Od gledanja riječima do narativne obnove značenja

Igor Zidić na više područja imao je i ima vrlo važnu ulogu u suvremenoj hrvatskoj kulturi. Prvo, kao odličan pjesnik, potom kao jedan od naših najistaknutijih povjesničara umjetnosti i dugogodišnji ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu; kao urednik iznimno utjecajnih književnih, likovnih i društvenih časopisa (Razlog, Kolo, Hrvatski tjednik, Život umjetnosti) te urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske nakon njezina nasilnog gašenja 1972. godine; napokon, kao aktualni predsjednik Matice hrvatske, u sada već trećem mandatu.

Rođen je Splitu 1939. godine, gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Na Filozofskom fakultetu Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Godine 1961. pokrenuo je s kolegama, časopis mladih za kulturu i umjetnost Razlog, a 1966. dobio je posao tajnika u Matici hrvatskoj. Godine 1968. povjereno mu je vođenje periodike Matičine središnjice. Još 1966. bio je supokretač i suurednik časopisa Život umjetnosti, 1968. je preuzeo vođenje Kola, a u proljeće 1971. utemeljio je Hrvatski tjednik i neko mu vrijeme bio glavnim urednikom. Nakon gušenja Hrvatskog proljeća u Karađorđevu u prosincu 1971., Matica hrvatska je ugašena, ali je preživio njezin Nakladni zavod, u kojem je Zidić bio urednik do kraja 1988. godine. Potom je postao ravnatelj Moderne galerije, u kojoj je do svog umirovljenja 2008., kako sam kaže, »priredio desetine izložbi, proveo nekoliko selekcija hrvatske moderne i suvremene umjetnosti kroz prostore Europe, Afrike, Male Azije, Dalekog Istoka i Južne Amerike, uredio brojne kataloge, publikacije i knjige i objavio dvadesetak kritičkih, teorijsko-povijesnih i monografskih djela u nakladi hrvatskih, slovenskih, njemačkih i američkih nakladnika«.

Tiskao je nekoliko knjiga i knjižica stihova i pjesničkih proza, objavio dvije plakete (prvu na francuskom, drugu na hrvatskom) te okrunio svoje pjesništvo knjigom izabranih, kao i dotad neoknjiženih pjesama pod naslovom Kost i gozba – Pjesme 1957.-2011. (Matica hrvatska, Zagreb 2011.). Za svoju poeziju, koja mu je uvrštena u šezdesetak domaćih i stranih antologija, dobio je Nagradu Društva hrvatskih književnika Tin Ujević (1985.), bio je laureat Pjesničkih susreta Dobrojutro more u Podstrani (2011.), a Maslinovim vijencem ovjenčan je na tradicionalnoj pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču 2012. godine.

Popis objavljenih pjesničkih djela Igora Zidića izgleda ovako:

Uhodeći more (vlastita naklada, Zagreb 1960.); Kruh s grane (Mladost, Zagreb 1963.); Blagdansko lice (Razlog, Zagreb 1969.); Rajski emigranti - s grafikama Miroslava Šuteja (Zbirka Biškupić, Zagreb MCMLXXVI-MCMLXXVII.); Otok / Insel - dvojezično, hrvatsko-njemačko izdanje s predgovorom dr. Tonka Maroevića i grafikama Matka Trebotića; na njemački preveo dr. Rupprecht S. Baur (ORT Krefeld 1977. – Liber, Zagreb 1978.); Pesmi - s Jurom Kaštelanom, Vesnom Parun i Slavkom Mihalićem; pjesme I. Zidića na slovenski je preveo Ivan Minatti; izabrao i kritičkim tekstom popratio Radoslav Dabo (Mladinska knjiga, Ljubljana 1978.); Strijela od stakla (Naprijed, Zagreb 1985.); Dvorac Modrobradog - u počast Béli Bartoku; s predgovorom Petra Selema i grafikama Matka Trebotića (Moderna galerija, Zagreb 1999.)

Kao separati tiskane su mu još rukoveti pjesama Lointain (p.o. iz časopisa Le Pont, 14/1969; na francuski prevela Janine Matillon), Društvo književnika Hrvatske, Zagreb, 1969. i Orfejski šaš (p. o. iz časopisa Teka, 5/1974), Teka, Zagreb 1974. Priredio je (s Branimirom Donatom) Antologiju hrvatske fantastične proze i slikarstva (Liber, Zagreb 1975.) i antologijski izbor iz pjesništva Vladimira Nazora Sveti lug, s kritičkom studijom o pjesniku (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1975.).

U obzorima nadrealizma, mediteranizma i fenomenologizma

* Gospodine Zidiću, često se, osobito za Vašu ranu poeziju, isticala njezina bliskost nadrealizmu. No, među kritičarima je došlo do prijepora- ne isključuje li racionalna kontrola pjesme, koja je u Vašem pjesništvu jasno uočljiva, nadrealistički podsvjesni automatizam? Kakav ste Vi imali odnos prema svjetskom i hrvatskom u prvome redu poetskom nadrealizmu, i jeste li ga i kako inkrustirali u vlastitu poetiku?

– Pojedini su kritičari spomenuli, pojedini i opisali moju vezu s nadrealizmom; no ima i onih koji je nisu zamijetili. Ja sam, naravno, nadrealizam poznavao, pjesnički i likovni, a poznavao sam i neke druge manifestacije duha što se iz središta pokreta – a to je bio André Breton – širio od ranih dvadesetih. Ogled Nadrealizam i hrvatsko slikarstvo pisao sam 1967. i objavio, dijelom, u Životu umjetnosti, 3-4/1967, a dijelom u Kolu,1-2/1968. Tijekom ljeta 1971. pripremao sam u Zagrebu izložbu Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost, koja je do jeseni 1972. bila »na ledu«, a onda je nečijim dobrohotnim zagovorom (nikad nisam saznao čijim!) Seka Ukrajinčik mogla izložbu otvoriti ujesen 1972. (Antun Motika je bio ushićen, a na pitanje neke reporterke izjavio je: »Tako je lijepo – kao da nismo u Zagrebu«.) U katalogu je izložbe bio tiskan i moj tekst Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost. Uvodne bilješke. Izložba je imala uspjeha. Istodobno, časopis Pitanja imao je u broju 40/1972. tematski blok o nadrealizmu s prilozima Branimira Donata, Michela Carrougesa, Xavièra Gauthiera, Pierra Caminada i s tri moja ogleda: Rad sna i kompenzativna funkcija umjetnosti, Princip novine i praksa formalnog determinizma: ideja pokreta protiv zakona stila i Povijesno nadrealizma (sva tri iz 1967.). Prije nego se i pojavio u knjižarama, taj broj Pitanja je bio povučen, moji su tekstovi pažljivo izrezani, na njihovo je mjesto ubačen »zamjenski materijal« i na police je stigao »umiven« i retuširan kao br. 40. (Tamo, očito, nisam imao dobrohotna anđela čuvara.) Jedino mi je zadovoljstvo što u svojoj biblioteci čuvam dva ista broja toga časopisa (40/1972.), ali s različitim sadržajem.

Kad tome pridodam činjenicu da sam u Kolu br. 8/1970. bio tiskao Bretonov esej Nadrealizam i slikarstvo (u prijevodu Željke Čorak), a potom i njegov Manifest nadrealizma (Kolo, 12/1971.) – u prijevodu Mirjane Dobrović i Zvonimira Mrkonjića – a ujesen 1977., u istom Umjetničkom paviljonu, koji je 1972. bio udomio moj Nadrealizam..., priredio izložbu Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (1)– bilo je očito da će me mnogi, svjesno ili nesvjesno, s argumentima ili bez njih, »raspoznati« kao nadrealista. Njima bih posao mogao olakšati priznanjem da sam imao, pročitao, elaborirao, gdjekad i citirao velik broj inteligentnih, drskih, provokativnih pa i vizionarskih knjiga, kojih su autori bili protonadrealisti (Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud, Gérard Nerval, Lautréamont, Alfred Jarry, Thomas de Quincey, Aloysis Bertand, Guillaume Apollinaire), zatim zakleti nadrealisti (André Breton, Paul Éluard, Robert Desnos) te književni povjesnici, esejisti i pisci o nadrealizmu (kao Marcel Raymond, Maurice Blanchot, Xavière Gauthier, Maurice Nadeau). Ovlaš spominjem i brojne zbornike (kao što je onaj londonski Herberta Reada), monografije, kao što je Surréalisme Patricka Waldberga, u nakladi Skire, 1962. ili ona Marcela Jeana – Histoire de la peinture surréaliste – u Éditions du Seuil, 1967.

Nadalje, u Parizu sam, kao što je i red, našao i u Zagreb donio nadrealističku topografiju metropole od Marie-Claire Boncquart Paris des Surréalistes (Seghers, 1972); u milanskog se antikvara našla, u talijanskome prijevodu, sadržajna Storia di surrealismo (I, II) André Bretona i Jean-Louisa Bédonina, u Schwarzovoj nakladi iz 1960. Naručio sam dojmljivi Journal du Surréalisme 1919-1939 Gaëtana Picona, u velebnom izdanju Skire 1976. U zagrebačkim sam knjižarama nabavio Erotique du Surréalisme Roberta Benayouna (izd. Jeana-Jacquesa Pauverta, 1978), The Real World of the Surrealists Malcolma Haslama (Weidenfeld & Nicolson, London 1978) i brojne druge književne i likovne edicije – gotovo sve od Bretona – pa časopise, manifeste, proglase i letke koje sam nalazio, kupovao – neke i dobivao – u Zagrebu, Beogradu, Milanu, Veneciji, Parizu, Pragu. Kao što rekoh, neke sam naslove izravno naručivao od raznih europskih izdavača – najčešće od J.-J. Pauverta; u svakoj je njihovoj knjizi bila priložena dopisnica (s plaćenom poštarinom), kojom su se mogla naručivati njihova izdanja. Naručivati se moglo i posredstvom knjižara (npr. one u Gundulićevoj, u koju sam rado zalazio iako je, u dane kad su stizale veće količine ruskih knjiga, zaudarala po tutkalu kao ribarnica). Čekalo se, kraće ili duže, ali – knjige su stizale...

