Naše lične svjetiljke...

U rodnome Zvečanju završio je Nikola Milićević šestogodišnju osnovnu školu, prva dva razreda gimnazije pohađao je kod dominikanaca u Bolu na Braču, a treći do sedmoga u Splitu. Zbog talijanske okupacije osmi je razred i maturu završio u Travniku, u svega nekoliko mjeseci. Onda se vraća u zavičaj gdje ga u proljeće 1944. mobiliziraju partizani s kojima prolazi Dalmaciju, Liku, Južnu Bosnu, Hercegovinu te Istru i Trst, bio je i ranjen, a u vojsci ostaje sve do kolovoza 1946. kada je otpušten. Odmah ujesen došao je u Zagreb i na Filozofskom fakultetu upisao studij hrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti, koji će završiti 1953. Istodobno je radio, prvo u uredništvu dječjeg lista Pionir, a od 1952. u Vjesniku te u redakciji časopisa Krugovi. Iz Vjesnika početkom listopada 1955. prešao je na mjesto asistenta na katedru oboljeloga Antuna Barca, koji početkom studenoga umire.

S obzirom na poratnih – kako jednom reče – »izgubljenih pet godina (1945–50)«, imao je mladi Milićević do te svoje 33. godine relativno solidan pjesnički i kritičko-esejistički, pa i prevodilački opus. Prve je stihove objavio u srednjoškolskoj Omladini još 1940. godine, nakon rata u Pioniru i Izvoru objavio je niz dječjih pjesama od kojih su neke bile ušle i u čitanke, a 1952. skupio ih je u zbirku Zlatna grana. Sa Slobodanom Novakom i Vlatkom Pavletićem objavio je 1953. zajedničku pjesničku zbirku Pod ravnodušnim zvijezdama te postaje jedan od istaknutijih krugovaških pjesnika.

U Narodnom listu (preteči današnjeg Večernjeg lista) Milićević je 1950. objavio i svoj prvi članak, o 500. godišnjici Marka Marulića, a sljedeće godine u Ilustriranom vjesniku i članak s prijevodom jedne pjesme talijanskoga pjesnika S. Quasimoda. Bio je to uvod u Milićevićevu karijeru u kojoj će – pokazalo se – biti zaokupljen trima velikim temama: hrvatskom i romanskom literaturom te prevodilaštvom. Dakako, pokraj vlastite lirike kao trajne preokupacije koja će ga – od Obećanja žute zore (1956.), Snijega i crne ptice (1964.), Praha zemaljskog (1974.), Ruku punih mošta (1977.), Nepovrata (1984.) i Pjesama iz tišine (1994.) – učiniti nezaobilaznim imenom hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća.

Namještenjem u Vjesniku kao korektor, lektor i novinar Milićević se počinje učestalo javljati raznim prilozima te postaje jedan od redovitijih suradnika Vjesnikove kulturne rubrike uključujući i sve popularnije izdanje srijedom, tzv. VUS-a. Do prelaska na Zagrebačko sveučilište, a zapravo sve do 1957. godine, paralelno na stranicama Narodnoga lista, Krugova i Republike ostavio je ovdje mladi Milićević stotinjak raznovrsnih tekstova – eseja, kritika, prikaza, polemika i nekrologa.

* * *

U prvome broju časopisa Krugovi piše Milićević o poratnoj konfuziji i izgubljenoj generaciji (Zlo našega vremena); u drugome prigodnu noticu uz 25 godina od smrti Đure Sudete, upućujući kako bi trebao netko danas ozbiljno pristupiti analizi njegove poezije i pripovijetke Mor; u trećem broju Krugova zbirku J. Kušana Zemlja i oblaci ocjenjuje kao Jednu beznačajnu knjigu vanjštinom korektnu, a u stvari penzionerske lirike, dok u zadnjem broju Republike Vinaverovu Evropsku noć vidi kao neveliku vrijednost, ali mu valja odati priznanje zbog smionosti i dosljednosti u nemodernom modernizmu.

Početkom 1953. osvrće se Milićević na brodske Vidike kao »pozitivnu pojavu u našem mladom književnom bujanju« – ne po dostignućima, već po intencijama suradnika, ali bi trebali znati da se književnost ne stvara u tuči pijetlova, nego mukotrpno i samoprijegorno. Bilo bi vrijeme da se shvati da čitati npr. Éluarda ne znači oskvrnuti socijalizam. Podsjećajući na Peru Ljubića, ističe kako je naša poezija na dijalektima još neocijenjena, a Ljubić ide među naše najbolje pjesnike te vrste. A zalažući se Za Franu Alfirevića, napominje kako je mnogim slučajevima deplasirano raspravljati o vrijednosti pojedinih poetskih tvorevina te osobito opasno kad nismo u stanju zaviriti u njihovu bit, nego smo prisiljeni osloniti se na »naše lične svjetiljke«. Na tezu o profesorima koji kad govore o poeziji, sve izgleda jasno, a progovore li pjesnici, stječe se dojam da je sve lažno, kaže da se u govoru pjesnika otkriva prava vrijednost i veličina. Četiri-pet Alfirevićevih pjesama, prema Milićeviću, ne može zaobići ni jedna antologija i on ima mjesto u međuratnoj hrvatskoj poeziji.

