O položaju hrvatskoga jezika

Uredništvo Matičinoga časopisa »Kolo« pozvalo me je da napišem nekoliko riječi o položaju hrvatskoga jezika, u aktualnom trenutku dakako, i ja se uza sve svoje poslove i obveze, kojih je hrpa, spremno odazivam tomu pozivu. Najzanimljiviji je tu paradoks sadržan u samome tom zbivanju.

S položajem hrvatskoga jezika, reklo bi se, sve je u najboljem redu. Na snazi je Ustav suverene hrvatske države koji ga određuje kao službeni jezik u javnoj uporabi na svem svojem teritoriju. Bolji položaj hrvatski jezik u svojoj državi ne može imati. A i međunarodno je od nekoliko godina bespogovorno priznat. U međunarodnoj bibliotekarskoj klasifikaciji predviđen je obvezatno posebnom šifrom kao zaseban jezik, pa će u svim bibliotekama svijeta hrvatski knjižni fond tako biti uočljiv i prepoznatljiv. Velika je to zasluga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i njezina tadašnjega glavnog ravnatelja Tihomila Maštrovića. A obvezujućom je odlukom hrvatski jezik predviđen da postane i jedan od službenih jezika Europske unije kada Hrvatska postane njezinom punopravnom članicom. Niti tu se nema što više poželjeti. Odakle, dakle, poziv da se još i posebno piše o položaju hrvatskoga jezika u aktualnom trenutku i odakle pripravnost da se uza sve druge poslove i obveze piše o tome?

Nema dvojbe da je upravo to pravo pitanje. I čim to postane jasno, jasno je i to da je to izraz duboke uznemirenosti koju u širim slojevima javnosti izazivaju težnje, nigdje javno ne i izrečene, a ipak prepoznatljive, da se raznim utjecajima, više ili manje usklađenim i organiziranim, pa i aktualno političkim, taj položaj oslabi, potkopa i na kraju poništi. A to upravo i jest taj položaj hrvatskoga jezika o kojem bi tu trebalo pisati.

Uznemirenost o kojoj je ovdje riječ i nije baš iracionalna. Za nju ima dosta zbiljskih povoda. Takva težnja ima i međunarodno zaleđe. To pokazuje praksa prevodilačkoga ureda Haaškoga ad hoc-sudišta koji poznaje samo sudske tumače za bosanski/hrvatski/srpski jezik i određujući koji će tumač što prevoditi uopće ne vodi računa o tome da to ipak nije sve baš isti jezik. »Svi tamo sve razumiju” jedino je načelo i jedino to se priznaje i dosljedno primjenjuje.

Bilo je pomalo sablasno slušati na televiziji kako se u prijevodu sudskoga tumača izgovara obrazloženje prvostupanjske presude generalu Anti Gotovini. Prevodilo se to na najpraviji – srpski jezik! Takvomu je tumaču povjeren taj zadatak. Generalu je bilo uskraćeno pravo da obrazloženje takve presude čuje na svojem jeziku. Istina, bila je tu i zadovoljština neke više pravde. Sudac Haaškoga ad hoc-suda nije se stidio, kako su to činili sudci na Staljinovim političkim procesima, u obrazloženju presude prepisati obrazloženje optužnice, a tužitelj je u tom obrazloženju uvelike prevodio na pravnički jezik ono što je razglašivala »Veritas” Save Štrpca. Bilo je dakle vrlo primjereno takvo obrazloženje slušati u prijevodu na srpski jezik. Progovarala je tu dublja istina koju je sud nastojao posve sakriti.

No usprkos tomu takvo iskustvo ne može nego uznemiriti hrvatsku jezičnu zajednicu oko statusa svojega jezika. To više što hrvatska Vlada, i kad bi se htjela tomu suprotstaviti, iz razumljivih razloga mora šutjeti. U tom kontekstu vrlo sam neugodno doživljavao nastupe glasnogovornice Haaškoga tužilaštva, koja se poslije pokazala mnogo boljom nego se isprva moglo misliti. Nije me uopće smetalo što govori srpski. Tako je naučila. Nije me smetalo ni to što srpski govori loše. Toliko je naučila. Smetalo me je, međutim, implicirano očekivanje Haaškoga suda da ja to prihvaćam kao da mi govori mojim jezikom. Nije bio moj, pa niti loš moj. Tako sam se u svakom trenutku u sebi bunio: što mi to treba, razumijem ja i engleski...

A i u Europskom parlamentu i oko njega čuli su se među ekspertima za Balkan i javno glasovi da u Europskoj uniji ne valja hrvatski priznati kao poseban jezik jer on to, kao, i nije. Razumljivo da je hrvatska jezična zajednica u znatnom svojem dijelu uznemirena jer ne zna hoće li Vlada imati snage oduprijeti se takvim težnjama ako postanu pravi pritisci. Ona u teškim gospodarskim vremenima koja su nastupila za Europu, i ne samo za nju, ima vrlo prikladan argument u pitanju troškova za prevođenje, kako god se zapravo radi o duboko usađenim političkim ciljevima i interesima. Mnogi bi iz Beograda, tamo gdje se s Dunavom sastaju Sava, Tisa i Morava, prostrli svoj utjecaj i prevlast na što širem prostoru. A poseban hrvatski jezik tu samo smeta.

