpske pristaše – također odnarođene hrvatske privrženike čiji je određeni dio jezičnopolitički dosta utjecajan. U prošlosti, sve do osnutka srpskomonarhističkoga »Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca« 1918. godine, preimenovanog 1929. godine u »Kraljevinu Jugoslaviju«, filološki se je dio te serbokroatističke skupine sastojao od tzv. »vukovaca«, tj. izričitih pristaša ideja Vuka S. Karadžića (1787.-1864.), početnoga glavnog promicatelja te protuhrvatske struje.(10)

Ostvarivanje prava zajedničkoga hrvatskoga književnog jezika za službenu i javnu uporabu u trećoj književnojezičnoj epohi hrvatskoga jezika

Bitna je značajka gore spomenute treće književnojezične epohe hrvatskoga jezika, čiji se početak može razaznati potkraj 1820-ih godina a kojoj pripada i suvremeni hrvatski jezik, uz normiranje svehrvatskoga književnog jezika radovima zagrebačke filološke škole – trajno jezičnopolitičko staranje da se ostvaruje i ozakonjuje pravo hrvatskoga jezika na javnu uporabu, a posebice da hrvatski jezik stvarno bude i ostane službeni odnosno državni jezik.(11) Naravno, serbokroatistička je jezična protukultura bila i nadalje jest javnoj i službenoj uporabi hrvatskoga književnog jezika toliko suprotstavljena koliko se je protivila glavnomu matičnom toku povijesti hrvatskoga jezika, tj. posebice normativnim načelima iliraca i zagrebačke filološke škole te njenih nastavljača. Kasnije, pod jezičnopolitičkim uvjetima obiju protuhrvatskih Jugoslavija, agresivno je provođenje srpskoga odnosno srbokomunističkog hegemonizma rezultiralo potiskivanjem uporabe hrvatskoga književnog i standardnog jezika u važnim javnim funkcijama uopće. Ni danas javna uporaba tipološki čistoga hrvatskoga književnog i standardnog jezika u važnim funkcionalnim domenama katkad nije bez teškoća i suprotstavljanja, a nije ni pravno osigurana. Osim toga, određena se pravna zaštita državnog statusa i javne uporabe hrvatskoga književnog i standardnog jezika zahtijeva i s obzirom na budući položaj Republike Hrvatske kao članice Europske unije.

Naime, u službenoj je uporabi zasebnih jezika njihov pisani oblik – s obzirom na prvorazrednu ulogu službenih tekstova – funkcionalno važniji nego govorni jezik. Pisani je oblik također u općoj javnoj uporabi i javnom priopćivanju od velike funkcionalne važnosti, a stilska su raznolikost te učestalost njegove javne uporabe visoke. U funkciji se službenoga jezika rabi standardni književni jezik dotičnoga zasebnog jezika – u slučaju hrvatskoga jezika njegov svehrvatski književni i standardni jezik. To vrijedi dobrim dijelom i za opću javnu uporabu hrvatskog jezika. A nezaobilazan je uvjet za dobro funkcioniranje jednoga zasebnog jezika kao službenog da postoji i službeni pravopis za dotični standardni književni jezik. No hrvatski standardni književni jezik do danas nema svoj sveopći obvezni, tj. službeni pravopis za službenu, školsku te javnu uporabu. Zbog takvog sam položaja i hrvatski pravopis uključio kao predmet svog razmatranja u sklopu središnje teme ovoga sveska Kola. Sljedeći kratki prikaz određenih pravopisnih problema u prošlosti i sadašnjosti pokazuje kako su i hrvatska matična kroatistika, ali i protukulturni serbokroatizam, posvetili puno pozornosti pitanjima zajedničkoga službenoga pravopisa, i to od samog početka hrvatskoga nacionalnog preporoda.

Položaj hrvatskoga pravopisa – jučer i danas

Kad sam potkraj 2003. godine započeo prevoditi sada devetojezični Europski tezaurus – Međunarodni odnosi i zemljoslovlje (European Thesaurus, 2006.) na hrvatski jezik, morao sam se među inim odlučiti i koji ću pravopis koristiti. Službeno propisan hrvatski pravopis nije postojao. Odlučio sam se tada za Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1996. godine.(12) Iako ni taj pravopis zapravo nije imao status službeno obveznoga pravopisa, tadašnje je Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske 18. travnja 1994. godine odobrilo njegovu uporabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske. Na žalost, takvo se stanje – da nema hrvatskoga, jezičnim zakonom propisanoga službenog pravopisa, što je svakako na štetu hrvatskoga književnog jezika i hrvatske jezične zajednice – niti do danas nije promijenilo. Stoga, s punim pravom Mario Grčević retorički postavlja pitanje »Zašto je to tako?”, da bi neizravno odmah i odgovorio na to pitanje – zbog djelovanja pristaša serbokroatizma u Hrvatskoj već u drugoj polovici 19. stoljeća protiv pravopisa zagrebačke filološke škole pod vodstvom Adolfa Vebera Tkalčevića.(13)