Poznavanje te pozamašne literature, koja me privlačila, nije me učinilo fanatičnim nadrealistom premda se, zacijelo, štošta zalijepilo za prste ili zapelo u podsvijesti. Primijetio sam, međutim, da se zbiljski nadrealizam s domaćim našim interpretacijama toga istog nadrealizma baš i ne slaže savršeno. L’écriture automatique, kao tajanstveni pastirski štap kojim su nadrealisti trebali zakucati na vrata svoga raja nije bio jedini, a ni pretežni način nadrealnoga pisanja. Gotovo da bih ironijski mogao zaključiti: što ga je manje bilo – to su se ustrajnije na nj pozivali.

U Bretona i Éluarda automatsko pismo samo je tehnička, inovativna figura i javlja se tek kao citatni ulomak u mnogo složenijoj poetskoj strukturi. Jedna od najljepših Bretonovih, a – nedvojbeno – i nadrealističkih pjesama uopće, Na putu za San Romano, odjekuje od, naizmjence suprotstavljenih, šest misaonih (promišljenih) i pet slikovitih (automatskih) stavaka. Poanta je brižno konstruirana, nipošto spontana, a kamoli automatska:

L’étreinte poétique comme l’étrainte de chair

Tant qu’elle dure

Défend toute échappée sur la misère du mond.

(Pjesnički je zagrljaj poput zagrljaja tjelesnoga / I sve dok traje / Priječi uvid u ništavnost svijeta.)

Ti su stihovi rezignirani, ali trijezni i, svakako, prije klasični nego automatski.(2)

Moram reći da mi je teško izjašnjavati se o nadrealizmu i nadrealističkom u vezi s mojim pjesničkim tekstovima, jer razabirem da ne ispunjavam ni prvi (bitan) uvjet pripadnosti, sadržan u Bretonovoj definiciji prema kojoj je »NADREALIZAM, im. m. čisti psihički automatizam kojim se izražava – govorom, pisanjem ili kakvim drugim načinom – stvarno funkcioniranje misli. Diktat misli oslobođen svake kontrole razuma, onkraj svih estetskih i moralnih preokupacija«.(3)

U tome se ne vidim. (Druga je priča, ovdje nebitna, što ni sam Breton nije uvijek ispunjavao te rigorozne zahtjeve svoga revolucionarnog projekta. Ali on, koji je program napisao, može prema svome nahođenju, od toga i odstupiti. Ja, koji bih pred vratima morao predati ispunjenu pristupnicu, a to s obzirom na neke norme neću i ne mogu, ne polažem pravo na popust.)

Odgovor bih sada mogao konkretizirati: ne pišem – jer ne mogu pisati »oslobođen svake kontrole razuma«, a osobito ne onkraj svih estetskih i moralnih preokupacija. S estetskima je lakše. Moral je – u jednome čovjeku – jedan, estetskih je mogućnosti (načina) više. Dovedete li u pitanje svoja moralna načela – svi su izgledi da ćete dovesti u pitanje svoj integritet, dočim ga nećete – odnosno: ne morate – ugroziti promjenama, osobito pak ne evolucijom svojih estetskih kriterija.

* A kakva je situacija s recepcijom nadrealizma u tadašnjem hrvatskom pjesništvu?

– O hrvatskom »poetskom nadrealizmu«, kako Vi kažete, dalo bi se raspravljati, no ja bih ga radije nazvao leksičkim ludizmom, jer je – s iznimkom Radovana Ivšića – nastajao i širio se onkraj pripadnosti pokretu, bez želje i moći da se oformi makar i kao filijala pokreta, bez svjesna nastojanja oko afirmacije temeljnih ideja nadrealizma, bez brige oko divulgacije paradoksa, provokacija i apsurda koji oslobađaju, bez koordinacije različitih i skrivenih snaga (u književnosti, teatru, likovnoj umjetnosti) i mimo one užarene, izazovne atmosfere, okusa (pripremljenih) skandala i žestoke političnosti – bez kojih i nema nadrealizma. Da i ne spominjem izostanak ozbiljne kritičke elaboracije bretonovskih ili srodnih teza ili, što bi osobito radovalo, proglašavanju vlastitih; bio bi to lijep dokaz postojanja i na višoj razini. Naša zamjena za nadrealizam očituje se tek u aktivnoj jezičnoj znatiželji, kojiput lucidnoj, ali uvijek na području verbalne (ne i društvene) provokacije, kalamburske humorne maštovitosti, kao i dostignute svijesti o nepotrošivosti i produktivnosti jezične supstancije, kao što se može vidjeti u pojedinim pjesničkim tekstovima Krune Quiena, Bore Pavlovića, Ivana Slamniga, Josipa Severa, Darka Kolibaša. Mogao bih uzeti u obzir, recimo i nadahnute anticipacije A.G. Matoša (Mòra) te, naročito, Tina Ujevića (Riđokosi mesije) i to bi, uglavnom, bilo sve.

* Mediteranizam, kako je više puta ustvrđeno, potka je Vaše pjesničke doživljajnosti, izražajnosti pa i oblikovnosti. Koja je zapravo sadržajna suptsnca tog mediteranizma, kakva je njegova svjetonazorna i ćutilna vertikala i horizontala?

– Mediteranizam nije osobito precizna književno-teorijska kategorija kolikogod da je vrlo rasprostranjena. O mediteranstvu se govori približno, opisno, asocijativno, unatoč tome što – baš u tome kontekstu – dodirujemo izvore reda i usustavljivanja: filozofiju, geometriju, gramatiku, retoriku, glazbu. No, teško je o tome razglabati ako se pođe od pretpostavke da postoji jedan i jedinstven, singularni mediteranizam. Vidim njegov egipatski, hebrejski, kretsko-mikenski, atički, fenički, etrurski, rimski, bizantski, ilirski, arapski, provansalski (pa francuski), katalonski (pa španjolski), talijanski, hrvatski, novogrčki, turski profil. Vidim mediteranstvo pogana, izrealita, katolika, muslimana, ortodoksnih, agnostika i ateista – da ne nabrajam dalje. Nisu li, horribile dictu, i križarski ratovi jedna od manifestacija mediteranizma (koji može doći glave i nekih sjevernjaka)? Mogu li bitku kod Lepanta shvatiti kao mediteranski pomorsko-ratnički summit? Poznate su mi mediteranske velike knjige: Talmud i Biblija. Arapi su na Mediteran donijeli i – treću knjigu vjere, Kuran. Što reći? Povezuju li nas ili razdvajaju, pa – konzekventno – ima li termin mediteranstvo, koji sam i na njih protegnuo, ikakvu praktičnu, uporabnu vrijednost?

Kad bih tražio točke konvergencije koje povezuju mislioce i pjesnike (u najširem smislu riječi), graditelje i kipare Staroga svijeta i modernoga Sredozemlja našao bih barem tri elementa – tri simbolska elementa – u kojima se, na kojima se, od kojih se i s kojima se ostvaruje camusovska kob Mediterana. To su more (simbol plovidbe), sunce (simbol života i rodne topline) i kamen (simbol trajnosti, mudrosti i svrsishodna truda). Sve su to »polja« svijetlih boja i sva tri, u potrošnim jezicima Svijeta, označavaju (ljudski) vječno. Ipak, identifikacija mediteranskog, unatoč srodstvima, podudarnostima i stvorenim, artificijelnim sredstvima interkomunikacije (npr. lingua franca), događa se, primarno i najpovezanije, u granicama jednoga naroda i jednoga jezika, koji, dakako, ne žive svoj izvanpovijesni i apstraktni Mediteran, nego traju ili propadaju na određenom mediteranskom stratusu, u svome kontekstualiziranom, dinamičnom, razmjenskom mediteranskom okružju, prodajući i kupujući, nasljeđujući, oponašajući ili otimljući i posuđujući što vide dobroga u drugih.

Jezično i vjerski srodni narodi u izglednijoj su prilici da stvore mnoge slične, bliske ili kompatibilne prototipske forme i formulacije mediteranizma. No još je vjerojatnije da će u tome bolje uspjeti interesno srodni narodi i države. Kad se i stvore takve kooperacije nema, ipak, garancije da će mir, suradnja i prosperitet potrajati. Da nije tako ne bismo imali ratove gvelfa i gibelina, sukobe albižana i katolika, jadranskih ustaša i partizana, šijita i sunita. Ali klima je slična ili ista, more je isto, poljoprivredne su kulture iste ili srodne, domaće životinje također. Poslovi na moru su isti, način života – većim dijelom godine na otvorenom: na pjacama, trgovima, bazarima, tržnicama – sličan. Ipak, na srodno svodivim različitostima oblikâ života, očituju se jasnije dvije crte odvojenijih tradicija: jedna je obalno južnoeuropska, druga je obalno sjevernoafrička. (Obalno maloazijski pojas predstavlja – područje osmoze.)

* Na koji se praktičan način taj, nazovimo ga tako, koordinatni sustav sredozemstva upisao u Vašu poeziju?

– Kad pokušavam nešto reći o svome (eventualnom) mediteranizmu moram precizno objasniti što ono, u tome konkretnom primjeru, pretpostavlja: to je prvo, duboka stoljetna ili milenijska genetska veza sa srodnicima u jeziku, na istome tlu; sraslost (tradicijska) s poslovima koji su bili izvor egzistencije, s memorijom koja je skupljala i povezivala razdvojene, bjeguće čestice dugovječne stvarnosti; u to spadaju i brojni ratovi, ratne žrtve i ratna pustošenja poljâ i naseljâ. Po svemu sam pučanin, potomak brojnih naraštaja težaka, s praiskustvom zemlje i krvi, ali zemlje kraj mora. To je snažna – rekao bih druga – determinanta. Treća je mediteranski grad. Mogu, ne pretjerujući ni u čemu, svoje pretke opisati kao prigradske radnike na zemlji i kao građane težake. Grad je, kad govorim o sebi u lancu predaka, Dioklecijanov grad, grad-utvrda i grad-red. Cardo i decumanus. Gore i dolje, lijevo i desno. Shema i sustav: preglednost i obrambena zatvorenost.

