Kritičaru, pričaj mi priču!

Knjiga Kazališna kritika ili neizbježni suputnik, koju je napisala prof. dr. sc. Sanja Nikčević, sastoji se od nekoliko chaptera ili poglavlja koje je autorica tematski odijelila na četiri glavna dijela. U njima je vrlo sustavno uspjela obraditi i pojasniti pitanja – što znači davanje moći kritičaru američkog i europskog kazališta, preko pobune glumaca i producenata, utjecaja kazališta na publiku i njene reakcije, pa sve do definicije same kritike i iznalaženja njenih novih definicija.

Poslije pomnog iščitavanja ove kazališnom kritikom nadahnute knjige shvatio sam i sam mnoge stvari koje ranije nisam shvaćao o Americi, kao i o američkom kazalištu. Naime, dok sam boravio u Chicagu, gradu koji je možda jednako fascinantan kao i New York, nisam mogao otići na pristojnu predstavu, a čak i kada bih otišao na neku prijatelji bi mi govorili da to nije ništa dok ne vidim Bradway (nikada prije nisam imao priliku da vidim taj Broadway). Zašto bi netko trčao da pogleda nešto što može vidjeti i u nekom drugom gradu i k tome plaćao (pre)skupu ulaznicu za neko bijedno mjesto s kojeg će mu glumci na sceni izgledati kao da ih gleda iz zrakoplova?

Sam Broadway, ali i autorica ove knjige, imaju odgovor na ovo pitanje. Taj odgovor nije jednoznačan, nego se prožima kroz cijelu knjigu; iako se već u naslovu knjige jasno govori da se ovdje radi o kazališnoj kritici, ona se ipak kreće od bazičnosti kazališta. Osim toga, mora se i dodati da Broadway zaista morate vidjeti kako bi ga mogli doživjeti ili ga morate doživjeti kako bi ga mogli shvatiti, što je u autoričinom slučaju – i jedno i drugo.

Prvi dio knjige (Kazališna kritika ili neizbježni suputnik) pokazuje načine i razlike između kazališta profita ili američkog kazališta i onoga kod nas (pri tome mislim na Europu i naravno na Hrvatsku i sve zemlje Balkana), ali i na realnu snagu kritičara u Americi. Ono što je u Americi jasno rečeno kao make it or break it – ili plivaš ili toneš, to je kod nas pretežito regulirano zakonom, što znači da dok na Broadwayu predstave uspijevaju ili ne uspijavaju (od čega zavisi i zaposlenost i visina plaće kazališnih radnika), naše je kazalište podređeno Ministarstvu kulture koje glumce i sve ostale djelatnike u kazalištu plaćaju za njihov posao.

Sljedeći problem koji je Sanja Nikčević veoma dobro obradila jest tema postojanja tradicionalnog i netradicionalnog mišljena o igranju predstava. Tradicionalno mišljenje podrazumijeva da glumci koji igraju određenu ulogu moraju biti baš one boje kože za koju je uloga i tradicijski napisana, dok su drugi – netradicionalisti – za način igranja uloga gdje nije bitno koja je glumčeva boja kože za tu ulogu, pa čak ni njegov spol ili seksualnost. Međutim, za bilo koji način izvedbe da se producenti odluče, odlučujući su kritičari koji će donijeti finalni sud. Ono što se javlja je tu i pitanje, a tko su to kritičari? Kakvi bi oni trebali biti? Koja je njihova boja kože i koji je njihov spol? Autorica ove knjige, kao i na svome kolegiju na doktorskom studiju u Osijeku, na predmetu Što prodaju američki putnici, upravo govori o temi prodavanja američkog multikuturalizma svijetu, dok ga i sama Amerika – ne živi.

Naime, razlike u kritici kazališta i kritičarima u SAD-u i Europi ne samo da su vidne nego i premašuju svaki pokušaj poistovjećenja jedne s drugim (što, naravno, nije moguće). Američka kritika navikla je da kritičar bude onaj koji će publici »otvoriti oči« a ne onaj koji će publici objasniti ili približiti predstavu, kao što je to praksa u Europi. Uz to, Amerikanci sve svoje predstavljaju velikim pa tako i kritičara, iako su mnogi od njih pogledali manji broj predstava negoli neki stalni theatre goers, ali će uvijek kritičar – odlučiti u ime publike. U većini slučajeva su ti kritičari samo obični novinari, koji su po novinskom zadatku postali kazališni kritičari, a ipak se u stilu Amerike i American dreama hvale kako su baš chosen one tj. odabrani za ovaj zadatak. Oni zaista mogu puno učiniti od jedne predstave, tj. zatvoriti je ili je dići u zvijezde; stoga se može reći da su privilegirani, jer ne znam još neku profesiju koju narod tako slijepo sluša kao kazališne kritičare u Americi. Oni čak traže da se njihove vještine pisanja o teatru svrstaju u umjetnost, kao što je to jednom napisao Oscar Wilde da je critic as artist, dakle kritičar kao umjetnik.