Prvi je pravopisni priručnik zagrebačke filološke škole objavio Josip Partaš (1820.-1865.) s naslovom Pravopis jezika ilirskoga (Zagreb, 1850.). Svjestan štetnosti javnih polemika o pravopisu tijekom 1850/60-ih godina, kancelar Ivan Mažuranić u ime Dvorske kancelarije 1862. i ponovo 1864. godine službeno je propisao baš taj »ilirski« pravopis za službenu uporabu.(14) Međutim, pravopisnim polemikama između vukovaca i zastupnika zagrebačke filološke škole nije bilo kraja. U te raspre svojim se kompromisnim pravopisnim rješenjima uključio i Vatroslav Jagić. Žalosni je vrhunac tih borbi oko hrvatskoga pravopisa dostignut kada ni stručna pravopisna komisija pod predsjedanjem Adolfa Vebera Tkalčevića 1877. godine nije uspjela objaviti svoje rezultate i izdati svoj pravopisni rječnik.

Naime, zagovornici Karadžićeva fonološkog pravopisa, posebice Karadžićev suradnik Srbin Đuro Daničić, zatim utjecajni hrvatski filolog i član vladine mađaronske Narodne stranke Armin Pavić, te vodeći hrvatski filolog tadašnjega serbokroatizma u Hrvatskoj Tomo Maretić, koji je 1889. objavio svoju Istoriju hrvatskoga pravopisa, uspjeli su odgađati izdanje Komisijina »Pravopisa« i polemizirati protiv njega sve dok taj »Pravopis« više nije došao u obzir kao službeni pravopis. Umjesto toga je 1892. godine objavljen fonološki Hrvatski pravopis vukovca Ivana Broza, čija su različita prerađena izdanja, koja su od 1921. godine po preradbi Dragutina Boranića nosila naslov Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, u objema Jugoslavijama postala službenim hrvatskim pravopisom. Posljednjom se njegovom inačicom može smatrati pravopisnim propisima Novosadskog dogovora iz 1954. godine prilagođeni Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića.(15)

Hrvatski pravopis S. Babića, B. Finke i M. Moguša

Kroatističku je pravopisnu tradiciju »ilirskoga pravopisa« Josipa Partaša odnosno zagrebačke filološke škole nastavio Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Pri tome su autori, međutim, donekle uzeli u obzir i suvremenu pravopisnu situaciju koja je nastala pod utjecajem serbokroatizma u proteklim desetljećima. Iako je prvo izdanje toga pravopisa zapravo tiskano 1971. godine za Hrvatskoga proljeća u Hrvatskoj, nakon suzbijanja Hrvatskoga proljeća potkraj iste godine pod jugoslavenskim komunističkim režimom to se izdanje više nije moglo i objaviti, tj. praktično je u Hrvatskoj bilo zabranjeno. Ipak, već 1972. godine isto je izdanje Hrvatskoga pravopisa objavljeno u časopisu hrvatskih iseljenika Nova Hrvatska u Londonu. Tek nakon uspostave Hrvatske kao samostalne države i Hrvatski pravopis autora Babića, Finke i Moguša doživio je više izdanja, da bi 2001. godine već izašao u petom izdanju, a 2010. su ga Stjepan Babić i Milan Moguš objavili uzevši u obzir i sve pravopisne zaključke Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (Babić/Moguš, 2010.).(16) Treba spomenuti da je godinu dana ranije izašlo i treće izdanje Hrvatskoga školskog pravopisa Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša (Babić/Ham/Moguš, 2009.), koje se zasniva na prerađenom Babićevu i Moguševu Hrvatskom pravopisu (Babić/Moguš, 2010.). I u tom su Hrvatskom školskom pravopisu uzimani u obzir svi dotadašnji pravopisni zaključci Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.(17) Oba ta pravopisa odlikuje ne samo suglasje sa stručno solidnim pravopisnim zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, nego su oni s obzirom na dugogodišnje iskustvo autora i zajedničku stručnu izradbu zasad jedinstveni i bez konkurencije.

Naime, kombinacija osnovno fonološkoga i dopunski morfološko-leksikološkoga pisanja na najbolji način odgovara suvremenomu hrvatskom književnom jeziku. Ujedno, takav pravopis nastavlja hrvatsku pravopisnu tradiciju počevši od 1830-ih godina, znači od početka hrvatskoga jezičnog i uopće narodnog preporoda u izgradnji sveopćega hrvatskog književnog i standardnog jezika. Stoga zaista nema opravdanih razloga za Vladino odbijanje priznanja toga pravopisa i službenim hrvatskim pravopisom. Dosadašnji je izostanak takve Vladine odluke sigurno nanio i znatnu štetu hrvatskomu književnom jeziku glede njegove mnogostruke službene i javne uporabe u Hrvatskoj i izvan nje, a time i hrvatskoj jezičnoj zajednici. Mario Grčević je argumentirano prikazao kako u Vladinu odbijanju prihvaćanja i provođenja tih pravopisnih odluka, a posebice u informacijskoj borbi sredstava masovnoga priopćivanja protiv spomenutih pravopisnih priručnika – u znatnoj mjeri sudjeluju čimbenici novoga b/h/s-unitarizma kao sljednika staroga jugoslavenskog serbokroatizma.(18)

