Pjesnički notes / Ljetni zapisi

Ljeto

Ljetos je umro pjesnik, gost pjesničkog festivala koji se svake godine održava na jugu Francuske, u jednom malom mjestu blizu Montpelliera. Nestao je na samom početku festivala, a policija ga je našla u šumi, mrtvog, baš uoči svečanosti kojom se festival zatvarao. Kasnije saznajemo da je pjesnik, koji je bio u sedamdesetim godinama, patio od senilnosti i da je umro zbog dehidracije. Tu večer kad su pjesnici saznali za njegovu smrt, prisjetili su se zadnjeg susreta sa njim, njegovog života i poezije.

Dok sam na pariškom aerodromu čekala avion za Zagreb, razmišljala sam o ljetu, poeziji, smrti. U malom gradiću ljudi su tjedan dana živjeli s poezijom – pjesnici su čitali na trgovima, u parkovima, u predvorjima muzeja ili crkvi. Jedno sam sparno popodne provela u muzeju slušajući poeziju sirijskog pjesnika. Nisam razumjela njegovu poeziju – niti čitanje na izvornom jeziku, niti prijevod na francuski. No ipak ništa mi nije nedostajalo. Riječi su bile samo zvuk, ugodna eufonija, sadržaj je bio nebitan. Mladi pjesnik je emigrirao iz Sirije i sada živi u Francuskoj. Dok je čitao, bilo je sasvim jasno da je njegova poezija bila o životu i smrti, ratu i miru.

Prije nekoliko godina prevodila sam poeziju arapskih pjesnikinja s engleskog jezika. Kasnije sam saznala da je taj prijevod netko uočio i uvrstio ga u literaturu o arapskom svijetu. Iznenađenje je bilo da je jedna od pjesnikinja čiju sam poeziju prevodila, trebala čitati sa mnom. No pjesnikinja iz Libanona ipak se nije pojavila.

Svijet je mali i čini se da svaki prijevod je djelo kulturalne komunikacije koja se širi, koja nas povezuje sa svijetom. U malom gradiću ulice su mirisale po začinima, mliječnom mesu, po dagnjama, smrdljivim sirevima i finim sapunima. Bračni par iz Škotske došao je u taj gradić samo zbog festivala. Mislim da su bili na svim čitanjima. Moglo ih se odmah uočiti zbog izrazito bijele puti. U gradiću se ipak najviše moglo vidjeti ljudi iz Alžira, Maroka... Pokrivene žene, Arap u plavoj tuniki i s modro plavim turbanom.

Na pariškom aerodromu, dok čekam avion za Zagreb, prolaze pokrivene mlađe žene. Marame su im svijetlih boja. Zamišljam iz koje zemlje dolaze, kamo putuju. Do polijetanja je ostalo još tri sata. Tjeskoba je nestala – neće mi se ništa dogoditi na ničijoj zemlji. Aerodromi su mjesta koja plaše kontrolama, veličinom. Neki su aerodromi kao mali gradovi – imaju ljekarne, centre za masažu i obavezni duty free u kojem satima cupkaju djevojke isprobavajući skupe parfeme. Sazanjem da neki aerodromi imaju i bazene. No što ako se putniku koji putuje sam, dogodi nešto na aerodromu? Ako slomi nogu? Što se dogodilo umrlom Pjesniku? Je li bio ljut kad je otišao u šetnju? Je li slutio vlastiti kraj? Ulazim u avion, ne bojim se turbulencije. U rukama mi je netom kupljen parfem s mirisom cimeta, limuna, naranče... Stavljam na sebe par kapi i otklanjam miris mliječnog mesa, svih onih začina koje ne podnosim (posebno curry) i pokušavam vidjeti ljeto onako kao što piše na kutiji u kojoj se nalazi parfem – hot, wild summer.

Preobrazba

Produženi vikendi kao produžene kave: traju unedogled. Šetnja po lungo mare. Starci u hladnom moru, plave perunike i torta kao suvenir turističkog grada. Grad je na rubu bankrota, kaže netko. Idealno, još je bliži slici iz Mannovog romana. Magličaste plaže, suncobrani za prvo jako sunce i djevojka u krinolini, usred vrta. Koje je ovo vrijeme? U kući iznad grada jedemo brudet, slušamo sevdalinke i pogledavamo staklenku s medom od mente. Zeleni med i slike istarskih kuća, žarkog ljeta u otisku crvene plohe i Leda s osmijehom.

Kako smo se preobrazili? Ne iskače više riječ samo tako, pazimo i na ruke, satima čistimo ribu prednjim zubima. Ali ionako se ne bismo ugušili od riblje kosti. Gušimo se iznutra. Maske su nam vješto postavljene na licima i nemamo ih namjeru skidati. Nema ljudi uostalom: mahnu kad se vraćaju s puta i to je sve. Ali i mi smo se promijenili: ne trčimo u vatru kao prije, ne nudimo utjehu bilo kome. Povukli smo se i čekamo. Možemo i sami. U vrtu je perunika, ali i trave za liječenje, zelje i salata. Naši mali svjetovi imaju sve: samo nam more katkad nedostaje.

