Hrvatski jezik i mediji

1.

Jezična analiza suvremenoga novinarskog diskursa u Hrvatskoj pokazuje sve veću tendenciju otklona od standardnojezičnih normi i visok stupanj prijemljivosti raznim razgovornim oblicima hrvatskoga jezika te nehrvatskim jezičnim/govornim osobitostima. Iako novi oblici medijske komunikacije diktiraju novu jezičnu (ne)kulturu i postaju sve češćim predmetom lingvističkih analiza, još uvijek ne treba zanemariti i sveprisutan utjecaj tradicionalnih medijskih oblika (tisak, radio, TV) na jezičnu svijest i kulturu čitatelja odnosno slušatelja. U kontekstu standardizacije i učvršćivanja standardnojezičnog idioma kao zajedničkog jezičnog koda dijalektalno razjedinjenih govornika hrvatskoga jezika u prošlosti je upravo tisak bio ključni integracijski čimbenik, promoviravši standardni jezik kao nadjezičnu kategoriju i omogućivši njegovu prostornu disperziju na cjelokupno područje hrvatske jezične zajednice, koja je u prošlosti, osim politički, gospodarski i zemljopisno, i jezično bila neujedinjena.

Zbog sve većeg utjecaja engleskog jezika na hrvatski jezik, osobito na leksičkoj razini, veća pozornost posvećuje se analizi leksičkog sloja, pri čemu se često zanemaruju nepotrebna razaranja i napuštanja pravopisnih, fonetsko-fonoloških ili semantičkih obilježja hrvatskoga standardnoga jezika. Na sužavanje normativnosti svakako je utjecao opći proces globalizacije koji je zahvatio i hrvatsko društvo, bitno promijenivši jezični (pisani/govoreni) iskaz osobito u kontekstu novinarsko-publicističkoga diskursa, dovodeći do njegove sve očitije internacionalizacije. Upravo su razni medijski komunikacijski kanali odigrali posredničku ulogu između engleskoga jezika, kao dominantnog komunikacijskog koda globaliziranoga svijeta, i primatelja poruke koju su ti isti mediji odašiljali recipijentima hrvatskoga jezičnog područja, ne vodeći pritom računa o potrebi usklađivanja poruke sa zahtjevima hrvatske standardne norme. Na taj su način autori novinarsko-publicističkog diskursa izravno poticali anglizaciju hrvatskoga jezičnog korpusa koja se ne očituje samo na leksičkoj razini, već i na gramatičkoj, morfološkoj, semantičkoj, ali i pravopisnoj. Svi novinarski oblici, pa tako i informativni, od kojih se očekuje najveći stupanj razumljivosti i točnosti, u naslovu, podnaslovu i samom tekstu zasićeni su raznim oblicima stranih, najčešće engleskih riječi. Izrazi poput time sharing, car sharing, hrvatski coming out, fancy hotelčić, IKEA – retalier i developer, svjetski Masters of Wine, hrvatski farmer, shoping online, party, lokalni consiglieri, on line kupnja, pay pall račun, hard copy obavijest, oglašavanje u prime timeu, oglašavanje u off timeu, security clearance, freak show, crossover rat i sl. samo su neki od primjera koje nalazimo u recentnome hrvatskom tisku.(1)

Slični primjeri ulaze u svakodnevni društveni život pa se vodeće kulturne manifestacije ili ustanove u Hrvatskoj često ne označavaju hrvatskim nazivima. Istovremeno se tvorbeno slažu sklopovi koji su potpuno strani hrvatskom jeziku, primjerice: Omiš Guitar Fest, Motovun Film Festival, Dubrovnik Interational University, Weekend Media Festival, Rovinj Music Festival, Zagreb Wine Gourmet Festival (koji je u novinskom tekstu za manje obrazovane čitatelje preveden kao wine i gastro manifestacija), Zagreb Day Camp i dr. Iz engleskog jezika preuzeta je i sintaktička praksa, ali i pravopisna pa se opće imenice, koje se u hrvatskom jeziku pišu malim slovom, u ovakvim sklopovima pod utjecajem engleskoga pravopisnog sustava pišu velikim početnim slovom.

Vezano uz utjecaj engleskog jezika na hrvatski jezik, sve češća pojava u hrvatskom jeziku jest i njegova hibridizacija (miješanje domaćih i stranih jezičnih elemenata). Osobitu vrstu hibrida čine jukstapozicije, odnosno neprirodan sintaktički slijed riječi u hrvatskome jeziku (internet bankarstvo, kontakt program, trač rubrika, Ledo proizvod, Mercator centar, VIP gosti, HT dionice, EU članice, UN zastupnik, BDP rast, IT inženjeri, MMF prijetnja, HR nogomet, EU parlament, BH ministar, NHL atmosfera, LTE mreža, web stranice, ski sezona i sl.). Upravo je pod utjecajem engleske jukstapozicije u novinskim člancima zamjetan proces ekonomizacije i kraćenja pojedinih sintaktičkih sklopova osobito onih koji su rezultat atributne sročnosti, primjerice – HR diplomati umjesto hrvatski diplomati ili krim obrada umjesto kriminalistička obrada i dr.