Nepostojanje službenoga hrvatskog pravopisa danas i pojedinačni važniji pravopisni problemi

O tome da je sadašnja hrvatska pravopisna situacija, društveno gledano, uistinu nezadovoljavajuća, svjedoči i pravopisna peticija Društva profesora hrvatskoga jezika.(19) Naime, potkraj 2009. godine Društvo profesora hrvatskoga jezika predalo je Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa RH peticiju s potpisom šest tisuća školskih profesora, u kojoj se zahtijeva hitno donošenje zakona o jedinstvenom službenom, za hrvatsko školstvo obveznom pravopisu hrvatskoga književnog jezika. Budući da je prva peticija u Ministarstvu ignorirana, druga je ponovo uručena Ministarstvu sredinom 2010., uz popratni zahtjev predsjednika Društva profesora hrvatskoga jezika Srećka Listeša »da kaos koji sada vlada napokon prestane«.(20) Organizacijski odbor Petoga hrvatskog slavističkog kongresa (7.-11. rujna 2010., Rijeka) posebnim je zaključkom podržao peticiju Društva profesora hrvatskoga jezika, jer je zabrinjavajuće »stanje koje vlada u uporabi hrvatskoga standardnog jezika u osnovnoj i srednjoj školi. Preporuka ministra ne rješava pitanje pravopisa. Predlaže se da se donesu jasnije odredbe koje će odagnati zbunjenost i nesigurnost u razvijanju jezičnih djelatnosti (vještina), osobito govorenja i pisanja, tijekom obveznoga školovanja«.(21)

Donošenje zakona o službenom hrvatskom pravopisu, a posebice i o pravopisnim zaključcima dosadašnjeg, sada na žalost ukinutog Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, također je prijeko potrebno s obzirom na pisanje odnosno transliteraciju tuđica uključujući različita inojezična imena, i to radi međujezične komunikacije te iz razloga dokumentarnosti. Babić-Mogušev Hrvatski pravopis daje jasne, sustavne i hrvatskomu književnom jeziku primjerene propise. Pri tome se Babić-Mogušev Pravopis drži polazišnog pravila da pri preuzimanju stranih riječi prednost imaju po mogućnosti izvorno hrvatske riječi i tvorenice. Inače, treba tuđice po mogućnosti prilagoditi hrvatskomu književnom jeziku i pretvoriti ih u fonološki, tvorbeno i gramatički prilagođene posuđenice, a to ujedno znači u prilagođenice koje se pišu po hrvatskom pravopisnom sustavu. Ako to nije moguće, dotične se strane riječi uklapaju kao tuđice u hrvatski jezik i pišu se po pravopisnim pravilima dotičnoga izvornog jezika.(22)

Svehrvatskomu je književnom i standardnom jeziku darovan novim izdanjem Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i Milana Moguša iz 2010. godine (Babić/Moguš, 2010.) stručno primjeren pravopis. To je novo izdanje plod dugogodišnjega zajedničkog pravopisnog rada i proučavanja prije svega obaju autora i Božidara Finke, znači njihova Hrvatskog pravopisa (Babić/Finka/Moguš, 2001.) te pravopisnih zaključaka dosadašnjeg Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ta ocjena zacijelo vrijedi i za osporavano pravilo o rastavljenom pisanju niječne čestice ne od enklitičkih oblika pomoćnoga glagola htjeti, dakle ne ću, ne ćeš, ne će... Jer s jedne strane u »složenim se glagolskim oblicima enklitike pišu, kao i drugdje, rastavljeno od riječi s kojima se zajedno izgovaraju: pjevao sam, radio bih, učili bismo, ne biste željeli. Tako se i u oblicima futura piše: ja ću doći, ti ćeš čitati, on će tresti.«;(23) a s druge strane niječna »čestica ne piše se rastavljeno od glagola: ne znam, [...], ne pjevaj, [...], ne čitajući«.(24) U suglasju s tim pravilima po zaključcima dosadašnjeg Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika niječna čestica ne piše se rastavljeno također kad se nađe ispred enklitičkih oblika pomoćnog glagola htjeti.(25) Na taj je način u pravopisu očuvana morfološka paradigmatska sustavnost tih složenih glagolskih oblika.

