Otkopano poetsko blago

Na početku valja reći da je Božidar Petrač dosad bio poznatiji kao književni povjesničar, kritičar, antologičar, urednik i prevoditelj nego kao pjesnik. Iz njegove nove zbirke pjesama pod naslovom Cedulje sestri Klari vidljivo je pak da i njegovo pjesništvo dolazi iz istih tematskih i doživljajnih uporišta i područja kao i ostale njegove književne djelatnosti. Petrač je, naime, jedan od ključnih ljudi u suvremenoj hrvatskoj literaturi koji je obnavljao dobrano popucale veze između književnosti i kršćanske religioznosti, i to na sinkronoj razini, odnosno u književnome aktualitetu, ali i u dubinskim dijakronijskim zahvatima u kojima je pridonio revalorizaciji i reafirmaciji mnogih zanemarenih hrvatskih pisaca i duhovnih vidova njihova stvaranja. Upravo je njegova i Juričina antologija hrvatske poezije duhovnoga nadahnuća U sjeni transcendencije, u prvom izdanju objavljena 1987. godine, omogućila, rekli bismo danas, vidljivost takve poezije, legitimnost tematiziranja duhovno-religiozne dimenzije pjesništva kao takve, što je čak i u već ocvalome, ali još uvijek itekako represivnom socijalizmu doživljeno kao subverzivan čin.

Petrač je, nadalje, napravio i sintetičke, informativne preglede o pojedinim razdobljima hrvatske književnosti kršćanskoga nadahnuća od srednjega vijeka do suvremenosti u knjizi akademika Franje Šanjeka Kršćanstvo na hrvatskome prostoru. Time je ukratko ocrtao kralježnicu svoga književnopovijesnoga rada, duhovno-religioznu dimenziju koja je stoljećima bila dominantna u hrvatskoj književnosti, a koja je bila prisutna i u drugoj polovici prošloga stoljeća u vrijeme njezina snažnog potiskivanja. I doista, osvjetljujući pojedine postaje toga književnopovijesnoga hoda, Petrač neumorno sastavlja antologije, primjerice hrvatske božićne, uskrsne, franjevačke lirike, te priređuje izabrane pjesme mnogih više ili manje marginaliziranih pjesnika u čijim je opusima snažnije izražena duhovno-religiozna dimenzija. Da sve ne bi ostalo isključivo na poeziji pa i književnosti, on uređuje i biblioteku Glasa Koncila Hrvatska katolička baština dvadesetoga stoljeća, u kojoj, uz književnike kršćanskoga nadahnuća, predstavlja i utjecajne domaće katoličke mislioce i intelektualce.

S druge strane, zadnje godine Petračeve književnopovijesne djelatnosti posebno je obilježilo bavljenje franjevačkim temama hrvatske poezije. On je to bavljenje, s Nevenkom Videk i Vladimirom Lončarevićem, okrunio velebnom antologijom Hvaljen budi, Gospodine moj – Sveti Franjo u hrvatskome pjesništvu, koja je objavljena u prigodi 800. obljetnice od Papina potvrđivanja franjevačkoga reda 1209. godine. Petrač je u predgovoru antologiji napisao da »cijeli pjesnički korpus sabran u ovoj franjevskoj knjizi, od davnina pa sve do naše suvremenosti, bjelodano svjedoči o živoj nazočnosti Franjina duha i Franjinih ideala u životu našega naroda i njegovih pjesnika kao najsuptilnijih svjedoka neuništive franjevske duhovne snage«. Već ta antologija zapravo pokazuje samo srce Petračeve književne duhovnosti i doživljajnosti koja je unutar kršćanskoga nadahnuća još specifičnije posve prodahnuta upravo uživljavanjem u sam život svetog Franje, kao i u one egzistencijalno-duhovno-teološke naglaske koje su asiški svetac i naknadna franjevačka duhovnost unijeli u kršćanstvo.

Sve je to na neki način okrunjeno Petračevom zbirkom pjesama čiji je puni naslov Cedulje sestri Klari nađene u književnoj ostavštini brata Teodora i druge pjesme. Ako je drugdje svoje osobne književne preferencije pokazivao baveći se drugim autorima, on u ovoj knjizi izravno otvara vlastitu nutrinu, duhovnost, doživljaj postojanja. A taj je doživljaj s jedne strane iznimno osoban, ali istodobno i nadosoban. Naime, nema sumnje da je lirski subjekt u spomenutoj zbirci pjesama u velikoj mjeri podudaran sa samim autorom, da je taj subjekt u stvari književni, baš literarno oblikovani, zastupnik njegove osobnosti, da u punoj mjeri izražava Petračevo pounutreno franjevstvo i razne egzistencijalne raspone čovjeka raspetog između zemlje i neba, grijeha i Boga.

