Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika

Dojučerašnja međunarodna nepriznatost hrvatskoga jezika, uza sve ostale pogubnosti tog neodrživog stanja, predstavljala je i ozbiljnu prepreku u artikuliranju hrvatskih fondova knjiga u svjetskim knjižnicama, otežavajući brojnim korisnicima svjetskih knjižnica mogućnost dobivanja uvida u knjižnu produkciju na hrvatskom jeziku, a ista poteškoća postojala je i u razmjeni bibliografskih zapisa među knjižničnim bazama. Između činjenice da je u Ustavu Republike Hrvatske hrvatski jezik određen kao službeni jezik u Hrvatskoj i činjenice da nije postojalo odgovarajuće međunarodno priznanje hrvatskoga jezika u svjetskim tzv. ISO-standardima, već je ono što se imalo smatrati hrvatskim jezikom bilo određeno bastardnim oblikom jezika sadržanom u nazivu srpskohrvatski jezik, međunarodni subjekti u pravilu su se opredjeljivali za ovo drugo.

Smatrajući takvo stanje neodrživim, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu poslala je 2008. godine zahtjev nadležnim međunarodnim tijelima da se hrvatski jezik napokon međunarodno prizna. Zahtjev za izmjenu međunarodnog jezičnog koda za hrvatski jezik podnesen je Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority, sa sjedištem u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Naime, nedopustiv je i neodrživ bio dotadašnji položaj hrvatskoga jezika, jer je bio nepriznat u međunarodnom okružju i bez postojanja svoga zasebnog međunarodnog koda za hrvatski jezik. Postojao je samo tzv. srpskohrvatski jezik, što je bio zajednički naziv za dva jezika, srpski i hrvatski, unutar kojeg je razlikovnost bila izražena samo podjelom na grafiju (hrvatska varijanta istog jezika iskazana je jedino u korištenju latinice).

Takvo donedavno od strane međunarodne organizacije favorizirano ime i kod jezika nije bilo u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima i ustavnim određenjima. U praksi, podređen položaj hrvatskoga jezika u međunarodnom normativnom sustavu imao je negativne učinke ne samo u svjetskim knjižnicama, već posebno dramatično – i za hrvatske govornike traumatično – na stranim sveučilištima na kojima se studira hrvatski jezik, ali i na svim ostalim mjestima gdje se u međunarodnim okolnostima imao koristiti hrvatski jezik. Umjesto hrvatskoga jezika, u različitim okolnostima njegova službenog korištenja u inozemstvu uporno se nudio tzv. srpskohrvatski jezik (npr. prevođenje na Međunarodnom tribunalu u Haagu) ili pak neobični BKS-jezik (na sveučilištima nekih europskih zemalja, npr. u Austriji).

Inicijativi za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika što ju je 2008. pokrenula Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pridružio se i Hrvatski zavod za norme, a pokrenuto je i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenom postojećih međunarodnih kodova za jezike s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije. Četiri ustanove su tako zajednički zatražile da se dotadašnji naziv srpskohrvatski jezik i postojeće troslovne oznake njegovih »varijanti« iz norme ISO 369-2 za bibliografsku upotrebu izmijene; naime, do tada se za hrvatski jezik upotrebljavala oznaka scr koja je bila skraćenica za Serbo-Croatian-Roman, dok se za srpski jezik koristila oznaka scc, skraćenica za Serbo-Croatian-Cyrillic. Zatraženo je da se provede njihovo usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, na način kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika u međunarodnu klasifikaciju jezikâ uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp).

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. godine Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee, potvrđuju prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i nadležnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije, te donose odluku kojom se odbacuje daljnja upotreba oznaka scr za hrvatski i scc za srpski jezik, te određuje nove oznake: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik, kao jedine važeće oznake i za bibliografsku i za terminološku primjenu. Tom odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan je iz daljnje upotrebe, a dva odvojena jezika, hrvatski i srpski sa svojim odvojenim oznakama, dobili su sva prava i mogućnosti daljnje nesmetane uporabe. Ova se odluka počela primjenjivati od 1. rujna 2008.(1)

Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i s tim u svezi određivanje kôda za hrvatski jezik hrv za bibliografsku upotrebu u cijelom svijetu značajno je postignuće. Na inicijativu i zahtjev središnje hrvatske biblioteke (uz suradnju Hrvatskoga zavoda za norme) postignuto je da se u svjetskim bibliografskim bazama podataka napokon odredila nacionalna oznaka za hrvatski jezik. Nipošto ne treba zaboraviti da je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno nakon dugotrajnih prethodnih pregovora, brojnih ponovljenih zahtjeva i obrazlaganja o postojanju hrvatskoga jezika kao nezaobilazne činjenice hrvatske nacionalne i kulturne opstojnosti. Mnogi su u prošlosti pokušavali izmijeniti neodgovarajući položaj hrvatskoga jezika, no dosad, unatoč brojnosti tih pokušaja, kako Hrvata iz domovine, hrvatskih institucija i različitih udruga, tako i onih vrijednih nastojanja što su ih poduzimali Hrvati u dijaspori, rezultata nije bilo. Ipak, eto dočekasmo, napokon je priznata neovisnost hrvatskoga jezika na kojem je ostvarena pozamašna pisana baština, kako književna tako i znanstvena, prepoznatljiva po svom hrvatskom nacionalnom identitetu, hrvatskom kulturnom nasljeđu u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku.

Imamo li u vidu kako su propale brojne ranije inicijative i nastojanja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, također i neki pokušaji osnivanja katedri hrvatskoga jezika na sveučilištima u svijetu, koja inače uglavnom postoje samo uz potpore našeg iseljeništva i raznih udruga, napokon smo dočekali povijesni trenutak međunarodnoga priznanja hrvatskog jezika. Od sada će se ne samo u domovini već i u svijetu, sasvim legalno i legitimno, razlučivati hrvatska književna i znanstvena baština od baštine drugih južnoslavenskih naroda, a na kroatističkim katedrama diljem svijeta hrvatski jezik će konačno postati prepoznatljiv u svojoj punoći a ne, kao što je dosad na slavističkim katedrama u pravilu bio tumačen, kao inačica nepostojećega srpskohrvatskoga jezika, pri čemu su prešućivane i potirane mnoge razlikovne osobitosti hrvatskoga jezika, a njegova baština licitirana drugima.

Za širu javnost ta se službena promjena koda, koja praktično znači puno međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, može činiti bitnom samo za stručne bibliografske, znanstvene ili nakladničke krugove. No, učinci te male troslovne oznake bit će kudikamo dalekosežniji. U bibliografijama i katalozima svih knjižnica svijeta, od Library of Congress u Washingtonu, s najvećom svjetskom bazom podataka, do svake biblioteke i u najzabitijem kutku planeta, znat će se da se neko izdanje, neka knjiga, neka publikacija s oznakom hrv odnosi upravo na Hrvatsku ili da dolazi iz Hrvatske, da potječe iz hrvatske kulture, znanosti, književnosti i jezika ili se njima bavi. Ulazak u međunarodne baze podataka s ta tri dragocjena slovca za hrvatski jezik znači isto što i za pojedinca osobna iskaznica ili OIB. To je identifikacijski znak koji hrvatski jezik čini osobom! Prepoznatljivom, posebnom i, koliko god sličnom nekoj drugoj »jezičnoj osobi«, ipak jedinstvenom i samo svojom! »Bratski zagrljaj« sa srpskim jezikom, silom nametan i politikom i uskogrudnošću međunarodne slavistike, ovime je znatno izgubio na svojoj, za Hrvate, neugodnoj čvrstini. Da će taj prisilni zagrljaj definitivno popustiti, potvrđuje činjenica da su i srpske institucije napokon napustile integralističku jezičnu politiku. Jer, kako rekosmo, istodobno s međunarodnim priznanjem oznake hrv, uvedena je, na traženje Narodne biblioteke Srbije (i Instituta za standardizaciju Srbije), oznaka srp za srpski jezik. Time je ujedno srpskohrvatski jezik, taj »čudnovati kljunaš« hrvatske jezične povijesti, nadajmo se, zauvijek nestao iz našeg okruženja.

* * *

Borba za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika započela je još u devetnaestom stoljeću, u razdoblju hrvatskoga narodnoga preporoda, i traje neprekidno cijelo dvadeseto stoljeće, s većim ili manjim uzletom, eto, sve do naših dana. Dugotrajnost dosadašnjih hrvatskih neuspjelih nastojanja spram međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika bila je najbliže vezana uz političke i ideologijske odrednice hrvatske političke povijesti, obilježene podređenim političkim položajem Hrvatske u međunarodnom okružju kao posljedicom nepostojanja vlastite države.