Možda kao jedini teži pravopisni zadatak, koji čeka svoje rješenje tek u budućnosti, ostaje problem jezikoslovno primjerenog pisanja nasljednika jata u dugim slogovima, tj. dvoglasničkoga fonema /ı˘e/. Matična ga je kroatistika iliraca i zagrebačke filološke škole te njihovih nastavljača pisala nakon kratkotrajnog pisanja slovom ě kao dvoslov ie. Tome je bio suprotstavljen serbokroatizam, koji je nakon svoje jezičnopolitičke i time također filološke pobjede nad matičnom kroatistikom u 1870-im godinama takvo pisanje zamijenio troslovom ije, što se do danas nije uspjelo ispraviti. Tim se je nametanjem trigrafa ije za dvoglasnički fonem /ı˘e/ zapravo grafemski presjeklo veze s hrvatskim ikavskim i ekavskim izgovorom.(26)

Budući da je dvoglas /ı˘e/ kao takav, jer je jedini standardni dvoglasnički fonem, tipološki za hrvatski zajednički književni i standardni jezik bitna fonološka značajka, transkripcijski primjeren slovopis i uslijed toga također jezično primjeren pravopis trebaju biti glede ovoga dvoglasa transkripcijski što točniji. Povrh toga, pisanje dvoglasa /ı˘e/ trigrafom ije znatno otežava odnosno praktički onemogućuje prihvatljivo označavanje naglasaka na slogovima s dvoglasom /ı˘e/.(27) Stoga bi najbolje bilo riješiti taj problem i prije nego se bude odlučivalo o hrvatskom službenom pravopisu, a možda i prije nego bude donesena sva zakonska regulativa o položaju i uporabi hrvatskoga standardnoga jezika.

__________

(1) Sabor suverene Republike Hrvatske konstituirao se 30. svibnja 1990. godine. Referendumom od 19. svibnja 1991. većina od 94,17 % birača odlučila se za suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih narodnosti u Hrvatskoj. Sabor je 25. lipnja 1991. donio i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojom se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Rezultat je referenduma bio i polazištem donošenja Odluke o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama bivše SFRJ, koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste 1991. godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.

U Ustavu Republike Hrvatske koji je usvojio Hrvatski sabor 22. prosinca 1990. godine, hrvatski se jezik određuje kao službeni jezik RH. U nepromijenjenom 1. stavku 12. članka Ustava piše: »U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”.

(2) Nedostatak se jezičnopolitičkoga zakonodavstva i odlučivanja u Republici Hrvatskoj sasvim izrazito sročuje u 3. i 5. točki »Zaključaka o hrvatskom standardnom jeziku« Društva hrvatskih književnika od 16. lipnja 2012. U točki 3. piše: »U nas zakoni, osim načelno Ustava, ne jamče uporabu hrvatskoga jezika na tim područjima [međunarodne kulture i civilizacije, osobito znanosti, umjetnosti, visoke naobrazbe, državne uprave, javne službe i gospodarstva; L. A.], a praksa ju ugrožava: postoji jak pritisak da se vrjednuju samo znanstveni radovi na engleskome jeziku, posebno se nagrađuje nastava na engleskome jeziku. Poznavanje i uporaba svjetskih jezika ne bi, međutim, smjela ugrožavati uporabu službenoga jezika države. Stoga bi nam bio potreban Zakon o uporabi hrvatskoga jezika, kakav je svojedobno predlagan, ali nije usvojen. Tražimo da se takav zakon o uporabi hrvatskoga jezika usvoji u Hrvatskoj!«. A u točki 5. se ističe: »No za razvoj hrvatskoga jezika najbitnije je na svim područjima koja se danas velikom brzinom razvijaju – poput računalnih znanosti, gospodarstva, drugih područja znanosti i kulture, europskoga prava itd. – voditi skrb o razvoju jezičnoga nazivlja. [...] Zato tražimo da država sustavno i neprekidno financijski podupire rad na razvoju hrvatskoga nazivlja na svim tim područjima, u ustanovama koje su za to pozvane i osposobljene i u projektima posvećenima bilježenju i stvaranju znanstvenoga i drugoga nazivlja! To je i obveza hrvatske države na osnovi pristupnoga ugovora s Europskom unijom.« (http://www.dhk.hr/Clanak.aspx?id=556; 22.09.2012.).

Akademik je August Kovačec već je 2004. godine rječito opisao trajno jezičnopolitičko zanemarivanje hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj: »Hrvatski je standardni jezik, međutim, specifičan po tome što u prošlosti uglavnom nije imao potpore državnih institucija, nego se razvijao pretežno samo voljom i nastojanjima onih koji su se njime služili i na njemu stvarali, poštujući načela njegove standardnosti, često i usuprot stajalištima državnih i političkih institucija. S nastankom potpuno samostalne države Hrvatske (ne treba smetnuti s uma da je država bila i Hrvatska u okviru Ugarske i Austro-Ugarske, kao i Socijalistička Republika Hrvatska u okviru Jugoslavije) hrvatskomu je (standardnomu) jeziku Ustavom određeno da u toj državi bude službeni jezik, i da to bude pod svojim vlastitim imenom (hrvatski jezik), ali se državna briga i potpora hrvatskomu jeziku na tome uglavnom i zaustavila, a ne vodi se dovoljno računa o tome kako će se ustavni položaj hrvatskoga jezika i ostvariti« (Kovačec, 2004.: 61. – 62.).

