Pantera

Laurentu Tailhadeu(1)

U podzemlju arene stajao je kavez, zatvarajući u sebi, poput guste noćne tmine, životinju, a kad bi otvorio svoje rešetke prema svjetlom sjaju nebesa, odjednom bi unišla ona, pod šapama dotakla zlatni ogrtač – pijesak arene, istočkan purpurom krvi; na svjetlu bi začas zablistala i činila se poput božice. Mlada, urešena kraljevskom tugom crnih pantera, odjevena uzduž svojih dugih udova vrsno izdjeljanim rukavicama, po kojima su se ljeskali golemi topazi sitnih zrnaca pijeska, rezala je čistim i usmjerenim pogledom, poput onih koje ništa ne slute, poput pantera na obalama velikih napuštenih rijeka, poput prikaze pogubne djevice. Mačje njezine šape, moćne i izgledom opasne, činilo se da se pomiču poput paperjastih pahulja. U tri lagana skoka dosegla je središte arene. Ondje, sjedajući teško i s trepetom, sve joj se učini nevažnim, pa tako i pogled na imperatorsku ložu, te se dala na lizanje spolovila.

Pored nje visjeli su kršćani, raščetvoreni na visokim križevima crvenima od krvi. Mrtvi slon ograđivao je svojom sivom tjelesinom, golemom oborenom zidinom, jedan nebeski ugao beskrajno plave boje. U daljini se pomicao, na sjedištima kružno uzdignutima, oblak blijedih oblika i otuda se izdizala čudna buka, a životinja, završivši svoju intimnu toaletu, njuške na tlu, tražila je časak razloga tih bijesnih krikova, njoj samoj potpuno neobjašnjivih, budući da su njezini hladni i metodični običaji dopuštali da je ubojstvo korisno, a da se pri tome ne podrazumijevaju razne histerije.

Iz daljine stizao je prema njoj mukli mrmor vala koji vojuje s vjetrom, od grana stabala koje liježu pod munjama. Mijaukala je podrugljivo, prkoseći oluji, i bez mnogo žurbe, obuzeta neobjašnjivom obiješću da toj svjetini pokaže blagost istinski ubojitih zvijeri, smjestila se pred slasnu masu mrtvog slona, prezirući ljudski plijen. S užitkom je pila vruću tekućinu koja je istjecala iz čudovišne lešine, otkinula za sebe obilan odrezak mesa, a zatim, završivši gozbu, nad ostacima svoga obroka, lizala je brižno lijepu šapu.

Dva dana prije no što bi ju pustili, ubacili bi u tamu njezina zatvora nevrijedno meso začinjeno kuminom i usoljeno šafranom, kako bi potaknuli vatru koja bi potom proždirala njezinu utrobu. Ali vješta je njuškica odustajala od takva obroka, poznavajući i dulji post i opasnije napasti. Nimalo neuka, premda djevica, poznavala je ona već suše gorućih predjela svoje zemlje, gdje ptice plaču tužaljke, dozivajući kišu; poznavala je ona ubojite biljke velikih neprohodnih šuma, gdje su je pokušavali fascinirati gušteri viljuškastih jezičaca iz kojih je istjecao otrov; znala je golemu sitost u neke sunčane dane i smiješnu mršavost nekih žrtvi, tjeskobne pokušaje pod lošim mjesečevim pogledom koji bi ju zlobno naveo na lov sjene divljači, a koja bi pak sve više i više izmicala! Iz svih tih nesretnih potjera sačuvala je nagon siromašnog ratnika koji traži tek skroman dio, ne kušavši vrtoglavice onog drugog blagoslovljenog svijeta mesoždera, koji su postali ljudska braća, a za koje se činilo da su uživali bogovske gozbe. Izabrala je svoj komad bez prenemaganja, želeći biti bolje odgojena u društvu onih koji su imali neprirodnije razvijen tek od njezinog.

Neki goli kršćanin, iz sprdnje naoružan maljem, pomaljao se iza leđa slona, kojeg su otpozadi silom gurali neprimjetni krvnici. Krv mu se ledila, čelo namrštilo. Bučanje gomile ponovo ga je pomaklo. Uzeo je opet svoj malj, a smiješak mu je naborao blijede usne. Nije želio upotrijebiti malj, čak ni protiv zvijeri koja će ga proždrijeti. Sjeo je, svijetle zjenice zadržale su se na neprijateljici. Ova se pak igrala šapom, dajući izgled: »Zadovoljna sam!»... Zatim se opružila poluzatvorenih očiju, pomičući zbunjeno svoj rep.

Miran dvoboj znatiželjnih pogleda, kršćaninovoga koji je tražio, unatoč željenom napuštanju svog bića, tajnu krotitelja zvijeri, neku nadmoćnu moć volje nad silom, te pogled životinje slobodne da se prisili iskoristiti svoju moć nad živim plijenom pred sobom.

Strašna buka probudila ih je iz njihova osebujnog sanjarenja. Bijahu oni naime središte krvave zabave, iako uistinu nitko nije razumio ovakav način zabavljanja. Neočekivana ljutnja zavladala je svekolikim gledateljstvom. Pozvani su krotitelji; konji su zagalopirali prema slonu čiju se tešku lešinu odvlačilo, a dva su se protivnika našla licem u lice i nastavila se nadzirati. Kršćanin je odbijao borbu, a pantera se nije osjećala krvoločno, bila je sita.