Dakako, okolnosti međunarodne recepcije hrvatskog prava na vlastiti jezik znatno su se poboljšale stvaranjem Republike Hrvatske. No, upornost kojom se i u posljednjih osamnaest godina negiralo postojanje hrvatskoga jezika, te ga se međunarodno nije priznalo, unatoč tome što Ustav Republike Hrvatske precizno određuje hrvatski jezik kao službeni jezik hrvatske države, pokazatelj je nastojanja kojim se na međunarodnom planu pokušavao hrvatski jezik utopiti u jednoj umjetnoj tvorevini zvanoj srpskohrvatski jezik. A to je za sobom nosilo i snažne političke konotacije otpora ravnopravnom i samostalnom uključivanju hrvatskoga naroda i njegove države u međunarodnu zajednicu suverenih naroda.

Zapravo, nije pogrešno reći kako je upornost nekih međunarodnih stručnih tijela u negiranju hrvatskoga prava na vlastiti jezik definitivno bila utemeljena prvenstveno na političkim, bolje reći politikatskim spekulacijama s jezikom, tom temeljnom odrednicom nacionalnog identiteta svakog naroda, pa tako i hrvatskoga. Tako npr. uporaba naziva srpskohrvatski jezik i njegovih donedavnih kodova scr i scc u svjetskim knjižnicama nije razlučivala hrvatsku književnu i znanstvenu produkciju od srpske. Na većini slavističkih katedri u svijetu hrvatski je jezik u pravilu bio tumačen tek kao inačica nepostojećega zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika, pri čemu su prešućivane i potirane brojne razlikovne osobitosti upravo hrvatskoga jezika. Znamo li unitarističke političke odrednice komunističke Jugoslavije, te u mnogo čemu tamnice hrvatskoga naroda, kao i interese nekih europskih političkih sila, sadržane npr. u političkim projektima tipa »Zapadni Balkan« i sl., lako se može zaključiti da je unitarizacija hrvatskoga i srpskoga jezika bila favorizirajući faktor onih političkih utopija koje nisu htjele prepoznati i prihvatiti hrvatski nacionalni, politički i kulturni identitet kao neprijepornu činjenicu.

S druge strane, potrebno je i to reći, uspostavom hrvatske države, s hrvatske strane očekivao se rezolutniji stav za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, no on je u dobrom dijelu izostao. Štoviše, javnosti su se odašiljale politički nemušte poruke slanjem Srbiji i Crnoj Gori europskih zakona prevedenih na hrvatski, izostali su i dovoljno glasni prosvjedi na karikaturalni BKS-jezik u sudnici Haaškog tribunala, a kao posve mračan podatak stoji činjenica da se državnim sredstvima čak tiskala jedna sramotna knjiga u kojoj se negira pravo na samostalnost hrvatskoga jezika.

Kada je pak u pitanju struka, ni tu stvari nisu uvijek bile dobro posložene. Naime, mlada hrvatska državna nezavisnost stvorila je hrvatskom jezikoslovlju i filologiji općenito mnogo povoljnije uvjete, nego što su bili u prethodnoj južnoslavenskoj državnoj zajednici, ali ni to nije došlo do izražaja koliko je moglo i koliko bi se očekivalo. Zašto? Zato što su u hrvatskoj intelektualnoj sredini još vrlo prisutni i utjecajni oni koji nisu pripravni doista napustiti stara gledanja, sadržana u pomanjkanju volje za nove znanstvene zamahe, skrivene više ili manje u težnji da se uspostavi prijašnja serbokroatistika, što je naprosto manje pitanje njihova neznanstvenog diskursa a više iskaz loših navika i intelektualne tromosti.

Pitanje koje, međutim, nije pogrešno postaviti jest ovo: Kako to da se ipak, uza sva kašnjenja, konačno dogodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika? U odgovoru na nj istaknuo bih da je ovajput zahtjev nadležnom međunarodnom tijelu bio posve jasno oblikovan. Ne manje važno jest i to što je zahtjev došao od najviše kulturne ustanove u državi – Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ujedno najpozvanije da artikulira zahtjeve koji se odnose ne samo na knjižničarsko stručno poslovanje i knjižničarske standarde od kojih su neki najuže povezani s nazivom jezika, već i uz sva ostala pitanja nacionalne kulture, književnosti i znanosti od kojih je nedvojbeno pitanje međunarodnoga priznavanja hrvatskoga jezika jedno od najvažnijih. Sličnu, naime, zadaću u svojim zemljama ima većina europskih i svjetskih nacionalnih knjižnica, što se u svijetu, dakako, prepoznaje i uvažava. Nažalost, u nas stvari stoje ponešto drugačije.

