Hrvatski jezik na pragu Europske unije

A.

Hrvatski bi jezik iduće godine (2013.) trebao postati jedan od službenih jezika Europske unije. To je najveća vijest o jeziku. Ne samo da je u Hrvatskoj službeni jezik, pa i u međunarodnome protokolu, nego će postati službenim jezikom i u EU, i time dobiti očito međunarodno priznanje.

Radnih je jezika Europske unije u užem smislu manje, zapravo tri: engleski, francuski i njemački (nijedan slavenski), ali službenih ima 27, a hrvatski će biti dvadesetiosmi.

Do sada je 27 zemalja članica Europske unije prijavilo 23 službena jezika Unije. To su:

INDOEUROPSKI:

– romanski – portugalski, španjolski, francuski, talijanski, rumunjski

– keltski: irski

– germanski engleski, nizozemski, danski, njemački, švedski

– slavenski: poljski, češki, slovački, slovenski, bugarski

– baltički: litavski, latvijski (letonski)

– grčki: grčki.

UGROFINSKI:

– mađarski, finski, estonski.

SEMITSKI:

– malteški.

Više je zemalja prijavilo isti jezik:

– engleski: Velika Britanija, Irska, Malta

– francuski: Francuska, Belgija, Luxemburg

– njemački: Njemačka, Austrija, Belgija, Luxemburg

– grčki: Grčka, Cipar.

Neke su zemlje prijavile više jezika. Tako je Belgija izabrala tri službena jezika (flamanski / nizozemski, francuski i njemački); Malta dva; Luxemburg dva; Irska dva. Odluka zemlje kojim će se jezikom služiti (kao službenim) u komunikaciji s Europskom unijom utvrđuje se u sporazumu o pristupanju (Act of Accession).

Neke zemlje nisu prijavile sve svoje jezike. Cipar nije uključio turski. Španjolska (i Francuska) nisu uključile (romanski) katalonski, ni (neindoeuropski, izolirani) baskijski. Luxemburg nije uključio – (germanski) luksemburški.

Dakako, Hrvatska je prijavila hrvatski jezik. A zbog činjenice što ulazi u Europsku uniju prije Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, olakšano je prihvaćanje hrvatskoga kao službenoga jezika. Inače bi se priznanje hrvatskoga moglo i teže postići.

B.

Međutim, time nije sve riješeno. Službeni jezici EU mogu biti samo standardni jezici. A standardni se jezik definira, prema Daliboru Brozoviću, ovako: Standardni je jezik autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.

Dakle, jedno je od obilježja civilizirane zajednice i književni ili standardni jezik sa svojom neutralnom normom i izražajnim registrima te s funkcionalnim stilovima koji omogućavaju komunikaciju na vlastitu nacionalnome jeziku o svim bitnim područjima znanosti, umjetnosti, gospodarstva, državne uprave, javnih službi i ostalih vidova međunarodne civilizacije. Stoga sve civilizirane države neprestano vode brigu o svojem standardnom jeziku.U nas je to hrvatski jezik. Da bi on bio standardan, mora se njime i moći komunicirati i doista komunicirati na svim spomenutim područjima, a osobito na najzahtjevnijima, kao što su znanost, umjetnost, visoka naobrazba, a onda i uprava i gospodarstvo.

Ako se jezik ne razvija na tim područjima, gubi obilježja standardnosti. No ako hrvatski jezik zapustimo u najzahtjevnijim funkcionalnim stilovima, on neće više biti standardan, a drugačiji jezici ne mogu ni biti službeni u Europskoj uniji, ni u međunarodnoj zajednici.

U nas, na žalost, zakoni – osim načelno Ustava – ne jamče uporabu hrvatskog jezika na tim područjima, a praksa ju čak i ugrožava. Postoji, naime, jak pritisak da se vrjednuju samo znanstveni radovi na engleskome jeziku, posebno se nagrađuje nastava na engleskome jeziku, itd. Poznavanje i uporaba svjetskih jezika ne bi, međutim, smjela ugrožavati uporabu službenoga jezika države, a to je u nas hrvatski. Upravo je jezična praksa nametala potrebu za donošenjem posebnog zakona o uporabi hrvatskoga jezika, kakav je svojedobno i predlagan, ali nije usvojen. Stoga bi trebalo ponovno predložiti da se takav zakon o uporabi hrvatskoga jezika usvoji u Hrvatskoj.

C.