Četvrta je odrednica krajolik. More (sa svime što uza nj ide), nebo (sa svime što mu pripada), kamen (sa svime što jest). Dok se pogled otvara prema moru, zaleđe mi zatvaraju Kozjak i Mosor. Ne osjećam se ni ponuđen ni izručen, nego upravo: predložen moru.

Peta je komponenta odgoj, škola. U mene: klasična gimnazija: s osam godina latinskoga i pet godina starogrčkoga. U ono su doba profesori još bili ugledni, cijenjeni građani. Držalo se do reda, discipline i temeljitosti, do povijesti i hrvatskoga, ruskoga pa engleskoga – uopće do jezika i jezične kulture; lijepog izražavanja i lijepoga pisanja, do čitanja; ne samo lektire. Vodili su nas na izlete, u kazalište, u Galeriju umjetnina i Galeriju Meštrović, u Arheološki muzej, na kraju i u – Grčku. U toj školi počinje formiranje mojih književnih kriterija. Opijam se grčkom mitologijom kao opasnom mješavinom literature i povijesti (a nije ni jedno ni drugo). Škola me uvela u klasične jezike i antičke mitove, u helensku dramu, ep, povijest, filozofiju. To je sukus moga artističkog i moralističkog Mediterana: likovi Hektora i Ahileja, Antigone i Edipa.

Svi mediteranizmi, međusobno različiti, konvergiraju nekom vitalnom, egzistencijalnom, a istodobno i esencijalnom središtu: moru, plovidbi, svjetlosti, toplini. Slika od koje se ne rastajem slika je grebena s dva-tri čempresa na hrptu, koji blista u plaveti neba i mora. To je moj Mediteran: oaza svjetla.

Ima i drukčijih. Na pitanje »kako se koordinantni sustav sredozemstva« upisao u moje tekstove mogao bih odgovoriti, a da ništa ne iznevjerim, i jednom riječju: rođenjem. Pomišljajući na elaboraciju nečega što nam je – svakome svoje – unaprijed dano, mogao bih odgovoriti: i promatranjem toga svijeta. Ponajprije, budna oka u krajoliku. Vizualizacija je mediteranskog krajolika bitno vrelo potonje produkcije riječi-slikâ; k tome vizualno je memorabilno, prenosivo i relativno trajno. Onda bi došla već spominjana škola, koja jedan imaginarni sustav, utemeljen na antici i antičkome, pretvara u svojevrstan paralelni svijet. Školi dodajem, i u tom ranom dobu, neutaživu radoznalost i autoedukaciju. To je edukacija čitanjem. Kojigod da je sadržaj u pitanju – probitak je uvijek (i) jezični. Od koristi je za »obranu« dijela ugrožene mediteranske naravi (koju »napada« odvojenost, iskorjenjivanje, slabljenje obiteljskih i rodbinskih veza, slabljenje neposrednih iskustava sa svim četirima godišnjim dobima i osvježavanje memorije duše tek na uzorcima ljeta) rano upoznavanje s drugim i drukčijim. U konfrontaciji shvatite (ili ne shvatite) na koju stranu naginjete, što vam je bliže, čemu težite.

Nije to nužno definitivan, a napose nije nepomirljiv izbor: bez prekoračenja i bez pretapanja. Ja sam u Splitu proživio tek dvije godine djetinjstva, potom u Zagrebu četiri, pa u Splitu dvanaest i u Zagrebu, dosad, još pedeset i pet. Ako sam i kraj toga prožet Sredozemljem – onda bi u mene trebala biti upisana neka genetska (mediteranska) šifra. Ne isključujem tu mogućnost; ona je, dapače, vjerojatna. Odvojenost od vrela nekoga kazni zaboravom, nekoga nagradi nostalgijom. Sadržajnu supstanciju moga mediteranizma, dopustite mi malo improvizacije, mogao bi determinirati pogled na staro splitsko, sustipansko groblje sub piniis, na hridi iznad mora; s mrkozelenim čempresima i borovima, s vijencem ružmarina i oleandra, s grobom posljednjega Trpimirovića i, zašto ne, s poemom Tonča Petrasova Marovića. Sve živi u slikama sjećanja, pa i Marovićeva Sonata za staro groblje na Sustipanu.

Vidik povijesti, živa riječ. (A propos, i sad me gane, kad šetajući jarunskom tržnicom, čujem neku riječ davnine, u izgovoru davnine, što dopre iz usta Dalmatinke sa žutinicom i ćimulama: »Tako je govorila moja baba«.) Tu bih, da budem iskren, morao spomenuti kršćansku tradiciju i tradiciju uopće. Mi nismo tako revolucionarni kao što to jesu oni bez baštinske popudbine.

Ako horizontalom toga svijeta zamislim zemlju, život svagdašnji, realni pejzaž i govorni jezik, vertikalu bi mogli činiti tradicija, sjećanje, nada, umjetnost i književni jezik, more i svjetlost.

Zagovornik zapadnjačkoga načina mišljenja

* Gotovo je legendarna gnomičnost i »pokraćenost« Vaših pjesama od po samo nekoliko stihova, primjerice, u zbirci Strijela od stakla iz 1985. Isticana je čak povezanost takvih pjesama s japanskim haikuom. Meni se pak čini da su one, zbog svog iznimnog simboličkog potencijala, mudroslovlja i aluzivnosti, ipak u brazdi zapadnjačkoga načina mišljenja i, primjerice, hermetističke pjesničke tehnike sažete sugestivnosti. Jesam li u pravu?

– Reducirani se zapisi javljaju od prvih početaka moga pisanja i datiraju iz 1957. i 1958. godine. Ima nekih tragova i u prvoj mojoj zbirci (Uhodeći more, 1960.), zatim u drugoj (Kruh s grane, 1963.) i, naročito, u trećoj (Blagdansko lice, 1969.). Nakon toga javljaju se, intenzivnije, i u Strijeli od stakla (1985.). Respektiram zen-tradiciju, uvažavam haiku-tradiciju, pa i hrvatsku struju haiku-pjesništva (od Dubravka Ivančana do Drage Štambuka), ali nisam jedan od njih. Haiku jest sažetak, snažna redukcija dojma, stanja duše i/ili bljeska u dvije različite, odmaknute, slike. Majstor strelovito združi različito. Haiku je, uz ostalo, i forma, a nje u mene nema. Teorijski gledano, mogao bi mi – zbog svoje slikovitosti, svoga govora u bljeskovima slika i velike evokativne moći – biti blizak. I jest: kao čitaču. (Na margini zapisujem: »Haiku ne podnosi osrednjost«.) Svoje reduktivne zapise ipak oblikujem u drugoj jezičnoj, slikovnoj i duhovnoj tradiciji.

Mislim da me razložno kontekstualizirate »u brazdi zapadnjačkog načina mišljenja« i »hermetičke pjesničke tehnike«. To je, dakako, samo moje mišljenje odnosno, da budem korektniji, Vaše i moje. Jesmo li u pravu – nije na meni da prosuđujem.

* Upravo na sjecištu nadrealizma, hermetizma, mediteranizma i fenomenologizma nalazi se Vaš, više puta apostrofiran, poetski postupak »gledanja riječima« (Z. Mrkonjić, S.P. Novak, T. Vuković). Je li to »gledanje riječima«, kako se ističe, svojevrsna fenomenološka redukcija, »čista energija gledanja«, perceptivni i jezični detaljizam i konkretizam ili čak neka nadrealistička nova zbilja, »osjetilna irealnost«?

– Moram priznati da su mi pojmovi nadrealizma, hermetizma i fenomenologizma – pojmovi koliko književno-teorijski toliko i filozofijski, odnosno ideologijski – određeniji, definiraniji i, svakako, jasniji. Muke s Mediteranom već sam izložio; možda nevješto. No sjekle se tri ili četiri sastavnice u nekom presjeku ili ne sjekle možda je manje važno od njihova učinka u sinergiji. Recimo da je postupak moga »gledanja riječima« – tj. »svojevrsna fenomenološka redukcija« – u ovome ili onome kontekstu, pod ovim ili onim utjecajem imao za posljedicu stvaranje specifična jezičnog idioma. Mogao bih čak reći: specifična jezičnog intenziteta. Osjećao sam da mi za postizanje željenoga treba čist i nepotrošen jezik: jezik jasan i precizan, a opet – jezik bez elokvencije, ako tako mogu reći. Razvijao sam ga prema svojim potrebama, čisto i reducirano; ne od njegove povijesne supstancije, ne od kulturološke aluzivnosti, nego od ukrasa, od onoga bez čega se može, od onoga što nije bitno za naš opstanak. Ukratko, bio je to jezik jedne nove ekonomije, koja se izražavala bljeskovito, a ne perifrastično; u trenutnim obasjanjima leksičkih tvorbi, a ne u tromoj deskriptivnosti i taksonomskome nabrajanju. Nisam, uostalom, imao što opisivati; nisam bio naturalist, realist ni reist – a moglo se i tako. Mene je više zanimao iskaz, nego predmet (motiv).

Da se ne shvati krivo: nemam ništa protiv motiva. Mogao bih, zapravo, reći, da je jezik bio moj motiv, pa i moja (glavna) tema. On mi je bio ono što je glazbeniku instrument: moja viola, moj fagot. Na tome su se jeziku izrazili već mnogi, potvrđujući i njegove objektivne mogućnosti, i svoje osobne. Jezik glazbe postoji, razni instrumenti postoje, na njima su svirali različiti majstori; pitam se, mogu li se izraziti tako da iskoristim od njih stvorene mogućnosti, a da rezultat bude moj? Najteže je potvrđivati se u razvijenom instrumentu jezika, kojim su već pisali Marulić, Gundulić, Bunić, Mažuranići, Preradović, Kranjčević, Matoš, Ujević, Šimić, Tadijanović, Šop, Mihalić, Parunova i toliki drugi. Ne koristi nam da se krijemo iza skromnosti; taj je golem instrument tu i na nama je da pokažemo što znamo i koliko možemo. Moramo opstati u konkurenciji koja guši – opstati na nekoj elementarnoj tehničkoj razini – a onda se još jednom potvrditi različitošću svoga rukopisa. U umjetnosti je tako: samo je različito usporedivo. Istoga nema: jedan je prvi, drugi se ne broje.