(3) Kao što je razvidno, Uredništvo »Kola” prihvatilo je naznačenu sugestiju autora ovog teksta, uvaženog akademika i kroatista Leopolda Auburgera, odredivši za glavnu temu ovog broja časopisa konačni naslov: »Položaj hrvatskoga jezika – jučer, danas, sutra”. (Op. ur.)

(4) Auburger, 2011. – Prva se epoha određuje u tom radu kao epoha hrvatske kulture glagoljaštva; druga kao epoha diglosije između latinskoga jezika i regionalnih hrvatskih književnih jezika; treća kao epoha svehrvatskoga književnog jezika na hrvatskoj štokavskoj osnovici uz načelnu tronarječnu strukturu. Serbokroatizam se razjašnjava kao određeni transjezični unitaristički jezičnopolitički program i sažeto se prikazuju bitni čimbenici njegova djelovanja i njegovih osam razdoblja u povijesti hrvatskoga književnog i standardnog jezika.

(5) I ilirci su, kao i pristaše zagrebačke filološke škole i kasniji hrvatski kroatisti, upravo tako shvatili svoju zadaću stvaranja i izgrađivanja zajedničkoga književnog i svehrvatskog standardnog jezika. Ilirci su samo na taj način mogli pridobiti književnojezično mjerodavne predstavnike kajkavaca i čakavaca koji su bez oklijevanja pristali na novu, u temelju štokavski stiliziranu književnojezičnu zajednicu. Izbor štokavštine kao temelja svehrvatskoga književnog i standardnog jezika bio je zasnovan na njezinoj znatno široj rasprostranjenosti u hrvatskim zemljama i na priznatoj visokoj ocjeni njezine književnosti.

(6) Katičić, 2010.

(7) Usp. Auburger, 2011.a: 5.

(8) Usp. Auburger, 2009.: 264.

(9) Međunarodna je politika, a posebice ona određenih grupacija u EU odnosno njezinih najmoćnijih država članica, nakon pobjedonosnih hrvatskih vojno-redarstvenih operacija »Bljesak” (1. – 4. svibnja 1995.) i »Oluja” (4. – 7. kolovoza 1995.) pod novom unitarističkom parolom »b/h/s-jezici« zagovarala novi b/h/s-sljednik staroga jugoslavenskog serbokroatizma. Taj b/h/s-unitarizam, koji sada programatski uključuje i bošnjački jezik, sastavnica je transnacionalnoga, ali u krajnjem rezultatu srpskoga hegemonijalnog državnopolitičkog programa »Zapadnoga Balkana« odnosno »Jugosfere«. Budući da je EU 5. studenoga 2010. godine na Međuvladinoj pristupnoj konferenciji Hrvatske i EU-a pristala na priznanje hrvatskoga jezika pod njegovim vlastitim imenom hrvatski jezik kao jednog od službenih jezika EU-a, nakon što Hrvatska bude primljena kao punopravna članica u EU i agitacija će se u prilog tomu b/h/s-sljedniku staroga serbokroatizma znatno otežati, barem glede glotonima hrvatskoga jezika.

(10) Za cjelokupnu povijest hrvatskoga jezika u svezi s protukulturnim serbokroatizmom kao transjezičnim unitarističkim jezičnopolitičkim programom i za dotičnu stručnu literaturu vidi: Auburger, 2009.; za periodizaciju nastanka i razvoja serbokroatizma vidi uz to Auburger, 2011., gdje se sažeto prikazuju bitni čimbenici djelovanja serbokroatizma do 1990-ih godina i raščlanjuje ta protuhrvatska struja u osam razdoblja. Za šire proučavanje procesa razaranja i nasilno prouzročene entropije, uništenja i izumiranja zasebnih jezika i narodnih kultura u geopolitičke svrhe putem demagoške manipulacije i demografske politike prema njihovim nositeljima vidi: Hagège, 2005. i Fuderer, 2011.

Karadžićev je filološki i jezičnopolitički mentor bio Slovenac Jernej Kopitar, ravnatelj bečke dvorske knjižnice i cenzor slavenskih i novogrčkih knjiga. Najutjecajnijim je serbokroatističkim filologom u tadašnjoj kroatistici u Hrvatskoj postao suradnik i sljedbenik Karadžića Srbin Đuro Daničić (izvornim imenom Đorđe Popović (1825.-1882.). Daničića su 1866. godine biskup Josip Juraj Strossmayer i njegov najbliži suradnik, povjesničar i filolog Franjo Rački, kao predodređenoga prvoga tajnika iste godine osnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti pozvali iz Beograda u Zagreb. On je sve do svoje smrti 1882. godine vodio redakciju velikoga Akademijina rječnika pod naslovom Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na taj je način imao priliku primijeniti iz serbokroatističkoga programa među inim i Karadžićeva fonološko-fonetička pravopisna načela.