Potom se u ljetnom broju Krugova osvrće na disidente Šoljana i Slamniga poigravajući se imenom njihova tek pokrenutog časopisa Međutim: Među-team Šoljan-Slamnig. Slamnig je talentiraniji, premda imaju i vrlo mnogo zajedničkoga; o poeziji se može reći bilo što, ali još nitko nije uspio porušiti njene osnovne principe: osjećaj, fantaziju, toplinu, boju, muziku i jasnoću; redakcija Krugova ne stidi se što se njihov list može nazvati »omnibusom«, drukčije nije ni moglo biti, ne raspolažu svojim, nego narodnim novcem i ne može vršiti samovolju kao oni u svom časopisu. Jedan ozbiljan književni časopis mora se baviti književnim i kulturnim problemima i mora imati feljtonski dio, polemizirat ćemo kad god bude potrebno, jer propuštati gluposti znači priznavati ih, a to ne želimo, nastavlja Milićević. Šoljan i Slamnig se direktno zadijevaju za T. Ujevića, S. Šimića i S. Alića, dok npr. Franičevića prešućuju, a J. Barkovića, J. Horvata i M. Božića samo spomenu i zaobilaze. Ne može li se iz toga povući nekakav zaključak, pita se autor, te napominje da će svakome tko ih pozna biti jasno da su se Šoljan i Slamnig poslužili nimalo časnom diplomacijom.

U Republici u povodu knjige slovenskih pjesnika Koviča, Zlobeca, Menarta i Pavčeka ističe kako je Slovenija pred nosom, u istoj državi, vežu nas isti interesi i ciljevi, skupa smo se borili u Revoluciji, skupa izgrađujemo socijalizam, znademo za njihove prirodne ljepote, odmarališta, dobre skijaše i planinare, industrijske proizvode, kombinate i fabrike, ali manje znamo o kulturnom životu Slovenaca, posebno o književnosti, naročito o današnjoj. Nakon pojedinačnih ocjena zaključuje kako Slovenci ljubomorno čuvaju staru formu i zaklinju se na sonet, a poznato je koliko je danas apsurdan i deplasiran.

Osvrćući se na Fincijevu izjavu u intervjuu Borbi kako »mlada generacija sa Irenom Vrkljan iz Zagreba stvara poeziju koja pravi ozbiljan intelektualni napor«, Milićević se u čudu pita: Tko stvara mladu hrvatsku poeziju? Sa simpatijama bilježi prijevod novog romana turskoga pisca Halida Zije Ušaklija, hvali Majerove Pjesme i tvrdi da je u socijalnim pjesmama možda najslabiji, pažnju zaslužuje ne optimizmom i jakim socijalnim osjećajem, već ironijom i igrom životom. Pozdravlja i novog Lorcu u prijevodu M. Gardića, no – provjerom originala – možemo samo požaliti i vratiti se Ivaniševićevim prijevodima. Loše prolazi i ponovljeno izdanje Popovićeve Antologija nove srpske lirike, jer nakon 1911. djeluje »kao grub anahronizam«. Neće bolje proći ni splitski Književni Jadran kojeg naziva promašenim jer mu vrijednost nije u stvaranju nove književnosti koliko u arhivskoj strani, itd. Zato pozdravlja beogradsko izdanje Kafkina Procesa, romana čudnovatoga pisca o kojemu smo mnogo slušali te napokon dobili njegovu najpoznatiju knjigu, pa nam je tek sada jasnije zašto se o Kafki toliko pisalo.

Godinu 1954. otpočinje Milićević člankom Mecene u socijalizmu žaleći kako su posljednjih godina gotovo sva tijela koja imaju bilo kakve veze s kulturom zapala u velike novčane teškoće, ali čim se put pronašao, tj. netko nešto donirao, stvorile su se velike zapreke, jer se dotacije smatraju »poklonom«, pa podliježu porezu. Pozdravlja prvi broja čsopisa Mogućnosti, on obećava, ali mu nedostaje kritika. Kako je upravo Letopis Matice srpske poveo Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa u kojoj je sudjelovao veći broj jezičnih i književnih stručnjaka uglavnom iz Srbije i Hrvatske, Milićević o tome za Vjesnik opširno izvještava, upućujući prije sažimanja izjava sudionika o čemu se zapravo radi:

»Smetaju nam dva pisma – ćirilica i latinica – i trebalo bi jedno ukinuti. Pao je prijedlog da se ukine ćirilica, zato jer je latinica više rasprostranjena po svijetu. Smetaju dva govora – ekavski i ijekavski. Trebalo bi ukloniti jedan od njih – ijekavicu – zato što Srbi žrtvuju ćirilicu i zato što se ekavicom više govori, čak i u samoj Hrvatskoj (kajkavci, istarski čakavci). Smetaju i razlike u rječniku i sintaksi. Što s tim? Treba se nagađati – uzeti što je bolje ili obadvoje. Smeta pravopis – trebalo bi i njega uskladiti. Svi se slažu da je to pitanje najlakše, jer se radi samo o sitnijim formalnostima« (Anketa o jeziku i pravopisu).