Hrvatska jezična zajednica uznemirena je i zato što ne zna hoće li njezina Vlada, u danom trenutku aktualna, imati volje suprotstaviti se takvim težnjama, ne će li biti pod kontrolom upravo takvih međunarodnih snaga. Takvu uznemirenu nesigurnost hrani iskustvo s velikim i upornim otporom koji vrlo utjecajne domaće snage pružaju konsolidaciji hrvatskoga standardnoga jezika i njegova Ustavom zagarantiranoga statusa. One se svojski trude da se ništa od toga ne konsolidira, nego da situacija ostane otvorena za, makar isprva i samo tihu, restauraciju srpskohrvatskoga, što će reći srpskoga kao obvezatnog i za Hrvate, uz poneki privremeni ustupak. Tek onda bi nam dali mira.

Važno je oružje u toj borbi hrvatski pravopis. Spomenute utjecajne domaće snage ga dosljedno prikazuju kao velik problem, sadašnje stanje kao ludu kuću. A zapravo se radi o sitnicama. Tako da je manja šteta od postojeće raznolikosti nego bi bila od pokušaja njezina nasilnog uklanjanja s pozicija vlasti.

Na valu Hrvatskoga proljeća nastao je na inicijativu Matice hrvatske Hrvatski pravopis (Babić-Finka-Moguš). On je vrlo pragmatički kodificirao stabilnu pravopisnu praksu koja se u Hrvatskoj bila spontano utvrdila na temelju Novosadskoga priručnika, nimalo revolucionarna, ali sasvim svoja. Time se nije diralo u stabilnost životom ustanovljenoga, ali se potvrđivala hrvatska suverenost u pitanjima jezika i pravopisa. Upravo to se u Beogradu nije moglo podnijeti. Taj pravopis je s tribina partijskih foruma oklevetan kao ustaški, korijenski, što je bilo daleko od istine, i u slomu Hrvatskoga proljeća zabranjen je, a naklada je uništena. Domogla ga se je emigracija, objavljen je u Londonu, i onda je kao famozni Londonac bio kriomice vrlo utjecajan u hrvatskoj pismenoj kulturi.

Nova politička vlast koja je poslije sloma Hrvatskoga proljeća pacificirala Hrvatsku našla se u neprilici. Hrvatski pravopis bio je pod iracionalnom anatemom, njegovi autori, koji su srećom ostali pošteđeni težega kažnjavanja, bili su ipak u javnom životu struke naglašeno marginalizirani, a ponovno propisati Novosadski pravopis nije se činilo politički uputnim. U tom bezizlazju nađena je i postavljena na noge alternativna autorska ekipa mlađih pripadnika ondašnje kroatističke struke na Zagrebačkom sveučilištu. Mladi partijci tu nisu mogli uskratiti poslušnost bez teških posljedica i da su to htjeli. Napisali su svoj pravopis (Anić-Silić) i pri tome, naravno, jako pazili da bude prihvatljiv tadašnjim vlastima, a to će reći da i kraj mnogih novina što manje odudara od propisa novosadskoga. Napisali su ga znalački i dobro, tako da je bio prihvatljiv i struci i – što ovdje treba posebno naglasiti – nisu njime nikako počinili nacionalnu izdaju. A to je, čini se, sve po tiho, bilo prihvatljivo i odlučujućim faktorima tadašnje političke vlasti u Hrvatskoj.

Tako toj alternativnoj autorskoj ekipi doista nema prigovora dokle god nije napokon došla sloboda. No kada je ona bila tu, kad je Londonac otisnut u Zagrebu, oni su ostali na svojem, nisu se pridružili do tada potiskivanom, onima koji su na svojim leđima iznijeli svu težinu pritisaka na hrvatski jezik i pravopis. Nisu dalje iz njihova kruga i zajedništva s njima zastupali svoja odvojena mišljenja, koliko su ih imali. Teško je stoga njima i njihovoj školi ne prigovoriti za to. Zadržavali su pozicije koje su stekli pri pacifikaciji Hrvatske. I našli su pri tome odmah utjecajne potpore. Pa kako da to ne uznemiri hrvatsku jezičnu zajednicu?!

Škola kroatista koja je stekla pozicije pri pacifikaciji Hrvatske poslije sloma Hrvatskog proljeća pružala je odlučan otpor svakom sređivanju otvorenih pitanja i svakom slobodnijem pristupu standardnojezičnom izričaju, nego je sve smatrala riješenim i odupirala se tomu da se išta uredi drukčije nego po njezinoj odluci. Jaku je potporu našla u tome što su uredništva utjecajnih dnevnih listova i elektroničkih medija bila pod kontrolom snaga koje su htjele da se primjenjuju samo norme te škole. Tako se stvarala lažna slika kao da sva javnost podupire samo njezina rješenja, a svi koji zastupaju nešto drugo – plivaju protiv opće struje. Tako uistinu nije bilo, pa i to uznemiruje hrvatsku jezičnu zajednicu.

