Poeta doctus

Perina Meić, profesorica teorije književnosti i novije hrvatske književnosti na Sveučilištu u Mostaru, objavila je knjigu Znamen – o jednom od najistaknutijih i najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, teoretičara književnosti i prevoditelja, Anti Stamaću. Knjiga govori i o ključnim problemima unutar znanosti o književnosti, u čije se promišljanje autorica aktivno uključuje raščlanjujući i vrednujući Stamaćev doprinos njihovu rješavanju.

Pjesnički rad Ante Stamaća, poete doctusa, predstavljen je na primjerima zbirki Vrijeme, vrijeme (2006.) i Sabrane pjesme (2010.). Za poetičku koncepciju knjige Vrijeme, vrijeme autorica utvrđuje da najuže korespondira s tradicijom i idejama filozofije egzistencije u kojoj je poezija Heideggerova kuća bitka, a vrijeme obzor njegova razumijevanja. To je vrijeme u kojem se prepliću i prošlost i sadašnjost i budućnost: ono nije izvanjski mjerljivo, već individualno vrijeme koje je, bergsonovski rečeno, »pravo vrijeme« čistog trajanja koje u procesu semioze dobiva složenija, univerzalnija značenja. Oksimoronske metafore upućuju na činjenicu da je pisac koji ih rabi sklon nadrealističkom načinu građenja pjesničke slike, načinu koji odustaje od denotativnosti izraza, zadanih sintaktičkih pravila, te čvrste strukturiranosti kako na formalnoj tako i na značenjskoj razini. Autorica zaključuje da za aktivaciju značenjskog potencijala te zbirke nije dovoljna samo čitateljeva intuicija, već i erudicija.

Knjigu Stamaćevih Sabranih pjesama autorica smatra osobitom odisejom u pjesništvu (tako i naslovljuje svoju studiju), jednim vrijednim pjesničkim i egzistencijalnim traganjem izraženim kroz deset glavnih kompozicijskih cjelina (pjesničkih zbirki Ante Stamaća). Zbog izrazite filozofičnosti poetskog izraza, Stamaćevu poeziju autorica čvrsto vezuje uz temeljnu poetološku jezgru generacije pjesnika okupljenih oko časopisa Razlog. Smatra da ga je upravo pripadnost toj generaciji odredila i kao pjesnika ali i kao znanstvenika. Stamać vrlo kreativno preuzima tradiciju koja se očituje u postojanju brojnih intertekstualnih tragova iz djela pisaca starije i novije hrvatske književnosti.

Stamaćev znanstveni rad Perina Meić analizira na primjerima knjiga Teorija metafore, Ranjivi opis sustava, Zapravo, Šoljan i Otvoreni Ujević. Pri tomu je autorica najveću pozornost posvetila upravo Stamaćevoj Teoriji metafore.

Metaforu i metaforička načela Stamać analizira s triju aspekata: semantičkog, sintaktičkog i pragmatičnog. Na metaforu, dakle, Stamać ne gleda samo kao na osnovni oblik književnoga stvaranja, nego i kao na pokretački mehanizam u razvoju jezičnoga sadržaja. Iako je uvjetovana kontekstom, te individualna u realiziranju značenja, metafora se po Stamaću može precizno teorijski definirati kroz četiri temeljna modela. To su sljedeći modeli:

1. In absentia, putem zamjene leksema ili model zamjene. (Metafora koja bez vidljiva kriterija donosi »ime« kao »čist« prijenos. Kriterij prijenosa naknadno se rekonstruira, odnosno, on na temelju »svekolikog znanja biva bezupitno samorazumljiv«.) 2. In absentia, putem sličnosti među denotatima ili model poredbe. (Za razumijevanje ovog modela metafore korisno može biti jednostavno pitanje: umjesto koje riječi stoji izabrana riječ za koju osjećamo da je djelomice inkompatibilna s kontekstom?) 3. In praesentia, putem kontekstualnog stapanja značenja ili interakcijski model. (On počiva na ustanovljavanju najmanjeg reprezentativnog konteksta danih riječi i obazire se na komuniciranje sadržaja »poruka kao takvih«.) 4. In praesentia, putem daljnjeg širenja konteksta ili model izlaganja. (On predstavlja odnos već konstituirane metafore prema njezinoj okolini u realiziranim književnim tvorevinama.)

Svojom Teorijom metafore Stamać se aktivno uključio u promišljanja i komentiranje čitavog niza teorijskih razmatranja metafore od antičkih vremena preko ruskog formalizma, strukturalizma do semiotike. Pri tomu je ponudio i neka nova, iznimno zanimljiva teorijska rješenja, te započeo i u nas ozbiljniju primjenu jednoga od najrelevantnijih pristupa književnosti današnjice – semiotike.

U knjizi Ranjivi opis sustava Stamać se bavi pitanjem jezika znanosti o književnosti, razmatranjem teorije književnosti s obzirom na njezinu povijest i njezine korijene (odnos prema poetici i retorici), ali i s obzirom na suvremenu znanost o književnosti. A u knjizi o Antunu Šoljanu autor ne govori samo o Šoljanu, već i o brojnim problemima znanosti o književnosti, pa i o sebi samom. U njoj autor Šoljanovu djelu pristupa kao složenom znaku, unutar kojega studiozno istražuje njegovu semantičku, sintaktičku i pragmatičku dimenziju. Govoreći s uvažavanjem o Šoljanovu individualizmu i njegovu neprihvaćanju normi ponašanja jednoga totalitarnoga sustava, Ante Stamać i u njegovu književnom djelu pronalazi autentičan, slobodarski stav te prepoznaje otvorene mogućnosti za iščitavanje Šoljanova djela bilo u interpretativnom ključu američke nove kritike, bilo u strukturalističkoj ili semiotičkoj metodologiji.