Serbokroatistički je pravopis po predodžbama Karadžića i Daničića potom kodificirao Ivan Broz u svojem Hrvatskom pravopisu, objavljenom u Zagrebu 1892. godine Taj je pravopis dugo vremena ostao mjerodavno pravopisno djelo. Serbokroatistički je program Karadžića i Daničića izravno najteže pogodio hrvatski rječnik, uključujući i terminologiju pojedinih struka; neizravno kao posljedica i hrvatsku književnost. Vodeći je hrvatski serbokroatist nakon Daničićeve smrti bio Tomislav Maretić (1854.-1938.).

(11) Hrvatski je sabor 23. listopada 1847. godine, sukladno zahtjevu banova zamjenika, biskupa Jurja Haulika, odredio da hrvatski ima biti uveden u sve škole kao nastavni jezik te da ima postati službeni, državni jezik čitave Trojedne kraljevine (Regnum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae). Zaključak je Hrvatskoga sabora od 23. listopada 1847. godine potvrdio godinu dana kasnije Sabor Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Hrvatski je kralj, car Franjo Josip I. 1850. godine službeno potvrdio da u Hrvatskoj i Slavoniji službeni jezik treba biti hrvatski, a ne mađarski. Međutim, u okviru političkih događaja u doba austrijskoga ministra unutarnjih poslova Alexandera Antona Rittera von Bacha došlo je do toga da je 1854. godine kao službeni jezik uveden njemački. Tek se završetkom apsolutističkoga i centralističkoga Bachova režima u Habsburškom Carstvu (1859. godine) mogla od 1860. uvesti nova jezična politika s ciljem ozakonjenja statusa hrvatskoga kao službenoga jezika u Trojednoj kraljevini. U okviru Hrvatsko-ugarske nagodbe ta je jezična politika 1868. godine dovela do državne zajednice između Hrvatske i Slavonije s jedne strane i Ugarske s druge. Ugarska je za politička područja na kojima je Hrvatska imala suverenitet, kao i za tijela zajedničke uprave, priznala hrvatski kao službeni jezik.

(12) Vidi: Auburger, 2005.: 11.

(13) Grčević, 2009. – Mario Grčević podrobnije piše o utjecaju današnjega b/h/s-sljednika staroga jugoslavenskog serbokroatizma na odgađanje odluke o službenom pravopisu (vidi u: Grčević, 2011.). Politološki razrađuje problem nedovoljnoga jezičnopolitičkoga djelovanja na područjima pravopisa, službenog nazivlja i zaštite hrvatskoga književnog jezika u javnoj uporabi i Artur R. Bagdasarov (vidi u: Bagdasarov, 2011.).

(14) Usp. Vince, 1992.: 78.

(15) Anić/Silić, 1986. – U četvrtom su izdanju iz 2001. godine autori prilagodili naslov činjenici sloma dotadašnjega serbokroatizma i nazvali su svoj priručnik Pravopis hrvatskoga jezika.

Za povijest hrvatskoga pravopisa u 19. i 20. stoljeću u svezi sa serbokroatizmom vidi: Auburger, 2009., gdje se na različitim mjestima prikazuju pojedinačna razdoblja; za povijest pravopisa u razdoblju 1850.-1892. vidi: Vince, 1992.: 78.-85. Nataša Bašić uspoređuje Anić-Silićev Pravopis hrvatskoga jezika s petim izdanjem Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 2001. godine (Bašić, 2001.). Za pojedinačne probleme obaju tih pravopisa vidi: Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, god. 48., sv. 2. (travanj 2001.) i sv. 3. (lipanj 2001.). O fonološkom i o morfološko-leksikološkom pravopisnom načelu vidi: Katičić, 2004.: 32.-34. Opširna je i komentirana bibliografija o hrvatskom pravopisu sastavljena u časopisu Jezik, i to od godišta 51., sv. 3. (lipanj 2004.) do godišta. 52., sv. 4. (listopad 2005.).

(16) Stručni se prikazi i ocjene toga Hrvatskoga pravopisa nalaze u časopisu Jezik, god. 57., sv. 4. (listopad 2010.), str. 140.-146. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika osnovalo je 14. travnja 2005. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa pod tadašnjim ministrom Draganom Primorcem kao stručno tijelo radi rješenja pitanja normi, uključujući pravopisna načela hrvatskoga književnog odnosno standardnog jezika te prihvaćanja jezičnih normi u hrvatskoj jezičnoj zajednici; usp. Ham, 2009.: 25.; Ham, 2010.: 52.-53. Predsjednik je Vijeća od samoga osnutka do njegova raspuštanja bio akademik Radoslav Katičić. Današnji je nasljednik prijašnjega Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, s ministrom Željkom Jovanovićem na čelu, donio 8. svibnja 2012. godine, gotovo skriveno od javnosti, odluku o raspuštanju Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

(17) Za drugo izdanje Hrvatskoga školskog pravopisa (Zagreb, 2008.) vidi Ham, 2009.; za treće izdanje (Zagreb, 2009.) vidi Ham 2010.

(18) Vidi: Grčević, 2011.