No, uz taj tako naglašeni subjektivizam, koji se potvrđuje i identificiranjem lirskog subjekta kao Teodora P. (što je u prijevodu zapravo Božidar. P.), u zbirci postoje i snažne nadosobne, upravo literarnim intertekstom naglašene silnice. S jedne strane, radi se o poznatome književnom postupku pronađenog rukopisa kojim se podebljava literarnost pa tako i nadosobna dimenzija samog teksta. Petrač, naime, na početak knjige stavlja uvodni tekst o nađena u predvečerje spomen-dana svetog Franje, u čišćenju podrumskih prostora u Vojnovićevoj ulici u Zagrebu. Ta se pak ostavština sastoji od nervoznim rukopisom ispisanih cedulja i listova koje je Teodor, čini se, kao poetsku korespondenciju pisao nekoj gospođi Klari K. Te su nam, dakle, pjesme predstavljene ne samo kao izraz Petračeve subjektivnosti i osobne emotivnosti, već i kao svojevrsne tipsko uprizorenje egzemplarne franjevačke duhovne korespondencije, koja svoj prvobitni uzor ima dakako u svetom Franji i svetoj Klari.

U takvome podebljavanju neke tipske, nadosobne dimenzije, zbog koje, međutim, pjesme nimalo ne gube svoju izražajnu plastičnost i autentičnu emotivnost, znatan udjel ima i naglašena Petračeva intertekstualnost. Jezik njegovih pjesama gotovo je u potpunosti satkan od citata iz više biblijskih knjiga, katoličke liturgije, zatim kršćanskih himni, Pjesme stvorova ili Pjesme Brata Sunca svetog Franje, njegovih životopisa, Danteove Božanstvene komedije, Gundulića, Ujevića, Eliota. Time zapravo Petrač osobna stanja izražava jednim uvelike kodificiranim rječnikom biblijske, kršćanske i specifično franjevske duhovnosti. Tako sve vlastite osebujnosti sljubljuje s univerzalnom egzistencijalno-duhovnom izražajnošću i na taj način znatno izravnije komunicira s onim čitateljima kojima je ta izražajnost dobro poznata, odnosno dubinski proživljena.

Dapače, Petračeve pjesme koje s jedne strane naglašenije izražavaju vlastita životna stanja, a s druge strane prate temeljne životne postaje samoga svetog Franje, kao da postaju skladne polifonije u kojima istodobno odzvanjaju različite, ali međusobno sukladne i isprepletene izrazno-duhovne dionice. Primjerice, u Ceduljici o blagoslovu na početku se parafrazira Gundulić sa stihovima »tko bi gori, gori želi ostati/ tko bi doli, gori želi postati«, što se onda, u tećoj strofi, skladno isprepliće s evanđeoskim Isusovim pravorijekom: »Tko se uzvisi, bit će ponižen/ tko se ponizi, bit će uzvišen«. U Cedulji o ubogom mališu Petrač pak smisaono rimuje franjevske i ujevićevske motive, odnosno Ujevićevog ubogog mališa poistovjećuje s asiškim svecem koji se zaručio s gospom Siromaštinom, odnosno uboštvom.

No, poezija u zbirci Cedulje svetoj Klari, usprkos korištenju biblijskoga i kršćanskog intertekstnog koda i literarnosti same komunikacije s čitateljem, ipak je u prvome redu knjiga osobnoga hrvanja sa svijetom, opstankom i Bogom, hrvanje koje bi se, poopćeno, moglo odnositi na svakoga vjernika, posebice onoga koji Isusa Krista nastoji slijediti po Franjinu uzoru. Zato Petrač sasvim jasno opisuje raspone osobnoga padanja i rasta prema Bogu, vlastite težnje prema upravo franjevskom savršenstvu ljubavi, poniznosti i čistoći s neizbježnim bolnim evidencijama da takve ideale čovjek samo vlastitim snagama nikako ne može postići. Posebno je to izraženo, primjerice, u prvoj pjesmi zbirke koja i ima naslov Cedulje sestri Klari. Cijela je ta pjesma zapravo očitovanje vlastite slabosti i usrdne molitve za Božju milost koja, uz čovjekovu suradnju dakako, jedina može spasiti onog ujevićevskog ubogog mališa, zapravo slike svakoga od nas. Evanđeoska radikalnost svetoga Franje u toj se pjesmi pokazuje silnim nadahnućem za oslobađanje od svega kako bi se mogla primiti savršena Božja ljubav, ali, u isto vrijeme, i odveć preciznim i bolnim zrcalom u kojem se ogleda sva naša grješnost i zloća (»Da okusim samo zeru savršene radosti s kojom se/ Božji sirotan suobliči Kristu,/ bih li se usudio, sestro, razgolititi tijelo/ na Cvjetnome trgu/ srce razotkriti, dušu i miso/ i priznati tko sam i što sam:/ zapravo nitko i ništa/ u kakvu sve grijehu, pakosti i zloći«).