U travnju 1954. osvrće Milićević na Osvijetljeni put D. Cesarića čiji stihovi već dvadeset i nekoliko godina »idu od ruke do ruke, od srca do srca«, pa se pita što reći a da nije kazano, no treba barem pokušati ustanoviti zašto ovi stihovi tako mirno, upravo stoički plove po uzburkanim poetskim vodama, a da ih ni jedan novonadošli gromoglasni val ne može zasjeniti, a kamoli potopiti. Sa simpatijama je popratio i Alićev Lirski dnevnik, u kojemu gotovo da nema pjesme u kojoj se ne spominje sunce (Sunčani stihovi).

U međuvremenu u Krugovima mu izlazi osvrt na Poeziju u deset brojeva »Poleta«, srednjoškolskog lista koji je dočekan s radošću i čija je poezija donijela stanovitu novost. Primjećuje kako narativno priprosti elementi s prizvucima svakidašnjosti i običnosti zauzimaju sve više maha u stvaranju suvremenih pjesnika, slobodni stih je gotovo prevladao, velika je upotreba metafora, pa koketiranja s nadrealizmom, iracionalna premetanja, i – protivno ovome – čisto racionalni, gotovo filozofski postupak pod utjecajem nekih engleskih pjesnika, pa simultanizam s nizanjem činjenica itd. Kao član redakcije Pionira s mnogima se već susretao, a najbolja je Lela Zečković, koju uspoređuje s Vesnom Parun.

Čini se da je članak u Narodnome listu o ekscentričnome španjolskom slikaru S. Daliju nastao u povodu izložbe u Rimu, »koja se na koncu pretvorila gotovo u lakrdiju«. Opisujući ga kao nadrealističku zvijezda broj jedan, o kojoj su s ushićenjem govorili naši i strani snobovi, dodaje:

»To je onaj Salvador Dali, s tankim, ufitiljenim i gotovo do očiju uzdignutim brkovima, ekscentrik i megaloman, lovac na dolare, koji javno sebe proglašava genijem, koji se posljednjih godina vratio u Francovu Španjolsku, stavio se u službu mračnom i protunarodnom režimu, počeo slikati atomske i nuklearne madone i raspete Kriste, tobože u stilu renesansnih majstora, koji je papi za ‘svetu godinu’ poklonio jednu madonu – itd.« (Protiv S. Dalija)

Za autora dovoljno da se vidi o čemu se zapravo radi i tko je taj idol, kojeg su nam neki htjeli servirati pod gotov groš.

U Vjesniku Milićević prikazuje pozitivno Pricinu Plitvičku rapsodiju, no sa skepsom gleda na te raskošne i široke rapsodije, kad čita ovakve stihove, uvijek ga progoni osjećaj da je čovjek tu nečim zavaran, najmanje pjesme su i mu najuspjelije. Pozitivno će u Narodnome listu ocijeniti i Tanke Radovana Ivšića svrstavajući se na stranu toga neobičnog pjesnika čiji se stihovi, ma kakve bili vrijednosti, ne mogu podcijeniti kako su to neki pokušavali.

U Krugovima objavljuje nadahnuti esej o Lorki koji živi i danas u srcima mnogih španjolskih ljudi, oni vole njegovu poeziju i poštuju uspomenu na njegovu žrtvu. U Vjesniku šalje Pismo M. Lipnjaku kao reakciju na Krklečevu Kozeriju o dnevnoj kritici u Narodnom listu prema kojoj Krklec, skrivajući se iza stila kozerije, novinsku kritiku naziva starmalom, agresivnom, samozvanom, pridvorljivom, poniznom, licemjernom itd. Milićević ga pita kako su pisali naši stariji jedan o drugome, tko danas uopće piše prikaze osim mlađih te znali što su prošli ti »mladi« od 1941. do danas? Varaju se Saša Vereš i drugi ako misle da čovjek u socijalizmu ne može imati razloga da bude katkada i pesimist i da taj pesimizam znači negaciju socijalizma.

U Vjesniku nadalje piše o inflaciji književnih nagrada u Italiji u kojoj je toliko nagrađenih da o njima malo tko vodi računa, poentirajući to opisom jedne karikature na kojoj se vidi spomenik u sali neke galerije i posjetioci koji 2000. godine pitaju: »Tko je ovaj gospodin?« – »Pa to je jedan talijanski pisac, koji nikada nije dobio književnu nagradu« – odgovara vodič. U sljedećem članku piše o A. Moraviji u povodu beogradskog izdanja romana mu Ravnodušni ljudi, a nakon što se osvrnuo i na izdanje najsnažnije Lorkine drame Krvavi svatovi, pred kraj godine u Listu prigovara antologiji Iz savremene španske lirike M. Gardića – da malo previše ističe borbenost skoro svih pjesnika. Na kraju godine ponovo piše o novosadskom Dogovoru o jeziku i pravopisu ističući kako je napravljen samo prvi korak, a možda je bolje da za sada nisu napravljeni i drugi i treći...