Analizom novinskih članaka u kojima se koriste strane riječi engleskoga podrijetla utvrdili smo i niz nedosljednosti u njihovu pisanju, a svakako najčešća dvojba je kojom se načelu u pisanju engleske riječi prikloniti – izvornome ili izgovornom. Kako autori nisu sigurni koje je načelo ispravno, u istim novinama primjenjuju i jedno i drugo načelo (face i fejs, shopping, shoping i šoping, site i sajt i sl.). Iste se dvostrukosti pojavljuju i u pisanju izvedenica od stranih riječi, primjerice: hendlati, kliknuti, sejvati, daunloadati, izbedirati, spikati, iskulirati, brejknuti, mobingirati, bulingirati ili slične kvazitvorenice koje su se upravo zahvaljujući medijima ukorijenile u hrvatskome jeziku, ne samo u kolokvijalnom, razgovornom idiomu, već i u različitim oblicima javnoga diskursa. Nesustavno pisanje stranih riječi u medijima rezultat je i nejedinstvenosti hrvatskoga pravopisa. Kako ne postoji pravopis koji je obvezatan, a različiti pravopisi različito tumače određene pravopisne probleme, moguće je da se u medijskim tekstovima, ali i općenito u pisanoj komunikaciji, javljaju različita rješenja.

Tako npr. Pravopis Matice hrvatske (Badurina-Marković-Mićanović) preporuča da se strane riječi, kad god je to moguće, grafijski prilagođavaju odnosno pišu u transkribiranom obliku. Primjerice: atačment, fajl, brejk, mejl, šoping i sl. Po istom načelu, preporučuju autori pravopisa, trebale bi se pisati i izvedenice od stranih riječi, primjerice: daunload – daunloadati. U Hrvatskom pravopisu (Babić-Finka-Moguš) i Hrvatskom školskom pravopisu (Babić-Ham-Moguš) stoji kako strane opće imenice »pišemo prema izgovoru u jeziku iz kojega potječu bez obzira kojim se pismom služi taj jezik«. Međutim, ukoliko se strane riječi i pišu u izvornome obliku, one se gotovo nikada ne ističu kurzivom, kako to pravopisno pravilo nalaže.

2.

Iako su upravo zbog spomenutog utjecaja engleskoga jezika i njegova nekritičkoga i nepotrebnoga korištenja u raznim oblicima novinarsko-publicističkog diskursa najočitiji primjeri razaranja standardne norme upravo na leksičkoj razini, nefunkcionalno razaranje jezične norme u publicističkom diskursu očituje se na svim normativnim razinama i nije isključiv rezultat utjecaja engleskog jezika i njegovih posebnosti. Paušalno je i neutemeljeno mišljenje da je upravo engleski jezik najviše pridonio demokratizaciji i liberalizaciji jezika novinarsko-publicističkog stila; on je u jednakoj ili čak većoj mjeri rezultat utjecaja raznih obilježja nestandardnih idioma hrvatskoga jezika te raznih oblika razgovornoga jezika karakterističnih za privatnu komunikaciju. Takvo stajalište zorno potvrđuju primjeri odstupanja od standardnojezične norme u tiskanim medijima informativnog karaktera, od kojih se očekuje najveći stupanj »standardiziranosti«. Riječ je o primjerima u kojima se normativni priručnici različitih autora ne razilaze u mišljenjima, dakle u kojima se ne može primijeniti načelo ili-ili kao opravdanje za priklanjanje određenim pravopisnim i gramatičkim rješenjima, već su rezultat nepoznavanja određene jezične problematike. Izdvojili smo nekoliko najučestalijih primjera(2):

a) Pravopisna razina: kriva uporaba zareza. Zarez se sustavno stavlja ispred veznika te, međutim često se izostavlja u suprotnim i inverzijskim rečenicama. Neupravna pitanja često završavaju upitnikom. Navodnici se mijenjaju polunavodnicima. Pisanje velikog i malog slova: u istim člancima često se nude različita pravopisna rješenja (Europska unija i Europska Unija; Velika jabuka (New Jork), velika jabuka i Velika Jabuka; zagrebački velesajam, Zagrebački Velesajam i Zagrebački velesajam; Galerija Karas i galerija Karas; Božićna jelka i božićna jelka; Hadezeov gradonačelnik, hadezeov gradonačelnik i HDZ-ov gradonačelnik; Hrvatska pravoslavna crkva i hrvatska pravoslavna crkva; američka obavještajna agencija; Sveta stolica (Vatikan); Inkvizicija; upravno vijeće DES-a; papin dolazak i sl.).