(19)O tom štetnom jezičnopolitičkom stanju izvješćuje strukovnu i širu javnost također Artur R. Bagdasarov u dvama napisima (Bagdasarov, 2012.; isti, 2012.a) te zaključuje da odsutnost »[...] općega zakona o jeziku i usklađenih normativnih priručnika stvara i unosi u hrvatsku književnojezičnu (standardnojezičnu) praksu jezičnu zbrku [...]« (Bagdasarov, 2012.a: 12.).

S obzirom na najnovije pokušaje da se prepusti rješenje osporenih pravopisnih točaka utjecaju određene prakse pisanja kao nadomjestak za neku vrstu anketiranja uz konačno Vladino dekretiranje, Artur R. Bagdasarov s pravom upozorava na to da svaka »[...] općeprihvatljiva odluka mora polaziti od struke i samo struke, i to bez upletanja izvanjezičnih čimbenika na razvoj jezika« (Bagdasarov, 2012.: 10.). Budući da hrvatski jezik spada pod kategorije hrvatskoga nacionalnog interesa te općega narodnog dobra, i hrvatski standardni jezik mora biti iznad svake nepromišljene, privremene, stranačke ili grupaške politike. Jezična politika, i nacionalna i međunarodna, a posebice u sklopu EU, mora poštivati znanstvene istine i dotičnu mjerodavnu struku kao takvu po trajno aktualnoj izreci: »Nije Cezar iznad gramatičara-jezikoslovaca!« Ta se izreka odnosi na svojstveni autoritet stručne, znanstvene kompetencije koja počiva na temeljnim spoznajnim vrijednostima istine te primjerenosti zbilji, ali i na neprihvatljivosti voluntarističkoga odlučivanja od strane vlasti u područjima iz nadležnosti dotične struke.

(20) Za te dvije peticije vidi: Grčević, 2011.: 55.

(21) Navod je po Mlikoti 2010.: 200. iz radne inačice Zaključaka Kongresa.

(22) Za pojedinačna pravopisna rješenja Babić-Moguševa Pravopisa glede pisanja tuđica i posuđenica u hrvatskom jeziku vidi: Grčević, 2010.

(23) Babić/Finka/Moguš, 2001.: t. 304.

(24) Babić/Finka/Moguš, 2001.: t. 306.

(25) Vidi: Ham, 2009.: 26.; Ham, 2010.: 141.

(26) Podrobnije o tome vidi: Auburger, 2009.: 75 –76.; 102.–103.; 117. Dvoslov je ie uzet iz dubrovačke abecede. Zbog dalmatinskoga i slavonskoga, ali i kajkavskoga te izvan hrvatskoga jezika i slovenskoga otpora slovu ě od kraja 1840-ih, posebice su ga kao zamjenu za ě upotrebljavali Ivan Mažuranić i Bogoslav Šulek, kao i Matica ilirska. Pri tome je dvoslov ie transkripcijski više odgovarao želji hrvatskih ikavskih i ekavskih govornika nego slovo ě, pa je stoga i mogao potisnuti slovo ě. Trigraf ije uveo je Vuk Stefanović Karadžić.

(27) To vrijedi na primjer za novije načine označivanja naglasaka u Šonjinu Rječniku (Rječnik hrvatskoga jezika, 2000.) i u Anićevu Rječniku (Anić, 1998.).

Literatura

Anić, Vladimir, 1998., Rječnik hrvatskoga jezika, treće, prošireno izdanje, Novi Liber, Zagreb.

Anić, Vladimir, Silić, Josip, 1986., Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1986., 121987.

Auburger, Leopold, 2005., Die Übersetzung des Europäischen Thesaurus »Internationale Beziehungen und Länderkunde« ins Kroatische. U: Filologija, knj. 45., str. 1.-27., Zagreb.

Auburger, Leopold, 2009., Hrvatski jezik i serbokroatizam, Rijeka.

Auburger, Leopold, 2011., Die Gliederung der Geschichte der kroatischen Literatursprache in drei Epochen und acht Serbokroatismus-Perioden. U: Filologija, knj. 56., str. 1.-21., Zagreb.

Auburger, Leopold, 2011., O serbokroatističkom degradiranju glotonima hrvatski. U: Jezik, god. 58., sv. 1., str. 1.-6., Zagreb.

Auburger, Leopold, Ivurek, Mijo, 2010., Hrvatski jezik u korpusu europskih samostalnih jezika. Razgovor s profesorom Leopoldom Auburgerom, razgovarao: Mijo Ivurek; Nagrada INE za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2009.; Dobitnici: Prof. dr. sc. Leopold Auburger, prof. dr. sc. Artur Rafaelovič Bagdasarov, izd. INA-Industrija nafte, d.d., Hrvatski kulturni klub, str. 34.-53., Zagreb.

Babić, Stjepan, 2009., Položaj hrvatskoga jezika. Pozvana izlaganja na sjednici Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora (26. ožujka 2009.), VI. Stjepan Babić. U: Jezik, god. 56., sv. 3., str. 104.-105., Zagreb.

Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan, 1996., Hrvatski pravopis, 4. izd., Zagreb.