Međutim, mnogi američki kritičari i ne znaju da postojanje kazališne kritike u Europi seže još do prvih grčkih drama i možda prvog zabilježenog kritičara Platona. Iako Europa ili Stara dama ima toliku kritičarsku tradiciju, u drugome poglavlju knjige Kazališna kritika ili neizbježni suputnik autorica čini se s pravom tvrdi kako je jedan američki kritičar »jači« za američko kazalište nego cijela europska kritičarska tradicija za svoje kazalište. To je zbog toga što europska kritika crpi svoju snagu iz provjerenih i učenjem utemeljenih postavki, dok u Americi kritičar zapravo i ne mora biti šire obrazovan. Stoga bi profesionalnom europskom kritičaru najveća uvreda bila kada bi ga nazvali neobrazovanim, jer u Europi postoji duga tradicija obrazovanih kritičara.

Autorica priznaje kako je ponekad i teško biti profesionalni kritičar, vjerojatno zbog činjenice što je i sama kritičarka (po načelu: Jednom kritičar, uvijek kritičar!). No, ona govori otvoreno i o kazališnim kritičarima u Hrvatskoj koji su postali stručno nevjerodostojni i stoga neutjecajni, uspoređujući ih opet s onim velikim i utjecajnim broadwayskim kritičarima. Da li bi se takvi mogli pojaviti i u Hrvatskoj? To bi bilo nešto novo, mada smo i u Hrvatskoj imali primjera pisanja kritičara po »broadwayskom sistemu«, a neke je od njih Sanja Nikčević i poimence spominje u trećem dijelu svoje knjige.

Temu svojevrsne erozije kulture autorica također nije mogla izbjeći, a prisutna je danas u Hrvatskoj i drugim postratnim zemljama. Prave kulture danas je sve manje, a s njom je sve manje i brige o kazalištu i kritici (kako i ne bi kada su ljudi zaluđeni Surviverom kao oblikom kulture). No Hrvatska je, prema mjerodavnim mišljenjima, još uvijek znatno uspješnija u pogledu očuvanja nespornih kulturnih vrednota pa je žitelji ostalih tranzicijskih zemalja smatraju »zemljom kulture«.

Definicija žanra ili prema poetici kazališne kritike naslov je četvrtog (i posljednjeg) dijela knjige Sanje Nikčević koji se bavi pokušajem definiranja kazališne kritike. Zašto baš pokušajem a ne i samim definiranjem? Zato što je književnu kritiku veoma teško definirati, što autorica potkrepljuje primjerima definicija različitih znanstvenika, kritičara i publicista. Zanimljivo je spomenuti da je za svakoga od njih ona različita. Znači li to da kritika varira od mjesta do mjesta i od kritičara do kritičara ili je u pitanju nemogućnost njenog svrstavanja u dosad prihvaćene kanone književnosti, novinarstva i znanosti? Ovome je autorica dodala i svoju definiciju, nastalu na deduktivnom procesu iz samoga predmeta kritike, ali i na osnovi velikoga vlastitoga teatrološkoga iskustva.

Nakon četiri glavna poglavlja, autorica na kraju knjige pridodaje i primjere recentne hrvatske kazališne kritike, donoseći svoje prikaze objavljenih knjiga kritika Borisa Senkera, Vlatka Perkovića i Stijepe Mijovića Kočana. Iako su ti prikazi već bili objavljivani i mogli su biti pročitani, u kontekstu ove knjige oni posebno ističu i osobne doprinose spomenutih autora – kao začetnika suvremene hrvatske kazališne kritike utemeljene na znanju, nepotkupljivosti i stručnoj argumentaciji, tj. kao relevantne kazališne kritičare u kakve, uostalom, svakako treba uvrstiti i Sanju Nikčević.