b) Fonološka razina: alternacija ije /je – osobito na primjeru riječi slijedeći /sljedeći gdje se ne razlikuje pridjevska odnosno priložna uporaba riječi. Česta pojava je nekraćenje korijenskoga sloga pri komparaciji pridjeva (s alternacijom ije u pozitivu, npr. najvrijedniji), kao i drugi primjeri netočnog pisanja riječi s alternacijama ije/je.

c) Gramatička razina: učestalo nepravilno pisanje futura I. (u slučajevima kada se i u infinitivu glagola ne piše ispred pomoćnog glagola htjeti (proputovati će); sklonidba složenih kratica – često se složene kratice ne dekliniraju, iako ne spadaju u skupinu iznimaka (glavni tajnik UN, zastupnik iz HSU); sklonidba stranih antroponima i toponima – dok se prezime stranog podrijetla najčešće deklinira, ime koje stoji uz njega nerijetko ostaje u nominativu, a isto se tako u novinama može vidjeti praksa da se gramatički nastavci spojnicom odvajaju od osnove riječi (Uliks, James Joyca, veliki je roman 20. stoljeća ili Odlukom guvernera Paul E. Pattona-a... ili Počasni građanin Lousville-a...); uporaba imenice put u I jd. uz imenice u genitivu jednine (putem telefona, putem interneta umjesto telefonom, internetom); neslaganje složene kratice i glagola u gramatičkom broju (SAD su poslali...); uporaba imenice par uz imenice koje ne dolaze u parovima (par minuta, par metara, par pitanja i sl); nepravilna uporaba prijedloga kroz (Saznat ćemo kroz nekoliko dana umjesto Saznat ćemo za nekoliko dana, Kroz sredstva javnog informiranja umjesto sredstvima javnoga informiranja...); sklonidba i uporaba brojeva i brojevnih riječi (priča o dva pisca; Jadranka Kosor ostala je bez potpore njih troje, dva iz HSLS-a i jedan iz HSU), nepravilna uporaba prijedloga s/sa i dr.

d) Leksička razina: nepravilna uporaba leksema koji pripadaju razgovornom stilu hrvatskoga jezika (Ponude frcaju! MMF nudi Brownu plaću od gotovo 300 tisuća funti; Novi mobitel od ponedjeljka je dostupan na američkom tržištu, a sudeći prema njegovim karakteristikama očito je riječ o mobitelu na kojeg će se nakačiti populacija do 25 godina; Spiskali milijune od školarina za stolice u novoj knjižnici; West Ham čeka Zolin kiks i vabi Slavena Bilića; Miks različitih tehnika; Habuš izletio s liste za Sabor; Premijerov prijatelj koji se voli sprdati sa siromašnima; Glavno da maznemo Inter, a meni što Bog da) – i brojni drugi nepravilni pravopisni, gramatički, fonetsko-fonološki i stilski oblici.

Iz navedenih primjera (a naveden je tek manji dio primjera u kojima se u pisanim medijima odstupa od standardnojezične norme) možemo vidjeti da njihova nepravilna uporaba u odnosu na kodificirani oblik nije u funkciji jezične kreativnosti na koju se pri oblikovanju tekstova pozivaju neki autori publicističkoga diskursa. Oni »tumače« pokušaj uređivanja (i eventualne institucionalizacije) i dotjerivanja jezika javne komunikacije pretjeranim i nepotrebnim purističkim djelovanjem, a ne zaštitom i očuvanjem hrvatskoga standardnoga jezika kako od stranih utjecaja tako i od domaćih, nestandardnih jezično-govornih pojavnih oblika.

3.

S obzirom na utvrđen visok stupanj jezično-obrazovne uloge, ali i potrebe da dopre do recipijenata svih obrazovnih, ekonomskih i dobnih struktura, razni oblici medijskoga diskursa trebali bi u najvećoj mjeri biti usklađeni sa zahtjevima normi hrvatskoga standardnoga jezika te ne bi smjeli sužavati normativnost jezika. Jezik je dio kulturnoga identiteta svakoga naroda i, iako je živa tvorevina i podložan raznim mijenama, zadaća je njegovih govornika, osobito onih koji obnašaju određene javne uloge, njegovati dotjerani i uređeni jezični stil. U tom kontekstu osobito je važna uloga autora novinarsko-publicističkoga diskursa koji načinom kako jezično oblikuju poruku utječu i na šire jezične »trendove«. Primjeri koji su navedeni u radu pokazuju tek manji dio problema koji se, s lingvističkog aspekta, javlja u novinarsko-publicističkom stilu, međutim istovremeno zorno prikazuje smjer kojim se kreće javna jezična kultura u Hrvatskoj.