Kada je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u Vladi Republike Hrvatske 2005. godine pri sebi osnovalo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, legitimno stručno tijelo koje se je sastojalo od članova izabranih tajnim glasovanjem od svih ustanova u Republici Hrvatskoj koje su se po svojoj službenoj dužnosti bavile tom problematikom kao svojih predstavnika, za člana i predsjednika je toga Vijeća ministar sam odabrao i postavio pisca ovih redaka. Škola kroatista koja je svoje pozicije stekla pri pacifikaciji Hrvatske poslije sloma njezina Proljeća od početka mu se je čvrsto usprotivila. Nije, naime, u tom Vijeću pri izboru u institucijama dobila većinu, pa se tomu nije čak niti približila. Pokazalo se je tu jasno da njezin položaj u krugovima struke nije onakav kakvim su ga oni i njihovi podupiratelji htjeli svima prikazati.

Vijeće je pak počelo raditi. Raspravljalo je o temeljnim i o aktualnim pitanjima. Pri tome nije slijedilo niti jednu od postojećih škola, pa tako ni onu koja je potekla od suradnika pri pacifikaciji Hrvatske. To njezini pripadnici i podupiratelji nisu mogli podnijeti. Govorili su da Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika daje preporuke, a ono je kao legitimirano stručno tijelo donosilo obvezujuće zaključke. Druga je stvar tko ih se držao i je li su oni koji su imali vlast od koga tražili da ih poštuje. Uostalom, bez obzira na sve, i tu vrijedi načelo: što manje prisile, to bolje. Još tamo od bana Khuena Héderváryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnoga nasilja.

Oni su pak poduzimali sve da obezvrijede rad Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Čak je, čini se pod njihovim utjecajem, Matica hrvatska izdala pravopisni priručnik, po sebi ne loš, koji je gotovo demonstrativno ignorirao zaključke Vijeća. Predstavljen je s velikim pretenzijama, no tresla su se brda, a rodio se miš. Nije postignut nikakav spomena vrijedan preokret u stavovima pripadnika hrvatske jezične zajednice.

Vijeće se nije dalo smesti, nego je išlo dalje, od pitanja do pitanja, i donosilo odluke. Sve što nije bilo u smislu spomenute škole njima je bilo nepodnošljivo. Škola koja je potekla iz krila negdašnje pacifikacije htjela je pod svaku cijenu zadržati monopol koji je do tada bila stekla. Bilo ih je koji su ih u tome ohrabrivali, a i pomagali im.

Promjenom vlasti nakon posljednjih parlamentarnih izbora čini se da je škola hrvatske kroatistike proizašla iz pacifikacije poslije sloma Hrvatskog proljeća dobila snažnu političku potporu. Razabire se to iz nekih kadrovskih poteza i iz odluke ministra Željka Jovanovića, donesene 8. svibnja 2012. godine, kojom ukida Vijeće. A novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje požurio se skinuti priopćenja i zapisnike sa sjednica Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove, na kojima su bili trajno pristupačni javnosti.

Sve to vrlo jasno govori kakav je uistinu položaj hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj danas. Ugrožen je vrlo djelotvorno ne samo sa strane utjecajnih krugova nego i s pozicija vlasti. Kao da je opet na vlasti Dragutin grof Khuen Héderváry koji hrvatski jezik normira protiv njegove naravi, protiv njegova duha i protiv nekih bitnih potreba hrvatske jezične zajednice. Sve ukazuje na to da netko i sámo priznavanje hrvatskoga jezika pod njegovim vlastitim imenom smatra privremenim, dok ne dođe vrijeme da se po njegovoj mjeri donese novi Ustav s novom odredbom o jeziku. A u njoj ne će biti riječi o hrvatskom jeziku...

I što sada? Prije svega, valja biti svega toga svjestan i čvrsto držati svoje. Treba znati da uznemirenost bez razložita mišljenja ne pomaže ni u čemu i ne priprema ni za što. O budućnosti hrvatskoga jezika zadnju će riječ, bez obzira na to kako se sve okretalo, imati hrvatska jezična zajednica svojim držanjem. Pri glasovanju na svim budućim izborima valja imati i to na umu. Njegovati svoju jezičnu kulturu i pomagati i podupirati njegovanje javne kulture. I tamo gdje ju vlast ne podupire. Makar i otkidali od svoje sirotinje. Pritisak široke javnosti – ne onaj od utjecajnih medija koji su u rukama sasvim određenih političkih grupacija i zastupaju sasvim specifične političke interese, nego istinski širok i sukladan stavu najvećega dijela jezične zajednice – tu je jako važan i na kraju će biti odlučan. A inače, kako god okretali i nastojali misliti moderno, to je zapravo sve ono staro: posljednja se bitka bije za jezik. Za nas to, na žalost, još nije zastarjelo. Možda je pred nama još jedan narodni preporod.