U takvoj egzistencijalno-duhovnoj drami pjesniku je svojevrsna Božja zastupnica i podupirateljica sama gospođa Klara koja je adresat pjesama, ali koja se ponekad i sama, svojim tobožnjim zapisom, uključuje u tekst. Ona je zapravo druga instanca onog ljubavnog dijaloga, dialogo amoroso, u kojem se sjedinjuje ljudska i božanska ljubav, koji je u krajnjoj liniji slika i istinsko ostvarenje ljubavnoga dijaloga koje međusobno imaju tri božanske Osobe unutar Presvetoga Trojstva, kao i onoga ljubavnog dijaloga koje je tijekom cijele povijesti spasenja Bog zapodijevao sa čovjekom. Dakako da je takav dijalog u Petračevim pjesmama najbolje tipiziran s dijalogom i duhovnom ljubavlju u Bogu samoga svetog Franje i svete Klare iz kojih onda navire nadahnuće za sva buduća pokoljenja ponesena njihovom karizmom. U takvome dijalogu lirski subjekt i može iznositi svu dramatičnost vlastita ljudskog položaja ugroženog samoćom, krivnjom, patnjom, bolešću, smrću, ali i pronaći svoju Beatrice koja ga sprovodi u božanski svijet opraštanja, ljubavi i vječnog života.

Dok je cijeli prvi ciklus Petračeve zbirke u takvim dramatičnim egzistencijalno-duhovnim rasponima dan i bujnijom retoričnošću, ponesenom intonacijom, općenito snažnijom izražajnošću, u drugom ciklusu naslovljenom Franjin poliptih ili Siromaškov put pozornost se usmjeruje na život svetog Franje, izraz se smiruje i pjesnik zapravo postaje tihi adorant koji asiškoga sveca prati kao promatrač u glavnim događajima njegova života. Kao da nam hoće pokazati da ta istodobna jednostavnost i čudesnost Franjina života govori sama od sebe i da bi velikim vlastitim intervencijama u samu deskripciju spomenutog života zapravo zaglušili taj tihi, duhovno snažan i neposredan govor koji pjesnik prati od početaka Franjina obraćenja Bogu sve do Svečeve smrti 1226. godine.

U trećem i četvrtom ciklusu zbirke, koji su naslovljeni Tako svršava svijet i Domovinski spisi, Petrač se pak, ne napuštajući osobito biblijsku motiviku i izražajnost, spušta u povijesnost, ali ne toliko onu osobnu koliko društvenu, i to svjetsku i nacionalnu. U ciklusu Tako svršava svijet daje sugestivnu sliku svjetske pustinje, biblijske grozote pustoši, kao mjesta na kojem se sve više odigrava zla povijest, posvemašnje udaljenje od Boga, svjetske opačine i katastrofe. Takav svijet, koji kao locus theologicus označuje sve ono što se protivi Bogu, zapravo i mora jednog dana propasti, nestati, a u našem društvenom i osobnom životu, kako podvlači Petrač, moći će u vječnosti ostati samo ono što je Božje (»Samo oni u Knjigu zapisani/ kao zvijezde navijeke/ u vječnosti će blistati«).

Završni ciklus Domovinski spisi sastoji se pak od diptiha Emaus u Hrvatskoj. U njemu se, po uzoru na uistinu dugu i snažnu domaću pjesničku tradiciju, sudbina Hrvatske u prijelomnim i tragičnim povijesnim trenucima prispodobljuje golgotskoj drami, samom Isusu na križu koji tek trpljenjem i smrću dolazi do Uskrsnuća. Kako to pokazuje Petrač, Hrvatska je upravo svojom povijesnom obespravljenošću i zasužnjenošću, svojim pasionskim hodom da bi se uopće očuvala u svojoj vlastitosti, jedna od vjernijih metonimija samoga Krista.

Na kraju valja zaključiti kako je Božidar Petrač u zbirci pjesama Cedulje sestri Klari iznio svoj autentični životni i pjesnički credo, ispovijedio je srž vlastite duhovnosti i temeljni način na koji doživljava svijet, osobni, duhovni i onaj vanjski. Iskrenije nego mnogi drugi izložio je vlastitu ranjivu, ali i Božjom nadom okrepljenu nutrinu i propjevao bujnom izražajnošću koja evocira svagda snažnu sugestivnost biblijskih, odnosno, još specifičnije franjevskih inkantacija i naracija. Uistinu, u cijelome dosadašnjem Petračevom književnom radu, na simboličnoj evanđeoskoj njivi, možda je nedostajalo upravo to skriveno blago vlastite mu poezije koje je sada napokon uspješno otkopano.