Početkom 1955. u Listu Milićević prikazuje Vrazova i Preradovićava djela u redakciji D. Tadijanovića, potom Crnu maslinu V. Parun, pjesnikinje kakve »hrvatska književnost nije imala«, ali zamjera na »starinskom« pogovoru S. Šimića. Povod sljedećem Vjesnikovu prilogu je zadnji dvobroj u Deset godina Republike – koja, ako nije bila senzacionalna ni borbena, pokazuje mnogo razumijevanja za razne književne pojave i probleme. Na kraju veljače ponovo Majer, sada sa zbirkom Breze kanarinci kiša, u kojoj je Hodanje kroz pljusak jedna od najboljih mu pjesama ovoga inače urbanoga i u nas rijetkog pjesnika.

Kalebov kratki roman Divota prašine ljudska je i umjetnička vrijednost, čitljiv, i već zato blizak našem čovjeku, Krklečeva Lica i krajolici prvorazredna su žurnalistika kakve je malo u našem vremenu, a Gervaisovi čakavski stihovi dolaze od pjesnika koji nije napisao mnogo, ali je vrijedno i ima svoje mjesto u hrvatskoj književnosti. U povodu 30 godina od smrti piše Milićević u Vjesniku početkom svibnja o A.B. Šimiću, ističe originalnost njegovih Preobraženja kao najznačajnije naše knjige poezije; a idući ukorak s evropskim književnim zbivanjima, osobito s njemačkim ekspresionizmom, Šimić baca kao bombu nove poglede u učmali i zaostali mir starije generacije; ako mu ne uzvratismo dostojno, ne bismo ga trebali ubuduće zapostavljati.

Uz nove čakavske stihove Marina Franičevića u zbirci Blišćavci ističe Milićević kako je naša čakavština sačuvala najviše prapočetnih osobina, najviše arhaike, primarne, netaknute jezične čistoće. No, ipak je morala ustupiti mjesto jačoj i rasprostranjenijoj štokavštini, pa je spriječen potpun procvat jednog bez sumnje snažnog i sposobnog književnog izraza, kao što je bačena u pozadinu i ništa manje snažna kajkavština. Bez njih ne možemo ni zamisliti antologiju novije hrvatske poezije, no – pita se – može li dijalekt imati bar približno zajednički književni izraz.

Krajem svibnja 1955. u Vjesniku daje Milićević desetogodišnju bilancu talijanske književnosti prenoseći ocjene i sudove njezine književne kritike. Riječ je o deset uistinu obilnih i značajnih godina, po nekim osobinama čak i značajnijih od dostignuća u mnogim drugim zemljama. Krajem lipnja u VUS-u prvo se osvrće na Prpićev Prijevod Puškinova Onegina, ističe ogromnu razliku između prvoga, Dimitrovića, i Prpićeva prijevoda, ali – dodaje – i između Prpića i Puškina, pa tko bude želio pravog Onegina, morat će ga potražiti u originalu. U povodu Gorjanove Kronike bez glavnog lica primjećuje kako je naš stih dostigao velike rezultate posljednjih pedeset godina, ali su za njih mnogi slijepi, nema ništa ljepšeg od majstorskog soneta, niti išta ružnije kad je taj oblik nemoćno skrojen i upropašten, a baš takva je Gorjanova knjiga, pa se pita zašto se autor poslužio upravo, ovom, toliko teškom, nesretnom i skliskom pjesničkom formom.

Osvrt na Kaštelanovu zbirku Biti ili ne otpočinje tezom o pjesnikovoj modernosti koja je potekla od toga da se doživljaju nađe što svježiji izraz, a ne da se izvikanom izrazu i maniru dade tek bilo kakav sadržaj. I kad je lutao, nije ostajao na eksperimentu i artizmu, već je uvijek i u svemu bilo prisutno njegovo osjećanje svijeta i života – bilo kao radost, protest, bunt, klonulost ili kap gorčine. Nakon što mu je Pijetao na krovu (1950.) prošao gotovo nezapaženo, usprkos vrijednosti, ta knjiga nije ozbiljnije prikazana, tako prolazi i ova zbirka u kojoj nije sve što je Kaštelan objavljivao po časopisima.

Početkom studenoga 1955. u nekoliko dana umrli su Milan Marjanović, Tin Ujević i Antun Barac. Prigodni esej o Ujeviću otpočeo je Milićević riječima:

»Ovog vlažnog i maglovitog novembra tri puta smo se uspinjali tužnom i požutjelom alejom prema Mirogoju, tri puta smo vidjeli njegove sive i dostojanstvene arkade, zastrte purpurno crvenim lišćem penjačica. U prvih petnaest dana ovog mjeseca ispratili smo tri čovjeka, tri imena iz hrvatske književnosti, koje je izbirljiva i nemila smrt povela na posljednje putovanje. Treći po redu bio je Tin Ujević. Odavno Mirogoj nije vidio toliko svijeta pred svojom mrtvačnicom...« (Tin Ujević)

Ujevićevu Kolajnu nazvat će najspiritualnijim ljubavnim stihovima u hrvatskoj književnosti.