Koliko je, dakle, hrvatski standardan jezik? Iako ima nekoliko otvorenih pravopisnih pitanja, hrvatski je standardni jezik u načelu dobro normiran. Oko otvorenih pitanja ne treba voditi »ratove«, jer će se ona najbolje riješiti stručnom raspravom i dobrom književnom praksom. Od pravopisa mnogo je važnija gramatika za neki jezik. Za hrvatski jezik postoje upotrebljive gramatike pa ni tu nema mjesta veliku strahu. No tu za jezikoslovce ipak postoje još veliki zadatci – da opišu jezik i propišu stabilnu i elastičnu normu za nj u skladu s najsuvremenijim jezikoslovnim spoznajama na tome području. O tim je spoznajama niz bitnih stavova donijelo nedavno ukinuto Vijeće na normu hrvatskoga standardnoga jezika.

Iz navedenih je stavova bitno istaknuti da se je hrvatski književni jezik razvio na osnovici najstarijega književnoga jezika, tzv. »slovinskoga jezika«, koja se je potom stilizirala na svim trima osnovnim hrvatskim narječjima (štokavskom, kajkavskom i čakavskom). Tek je u 19. stoljeću izabrana štokavska stilizacija – kao najraširenija među govornicima i u književnosti – za zajedničku svima. To je plod zajedničkoga truda prijašnjih jezikoslovaca – od Bartola Kašića do Pavla Rittera Vitezovića, zatim u 19. stoljeću iliraca kao nosilaca hrvatskoga narodnoga preporoda te zagrebačke i riječke filološke škole i zadarskoga jezično-kulturnoga kruga.

D.

Standardizacija hrvatskoga jezika bila je, dakle, dugotrajan proces. Kada je u srednjem vijeku je u staroslovjenski jezik glagoljaša stalo ulaziti sve više osobina hrvatskoga govornoga jezika stala se stvarati hrvatska redakcija književnoga jezika koji se nazivao slovinski. U humanizmu i renesansi narodni se jezik u humanističkome duhu stao zvati lingua Illyrica, a u renesanskome smislu, kada se je latinski izričaj pretakao u verse harvacke, jezik se nazvao kao narod i zemlja, kako nam svjedoči čak i glagoljaš pop Martinac zovući, obratno, narod metaforički ězikь hrvatski.

Od renesanse počinje sve jače uz staru vjersku i liturgijsku pismenost bujati i novo svjetovno pjesništvo, što se nadahnjuje 1) humanističkom latinskom poezijom, ali i 2) sadržajima suvremene petrarkističke poezije, i, napokon, 3) izrazom usmene književnosti, a nju dijelom nosi nepismeni narod još pretpovijesnih vremena. Tražena se usporedivost nastajućega pjesništva na hrvatskome s latinskim jasno uočava u Marulićevim pjesmama. O spoju pak petrarkizma i hrvatske usmene lirike lijepo svjedoče pjesme Džore Držića i drugih spjevalaca. O zanimanju za usmenu epiku također svjedoči Petar Hektorović, a kasnije će najzornije Andrija Kačić Miošić. Nakon razdoblja bogate barokne književnosti, već će za skromnije prosvjetiteljske u 18. stoljeću, i zatim u ponovnome preporodu, sjevernjačkome (hrvatsko-slavonskome) u 19. stoljeću, koji se igrom dubinskih kulturoloških struktura k tomu zove i ilirskim, doći do traženja nadahnuća ne samo u suvremenoj romantičkoj poeziji nego i u usmenome pjesništvu, što se vidi i u Stanka Vraza i u Ivana Mažuranića.

Hrvatska se kulturno, još i prije nego što je to mogla politički, nastojala povezati i jednistvenim jezikom, pa se postavilo pitanje jedinstva jezika slovinskoga, hrvatskoga ili ilirskoga, koji je doživio svoje redakcije i stilizacije: dalmatinsku (čakavsku), horvatsku (kajkavsku) i slavonsku (štokavsku). A izvan Trojedne Kraljevine bosansku (štokavsku) kako se javlja u djelima franjevaca. Već početkom 17. stoljeća, kada se je čakavac Bartol Kašić opredjeljivao za ’bosanski jezik’ (što njemu znači štokavski ikavski), u vrijeme kada počinje standardizacija hrvatskoga u tehničkome smislu, otpočela je tendencija da se »na štokavsku« stilizira zajednički književni jezik, onaj što ga su ga i on i njegov mlađi subrat Jakov Mikalja (kao i drugi crkveni autori), kada nisu pisali latinski, zvali slovinskim. S ozaljskim krugom i Vitezovićem, pa ilircima i filološkim školama 19. stoljeća, ta je tendencija prevladala u kajkavskome Zagrebu i potvrdila se u čakavskima Rijeci i Zadru (gdje je prevladala već od polovice 18. stoljeća.). No težeći k jedinstvu, ona nije težila k isključivosti.