Tako npr. našoj nacionalnoj knjižnici (koja čak ni u naslovu nema odrednicu hrvatska nacionalna knjižnica, kako to ima većina europskih nacionalnih knjižnica u odnosu na narod kojemu pripadaju), ugled i mjesto u rasporedu kulturnih zadaća u zemlji jedva da prelazi ugled veće gradske knjižnice. Srećom, u svjetskom okružju svaku nacionalnu knjižnicu, po logici vlastitog rasporeda kulturnih uloga i vrijednosti u uljuđenim zemljama, prepoznaju kao iznimno važnu kulturnu adresu, pa se stoga stajališta i zahtjeve koje artikuliraju nacionalne knjižnice posebno pažljivo razmatra i uvažava.

Zahtjev za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika u ime Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu sastavio je autor ovog teksta, tada kao glavni ravnatelj te ustanove, a supotpisnik zahtjeva bio je i Hrvatski zavod za norme (ravnatelj: dr. sc. Dragutin Funda) u čijoj je ovlasti tumačenje zakonskih regulativa u svezi s ISO normama. Dakle, zahtjev za izmjenu međunarodnoga koda hrvatskoga jezika artikulirala je struka, a ne politička tijela. No, to vjerojatno ne bi bilo dostatno da taj zahtjev nisu podržale i supotpisale i komplementarne ustanove iz Republike Srbije – Narodna biblioteka Srbije (direktor: mr. sc. Sreten Ugričić) i Institut za standardizaciju Srbije (direktor: Ivan Krstić). Dakle, ukidanje dotadašnjega zajedničkog srpskohrvatskog jezika zatražile su nadležne ustanove, kako s hrvatske tako i sa srpske strane. Time su stvorene važne pretpostavke za uspjeh našeg zajedničkog zahtjeva. I napokon: ovajput zahtjev (kako je to često bio slučaj u doba bivših jugoslavenskih državâ) nije bio artikuliran s unitarističkih ideoloških pozicija tzv. »bratstva i jedinstva« već s pozicija istinskih stručnih, znanstvenih i životnih interesa jedne i druge strane.

Zanimljivo pitanje koje se tih dana često moglo čuti glasi: Koji je bio interes srpske strane u toj promjeni imena dojučerašnjeg naziva jezika i njegova jezičnog koda? Konkretni bibliotečni interes kolega iz Srbije sadržan je u činjenici da je dosadašnja praksa postojanja zajedničkog srpskohrvatskog jezika, s predviđenim inačicama u pismu, u svjetskom bibliotekarstvu praktično značila i to da su se latinične knjige tiskane u Srbiji vodile kao hrvatske, a knjige tiskane ćirilicom u Hrvatskoj kao srpske. Ovo prvo, naravno, nije odgovaralo srbijanskoj strani budući se većina knjiga u Srbiji tiska latinicom, te je ta činjenica za njih zasigurno jedan od važnijih razloga što su u potpunosti prihvatili inicijativu odvajanja jezika, te izmjene jezičnih kodova. Jednako je važna i činjenica da su i srpske institucije napokon napustile integralističku jezičnu politiku. Jer, istodobno s međunarodnim priznanjem oznake hrv, uvedena je, na traženje Narodne biblioteke Srbije i Instituta za standardizaciju Srbije, oznaka srp za srpski jezik.

Dakle, uspjehu akcije kojom je ostvareno međunarodno priznanje i kasnija podjela u međunarodnoj klasifikaciji dva do jučer spojena jezika, nedvojbeno su pripomogle i dvije srpske/srbijanske ustanove. Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika svakako je povijesni trenutak za hrvatski jezik, no siguran sam da je to važan događaj i za srpski narod koji živi u našem susjedstvu. Naši jezici su jezici u dodiru; bliski ali i različiti, toliko različiti da svaki od njih ima svoju povijest, svoje osobitosti, svoj razvoj, svoje norme, svoje funkcionalne stilove, svoja narječja, idiome i govore, svoje književnosti i svoje znanosti koje ih čine posebnima.