U prigodnome eseju o Barcu navest će kako bar zasada nema dostojnog zamjenika na katedri za noviju hrvatsku književnost te istaknuti, između ostaloga, Barčevo proučavanje ilirskoga pokreta, kojemu je dao sasvim novo osvjetljenje, te naročitu brigu za male pisce o kojima nitko niše gotovo ni mislio nije, a koji su postajali pod njegovim perom živi.

U međuvremenu prigodno je pisao i o Tadijanoviću, koji je slavio 50. rođendan, istakavši kako je došao »iz seljačke obitelji, donio sobom svježinu zemlje i prirode, otvorene oči, prisnu, zagrijanu slavensku dušu, a u isto doba i neku trezvenu, bistru staloženost. On ih je kazivao riječ po riječ, kao što se priča pripovijeda, kao što se jadi jadaju dobrom znancu«. Tadijanovićev slobodni stih, nastavlja Milićević, ima više muzikalnosti nego mnoge pjesme koje su građene po ritmičkim zakonima stare poetike; Tadijanović nije racionalan kao A.B. Šimić, ni teoretik ni književnik borac, već neposredan, obilježava ga biblijski ritam i djetinje kazivanje, koje je natopljeno razmišljanjima. Dugo u noć, u zimsku bijelu noć jedna od najljepših pjesama što su napisane u ovom razdoblju naše lirike, zaključuje.

* * *

Početkom 1956. godine, sada već na mjestu asistenta na doskora ispražnjenoj Barčevoj katedri, Nikola Milićević se u Krugovima žestoko okomio na Zbornik lirike srpske i hrvatske, pitajući prvo odakle B. Kovačeviću pravo na ovakav zbornik. On je dobar historiograf, marljiv arhivski radnik, pametan čovjek, ali to još ne znači da možemo vjerovati u njegov »ukus i estetska načela«. Jedno je jasno, nastavlja Milićević, antologija se može ograničiti samo vremenom, a nikako smrću, s druge strane, ako čovjek nema hrabrosti da se zamjeri živima, bilo bi poželjno da takav čovjek pusti na miru i mrtve; on je svu noviju srpsku i hrvatsku poeziju prikazao u sjeni V. Ilića, M. Rakića i J. Dučića. Jedino je Vidriću dao neko značenje i neku samostalnost; Kranjčević je u sjeni Vojislava, Domjanić, pa čak i Ujević učili su od Dučića! Mnoge činjenice su krivo tumačene, neke prešućene, tako da se dobiva dojam kao da je samostalni put i razvoj hrvatske poezije potpuno ignoriran.

U spomenutom zborniku prešućena je poezija nastala u Dubrovniku, Hvaru, Splitu i Zadru od 15. do. 17. st., slavonska poezija 18. st. i njene veze s dubrovačko-dalmatinskom, uloga Ilirskog pokreta i njegov utjecaj na književnost, krivo je prikazana »hrvatska Moderna«, prešućen Polić-Kamov, Matoševa škola, Hrvatska mlada lirika i odjeci ekspresionizma, pa Krleža i Cesarec te njihovi časopisi... Pita Kovačevića za našu dijalektalnu poeziju, za Marulića i Katančića, te se čudi kako nema ni Mihanovićeve Hrvatske domovine, ali zato ima Milice Stojadinović Srpkinje... Nema Vukelića, Palmovića, Jorgovanića ni Hranilovića iz kojih je nikao Kranjčević – za Kovačevića samo stihotvorac u sjeni V. Ilića; napokon, s kojim je pravom Kovačević mijenjao pravopis pjesnicima iz Hrvatske i futur im pisao sastavljeno?

U sljedećem broju Krugova piše Milićević prigodni esej o Rubénu Daríju koji dolazi na prvo mjesto suvremene španjolske poezije, a u Republici esej o Lorki u povodu 20 godina otkako je »pao mučeničkom smrću najveći španjolski pjesnik XX. vijeka«. Sav španjolski narod zna istinu o svom velikom pjesniku, zna da je nad njim izvršen zločin u Granadi, ističe Milićević, i zaključuje: »Kao što je Španjolska ispunjala sav Lorkin život, svaku riječ njegova velikog djela, tako njegovo djelo i njegova smrt ispunjaju cijelu Španjolsku«.