Teško govorim o sebi, o svome jeziku, o svojoj tehnici, o korištenju ovih ili onih sredstava; to bi bilo subjektivno, vjerojatno i pristrano. Najbliže bismo, ipak, bili mojoj percepciji istine kad bismo o tim tekstovima govorili iz perspektive »fenomenološke redukcije« koja, ionako; teži da proizvede »osjetilnu irealnost«, samostojeću i sebidostatnu jezičnu tvorbu, koja u pismu stječe formu, dok se u čitanju i doslovce ras-formira: postaje zvuk, šum, šapat, para – gubeći determinante forme, gubeći preciznost, određenost i egzaktnost, stječući tek – irealnost. A jezični detaljizam – ako pomišljate na slikovitost, na inkrustracije – nije ono što me zanima. Postoji li težnja prema savršenstvu izraza – ona se usmjeruje cjelini, ne detalju.

* S vremenom se Vaša poezija ipak sve više počela okretati referencijalnosti, odnosno provjerljivim kronotopima, osobito, dakako, u strašnom vremenu agresije na Hrvatsku, početkom devedesetih. Na koji se način Zidić gnomičar ipak uspio preobraziti u Zidića čija se poezija otvara deskripciji, »narativnoj obnovi značenja« (I. Rogić Nehajev) pa čak i, kako ustvrđuje Cvjetko Milanja za Dvorac Modrobradog, »gotovo epskoj opširnosti«. Riječ je, naime, o oprečnim pjesničkim pa i poetičkim iskustvima koja se ne slučuju često u jednome te istom autoru...

– U »strašnom vremenu agresije na Hrvatsku« nije se samo moje pjesničko pismo počelo okretati uspostavljanju referencijalnih veza; možda je i kritičko čitanje tih tekstova izoštrilo oko za »provjerljive kronotope«. Kako to tumačim? Agresija je jednostrana uspostava »zakonitosti« nasilja, koja se pošto-poto želi prikazati kao nečije pravo na nešto. Ali ta agresija ima ime i prezime, ima adresu. To nije udar kozmičke energije, nije nalet univerzalnoga Zla, nije zločin Tame kao takve, nego je pripremano i novinski, radijski ili TV-kamerama praćeno širenje zločina. Zato što se zločin događao pred milijunima svjedoka – pri čemu su općim mjestom postali neki postupci, neki događaji, neke osobe, neke lokacije, pa i posljedice nekih djelovanja u konkretnome, izmjerljivom vremenu – sve je odjednom bilo povezano, uzročno-posljedičnom tehnikom opserviranja ulančano, pa su se i pjesnički tekstovi – kao reakcija na sve to – lakše odčitavali: brže su se razumijevali, a prema potrebi i dekodirali, kronotopski i konotacijski sadržaji, aluzije i asocijacije.

Ima mojih stihova iz tih godina – mislim na razdoblje 1991-95. – koji se tehnički ni poetički ne razlikuju od pojedinih stihova iz Blagdanskog lica, napisanih – približno – tri desetljeća prije Domovinskog rata. Naravno, sve je jasnije kad progovorim o rušenju križa na Srđu (»Kada se / smirila / zemlja / on je / nevidljiv / stao / na svoje / staro mjesto«), nego kad sam 1962. gradio paradoksnu virtualnu scenu: »Oštrim sjekiru / uklanjam bor / hitam / da ga obnovim / po sjećanju«. Okolnosti su različite, subjekti i objekti radnje nisu isti, ali siže jest: uklanja se nešto stvarno; nešto usađeno ili ukorijenjeno u realnost – u tlo – da bi, potom, zagospodarila imaginacija stvarnija od stvarnosti: jer u osjetljivu biću ništa ne živi prema svojim dimenzijama, nego prema svome značenju.

Ne bih se zacijelo bio »uspio preobraziti« iz hermetičnog u nekog drugog tekstopisca – recimo: narativnog obnovitelja značenja – da predispozicije za jedno i drugo nisu postojale u meni. Jesu li ta iskustva – kad pomišljamo na oblikovanje, na izraz, baš oprečna ili su tek donekle različita – možda i ne vrijedi raspravljati. Ohrabren mnogim primjerima iz povijesti europske moderne pa i avangardne umjetnosti, nisam oklijevao otkriti svoje različitosti bilo da su izvedene indukcijom ili, pak, dedukcijom iz »građe«, koja mi je bila ponuđena, odnosno: poticajem, koji je tražio svoj oblik. (Skloniji sam pretpostaviti, oslanjajući se na iskustvo, da se u mene nagovještaj novoga sadržaja i adekvatne mu forme javljao sinkrono. To je bio i neki nesvjesni naputak ili već prva elaboracija ‘zadaće’ koja stiže iz Mutnog i svagda preduhitri spekulacije svijesti.)

* Ivan Rogić Nehajev, uz Vašu suradnju, dugo je radio na knjizi Vaših izabranih pjesama Kost i gozba (Pjesme 1957.-2911.) i popratio je sjajnim pogovorom, zapravo studijom o Vašem pjesništvu u kojem se, po njegovu viđenju, poetički konstitutivno upisalo »stabilno četverstvo« tvorbenih postupaka: a) množenje bljeska; b) igra fraktala, ulomaka; c) narativna obnova značenja; d) kristalnost. Na čemu se sve temeljila ta vaša suradnja?

– Da bi se razumjela narav suradnje koju sam ostvario s prijateljem Nehajevim trebalo bi znati da je za nama više od četiri desetljeća suradništva i savezništva, ne uvijek jednako intenzivnog, ali neprekinutog. I bez velikog zadiranja u privatnost. To traje od pojave omladinskog lista Tlo – spomenut ću tu, poimence, još i Stjepana Čuića i Ivicu Vrkića – do danas. Između onoga Tla i današnjih dana postoji epizoda bliskosti, zanosa i suradnje na književnom i društvenom planu, a treći je – ili: prvi – uz Rogića Nehajeva i mene bio Veselko Tenžera. U mladosti koja je per definitionem romantična mi smo sanjali o zajedničkim projektima, o okupljanju isto- ili sličnomišljenika, o skupnom i pojedinačnom – usklađenom – djelovanju, uz puno poštivanje osobnosti. Nismo vjerovali u »filozofiju krda«, tek smo pomišljali da bi naš društvovni i kulturalni angažman bilo lakše održati – u nesklonome vremenu – kad bi se oko njega zauzeli ne troje, nego primjerice, devetero boraca. Kontaktirali smo s kolegama, mlađim i starijim i znali da je to posve realna opcija. Bilo je to vrijeme, kada smo se – nakon puča u Karađorđevu i godina progona ponovno nastojali organizirati za rad i djelovanje. Podijelili smo, u inicijalnoj grupi, i neke zadaće, koje – s ovih ili onih razloga – Veselko i ja nismo ispunili, ali Nehajev jest. Napisao je tekst – motivacijski esej, svojevrsni proglas – kojim je razoružao obojicu saveznika i prijatelja: Manifest(ival) ludendizma (1975.). Njime kao da je naša glad bila utišana. Posljedice su se ipak događale. Kolo, koje sam vodio 1968-1971. i u kojem su se javljali Tenžera (češće) i Rogić (povremeno) prestalo je, po slomu »Hrvatskog proljeća« izlaziti: ostali smo bez časopisa kao bitne tribine ideja demokracije, tolerancije, moderniteta, istraživanja i načelne otvorenosti; a ta je otvorenost pretpostavljala mnogo veće uvažavanje iskustva Zapada (i Sjevera i Juga), nego je u nas bila praksa.

Prošle su godine – punih dvanaest godina – i Veselko je prionuo stvaranju jedne takve tribine: informativne, liberalne, otvorene, polemičke: novina Likum (kojoj je direktor, glavni i odgovorni urednik, u v.d. funkciji bio Ivan Vitez, a Tenžera je bio realni motivator lista; on je uostalom i potpisao (jedini) uvodnik u kojemu je napisao: »Pa ipak, vjerujemo u demokratske tendencije naše javnosti i u smjenu monološke represije dijaloškim oblicima općenja. Otkrijemo li pri tom ravnopravno postojanje Drugog i drukčijeg mišljenja, podići ćemo i vlastitu poziciju za jedan presudan kulturni i civilizacijski stupanj«. Eto, to je bio on – i odmah najava da će ići uz dlaku svima. Mislim da bi bio odličan urednik, a mislio je to i Šuvar pa ga je brzo neutralizirao. Uvjerili su bili Veselka da bi bilo dobro (i profesionalno) tiskati nulti broj tih novina (»da se ekipa uigra, da se prije praizvedbe iskušaju, tehnički i organizacijski, sve kritične točke«), pa je tako i postupio. Kad su ideolozi prelistali taj nulti broj – bio je mrtav i prije nego što se (službeno) rodio. S njim se ugasila i moja rubrika (Otvorena bilježnica) koja bi – da je list s Tenžerom poživio – začas narasla do prave knjige. Za njega se radilo s entuzijazmom i zadovoljstvom.

Međusobne smo razgovore, dogovore i planove – Tenžera, Rogić i ja – nastavljali na razne načine. Godine 1988., kao urednik u NZMH-u, tiskao sam prvu zbirku Rogićevih eseja (Ogledi i pabirci), među koje je, dakako, bio uvršten i Manifest(ival) ludendizma. Da nas Veselko nije prerano napustio (1985.) sigurno bismo se ponovno našli u obnovljenom Kolu, koje smo Rogić i ja, uz Petra Selema, suuređivali od početka 1991. do kraja 1994. Iako je Rogićev put obilježio lucidan znanstveno-istraživački rad, od književnosti ga ništa nije moglo udaljiti: bio je pjesnik i esejist od formata pa smo, s vremenom, navikli na usporedno postojanje dva cjelovita, a ne raspolućena, njegova lika: Rogića znanstvenika i Nehajeva pisca. Obojica su, međutim, postavljala dramatična pitanja, dirala u rane, provocirala savjest i pozivala na odgovornost...