Babić, Stjepan, Finka, Božidar, Moguš, Milan, 2001., Hrvatski pravopis, 5. izd., Zagreb.

Babić, Stjepan, Ham, Sanda, Moguš, Milan, 2009., Hrvatski školski pravopis, 3. izd., Zagreb.

Babić, Stjepan, Moguš, Milan, 2010., Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb.

Bagdasarov, Artur Rafaelovič, 2011., Ima li Hrvatska jezičnu politiku?. U: Hrvatsko slovo, 1. travnja 2011., str. 26.-27., Zagreb.

Bagdasarov, Artur Rafaelovič, 2012., Pravopisni konsenzus. U: Hrvatsko slovo, 31. kolovoza 2012., str. 10., Zagreb.

Bagdasarov, Artur Rafaelovič, 2012.a, Pravopisni kaos u udžbenicima. U: Školske novine, br. 7, 21. veljače 2012., str. 12., Zagreb.

Bašić, Nataša, 2001., Hrvatski jezik i njegov pravopis. U: Jezik, god. 48., sv. 2., str. 42.-55., Zagreb.

European Thesaurus, 2006., European Thesaurus on International Relations and Area Studies, izd. Stiftung Wissenschaft und Politik, Berlin.

Fuderer, Tatyana, 2011., Jezična situacija u Ukrajini: pogled izvana, Slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim II., ur. Dubravka Sesar, str. 85.-96, Zagreb.

Grčević, Mario, 2009., Hrvatski jezik i EU, Izlaganje s tribine HKV-a »Bez hrvatskoga jezika u Europskoj uniji?”, 06.05.2009., Zagreb.

[http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=4535:izlaganje-maria-grevia-s-tribine-hkv-a-o-hrvatskom-jeziku-u-eu&catid=114:kultura&Itemid=45]

Grčević, Mario, 2010., Novi hrvatski pravopis. U: Jezik, god. 57., sv. 4., str. 145.-146., Zagreb.

Grčević, Mario, 2011., Hrvatski jezik i Europska Unija. U: Jezik, god. 58., sv. 2., str. 50.-57., Zagreb.

Hagège, Claude, 2005., Zaustaviti izumiranje jezika, prev. Ivana Franić, Zagreb. [Izvornik: Halte à la mort des languages, Paris, 2000.]

Ham, Sanda, 2009., Vijeće za normu i Hrvatski školski pravopis. U: Jezik, god. 56., br. 1., str. 24.-30., Zagreb.

Ham, Sanda, 2010., Usklađenost Hrvatskoga pravopisa s odlukama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. U: Jezik, god. 57., sv. 4., str. 140.-142., Zagreb.

Ivurek, Mijo, 2010., Razgovor s Leopoldom Auburgerom. U: Riječ, Časopis za slavensku filologiju, god. 15., sv. 3., str. 7. -28., Rijeka.

Katičić, Radoslav, 2004., Hrvatski jezični standard. U: Radoslav Katičić, Hrvatski jezični standard – August Kovačec, Izazovi globalizacije i hrvatski jezični standard, str. 5.- 56., Zagreb.

Katičić, Radoslav, 2009., Položaj hrvatskoga jezika, Pozvana izlaganja na sjednici Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora (26. ožujka 2009.), II. Radoslav Katičić, Iskustva s Vijećem za normu hrvatskoga standardnoga jezika. U: Jezik, god. 56., sv. 3., str. 85.- 87., Zagreb.

Katičić, Radoslav, 2010., Srpski jezik nije štokavski. U: Vijenac, br. 427.-429., 15. srpnja 2010., naslovnica, Zagreb. [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac427.nsf/AllWebDocs/Srpski_jezik_nije_stokavski, 13.09.2010.]

Kovačec, August, 2004., Izazovi globalizacije i hrvatski jezični standard. U: Radoslav Katičić, Hrvatski jezični standard – August Kovačec, Izazovi globalizacije i hrvatski jezični standard, str. 57.-67., Zagreb.

Mlikota, Jadranka, 2010., Peti hrvatski slavistički kongres. U: Jezik, god. 57., sv. 5., str. 199.-200., Zagreb.

Ramljak, Snježana 2008., »Jezično« pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji, Prevođenje pravne stečevine i europsko nazivlje. U: Politička misao, vol. XLV., br. 1., str. 159.-177., Zagreb.

Rječnik hrvatskoga jezika, 2000., glavni urednik Jure Šonje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga, Zagreb.

Šarčević, Susan, Bajčić, Martina, 2009., Zur Notwendigkeit der Erarbeitung einer einheitlichen kroatischen Terminologie für EU-Rechtsbegriffe. U: Zbornik Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 30., br. 2., str. 810.-826., Rijeka.

Vince, Zlatko, 1992., Ivan Broz, ZagrebZa te dvije peticije vidi: Grčević, 2011.: 55.Za te dvije peticije vidi: Grčević, 2011.: 55.Za te dvije peticije vidi: Grčević, 2011.: 55.