I sljedeće 1957. nalazimo mladoga Milićevića i njegove članke po istim novinama i časopisima. U VUS-u sredinom siječnja pozdravlja izlazak prve knjige sabranih djela J. Polića Kamova; trebalo je gotovo pola vijeka da se netko ozbiljno prihvati posla i da ovaj pažnje vrijedan djelić naše kulturne baštine dođe pred javnost. Prvi je u prozi znao zgrabiti u ranjavu psihu modernog čovjeka i biti bezobziran u tretiranju nekih društvenih problema, po nekima, i prije J. Joycea i njegova glasovitog Uliksa, ističe Milićević. Sabrana bi djela trebao i V. Nazor »velika figura naše literature«, ali danas zapostavljen i zato što ga se proglašava optimistom i slavljenikom životne snage, a on ustvari (i srećom) nije samo to. Zato bi trebalo napraviti jedan strogi izbor na 150-200 strana i tek tu bi bio pravi Nazor, a više nego ikada – trebalo bi izdavati njegova sabrana djela. Isto će tražiti i za Čerinu čija je riječ, piše Milićević, bila oštra i neobuzdana, a u pjesmama nešto bolno, izgubljeno i bunovno, pomračeno i divno u isto vrijeme. Godišnjica smrti mogla bi biti dobra prigoda da se konačno objave djela našega Ahasvera, jednoga od pjesnika-prokletnika, duhovnih drugova Polić-Kamova, Donadinija i A.B. Šimića, koji također čekaju na svoja sabrana djela.

U beogradskim Književnim novinama od 31. ožujka 1957. B. Peić napisao je »jedan lakomislen i uvredljiv napad na sadašnju redakciju Krugova«, pa Milićević smatra da mu je dužnost, da kao jedan od ranijih urednika kaže kakav je suradnik bio taj »junak našeg doba«, i to sve zato što se u Krugovima prigovara Vjesniku propuštanje Šenoine godišnjice dok se piše o proslavi Linharta i Kočića. Ali Peić ide još i dalje pa, čini se, vidi šovinizam i u tome što je u Krugovima objavljen nepovoljan, ali argumentiran sud o poeziji beogradskog pjesnika V. Pope, a povoljan o poeziji zagrebačkog pjesnika D. Tadijanovića. Međutim, na istoj strani Književnih novina nalazi se i njegov vrlo negativan sud o pjesmama S. Jakševca, gdje usput omalovažava I. Slamniga i češe se o Krkleca i Maticu hrvatsku itd.

Šegedinova Antologija hrvatskih pripovijedaka za Milićevića je veliko iznenađenje zbog Šopove Priče o tome kako je moj gradić potonuo i Majerova Dnevnika malog Perice, u kojem je Majer »modernist« prije naših novopečenih »hemigwayevaca«. No, zato je učinjena nepravda Horvatu-Kišu, Kozarčaninu, pa Kušanu, Mihaliću, Dončeviću, a bilo bi zanimljivo raspraviti je li pravi Šenoa u Karanfilu..., Matoš u Balkonu, Kolar u Krizi, Marinković u Cvrčcima...

U travanjskim Krugovima piše o S. Raičkoviću čiju Baladu o predvečerju čita kako već godinama nije čitao poeziju – nesvjestan mana i vrlina (»Nosila je ona mene, a ne ja nju«); poslije dugo vremena nije bio »stručnjak«, nego čitalac koji još nije izgubio prvobitni, iskonski i nevini kontakt s umjetninom. A nastojeći odgonetnuti što to zapravo drži ovu poeziju, Milićević piše:

»Raičkovićevo se osjećanje života bazira na jednom starom, vječnom nesporazumu, koji su šablonisti pokušavali napraviti deplasiranim, a koji ipak, u ovoj ili onoj formi, uvijek dolazi do izražaja kod pravih umjetnika, a to je stanoviti nesklad između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, između stvarnog života i nevolja. Ne bi li bilo bolje da šutim i da šutnja bude moja pjesma?« (Riječi za prazne ruke bola).

U anketi Krugova o Ježićevoj Antologiji svjetske lirike Milićević prigovara tome kako su pojedini francuski pjesnici zastupljeni, a svi koji pišu na španjolskome uvršteni su pod imenom države Španije. Posebno ugodan doživljaj priuštili su mu prijevodi stare grčke i rimske poezije, Šopov i Smerdelov put u prevođenju klasičnog stiha danas jedino je ispravan: razbiti stare metričke forme te prevoditi slobodnim i naravnim govorom suvremenog stiha. No, po opremi ova se antologija može sakriti pred Šenoinom...

Nakon što je u Narodnom listu prikazao beogradsko izdanje Ujevićevih odabranih pjesama, u istim novinama krajem lipnja piše biranim riječima o smrti L. Salvinija, poznatoga i neobičnoga talijanskog slavista: on je kao vrlo mlad naučio gotovo sve slavenske jezike, a pored njih mađarski, rumunjski, finski i estonski, putovao po svim zemljama istočne Evrope, sjedio po bibliotekama, učio, stjecao prijatelje, skupljao knjige i nosio ih u Italiju. A izgleda još nevjerojatnije, kad kažemo da Salvini spada među istaknute – finske pjesnike, itd.