* Jeste li Rogić Nehajev i Vi, zajednički i suodgovorno, sadržajno i oblikovno, koncipirali i knjigu Kost i gozba? Kako ona retrospektivno osmišljava logiku Vašeg pjesničkog razvoja i Vašeg udjela u suvremenom hrvatskom pjesništvu?

– Kad dobro promislim, ne čini mi se da smo dugo pripremali Kost i gozbu. Radili smo koliko je bilo neophodno: zajednički nešto manje od godinu dana, a bit će da smo svaki za se uložili i nešto više vremena. Naročito Rogić, koji je pisao studiju zbog koje je konzultirao različite kritičke tekstove, a zbog naravi teksta i različite moje prethodne knjige, pjesničke i kritičke. Dodajte tome tri-četiri raspravna sastanka, s brzim odlučivanjem, bez mrcvarenja... Drago mi je da o Rogićevu eseju – koji je, zapravo, prava studija – mislimo isto. Kad dobijete tekst koji oštrinom svojih »snimaka stanja« – a potom i konkluzija – nadmaši svoju aposteriornost u odnosu na djelo o kojemu raspravlja i uzmogne postati anticipativnim čitanjem u kojemu i sâm pisac osjeća da ga komentator nadopunja, kojiput i prestiže, a često iznenađuje (jer se na pojedine izvode sam ne bi nikad odvažio) – onda možete biti sigurni da ste tom interpretacijom stekli trajnog saveznika, svojevrstan štit.

Moj je prijedlog Rogiću, na samome početku, bio vrlo jednostavan: predložit ću širi izbor pjesama, poštujući – koliko je moguće – i tematološke cjeline, u načelu kronološkim slijedom, ali nipošto beamterski dosljedno; jer, pripremajući knjigu, nismo pripravljali kalendar. U tu sam svrhu, vodeći računa o prethodnim »koagulacijama« stihova oko nekih jarbola – temporalnih, sadržajnih, izričajnih i drugih – tekstove organizirao prema ciklusima; kako onima već postojećim tako i prema onima časovito improviziranim. Tako nakrcana kola istresao sam pred Rogića i ovlastio ga da intervenira po svome nahođenju. (Rezervirao sam sebi pravo na repliku u iznimnim prilikama.) On je svoj položaj izbornika izvrsno iskoristio oslobodivši me nekih višegodišnjih zabluda, kao i autorskih sentimenata. Bilo je, doduše, samo nekoliko zgoda kad je tražio i da se nešto – već izostavljeno – vrati u rukopis. Njegova je ideja da se neke od pjesama, napisane u dvije, rijetko u tri ili četiri inačice, otisnu naporedo. Osobno sam težio tome da iznađem najbolju i samo nju otisnem, no Rogić je uvidio moguće prednosti komparativnog izlaganja barem dviju takvih inačica. One, možda, više govore onome koji i sam piše, nego što govore čitatelju, koji nije pisao i kojega, obično, ne zanima odviše piščeva borba s formom ili svjetlucanje različitih iskara riječi, u istoj ili srodnoj gradbenoj strukturi. Rogić je mislio da je to, obazrivijem štiocu, ponuđen uvid u tehniku nastajanja: razvijanja ili reduciranja pjesme. Ne znam koliko je to potaklo druge; mene jest.

»Kojiput je to novi tekst, a ne tek popravljen ili prepravljen prvotni zapis« – znao je reći. Doista! U takvim sam prilikama morao odustati od kronološkoga načela, i zadržavao novu varijantu uz onu stariju: važnija mi je tada bila usporedba dvaju likova istoga temata (dokazivali oni Rogićevu tezu ili, pak, neku drugu) od pukog slijeda godinâ. Kad se nečemu vraćam, kao što mi se događalo, s impetusom popravaka, preinaka, dodatnoga sređivanja jezika i sl. – poslije trideset ili više godina – to je obično značilo da mi je sve vrijeme nešto stajalo u grlu i tražilo da se razriješi. Bilo bi, možda, preuzetno kazati da je svaka inačica bolja od prvotnog zapisa, ali u sebi mislim da je tome tako; zašto bih je, inače, pisao? Rogić me trijeznio: »To su dva teksta i najbolje što ti se može dogoditi jest to da se drugi od njih, u tome odnosu, uspije održati. Ne postoje dva istovrsna bljeska, nego jedan i njegova narativna razrada ili gnomska redukcija. No ona može biti sugestivna, uspjela pa čak i nezavisna. Najbolje je – dogodi li se kao nezavisna.«(4) A je li takva? Kojiput, možda jest. Uvijek, zacijelo, nije. No, ono što moram reći glasi: ako mi novi tekstovi, ne samo oni varijantni, nego i drugi – zvali se oni epskima, narativnima ili kako drukčije – nisu bolji od starijih, siguran sam da su bolje napisani, da su jezično određeniji, da u svome »disaju« imaju više ovladana jezika. Je li to moj southern comfort ili je to baš posve nevažno, školničko gledanje na jezičnu masu u pokretu? Trebalo mi je barem 15 godina mukotrpnog rada da elementarno ovladam svojim hrvatskim instrumentom. Naučio sam kopati te mi se čini da najviše vremena provodim u ponornom skrovištu jezika, u rudniku, u katakombama, u konobi. Naučio sam izazivati svoj jezik; rijetke su zgode kad se neka formulacija – gotov stih – ponudi sam od sebe.

Da, reći ću i to: tražio je Rogić od mene i završnu pjesmu knjige, neku poantu:

– Zašto? Čemu to? – pitao sam.

– Kad se iz knjige iziđe – za sobom treba zatvoriti vrata. E, sad: vrata se moraju zatvoriti, ali ti moraš ostati s ove i s one strane.

Što reći? Da sam razumio preporuku prijatelja? Da je nisam razumio? Ne znam je li u nedostatnoj jasnoći te želje prebivala njezina privlačnost – tek, sjeo sam i napisao Snohvatičnu, vrlo brzo, u dahu, bez ispravaka i naknadnih domišljaja.

– Je li to ono što si tražio? – pitao sam Rogića.

– To je to – kaže Rogić, kao da je dobro baš ono što je naručio.

I tako smo zatvorili vrata knjige. Istina moga razvoja (za jedne) ili moje involucije (za druge) sadržana je u zbroju tih mojih tekstova. Zbroj je tu. Što bih ja više mogao o tome reći? A na pitanje osmišljava li Kost i gozba moj udio, moju dionicu u suvremenom hrvatskom pjesništvu – rekli su, reći će ili neće oni koji su pozvaniji da o tome govore. Da nisam, primjerice, pročitao Rogićev esej znao bih o sebi i svome pisanju manje nego što sada znam.

* Je li, napokon, knjiga Kost i gozba zaključak Vašega pjesništva ili mogući šlagvort za njegovu budućnost?

– O tome je li ova knjiga zaključak moga pjesništva ili šlagvort za njegovu budućnost možda ću najbolje odgovoriti kažem li da riječ zaključak (vjerojatno) stiže prerano. Kad bih, neovisno o iznenađenjima koja su uvijek moguća, o svome poslu i o sebi kao isluženom vojniku tako mislio – morao bih, da budem vjerodostojan, potpisati predaju. Da prihvatim tezu kako je konkretna knjiga samo šlagvort za (neznanu) budućnost, prihvatio bih neke unapredne obveze bez kojih spokojnije živim.

* U recentnijim pjesmama, od kojih su u knjizi Kost i gozba mnoge prviput objavljene, Vaša poezija u velikoj mjeri postaje poezija prisjećanja, s glavnim motivima kao što su rat, ljubav i estetizirana erotičnost, konkretna sjećanja na žive i mrtve prijatelje i situacije s njima, memorabilne figure zavičajnosti i djetinjstva. Koliko je u takvoj ulozi Vaša poezija u odnosu na ranija razdoblja zapravo promijenilo vlastiti poetički karakter, svoju unutarnju kakvoću i oblikovni ustroj?

– Mislim da ste na tu dimenziju prisjećanja – pridajući mu poetičku osmišljenost – s pravom skrenuli pozornost. Ono postaje inicijalnom energijom mnogih mojih zapisa u stihu i prozi. No neke od »glavnih motiva« – kao što je bio Domovinski rat – nisam vadio iz osobnoga spomenara, nego su navirali iz svijeta oko nas i grubo se – i podjednako – usijecali u našu svijest i podsvijest. Moram priznati da se nikad nisam odviše trudio oko jednoznačnosti svoga pisma. »Memorabilne figure zavičajnosti i djetinjstva« – preuzimam tu lijepu i sadržajnu Vašu formulu – nije, kako ste vidjeli, potisnuo ni rat. Ali kad govorimo o sjećanju, kao svojevrsnom poetičkom modelu, ne može se izbjeći pitanje: što je sjećanje 20-godišnjaka, a što sjećanje toga istog, negdašnjega 20-godišnjaka u njegovim sedamdesetima? Nije isto. Nisu iste naslage, nije isti teret i pritisak, nije ista kakvoća (vrst) tereta. Mladić se sjeća, ako uopće poseže za introspekcijama, samo djetinjih dana (to je njegovo jučer; sve drugo je njegovo danas), a djetinji su dani doba neosviještenosti ili djelomične osviještenosti – »doba pekmeza«, ako mi dopustite malo slanga, i »doba mlijeka«, mliječnih zubi, ukratko: nedoraslosti. Tako mladić i misli o dječaku i djetetu: sebe doživljava kao razvijenoga, doraslijega; kao onoga koji je nadmoćan, jači.