U knjizi Obnovljeni Ujević, unatoč činjenici da su različita poglavlja knjige nastajala u različitim razdobljima, Stamać je uspio ostvariti onaj stupanj koherentnosti i metodološke ujednačenosti neophodan studijama monografskoga tipa. Opus velikog pjesnika sagledan je iz perspektive koja ne uključuje samo izravne utjecaje pojedinih pjesnika ili mislioca na Ujevića, nego i sagledavanje učinaka koje je Ujević imao na generacije nakon njega. U predgovoru knjizi napominje da mu je glavna misao vodilja bilo geslo samoga Ujevića: »Obnoviti se ili umrijeti!«.

U dijelu knjige u kojem istražuje Stamaćev rad na antologijama, Perina Meić se posebno usmjerila na njegovu Antologiju hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana. Prateći povijesni slijed hrvatskoga pjesništva, Stamać je antologiju podijelio u 9 većih cjelina. Istaknuvši da će pokušati ponuditi razmjerno vjeran povijesni pregled koji će pružiti vjerodostojnu sliku u stvaralački kontinuitet hrvatskoga pjesništva tijekom punih osam stoljeća, Stamać se na određeni način eksplicitno opredjeljuje za model u kome će u izboru i vrednovanju pisaca i djela pokušati usuglasiti potrebu za sveobuhvatnošću i za vrijednosnom restriktivnošću. Stoga kao cilj s jedne strane ističe vjernost povijesnog pregleda, birajući djela koja su u pojedinim razdobljima bila najznakovitija, tj. ona koja su svojim individualnim obilježjima suoblikovala »izgled epohe«. S druge strane, ističe želju da njegov izbor bude reprezentativan u vrijednosnom smislu. Ravnoteža između ovih dvaju načela nastaje kao rezultat jasno istaknute spoznaje da je hrvatsko pjesništvo ovjeravalo različita estetska iskustva koja su uvijek bila u komunikacijskom dosluhu s duhovnopovijesnim razvojem europske kulture.

Perina Meić otkriva da u interpretaciji hrvatskog pjesništva Stamać dosta pozornosti posvećuje stihološkoj problematici. Opisujući povijesni slijed i razvoj versifikacijskih sustava, on prati razvojnu liniju od srednjovjekovnih osmeraca, preko klasičnog stihovlja hrvatskih latinista, zatim pučkog osmerca i dvanaesterca dvostrukog sroka koji u hrvatskoj književnosti nalazimo do XIX. stoljeća. Ne zaboravlja Stamać ni pučki deseterac, kao i onaj povijesni prijelaz sa silabičkog na akcenatsko-silabički stih u vrijeme hrvatske moderne. Povijesni razvoj stiha Stamać prati i u XX. stoljeću u kojem se pjesnički jezik izjednačuje s proznim nastavljujući se na prethodna postignuća pjesnika sintagmatskog stiha. Autorica zaključuje da je Stamać svojim periodizacijskim nacrtom uspostavio preglednu i jasnu liniju povijesnoga razvoja hrvatskog pjesništva, a to znači da je u glavnim crtama uspio opisati složenost nekog perioda s obzirom na njegova prepoznatljiva stilska i druga obilježja.

Za prevoditeljski rad Ante Stamaća autorica ističe da se on djelatno uključio u proces prevoditeljske semioze. Naime, svojim uspješnim prijevodom Priručnika semiotike W. Nötha ponudio nova hrvatska semiotička terminološka rješenja koja će zasigurno biti nezaobilazna u daljnjim semiotičkim istraživanjima u nas. A na kraju ove vrijedne knjige, koju odlikuje temeljit, sustavan i kreativan pristup, Perina Meić zaključuje da je akademik Ante Stamać – kao kjiževnik, znanstvenik i angažirani kulturni djelatnik – ostvario iznimno bogat, raznolik i vrijedan književni i znanstveni opus. Taj je opus znamen (i motivacija naslovu ove knjige), osobit znak, trajna vrijednost hrvatske književnosti, znanosti o književnosti i kulture uopće.

* * *

Prikaz ove knjige napisao sam s osobitim zadovoljstvom jer se profesora Stamaća sjećam kao stručnjaka koji je i mojoj generaciji studenata kroatistike (pred dvadeset i nešto godina, utorkom) u legendarnoj »sedmici« na Filozofskom fakultetu u Zagrebu otkrivao tajne strukturalističkog pristupa književnosti i jeziku, da bi nas ujedno »liječio« od dječjih bolesti impresionističkog pristupa. Njegova tumačenja »autoregulacije« u jeziku te nužnosti razlikovanja »sustava« i »sistema« (sustav je skup temeljnih pravila, a sistem pojedinačna realizacija toga sustava) značajno su mi pomogle u bavljenju dijalektologijom i jezikoslovljem uopće, a posebice u shvaćanju da je svaki, pa i najmanji, mjesni govor jednakovrijedan najvećem svjetskom jeziku. Jer, sve su to sistemi Sustava koji se u Ivanovu Evanđelju i Brochovoj Vergilijevoj smrti naziva – Riječ.