Prevoditi

Kako se poezija može jesti? pitam pjesnika, čiju poeziju prevodim na jednoj prevoditeljskoj radionici. Pjesnik promrlja nešto o povezanosti slave i hrane, možda niti sam nije znao što je zapravo htio reći – jedem svoj put kroz poeziju. Ostaje neodređeno mjesto. Poema govori o državi i poeziji, o investiranju u poeziju, spominju se bilijuni. Ta mi hiperbola ovog trena nije bliska.

Bilijuni, tko ih može zamisliti? Zašto sam uopće pitala pjesnika da mi objasni? Zašto je mene pitao neki drugi pjesnik – je li ticket karta ili nešto drugo? Mapa, mislilo se na mape svijeta, kažem. Mape svijeta izviruju iz ormara? Aha da, mislila sam na djevojačke ormare u kojima su i karte svijeta koje mame na putovanja, kažem prevoditeljici. Je li to morski puž? – pitam irskog pjesnika. Plima u njegovoj pjesmi dolazi naglo, Buda promišlja plimu: Mjesec, puž beskraj koji se ne može obuhvatiti. Daj nam jutro, daj, piše pjesnikinja iz Japana. Mrtvi nakon tsunamija pozivaju božicu Amenouzumi da započne ples i da ih probudi...

Prevodim poeziju i čini mi se da razumijem zvukove, da je eufonija dovoljna za značenje, za slike. Spilja, maternica, zrak koji miriše na ljekovito bilje i na kraju dana jota, slovensko varivo.

Karneval

Eh, što meni treba – tek hrana za mačku i za putovanja. I što manje prizemljenja. Otići ću na karneval obučena kao Madame, s finom, duguljastom cigaretom. I proći će bar jedan dan. Prijatelji će biti, pretpostavljam, odjeveni maštovito- Ela će biti jaje, možda, Matija će se pojaviti u crnom odijelu na kojem će sjediti jedna mala svraka, umjetna naravno. A Hilda, ona će doći u vjenčanici, onako šampanj boje i veselje može početi. Umjetnica predivnog glasa će zatvarati prozore i bježati od dima, na kraju večeri pjevat će nam Ave Mariju. Pretpostavljam da će baš tako biti.

Mirna je sjedila za komjutorskim stolićem i kroz mali prozor pogledavala je novi poslovni centar, sav od stakla. U sobi mačka Lili lijeno se rastezala i ne sjećajući se da je samo prije par dana spavala na automobilskom parkiralištu. Psi i mačke nemaju sjećanja. Srećom. Pjesnik kojeg je noćas čitala zagnjavio ju je crnilom svoje melankolije. Gay egzistencija u dalekom svijetu i seks sa crncem i sa Kinezom, istovremeno. Uh, umara je ta promiskuitetna laž i to uzaludno poništavanje praznine. Misli li pjesnik da je seks jednak smrti? Mogao je ostati u svojoj močvari, u gradu-zmiji, kojeg se ne može osloboditi, jer u njemu se rodio i prvi i drugi puta. Drugi put kada je spašen iz svinjca u koji ga je djed zatvorio.

Uh, kako teška priča, pomisli Mirna i pogleda ponovo staklenu zgradu i zamisli da je u centru nekog velegrada. Jedna je književnica rekla da joj je život bio na čekanju i da se probudila kao sredovječna. Gdje su nestale te godine u kojima se poezija sakrila u košaru mačke Lili? Još jedna knjižara je propala i karmine su bile pune suza, smijeha i francuske šansone. Eh, Hilda, htjela bih biti u tvome svijetu, zaštićena zidom od svagdana. Samo bih kafić zadržala, kavu i čitanje novina sa umirovljenicima u osam sati ujutro. Čija sam ja, kome pripadam?

Mirna pogladi mačku Lili i izvadi iz ormarića cipele, koje kao da su stvorene za plesanje charlesotna, i obuče ih. I evo je, u svijetu karnevala, oko nje njeni prijatelji, poslovni ljudi bez odijela i učiteljice joge i mladi pisci. Svi plešu u benignom dans macabreu. I samo odsjaj s krova poslovne zgrade nedostaje. Moj brat, da i moj brat, kojeg sam upoznala prije samo par godina, sjeti se Mirna, dok je zamišljala lica i maske. Isti kao ja, stan s dvije sobe i mala životinja o kojoj brine. Deset godina nosila sam lijek svojoj bolesnoj maci, deset godina. U isto vrijeme. Nisam hladna, ne nisam hladna. Ali ova je zima bila tako hladna, tako hladna, nisam otišla u Veneciju u vrijeme karnevala.

Na krevetu su fotografije crnokose djevojčice, sjedi na očevim ramenima i gleda sve te maske. Evo, vidjela je i Smrt i nije se prepala. Ostala je na ramenima i živa je. Život je karneval, kaže bezazleni tekst neke šansone, a dan je kao stvoren za šetnju po periferiji koja se odjednom pretvorila u centar.

Kanal

Postoje mjesta- mjesečevi krateri na Zemlji. Ondje odlazimo kad su nam tijela umorna, a misli crne. Parkiramo auto, izlazimo na šetnicu i sat vremena hodamo nasipom ispod kojeg je osušena rijeka. Očekujemo i riblje kosti na dnu suhog korita.

Dok hodamo, ususret nam dolaze oznojeni trkači. i poneko dijete. Zimi, kanali su snježne skakaonice, a ljeti mjesto koje se zove Smrt Melankolije