Na pragu starosti panorama prisjećanja neusporedivo je šira i različitija. Ponajprije, pamtite sebe nedorasloga, ali i sebe jačega i upravo je ta veća širina panorame sjećanja vaša jedina komparativna prednost koju, u trećoj ili četvrtoj dobi, možda još imate. Da i ne spominjem koliko je širi spektar sjećanja na druge. Neki su se moji (negdašnji) svagdašnjici razišli po Hrvatskoj i po svijetu, neki su odselili s ovoga svijeta na onaj drugi o kojemu smo gorljivo slušali još od kratkih hlača, a ni danas o njemu ne znamo ništa više nego nam se činilo da znamo kad smo bili povodljiva djeca. Neki su umrli u krevetu, neki poginuli u ratovima, neki sami sebi presudili, neki... Jedan mi je davnašnji drug, među najvedrijima u godinama vedrine, napušten od svojih, koji su mu okrenuli leđa, umro pred vratima (svoje) kuće u koju nije mogao ući. A kako je tek živima! Ima među nama uglednih liječnika i stomatologa (u Hrvatskoj, SAD-u, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji), arhitekata, pisaca, filologa, arheologa, slikara, ali i ljudi nesretnih, onih koji nisu uspjeli, žrtava loše sreće, ali i hazarda, lijenosti, koječega. Kad ih se sjetim u dvanaestima ili četrnaestima – svi su se činili slični, podjednakih mogućnosti, s istim izgledima u borbi koja ih je čekala...

Sve je opisano utjecalo na narav, ustroj, »boju« i koherenciju jezika kojim se sada služim. Razabirem nužnost promjena i tome se ne čudim. Na to je, vjerujem, mislio Rilke, kad je govorio da pjesništvo nije za mlade, da se pjesme pišu iskustvom. (Neću, ipak, zaboraviti kako je Mallarmé kazivao da se stihovi pišu riječima, a Rimbaud, zašutjevši prije dvadesete, posvjedočio da se pišu bezobzirnom mladošću bića. Slučajno, ta je mladost bića bila i mladost genija. Put bez nastavka.) Ja sam uvijek pisao kao da je preda mnom Sveto brdo raspoloživa darovanog vremena: polako i svakodnevno. Ne što bih tako htio, ne temeljem nekog programa, nego stoga što mi je tako odgovaralo. Dani kad nisam mislio na svoj posao i kad mu se nisam posvećivao – mogli bi se nabrojati na prste. Rijetki dani! Ipak, baš njih ne pamtim, oni su izbrisani iz moje svijesti, a pamtim one druge kojih je mnoštvo i koji se čine isti ili posve slični.

Sve reperkusije djelatnog društvenog angažmana

* Iako je Vaša poezija bila nerijetko hermetički zatamnjenih značenja pa i misaone ekskluzivnosti, uvijek ste imali potrebu i za jasnim društvenim angažmanom, za, rekao bih, čvrstim stajanjem na pozicijama visokog umjetničkog, kulturnog, osobnog i nacionalnog vrijednosnog standarda i integriteta. Je li se takav Vaš angažman mijenjao tijekom vremena, od razlogovskog razdoblja naovamo, i kako vidite njegov današnji smisao i profil?

– Sada jasno vidim da su promjene moga društvenog angažmana bile u tijesnoj vezi s tijekom godina, s taloženjem iskustva. Kad mi je bilo dvadeset puno su me se više ticala opća dobra i opće teme; mi smo, u ono doba više brinuli o sudbini svijeta nego o sudbini Hrvatske, više o apstrakcijama nego o konkretnoj zbilji. Potres koji se Hrvatskoj dogodio 1967., s Deklaracijom, pa opet 1971. godine, s Karađorđevom, morao je otvoriti oči i slijepima. U najmanju ruku, otriježnjeni je čovjek morao shvatiti da mu je djelatni prostor ovdje, a ne u oblacima; da se ne mogu reciklirati humanističke parole u nedogled, da se svoj osjećaj odgovornosti ne može hraniti samo apelima za slobodu Dalaj-lame u slobodnoj mu (in spe) tibetanskoj domovini. Pod pendrecima smo naučili da su naši stradalnici u Zagrebu ili Zadru, u Zagori ili Slavoniji i da im možemo i moramo pomoći kao što onome tibetanskom nesretniku nikako ne možemo...

A časopis Razlog moja je sentimentalna škola književnosti, filozofije, lingvistike, grafičkih vještina, tehnike uredničkog rada i mnogočega drugog u vezi s pisanjem i čitanjem, to je i škola zajedničkoga djelovanja, razrješavanja nekih dvojbi i poteškoća dogovorom, ali i sukobima, diplomatskim i ratničkim stilom, istodobno. Razlog je, meni su tada 22 godine, stvaran, no i simboličan časopis-prostor. Mogućnost da se javim na njegovim stranicama bila mi je iznimno važna, ali i svima nama; on je bio »časopis mladih za književnost, kulturu i umjetnost«, pa – stoga – i generacijsko očitovanje. (Unatoč tome nismo nikad težili stvaranju generacijskoga zida; od te boljetice nitko od nas nije bolovao, a Milan Mirić je – i po naravi i po svojim godinama – bio poput međugeneracijske premosnice.) Uz to se generacijsko očitovanje vezivao i snažan eros djelovanja – u biti: samopotvrđivanja, a bilo ga je u tekstovima Zuppe, Mandića, Mrkonjića, Falouta, Marovića, Ganze, Stamaća; možda i mojim i niza drugih. Ipak ne bih skrivao da je, u nekim od ponuđenih svojih likova, Razlog bio i početnički časopis: naša prva škola pisanja.

Nisam podlegao iluziji da se mogu angažirati, socijalno i relevantno, svojim pjesništvom; ono se nije dalo prilagoditi ni jednoj svrsi izvan sebe sama, a nisam ćutio ni najslabijega poriva u sebi da ga silom pokušam privesti nekoj drugoj funkciji. Preostalo je da tražimo i razvijamo ina sredstva i načine za neposrednu društvenu akciju; da razvijamo sinergijske instrumente, da stvorimo sinergijsko polje, da svedemo u jedno akcijsko »korito« dotad nespojive energije: gospodarstva i filozofije, književnosti i urbanizma, sociologije i lingvistike. To je put od parcijalnih, eventualnih podudarnosti do organizirane kooperacije. Tako je, krajem šezdesetih i na samom početku sedamdesetih, djelovalo Kolo. Nikad se, međutim, nije svjesno zanemarivala kvaliteta pojedinačnih priloga za volju nekog praktičnog cilja i, obratno, nije se prihvaćalo ono što je, bez autonomnih svojih vrijednosti, tek deklarativno podupiralo izabrani put. Verbalizam i parolaštvo nisu me zanimali, a ne privlače me ni danas; to je, primjerice, bila konstanta. Mijenjala se svijest o cilju i svijest o načinima postizanja cilja. Mijenjala se i svijest o djelotvornosti: na kojem i kolikom prostoru djelovati da se bude efikasan. To je pitanje fokusa. Kada smo, u nekom trenutku, razumjeli da je uzgoj »svjetskoga srca« – srca za sve – zapravo njegovanje neučinkovitosti, fraze a ne akcije, i da ćemo, logikom malih brojeva, nestati prije nego se s riječi prijeđe na djela, strmoglavili smo se u ponor zbilje: ovdje je tvoja njiva, ovdje kopaj

* Potkraj 60-ih godina minulog stoljeća Vi ste bili glavni urednik Matičinoga Kola, za koje sad i vodimo ovaj razgovor. Kakav je taj naš najstariji časopis (izlazi od 1842. godine!) imao profil u Vaše doba? Kakva mu je bila uređivačka koncepcija, koje dominantne teme i suradnici? Kakav pak mu je bio tadašnji društveni i kulturni kontekst?

– Vodio sam Kolo od početka 1968. do kraja 1971., potom opet od početka 1991. do kraja 1994. Vodio sam ga u vrijeme sazrijevanja hrvatske entitetske, gospodarske, kulturalne i političke samosvijesti i, opet, u godinama Domovinskog rata. Budući da je Kolo poslije Karađorđeva bilo ugašeno – bit će jasno kako su se izjašnjavali i što su zastupali naši najutjecajniji suradnici. Ispunja me zadovoljstvom što ni uz najžešće političke okršaje (na svim poljima) nismo smetnuli s uma najviše kulturalne i umjetničke vrijednosti, zastupajući najstrože kriterije, bez povlađivanja provincijalizmu i bez popusta za one koji su nas svađali sa svijetom. Naš je ideal bila europska, a ne zabačena, samoživa i tek sebi dostatna Hrvatska. (Mislio sam, dakako, na kulturalnu, pa i gospodarsku, pa i političku tradiciju Europe i Hrvatske, a ne na EU; o njoj se tada, dakako, nije ni raspravljalo.)

Dakle, kad sam preuzeo Kolo Matica se, poslije Deklaracije i brojnih progona, činila dosta uzdrmanom i trebalo je brzo izići iz defanzive i – prijeteće – pasivizacije. Pokušao sam okupiti i potaknuti na suradnju najvitalnije i najpostojanije među dotadašnjim prvacima i uglednicima Matice i mislim da sam uspio. Odazvali su se Veljko Gortan, Vladimir Filipović, Dragutin Tadijanović, Grgo Gamulin, Danilo Pejović, Miroslav Brandt, Ivo Frangeš, Petar Šegedin, Radoslav Katičić, Dalibor Brozović, Lovro Županović, Vlatko Pavletić, Slobodan Novak, Antun Šoljan, Slavko Mihalić, Tomislav Ladan, Zlatko Posavac, Jozo Ivičević, Vlado Gotovac, Petar Selem i drugi. Vidio sam da Kolo može, barem dijelom, homogenizirati Maticu, ali shvatio i to da će svi ti suradnici pridonijeti učvršćivanju Kola u samoj Matici. Ono je, u prethodnome razdoblju, bilo prilično marginalizirano i to sam htio pošto-poto, i u najkraćem mogućem roku, izmijeniti nabolje.