Tada se jedan od krotitelja nagne, zaprijetivši im mačem. Dražesnim odskokom ona izbjegne ubod, a kršćanin zadrži svoj melankolični smiješak. Urlanje je ipak nastavljalo odjekivati sa svih strana. Jeziva oluja započne. Krotitelji navale prema životinji, koja je obijesno bila na strani najslabijega. Donesoše užarena koplja, sulice namazane katranom i zapaljena pera, pozvaše pse uvježbane za lomljenje potkoljenice bikovima, posude napuniše vrućim uljem. Sva mržnja okrenu se odjednom prema mladoj ludici koja je bokove neodlučno lupkala repom, pitajući se što trebaju sve značiti te ratne pripreme. Krotitelji joj ne dopuste da shvati. Nasrnuše na nju, a bijaše to nepravilno jahanje po putu, utabanom umirućima. Pantera pobježe, obuzeta praznovjernim užasom.

Bio je to kraj svijeta! Navrat-nanos plijen i potjera prevrtaše tijela ljudi i životinja uz grohotan smijeh gomile koju je sva ta lakrdija nanovo udobrovoljila. Sa svih strana bacaše na izgubljenu životinju kamenje, voće, oružje. Patriciji zavitlaše nakit koji je grozno grebao zrakom, a car, stojećki, gađao ju je novčićima. Posljednjim beznadnim skokom, pantera, pijana od bijesa, naježena, okružena plamenom, pobježe u svoj kavez koji je bio ostao otvoren. Zatvoriše rešetke, a tmasta zamka siđe u podzemlje.

Dani, noći užasnog tijeka. S vremena na vrijeme turobno je mijaukala, pozivala sunce koje nije smjela ponovo ugledati. Postade legenda arene, podnosila je razne kazne. Kukavica, govorili su, odbila je borbu i ne zaslužuje više mjesto plemenite životinje. Čuvar divljih zatvorenika, veoma stari rob, bez milosti za njezinu razderanu čeljust koju je ranio komadić progutanog mača, davao joj je samo otpatke iz susjednih kaveza, kosti već prožvakane, trule, zaražene, koje bi joj bacali kao u kanal.

Njezino krzno, prekriveno nečistoćom, bilo je prepuno rana. Mladići, rugajući joj se, zabijali su joj rep u tlo, koliko se dalo, kojeg je ona mučnim naporom pomicala, prekrivenog blatom do kože. Stari rob se zabavljao, izazivajući ju ispruženom rukom, a drugom ju je osljepljivao sumporom skrivenim u desnici. Zapalio joj je potpuno jedno uho vatrom koja je palucala iz baklje. Lišena zraka, svjetlosti, čeljusti koju je stalno ispunjala zakrvavljena slina, zavijala je tugaljivo, tražeći neki izlaz, lupajući rešetke glavom, grebući tlo pandžama, a u dubini njezine nutrine rađala se tajna jarost. Jer počela je brundati sve zlokobnije, da bi ju naposljetku ostavili da umre od gladi. Dostojno smrti – davljenje ili ubod mača u srce, više ne bijahu za nju. Zaboravili su na nju. Stari rob je jednostavno prestao prolaziti s bakljom pored njezina kaveza.

Životinja je shvatila. Zašutjela je, legla s posljednjim ponosnim stavom, okružila se umirućim svojim repom, prekrižila svoje gangrenozne šape, zatvorila svoje ognjene oči i sanjarila, čekajući smrtnu agoniju. Ah šume koje pucketaju u oluji! Golema sunca, ružičaste mjesečine, ptice što zazivaju kišu, zelenila, vreli izvori, laki plijen iz kojeg možeš piti život jednim udahom, velike rijeke koje cakle u svojim ogledalima nagnute zvijeri kojima zvijezde čine aureolu... Malo-pomalo glava pantere na izmaku procvala je davnim slikama. Ah sreće daleke, slobodo!

Beznadni ludi pokret sjeti je njezine sudbine: ponovo ugleda zlatno polje, pijesak arene, natočkan purpurom krvi, siva mješina rasporenog slona, težak smiješak kršćanina i konačno bijesni krici krotitelja, kazne, sve te kazne. Njuškice položene na prednje šape, fatalno prekrižene, činilo se kao da spava... možda već bijaše mrtva.

Odjednom se razgrne tama njezina zatvora. Vrata su se na vrhu otvarala, a s neba je silazila u taj pakao, u kome je prokleta životinja gnjilila, neka bijela prikaza, pojavila se vitka žena. Nosila je u jednom dijelu svoje tunike komad jaretine, a pod desnom miškom držala punu posudu. Pantera se približi. Ta bijela prikaza bijaše kći starog čuvara životinja.

– Zvijeri – reče ona, dok je oko nje kovitlala plava svjetlost poput njezine kose – imam milosti prema tebi. Nećeš više umirati.

Odmičući jedan lanac, ona gurne rešetke, baci komad jaretine na tlo kaveza i spusti blago punu posudu, mirnim kretnjama. Pantera se podigne na svoje meke bokove, sva skvrčena da ne uplaši dijete, promotri ju na trenutak svojim fosfornim očima koje postadoše tamne poput ponora – i u jednom skoku zagrize grlo i uguši djevojčicu...

S francuskog prevela:

Ana Kapraljević

__________

(1) Prevedeno iz francuskog izvornika: Contes et nouvelles, Mercure de France, Paris, 1900., str. 212-225.