Napokon, Milićevićev zadnji prilog 1957. nastao je u povodu Pregleda književnosti Bosne i Hercegovine od 1918. do 1956. godine. Za sastavljača S. Leovca Milićević odmah veli da baš nije uvjeren u književnost BiH kao cjelinu, već je išao za tim da istakne koliko su ti pisci dali našoj jugoslavenskoj kulturi. Ova više slučajna historija književnosti, bez dubljih veza, djeluje rastrgano i svaštarski pokazujući zapravo da je iluzoran svaki pokušaj formiranja neke zasebne bosansko-hercegovačke književnosti do 1945. – od Oslobođenja možda se i može pokušati, dodaje Milićević. Dovodi u pitanje neke Leovčeve teze, npr. da je S. Šimić slijedio bratovu liriku, da Bosna između dva rata nije imala istaknutijih liričara, pa ni Šopa kojeg nigdje ne spominje; i što uopće reći o kritičaru koji ima pretenzija biti književni historičar a kome Vidrićeva poezija – ćarlija...

I to je sve!

Nakon prelaska na sveučilište mladi je Milićević još neko vrijeme nastavio pratiti aktualnu književnu produkciju, no sve češće piše i objavljuje sada veće i ambicioznije radove – mnoge za školske potrebe. Tako je 1958. godine nakon eseja u Krugovima priredio za Školsku knjigu izbor Kranjčevićeve poezije, a za izbore C. Pavesea i V. Majera napisao je pogovore. Nakon ovakvih predradnji posve očekivano pojavile su se sljedeće 1959. dvije Milićevićeve antologije: Hrvatski pjesnici između dva rata i Antologija novije španjolske poezije.

* * *

Već 1959. Milićević odlazi u Bordeaux na mjesto lektora »za hrvatski ili srpski jezik«, gdje ostaje do 1961. U međuvremenu objavio je desetak članaka u 15 dana, Književniku, Republici,Telegramu i Iseljeničkom kalendaru, dok je za hrvatsku književnu znanost pionirski priručnik Uvod u književnost urednika Zdenka Škreba napisao poglavlje o lirici. Sljedeće 1962. u Sarajevu mu izlazi antologija Novija hispanoamerička poezija, pa serija uglavnom kroatističko-hispanističkih članaka po domaćim časopisima; u ožujku 1963. prikazuje prvo kolo nove biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, u Telegramu piše nekrolog o R. Coutou, dok 1964. otpočinje još jednom antologijom, sada Latinske poezije; u Forumu piše o Šopu, u Telegramu o Tadijanoviću dok u Vjesniku polemizira s T. Ladanom o prevođenju latinske poezije. I sam će početkom 1965. u Telegramu polemički pisati o Ježićevoj Antologiji svjetske lirike, a za Forum i Republiku prevesti A. Machadoa i J. Manriquea. No, pravi kulturni događaj godine bila je glasovita Solomonova Pjesma nad pjesmama s Milićevićevim prijevodom, predgovorom i tumačenjima.

U Akademijinom Radu 1966. objavio je Milićević studiju Vladimir Čerina, zapravo tekst svoje netom obranjene doktorske disertacije, pa će posve logično na njega pasti da za PSHK priredi izbor djela J. Polića Kamova i V. Čerine (1968). Iste za nacionalnu književnost po mnogo čemu važe 1966. godine bila se pojavila i Pavletićeva Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća u kojoj je, sada već docent Milićević, napisao poglavlje o poeziji između dva rata. No, to nije sve: sa Šoljanom objavljuje i Antologiju hrvatske poezije. Čini se da je Milićević na samome vrhuncu svoje karijere!

Prepuštajući se sve više njezinoj rutini, a zapravo ustrajavajući na mladenačkim preokupacijama – on će i dalje, kao već ugledni pjesnik, prevodilac i antologičar, kroatist i hispanist, pojavljivati se ne samo na stranicama časopisa, već i novina, pa tako i Vjesnika. U njemu u lipnju 1968. piše nekrolog o S. Quasimodu, u rujnu 1969. uz 60-godišnjicu smrti o Vidriću, u listopadu 1971. o Cervantesu, 1974. polemizira s F. Čaleom o prijevodu Petrarkina Kanconijera, itd. Nakon svega, uključujući u međuvremenu ne samo Zlatnu knjigu španjolske poezije (1972.), nego još dva velika naslova (4. knjigu Povijesti svjetske književnosti s Milićevićevim pregledom španjolske, hispanoameričke i brazilke književnosti, te Antologiju evropske lirike od srednjeg vijeka do romantizma, 1974.), laća se Milićević 1977. prikaza zbirke jednoga mladog pjesnika, Jure Ujevića – kao nekoć, dok je i sam bio mlad!