S druge strane otvarao sam stranice najboljima, bez obzira na njihovu svjetonazorsku orijentaciju i druge neknjiževne kriterije. Javio se, s pustinjačkog otoka, Čedomil Veljačić, a s hrvatskih strana dočekao sam suradnju Nikole Šopa, Drage Ivaniševića, Vesne Parun, Krune Quiena, Ivana Raosa, Dinka Štambaka, Jure Kaštelana, Dubravka Ivančana, Smiljane Rendić, Benedikte Zelić-Bučan, Zlatka Tomičića, Ive Brešana, Bruna Popovića, Tonča Petrasova Marovića, Danijela Dragojevića, Trpimira Macana, Marije Čudine, Zvonimira Mrkonjića, Veselka Koromana, Ante Stamaća, Tonka Maroevića, Alemka Gluhaka, Žarka Paića, Ivana Rogića-Nehajeva, Branka Despota, Luka Paljetka, Damira Barbarića... Prevodili smo Markantuna De Dominisa, Tristana Tzaru, Antonina Artauda, André Bretona, Paula Éluarda, Novalisa, Williama Blakea, Oscara Milosza, Ezru Pounda, Williama B. Yeatsa, Edvarda Kocbeka, Aleksandra Solženicina, Romana Jakobsona, Philippa Sollersa, André Malrauxa, Ernsta Jüngera, Emily Dickinson, Gottfrieda Benna, Rudolfa Arnheima, Lautréaumonta, Michela Foucaulta, Clauda Lévi-Straussa, Theodora W. Adorna, Jana Kota, Gastona Bachelarda, Eugenia Montalea...

Zatrpao sam vas imenima onako kako su mi navirala iz pamćenja, bez nekog reda, s mnogobrojnim propustima... ali s onima koja govore, nadam se. Trebalo bi se sjetiti i niza mlađih suradnika u potonjim godištima. Ne mogu, ipak, u ovoj prigodi napraviti cjelovitu, korektnu inventuru sveukupna rada i svih suradnika i suradnica. Vodili smo i otvorene, polemičke bitke oko postizanja što većeg stupnja nezavisnosti (u ondašnjim prilikama), oko prava odlučivanja o svojoj sudbini, oko prava raspolaganja zarađenim devizama, oko demaskiranja politike centralizma i njezinih ciljeva, oko marginalizacije hrvatskog jezika...

* Dobar ste dio svoga profesionalnog angažmana i stručnoga rada posvetili i likovnim umjetnostima. Uostalom, bili ste dugogodišnji ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, autor ste više likovnih monografija, knjiga likovnih kritika i eseja, itd. Jesu li se Vaši književni i likovni interesi i angažmani u praksi moguće sukobljavali ili su skladno korespondirali?

– Povijest moderne hrvatske (likovne) umjetnosti moja je subspecijalizacija; završio sam studij, to sam višekratno isticao, komparativne književnosti i povijesti umjetnosti. Imao sam odlične profesore: Ivu Hergešića, Svetu Petrovića, Grgu Gamulina, Milana Preloga, Veru Horvat-Pintarić, Radoslava Putara... Isprva sam mislio da ću se naći u domeni komparativnog studija književnosti, no postupno sam otkrivao da me književni rad sve manje zanima u metaliterarnom smislu, dok sam sve više zadovoljstva nalazio u radu povjesničara (moderne) likovne umjetnosti. Još preciznije, bila je to kombinacija teorijskog i kritičko-interpretativnog rada u kontekstu novopovijesnih formacija: stilskih, grupno-manifestnih, kronoloških.

Moj se ulazak u Modernu galeriju dogodio relativno kasno – istom u mojoj pedesetoj – ali me posve ispunio. Nisam imao to zadovoljstvo da se do mjesta ravnatelja uspnem kroz instituciju: mlađi kustos, kustos, viši kustos, muzejski savjetnik. Njihove su mogućnosti »rada na materijalu«, kroz godine usavršavanja, teorijski mnogo veće, postupnije. Ja sam se u to bacio kao što bi se žedan bacio u vodu. No, kada zbrojim, moj mi je posao pružio značajne satisfakcije: vodio sam mnoge zanimljive – pa i velike – izložbene projekte, s hrvatskim djelima, u nekim od značajnih svjetskih muzeja, na nekim od znamenitih izložbi, u dva sam navrata radio – privremeni pa stalni muzejski postav moderne hrvatske umjetnosti XIX. i XX. st., organizirao izložbe u Seoulu, Madridu, Wiesbadenu, Milanu, Trstu, Santiagu, Valdiviji, Buenos Airesu, São Paolu, Veneciji, Kairu, Istambulu, Beču, Den Haagu...

Dakle, proputovao sam dobar dio svijeta, a bez Moderne galerije teško da bih u tome uspio. Kao mlad čovjek jednu sam stipendiju iskoristio za to da »pregazim« Italiju: od grada do grada, uzduž i poprijeko. Drugi put sam, pri kraju moje muzeološke karijere, susretljivošću grada Zagreba, dobio priliku da obiđem nove skandinavske muzeje. Teško je i zamisliti što sve, za iskustvo u struci, ali i životu uopće znači postavljati izložbe, tijekom mnogih godina, u različitim muzejima svijeta, na udaljenim kontinentima, u doticaju s drugim i drukčijim kulturama, s ljudima različitih kulturalnih formacija, različitih jezičnih tradicija. Zbog Matice sam putovao u Austriju, Njemačku i Australiju, zbog književnih poslova u Kanadu i SAD. Međutim su putnikova iskustva, putničke senzacije, optika onoga koji prelijeće oceane, satima lebdi nad Amazonom, diže se nad vrhove Anda ili motri Kineski zid pod sobom – s jedne strane nenadomjestiva, a s druge pak, baš kao takva, od koristi i poticaja i onome u meni koji nije samo povjesničar umjetnosti, nego i kakav-takav pisac.

* O kakvim je koristima i poticajima konkretno riječ?

– Nije riječ o neposrednoj i izravnoj koristi; nisam objavljivao knjige putopisa, nisam pisao reportaže, ni vodio intervjue s ljudima koje sam susretao. Ti su se dojmovi slagali u meni, oblikovali me, produbljivali iskustva, širili svijest i spoznaju. Stoga: i onda kad su se sukobljavali, moji su književni i likovni interesi bili za me produktivni, a to bi moglo značiti da je između tih interesa – različitih, ali ne nužno i oprečnih – bio, s vremenom, uspostavljen dinamičan, aktivan sklad.

Matičini otpori u doba »posustajanja kulture«

* Gotovo pola životnog vijeka i profesionalno ste vezani uz Maticu hrvatsku, a sada ste već dobrano ušli u svoj treći mandat kao Matičin predsjednik. Što je bilo presudno da se prihvatite te odgovorne i zahtjevne dužnosti u najstarijoj kulturnoj instituciji hrvatskoga naroda?

– Mandati, odnosno broj mandata u kojima ste obnašali ili obnašate neku funkciju ne pokazuje uvijek ambiciju za čelnim mjestom. Ja sam u rad Matice hrvatske uključen već više od 45 godina; u nekom sam smislu »Matičino dijete«. U Matici sam uspostavio prvi svoj radni odnos (1966. kao njezin tajnik), ali je sve to ubrzo dobilo i snažnu emotivnu boju: izdržao sam u Matici buru oko Deklaracije, godine progona i onemogućavanja, Karađorđevo, saslušavanja u Petrinjskoj i Đorđićevoj, dočekao gušenje Kola (koje sam uređivao) i Hrvatskog tjednika (koji sam utemeljio i neko vrijeme vodio), pa faktičnu zabranu Matice na cijelom prostoru Hrvatske i Jugoslavije (Subotica). Stoga sam bio ponosan kad sam, na monstruoznom suđenju dr. Šimi Đodanu, bio pozvan da svjedočim kao svjedok obrane, premda Šimi tada nikakva istina, u sustavu u kojemu je sud bio produžena šapa Partije, nije mogla pomoći.

U Matici sam stekao prve svoje izvanškolske učitelje visokih znanja i umijeća: Radoslava Katičića, Danila Pejovića, Petra Šegedina, Miroslava Brandta, Dragutina Tadijanovića, susretao ljude poput Ranka Marinkovića, Vjekoslava Kaleba, Tomislava Ladana, Dalibora Brozovića, Ljudevita Jonkea, Veljka Gortana; često sam razgovarao s Ivom Tijardovićem, Grgom Gamulinom, Franjom Tuđmanom, Franjom Zenkom. U gospodarske su me probleme, kao doista neupućena, uvodili pravi doktori struke i moji suradnici: Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Marko Veselica, Zvonimir Baletić. Bila je to plejada sjajnih, educiranih – uskoro će se pokazati: i odvažnih ljudi. Škola koju sam, nakon završena fakulteta, uz njih prošao, tijekom punih pet godina, bila je temeljita, čestita, u svakom pogledu značajna.

Poticajni su mi bili i susreti sa Šimom Balenom, čovjekom neusporediva iskustva, s Vecom Holjevcem, kojemu ću redigirati neka poglavlja memoara (što će ih objaviti Kolo), i naročito s Franjom Tuđmanom, s kojim sam od prve uspostavio srdačne odnose i plodnu suradnju (Kolo, Hrvatski tjednik). Pratio ga je glas radikalnog zastupnika hrvatskih interesa – »koji bi mogao biti pogibeljan za Maticu« – kako se to, od zgode do zgode, moglo kroz šaputanja čuti, a ja sam u njemu upoznao mudra i taktična političara, koji je i znalac moderne povijesti, i znalac partijskih i vojnih struktura Jugoslavije, i znalac hrvatskog mentaliteta i ideala, ali – za razliku od goleme većine Matičara – i znalac Srbije, srpskih političara i njihovih pretenzija; pravi znalac s višegodišnjim osobnim iskustvom.