Iako su preporod i hrvatske filološke škole postigali i jedinstvo jezika i otvorili jezik kulturnoj modernizaciji, kako očito svjedoče djela Šenoina i suvremenika njegovih, ojačali su i plimni valovi sa štokavskih prostora onkraj Hrvatske, pa i Bosne, iz Srbije, nošeni strujom hrvatskih vukovaca i nove austrijske i mađaronske politike. Oni su otplavili jezičnu sintezu zagrebačke škole i naplavili štokavski purizam s kulturološkim usmenoknjiževnim purizmom na hrvatski jezik. Sve to nije bilo odveć strano hrvatskomu, no bilo je odveć nesnošljivo, drugačije i jezično i osobito kulturološki od puta kojim je štokavski postao hrvatskim izborom. Štokavski je u 17. i 18. stoljeću povezao hrvatske zemlje od Dalmacije (od Gundulića do Đorđića / Đurđevića, te od Grabovca do Kačića) preko Bosne (od Divkovića, Bandulavića i Ančića do Margitića i Šitovića) do Slavonije (od Kanižlića preko Relkovića do Katančića), osobito književnim radom franjevaca, i ta je veza učinila štokavsku redakciju i stilizaciju književnoga jezika neizbježnom sudbinom za Hrvate. I usmeno pjesništvo i njegove stilizacije bili su prisutni u pisanoj književnosti od srednjega vijeka, i osobito renesanse, preko prosvjetiteljstva do preporoda. No nikada se još, sve do vukovaca, nisu ta pisana književnost i njen jezik odbacivali zbog usmene i njena jezika. I štokavski se uvijek prihvaćao, ali još nikada nametao, a još manje – trijebio iz sebe kulturno blago, većinom leksičko, čakavskoga i kajkavskoga nasljeđa.

Najbitnije je, dakle, znati da je za hrvatski književni ili standardni jezik uvijek bilo presudno da očuva neprekinutu vezu sa svojom mnogostoljetnom književnom tradicijom s jedne strane, a s jezičnim bogatstvom svojih dijalekata s druge. Jedno i drugo treba sustavno i dosljedno uklopiti u suvremenu novoštokavsku stilizaciju! Kako se ne radi o osnovici, kako su tvrdili i tvrde vukovci, nego o stilizaciji (R. Katičić), dijalekatski je purizam neosnovan. O tome rječito svjedoče riječi Adolfa Vebera Tkalčevića iz 1884. godine:

»Zagrebačka je škola imala zadatak da kajkavce i čakavce privede u kolo štokavacah kako bi se raširilo književno polje. Ne bi bilo mudro da su za taj cilj poprimili Ilirci, među kojimi je bilo i štokavacah, namah skrajnju štokavštinu jer bi tim bili morali žrtvovati silu dobrih riječih i frazah. Zato su, proučivši sva tri narječja, prihvatili iz štokavštine one oblike kojimi se ona najjače ističe, a zadržali iz kajkavštine i štokavštine one, koji su pravilniji, a nisu još posve izumrli među štokavci. Takvim su načinom doveli Ilirci na čudo svijeta u kratko vrijeme kajkavce i čakavce u štokavsku zajednicu. Pošto je to tako lijepo pošlo za rukom, ne smije zagrebačka škola, razboritim načinom, obustaviti svoje spasonosne radnje. Slične je misli iznio i August Šenoa: Mi mislimo da je temelj književnoga jezika štokavština i da ga upotpunjavati valja rječmi kajkavskoga i čakavskoga narječja, ako su te rieči po svom korjenu razumljive štokavcu i ako u štokavštini uopće za koj pojam rieči ne ima il samo tuđa rieč ima.«

Upravo dvije spomenute konstante u procesu standardizacije hrvatskoga najbitnije razlikuju hrvatski jezik od srpskoga, a neizravno i oba od bošnjačkoga / bosanskoga i crnogorskoga. Kako je za srpski za Karadžićeve reforme najbitnije bilo otcijepiti se od starije pisane jezične i književne tradicije jer je bila staroslovjenska (srpske, a zatim i ruske redakcije) i slavjanoserbska, i od nesrpskih dijalekata (čakavskoga i kajkavskoga, a torlački je pritom žrtvovan), tako je za hrvatski u cijelome procesu standardizacije od Kašića do danas – jedino s iznimkom vukovaca – najbitnije bilo pri razvoju književnoga ili standardnoga jezika upravo suprotno: ne izgubiti neprekinutu vezu s povijesnom književnom i jezičnom tradicijom i ne izgubiti otvorenost prema drugim hrvatskim narječjima (nego samo sve jezično blago stilizirati novoštokavski). Jedino posljednje dvije opcije stvaraju književni jezik koji ujedinjuje hrvatski korpus, a prve dvije istovremeno ujedinjuju srpskohrvatski korpus i razjedinjuju hrvatski. Toga valja biti svjestan.