* * *

Mnogi su hrvatski jezikoslovci u nizu znanstvenih analiza podsjećali da se hrvatski i srpski standardni jezici razlikuju u nizu aspekata – od grafije (latinica i ćirilica), fonetike (brojna pravila u akcentuaciji), gramatike i sintakse (stotinjak pravila), do morfologije (nekoliko stotina pravila) te do brojnih razlika u semantici. Razlike su i u pravopisu (iako oba jezika koriste fonološki pravopis, u hrvatskome je nazočno morfonološko načelo u nizu propisa, dok se srpski jezik sve više »fonetizira« u pravopisnim odredbama). Što se rječnika tiče, oko 30 posto je različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili srpske. Tako npr. u rječniku od sto tisuća riječi, oko četrdeset tisuća je različito; po procjeni hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića u korpusu od petsto tisuća riječi, hrvatski i srpski se razlikuju u gz6 stotinu i pedeset tisuća leksema).

U jezikoslovnoj literaturi kao grafički pokazatelj nepostojanja srpskohrvatskog jezika poznat je primjer prijevoda djela švicarskoga psihologa C.G. Junga Psihologija i alkemija. Ta knjiga, prevedena na hrvatski 1986. godine, pojavila se u srpskome prijevodu 1999. ali tako što je prevedena s hrvatskoga, a ne s njemačkoga izvornika. Hrvatski prijevod i srpski »prijevod prijevoda« razlikuju se, čak ako se i zanemare razlike u pismu (latinica i ćirilica), posebice u dijalekatskoj osnovici standardnog jezika (novoštokavski jekavski i novoštokavski ekavski), i to praktički na svakoj stranici knjige, u rječniku, pravopisu, sintaksi i semantici. Budući da je često u porabi analogija (navode ju u pravilu zagovornici srpskohrvatskog jezika) po kojoj bi odnos hrvatskoga i srpskoga bio sličan onomu britanskoga i američkoga engleskog jezika, nesuvislost te usporedbe vidljiva je odmah već u tome što je prijevod s britanskoga na američki engleski (i obratno) jednostavno nemoguć, pa je dakako i navedena prispodoba naprosto smiješna.

Važno je također naglasititi da su hrvatski i srpski kao književni jezici imali svoje zasebne tijekove standardizacije, koji su se preklapali intenzivnije tek u nekoliko desetljeća života dvaju naroda u zajedničkoj državi. To, što su se oba jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno genetski bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici. Primjeri su: bugarski i makedonski, norveški i danski, indonežanski i malajski, hindi i urdu, itd.

Promjena međunarodnog statusa hrvatskoga jezika započinje, dakle, od odluke Međunarodnog tijela za norme ISO-639-2 Registration Authority, donesene godine 2008. u Washingtonu, te je upravo od spomenute odluke hrvatski jezik u svijetu »identificiran« onakav kakav samostalan doista i jest. Odluka kojom se hrvatski jezik uključuje u svjetske standarde stupila je na snagu 1. rujna 2008. godine i obvezna je za sve koji u međunarodnim poslovima žele koristiti ili navoditi hrvatski jezik. Konačno priznanje hrvatskoga jezika od strane Međunarodnoga tijela ISO 639-2 Registration Authority nije samo priznanje hrvatskoga jezika na međunarodnoj sceni, već je to istodobno i priznanje hrvatske pisane baštine kao značajnoga čimbenika i sastavnog dijela svjetske kulturne baštine. Hrvatskim će se autorima, nakon ovog priznanja, prvi put u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku dogoditi da ih se napokon prepoznaje kao hrvatske autore, te da ravnopravno svojim radom nastave doprinositi svjetskoj riznici znanja, istodobno unoseći u nju hrvatski nacionalnih trag, čime će i hrvatski nacionalni identitet u punom opsegu postati prepoznatljiv na globalnoj razini.