Nisu svi ti, ovdje spomenuti ljudi, bili anđeli za svojih predmatičarskih života, ali su muke kroz koje su mnogi od njih prošli, borbe, zatvore, svakovrsna stradanja pa i konverzije učinili od njih likove poput onih u antičkoj drami, koje je borba između dužnosti i savjesti, oplemenila; napose u očima mene kao mladića, kojega je životno iskustvo bilo relativno tanko, a znanje skromno.

Moje je napredovanje u Matici započelo 1966. kada sam izabran za (poslovnog) tajnika, i to sam razdoblje rada zaključio 1971. kao urednik Matičine periodike (Kolo, Život umjetnosti, Hrvatski tjednik), kao član Izvršnog i Glavnog odbora i niza komisija. Povjerenje koje mi je ukazivala Matica raslo je postupno, kroz godine rada s istaknutim njezinim prvacima, na temelju moga javnog djelovanja i radu u struci, a donekle, pretpostavljam, i kao posljedica »legitimacije« koju sam stekao u sukobima s nasilničkim metodama unitarista i partijskih dogmatika, kroz polemike koje sam vodio s praxisovskim matičarima (a bilo je i takvih), s dr. Stipom Šuvarom, s urednicima i s idejom Rječnika »dviju Matica« i s ondašnjim partijsko-policijskim strukturama u BiH (Slučaj Alilović)...

* Kako biste sami ocijenili svoje predsjedničko vođenje Matice hrvatske?

– Do predsjedničke kandidature 2002. godine doveo me (minuli) rad, povjerenje članstva Matice hrvatske i, nadasve, ustrajno nastojanje moga prethodnika Josipa Bratulića. Kada sam na tome testu – riječ je o glasovanju na Glavnoj (izbornoj) skupštini MH – uvjerljivo prošao bio sam svjestan da sve što danas, s razlogom, izborite, već sutra možete, s pravom, izgubiti. Kada sam 2010. bio izabran, treći put uzastopce, na časnu dužnost predsjednika, sebi sam, obitelji, prijateljima i suradnicima obećao: četvrte kandidature neće biti. Matica će 2014. godine trebati mlađeg, novog prvaka u vremenu koje se prebrzo mijenja, a da bih ga više htio i mogao pratiti. Sam neću ocjenjivati svoju učinkovitost u minula dva mandata i u trećem koji teče. Reći ću samo to da sam nastojao, na mnogim područjima našeg djelovanja, najstariju hrvatsku kulturnu instituciju održati, uz pomoć i suradnju onih koji je vole i cijene, i dalje vitalnom, produktivnom i – hrvatskom. Moderno hrvatskom, jer najbolja Hrvatska nije ona koja bježi od svijeta, koja se zatvara u svoje mitove i neku vrst samopotrošnje. Možda sam malo pridonio – a svakako sam to želio – jačanju naše samosvijesti: u kulturi, ali i u društvovno-političkom životu. Bez nje nema one mladosti koju želim vidjeti, kojoj se nadam i koja će svijetu – prijateljima i neprijateljima – moći gledati ravno u oči.

* Danas smo više svjedoci svojevrsnog »posustajanja kulture«, njezinog sve manjeg značenja u oblikovanju društvenog života. U kulturama malih i siromašnijih naroda takvi su procesi još izraženiji. Kako vidite sadašnje stanje i buduće izglede hrvatske kulture?

– Kultura je danas u iznimno teškom položaju. U lošim društvovnim i gospodarskim konstelacijama, nakon ratova, u krizama sustava – pobjednička je parola: »Kruha i igara!« -sociološki i psihološki lako objašnjiva. U krugovima znalaca sve se češće čuju nostalgična sjećanja na nedavna »bolja vremena«: na moćne nakladnike, na živu i aktivnu knjižarsku mrežu, na neusporedivo veće prosječne naklade knjiga, na stranice kulture u dnevnome tisku, na dobre, pa i odlične školske TV-programe, na izvrsne obrazovne emisije iste državne televizije: kao da nam više ne odgajaju djecu za kulturu, kao da je to bila zabluda prošlosti. U našim školama savjesni pojedinci oko takvog probitka mladeži još osobno nastoje, ali izostaje ozbiljna potpora najmoćnijih medija: televizije, radija, dnevnoga tiska. Ugasila se funkcija školovanih animatora, nema više ozbiljnoga kritičkog posredništva. U Dnevnik zalutaju nevažni pisci, gledamo gdjekad trećerazredne izložbe te se čini da nas »peglaju« potajice plaćenim reklamama, a ne ozbiljnim vijestima. Očito je da nema nikoga tko kompetentno nadzire i znalački redigira program.

Rasap kulturne svijesti kojemu sada pribivamo posljedica je mnogih i različitih čimbenika pa neće biti ni jednostavna lijeka; posljedica je, primjerice, nehomogena razvoja, odnosno degeneracije medija, nagle i potpune prevlasti slike nad tekstom (čak i u knjizi!), sustavnog slabljenja edukacije u odnosu na informaciju, nezaustavljivog širenja informatičkog ludila i pogibeljne iluzije da netko radi umjesto nas, a da mi, pritiskom na tipku mobitela ili kompjutora, postajemo – u hipu – vlasnici znanja. Ali znanje stečeno radom i ono posloženo na ekranu nemaju istu težinu, što već postaje i još će više bivati očito u stadiju zaključivanja temeljem istih informacija. Do mnogih je nevolja dovela i divlja privatizacija većine gospodarskih subjekata, pa onda i medija, nakladnika i njihovih transmisijskih kanala kao poluga za divulgaciju kulture. Mi svjedočimo da potpuna privatizacija nije stvorila raj na zemlji i uviđamo da je privatna svijest pala ispod razine odgovornosti, koju je imala država, koje je obveza bila da vrati građanima dio uplaćenih pretplata i taksa kroz stimulaciju društvovno korisnih programa.

Trenutačno nam kultura traje na dvije razine: prva je rezervatska prava kultura, druga je konzumeristička parakultura, ispražnjena od svih zbiljskih sadržaja kulture: postoji u njima tek pseudorealnost stagea, red carpeta, Big brothera i – zaborava. To »posustajanje kulture«, kako je taj fenomen opisao Vojislav Mataga, ne može se, a nije se ni prije moglo – suzbijati tek iz kulture (high culture against low culture). Možda je naš privilegij u tome što živimo u zlo doba i što smo toga svjesni. Rekao mi je, ovih dana, Drago Štambuk, javljajući se iz Brazila: »Ništa od onoga što je stvoreno nije stvoreno uzalud, pa ne može ni propasti. U lošim vremenima treba raditi kao što se radilo i u bolje doba – koliko najviše možemo, ne obazirući se na teškoće. Nevolje će proći, kao što su uvijek prolazile«.

* Što i koliko može učiniti Matica hrvatska, kojoj ste Vi na čelu, u takvim očiglednim antikulturalnim procesima?

– Matica čini i činit će, najviše koliko može; tiskat će dragocjene knjige naše baštine, otkrivati nadarene djevojke i mladiće. Nije, nipošto, riječ tek o književnim talentima: tu su mladi znanstvenici, glazbenici, filozofi i drugi kojima, u okviru naših mogućnosti, nastojimo prokrčiti pute. I to je dobro: premjestiti javnu pozornost sa svoga rada na uratke prošlih, na baštinu, i na razvitak mladih, na budućnost. Tiskali smo Zbornik priloga sa savjetovanja o komunističkim zločinima, pripremamo zbornik o godini 1971. u hrvatskom političkom, gospodarskom i kulturnom životu. Izlaze Stoljeća hrvatske književnosti (s Josipom Ruđerom Boškovićem i Antunom Brankom Šimićem kao najnovijim izdanjima), želimo da se afirmira biblioteka Memoari, sjećanja, dokumenti (u kojoj, poslije biografije Ivana Meštrovića i autobiografije Joze Kljakovića, pripremamo knjigu o životu Pavla Tijana, jednog od najvećih hrvatskih enciklopedista i leksikografa do 1945. i, potom, jednog od prvaka španjolske kulturalne enciklopedistike – poslije 1945.). Priprema se za tisak I. svezak Enciklopedije Matice hrvatske, a u tisku je i prva knjiga nove i velike Povijesti Hrvata...

* Navodite redom programe Središnjice MH u Zagrebu. A kakva je uloga i budućnost Matičinih ogranaka »na terenu«?

– Važna i nezaobilazna, i to na cijelom hrvatskom duhovno-kulturnom prostoru, u domovini i inozemstvu. Eto, promotrite naše ogranke: ima ih već oko 130 – od Zagreba do Sarajeva i Bruxellesa. Pojedini od njih priređuju izdanja dostojna velikih izdavača (primjerice Dubrovnik, Zadar, Murter, Pag, Slavonski Brod), održavaju značajne skupove, okupljaju i potiču mladež na stvaralački rad, na odgovornost i ljubav prema domovini. Stalni porast broja članstva uklapa se u ovaj trend razvoja i u recesiji, tijekom svih nepovoljnih događaja od kojih se branimo i od kojih se nastojimo održati, dokazujući da oštećeni brod nije isto što i potonuli brod

__________

(1) Pozivam se ovdje na riječi Xavièra Gauthiera: »Od velikog je značenja da je međunarodna izložba nadrealizma 1959-1960. izabrala erotizam za svoju središnju temu«; erotizam je prema Bretonu, »privilegirano mjesto, poprište podražaja i zabrana gdje se odigravaju najdublji događaji života i koji nam donose spasonosan i potreban nemir«. (Usp. Surréalisme et Sexualité, Gallimard, Paris 1971, p. 23-24).

(2) Pjesmu je, kao zaključnu, J.-L. Bédouin uvrstio u svoj nadasve strogi izbor od samo 133 stranice malog formata esencijalnih Bretonovih tekstova. (Usp. André Breton par Jean-Louis Bédouin. Poètes d’ aujourd’hui, Pierre Seghers, Paris 1950.)

(3) Usp. André Breton, Manifestes du surréalisme, Manifest du surréalisme (1924), Gallimard, Paris 1966, p. 37.

(4) Nadam se, da sam njegove riječi zabilježio s dostatnom preciznošću – I. Z.