E.

Je li hrvatski poseban jezik? Kriterije za razlikovanje jezika Radoslav Katičić određuje tako da pobraja mjerila složenoga jezičnoga identiteta: genetski, tipološki i vrijednosni (kulturni) kao kriterije identiteta. Ako se dva idioma razlikuju samo po jednome od tih mjerila, radi se o dva različita jezika (Katičić: Novi jezikoslovni ogledi, 1986., 1992.).

Hrvatski je jezik genetski skoro istovjetan sa srpskim, bošnjačkim / bosanskim i crnogorskim. Tipološki im je također vrlo blizak. Jasno se, međutim, razlikuje vrijednosno / po kulturi kojoj služi i koju izražava (to pokazuju leksik, pa sintaksa, pa morfologija i nešto fonologije!).

Hrvatski i srpski – a tako i bošnjački / bosanski i crnogorski koliko su se standardizirali – različiti su jezici. Evo zašto:

– u prvome redu zato što su izrazi različitih kultura; stoga su najsličniji u najnižim stilističkim registrima i kada govore o najosnovnijim temama (imena bližih rođaka, niži brojevi, osnovne glagolske radnje, i k tomu od kulture usmena epika), a najrazličitiji su u najvišim i najstručnijim funkcionalnim i stilističkim registrima (kultura, umjetnost i znanost));

– zatim, jer pokazuju razlike u rječniku (domaćem i posuđenicama);

– jer pokazuju razlike u gramatici (više na višim razinama);

– i jer su im ciljevi standardizacije nespojivo različiti (sveza s književnom baštinom i otvorenost narječjima).

Prema tome, što su teme razgovora zahtjevnije (a zahtjevne će biti i rasprave u europskim tijelima), to su ti jezici manje međusobno »razumljivi«. Zato i od prevođenja na »isti« jezik ne bi bilo praktične koristi (osim uštede).

To ne znači da treba raditi na udaljavanju hrvatskoga od srpskoga, bošnjačkoga / bosanskoga i crnogorskoga. Naprotiv, ne treba žrtvovati ciljeve standardizacije hrvatskoga niti približavanju srodnim južnoslavenskim jezicima, ali niti udaljavanju od njih, nego autonomno odlučivati u interesu hrvatskoga standardnoga jezika, njegove govorne zajednice i kulture koju izražava. U tome slučaju plodovi sličnosti i velike razumljivosti sa srodnim standardnim jezicima biti će nam svima uvijek od koristi, a ne na štetu.

Da bismo to jasno shvatili, moramo razviti jezikoslovlje književnih / standardnih jezika (i razlikovati ga od dijalektologije i genetske lingvistike!), dakle jezika u kontekstu kulture (i društva i države), i sebi razjasniti pojmove prije nego što nejasnima zbunimo druge. I drugo, moramo razvijati hrvatski kao standardni jezik u svim funkcionalnim stilovima (dakle i jezik svih znanosti, gospodarstva, prava i politike!) ili nam ne će dobro služiti u međunarodnoj komunikaciji (vidi definiciju standardnoga jezika). Bolji je onda i strani jezik od vlastitoga pidgina ili kreolskoga! Nazivlje je pritom najveći izazov, ali i očuvanje strukture jezičnoga sustava.

Ukratko, posebice je važno za razvoj hrvatskoga jezika na svim područjima koja se danas velikom brzinom razvijaju – poput računalnih znanosti, gospodarstva, svih područja znanosti i kulture, europskoga prava itd. – voditi skrb o razvoju jezičnoga nazivlja. U ovo vrijeme projekte o stručnome nazivlju na hrvatskome, pod zajedničkim nazivom »Struna«, koordinira Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i u tome ga treba podržati. Bez rada na nazivlju jezik neće biti standardan, nego će postati, a dijelom od nebrige i postaje, pidgin. Zato treba tražiti da država sustavno i stalno financijski podupire rad na razvoju hrvatskoga nazivlja na svim tim područjima, i to u ustanovama koje su za to pozvane i osposobljene (poput Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje), kao i u projektima posvećenima bilježenju i stvaranju znanstvenoga i drugoga nazivlja. To je i obveza naše države prema pristupnome sporazumu s Europskom unijom, u kojem je navela da je službeni jezik u Republici Hrvatskoj – hrvatski jezik