Nova pozicija hrvatskoga jezika s obzirom na njegov nov, međunarodno prihvaćen standard, diljem svijeta znači prije svega snaženje hrvatskoga nacionalnog identiteta te ravnopravnost hrvatskoga jezika među ostalim jezicima kao pretpostavke ravnopravnosti hrvatskoga naroda u međunarodnoj zajednici. Ujedno, ovim će se postignućem svuda u svijetu znatno olakšati put pronalaženja hrvatskih knjiga i lakšeg dolaženja do njih. Značaj i uloga nacionalnog kôda u bibliografskoj uporabi ogledat će se konkretno i u činjenici da će temeljem njega hrvatska knjiga biti jasno određena u knjižnim fondovima svih svjetskih knjižnica, u različitim bibliografijama, u znanstvenim projektima, a osobito u školskim zavodima gdje se uči hrvatski jezik, prije svega na sveučilištima, u odgovarajućim dopunskim školama, te na svim znanstvenim, stručnim, upravnim i političkim adresama relevantnim za pozicioniranje hrvatskoga jezika i hrvatske književne i znanstvene baštine u određivanju i oblikovanju sastavnica cjelokupnoga svjetskoga kulturnog nasljeđa.

Ostvarena pobjeda u dugogodišnjem nastojanju za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika znači ujedno konačnu identifikaciju hrvatskoga jezika kao jedne od temeljnih pretpostavki hrvatskoga kulturnoga i znanstvenoga rada što će se ubuduće prepoznavati, kako u svjetskim bibliografskim bazama podataka, tako i u svim strukama i znanostima gdje se pojavljuje hrvatski jezik. U svjetlu izrjeke uglednoga hrvatskoga književnika i jezikoslovca Frana Kurelca izrečene u ozračju hrvatskoga narodnog preporoda: »po jeziku narodi gospoduju, kad im ga oduzmeš – sluguju«, ostvareno je prevažno postignuće za hrvatsku pisanu riječ, a hrvatski jezik, to najvažnije obilježje hrvatskoga nacionalnog identiteta, napokon je dobio ravnopravan međunarodni suvereni položaj. Zaista, riječ je o događaju koji je za Hrvate – nakon priznanja Republike Hrvatske kao suverene i međunarodno priznate samostalne države – svakako jedan od najvažnijih događaja.

»Učinjen je korak izvanredno težak, a to je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika«, rekao je akademik Radoslav Katičić na svečanosti održanoj 30. rujna 2008. u povodu tog događaja u NSK-u, zaključujući da je taj korak tako velik »da je teško i shvatiti i u punoj mjeri doživjeti tu znatnost ovoga trenutka«. Međutim, »nisu time riješeni svi problemi, nisu otklonjene teškoće i nas čeka još dug i naporan put, jer jedno su odredbe, a drugo je njihovo unutrašnje prihvaćanje. No ipak, sada je obvezatno određeno da se ima prihvatiti hrvatski jezik. Druga je stvar što će to još dugo vremena, mnogo više nego što možemo mirno podnijeti njih, neki prihvaćati to protiv volje«.(2)

Pozitivan učinak međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika mogao se prepoznati i u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. iz Europske zajednice koja prihvaća hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime potvrđuje da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od dotadašnjeg nakaradnog tzv. srpskohrvatskog jezika, što su predlagali neki europarlamentarci. Da je hrvatski jezik postao službeni jezik EU-a određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010.) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Europske unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora. To što hrvatski jezik postaje službeni jezik EU svakako je jedan od najvećih uspjeha u pristupnim pregovorima Republike Hrvatske.

I na kraju, zaključimo: Pitanje identiteta hrvatskoga jezika posljednjih je godina česta tema brojnih interdisciplinarnih rasprava koje su, svaka iz svoje perspektive, pripomogle problematiziranju, ali ne i potpunom razrješenju tog složenog pitanja. Ostvareni uspjeh u dobivanju međunarodne oznake hrv za kodnu oznaku hrvatskoga jezika u međunarodnim ISO-standardima stoga je nezaobilazan događaj u brojnim naporima u međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, ali i jedan od navažnijih događaja u povijesnom razvoju hrvatskoga jezika uopće.

__________

(1) Sva dokumentacija vezana uz međunarodno priznanje hrvatskoga jezika što je ostvareno godine 2008. godine, te recepcija tog važnog postignuća kao i njegova raznolika medijska prezentacija objavljena je u knjizi: Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, priredili Tihomil Maštrović i Lobel Machala, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb 2011., br. str. 288

(2) Radoslav Katičić, Identitet hrvatskoga jezika. U knjizi: Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, priredili Tihomil Maštrović i Lobel Machala, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb, 2011., str. 11.