Dok je barem neke od svojih sedamdesetih godina nastalih i po časopisima tiskanih radova skupio te ih objavio u knjizi Riječ u vremenu (1981.), a isto je to učinio i s onima iz osamdesetih u knjizi Od davnih do nedavnih (1989.), dotadašnjih gotovo stotinjak kritika, polemika, nekrologa i eseja Nikola Milićević nikada nije sabrao i iznova objavio. Dvojeći u njihovu kvalitetu i upotrebljivost, ozbiljan i strog kakav je već bio, najvjerojatnije je te tekstove smatrao tek »porodom od tmine« i plodom trenutka u kojemu su nastali i kojima je samo taj trenutak davao puni smisao.(2)

Iz današnje perspektive, međutim, rani Milićevićevi radovi, dosad zapravo nepoznati, višestruko su zanimljivi i važni. S jedne strane pojašnjavaju samoga autora i genezu njegova djela, a s druge pojašnjavaju i kontekst u kojemu je to djelo nastajalo, tj. prostor i ljude, kulturu i politiku jednoga po mnogo čemu delikatnoga razdoblja novije nacionalne povijesti i njezine književnosti. Što se pak autora tiče, izdvajaju se barem tri glavne njegove značajke: rana i dosljedna zaokupljenost istim temama, angažiranost i odgovornost. Svaka u sebi nosi cijelo polje popratnih obilježja.

Prvo, dijelom već opisano, trajna je Milićevićeva zauzetost književnim stvaranjem, tumačenjem i posredovanjem, tj. lirikom, hrvatskom, talijanskom i književnostima na španjolskom jeziku te prevođenjem s latinskog, grčkog, talijanskog, španjolskog, portugalskog, francuskog, slovenskog i ruskog jezika. Druga značajka uključuje neposredno sudjelovanje u književnome životu i pokušaj da se na nj utječe bilo kao pokretač i urednik časopisa, bilo kao kritičar i analitičar književnih i kulturnih fenomena te ujedno kao promotor njihovih vrijednosti. Treća pak značajka počiva na mreži načela kojih se Milićević držao u svome javnom djelovanju – od potrebe za da bude što informiraniji o poslu kojim se bavi, da je u tome temeljit, pouzdan i koristan, po mogućnosti objektivan i argumentiran, uvijek dobrohotan i nerijetko duhovit, svjestan da nitko i ništa nije savršeno, ali nam je dužnost savršenstvu težiti, tražiti ga i u tome ustrajavati. Ticalo se to u prvome redu njega samoga, potom poratnog društva i mladenačke mu odanosti idealu socijalizma, kojega će stvarnost relativno brzo početi nagrizati i dovoditi u pitanje, a onda i hrvatskog naroda i kulture kojoj je Milićević duboko pripadao i zato reagirao na – u prvi čas jedva primjetne, a onda sve otvorenije i opasnije – pokušaje osporavanja od strane nove, jugoslavenske ideologije, njezinih politika i protagonista.

U tome smislu Milićevićev mladenački diskurs jedan je od onih koji danas, ovako "u komadu", na stranicama jedne knjige, dobiva novu dimenziju te s obzirom na izmijenjeni kontekst progovara na nov način. Pa iako je njegova nedvojbena i duboka strast uvijek bila kontrolirana, najbolje ćemo ga razumjeti ako kažemo kako je od šezdesetih godina Milićević postajao sve distanciraniji, u javnosti povučeniji, pa će ova izabrana distanciranost i pristajanje na svojevrsnu marginu postati njegova nova, prevladavajuća značajka. Njezini su uzroci sasvim sigurno mnogovrsni, a neki – poput vlastite naravi, prirode profesije u kojoj mu je rad sa studentima mnogo toga namirivao, te životni prioriteti i sl. – pomalo su očekivani i razumljivi. Sve to odrazilo se ne samo na karakter i onaj tip tekstova koje više ne piše ili piše sasvim rijetko – ne onako agilno i koncentrirano kako je to bilo pedesetih godina, već najvjerojatnije i na odnos prema sebi i društvu, njegovu putu i traumama koje su se ionako sve češće smjenjivale te samo produbljivale stare sumnje i nepovjerenje. Ticalo se to, napokon, i još nečega, naime, Milićevićeva odnosa prema prostoru književne refleksije, tj. prema teoriji i metodologiji književnosti.

Da je pratio, povremeno i pisao o strujanjima u modernim teorijama, pri čemu je imao i rijeku prednost vladanja većinom u tome pogledu konjunkturnih jezika, pokazuju mnogi njegovi i rani i kasni tekstovi. No, čini se, da je vrlo rano prozreo i njihovu relativnost, nemoć, pa i pomodnost, i to ga je nesumnjivo odbijalo, svakako činilo nepovjerljivim prema jeziku čije riječi – po vlastitu priznanju – nemaju sjenu i ostavljaju ga žednim. Ako mu je u profesiji to možda i bio »trn u peti«, noseći u sebi ona ujevićevska divna »dvojstva i trojstva« kao sudbinu, svojstva umjetnika, njezina tumača i posrednika, pjesnika i – kako veli – »stručnjaka«, svaki put svjesno i nesvjesno davao je (baš kao što su to činili i J. Kaštelan i J. Pupačić!) prednost onome prvom, a najčešće ih zapravo spajao i tome amalgamu utiskivao pečat vlastite ličnosti.

__________

(1) Pogovor Milićevićevoj knjizi članaka koja u povodu autorova 90. rođendana uskoro izlazi u nakladi Društva hrvatskih književnika.

(2) U novu je knjigu članaka, u nakladi DHK, uvršteno 50 autorovih priloga.