Uređeni jezik medija iznimno je važan zbog velikog utjecaja koji ima na jezičnu kulturu čitatelja, odnosno gledatelja ili slušatelja. Osim što je najsloženiji, novinarsko publicistički stil je i najutjecajniji čimbenik formiranja jezične svijesti i kulture pripadnika jedne društvene zajednice. S obzirom na to kojom se brzinom sadržaji publicističkoga diskursa rasprostiru među pripadnicima određene jezične zajednice i kojem se broju potencijalnih primatelja svakodnevno obraćaju, niti jedan subjekt obrazovnog procesa kojemu je primarni cilj jezično obrazovanje, ne može se mjeriti s utjecajem medija.

Upravo zato bi na prvome mjestu mediji trebali biti čuvari standardnoga jezika jer on se i definira kao sredstvo opće komunikacije, dakle kao kohezijski, ujediniteljski element. Funkcija medija ne bi smjela biti samo informativna i zabavna, mediji bi trebali djelovati i obrazovno, i to ne samo svojim sadržajem, već i načinom njihova oblikovanja. Upravo jezik medija većina recipijenata smatra jezično uzornim pa prema takvom iskrivljenom jezičnom uzoru oblikuje i svoju jezičnu – pisanu i govorenu kulturu. Svjesne jezično-obrazovnog utjecaja medija, ali i ostalih javno-komunikacijskih domena, neke su zemlje institucionalizirale jezik javne komunikacije u obliku uredaba, propisa i zakona, ne bi li i na taj način pripomogle uređenijem javnom komuniciranju. Primjerice, Slovenija u Zakonu o RTV Sloveniji, u članku 22., utvrđuje da je RTV Slovenija javna ustanova, stoga mora pokazati posebnu brigu za slovenski standardni jezik. Novinari RTV Slovenije obvezni su dosljedno primjenjivati slovenski standardni jezik te sukladno tomu nije dopušteno korištenje kolokvijalnog jezika, a uporaba dijalekata prihvatljiva je samo kada postoji određeni društveni interes, primjerice zaštita pojedinih narječja. U postojeći hrvatski Zakon o medijima i Zakon o HRT-u trebalo bi isto tako uvrstiti odredbu o obvezatnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika.

Hrvatska bi također trebala usvojiti i Zakon o jeziku javne komunikacije, kakav ima velik broj europskih zemalja. Ovaj zakon je osobito važan za zemlje koje su tijekom povijesti sustavno bile izložene političkim, kulturnim i jezičnim pritiscima, poput Slovačke, Poljske, Irske, Ukrajine, Slovenije, Makedonije i dr. Francuzi pokazuju osobitu brigu i skrb za nacionalni jezik čiju uporabu regulira nekoliko zakona i uredaba. Najpoznatiji je Loi Toubon, zakon iz 1993. godine, koji je dobio ime po francuskom ministru kulture iz tog razdoblja Jacquesu Toubonu, velikom borcu protiv franglaisa, francuskog s mnoštvom engleskih tuđica. Želeći zaštititi francuski jezik, zakon propisuje njegovu uporabu u svim područjima javnog života, a propisuje i sankcije za prekršitelje.

Ustavni položaj hrvatskoga jezika uređen je člankom 12. Ustava Republike Hrvatske gdje se određuje da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik, no pored toga, uopće ne postoji sustavna zakonska regulativa i obveza uporabe hrvatskoga jezika u različitim područjima društvenog života, a posebice u javnoj komunikaciji. Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika bio bi važan korak naprijed u rješavanju ovog problema. On bi trebao, koliko je to moguće, zaštititi položaj i ulogu hrvatskoga jezika u javnim komunikacijama u Hrvatskoj te zaštititi građane i njihovo pravo da razumiju poruku svake javne komunikacije. Donošenje ovog zakona trebao bi osigurati ulazak Hrvatske u Europsku uniju kao višejezičnu i višeetničku zajednicu s već uređenim načinom zaštite hrvatske jezične i kulturne baštine i time pridonijeti očuvanju hrvatskoga identiteta i suverenosti.

__________

(1) Primjeri su preuzeti iz Večernjeg lista i Jutarnjeg lista u razdoblju od siječnja 2010. do studenoga 2012. godine.

(2) Opširnija verzija objavljena je u: Sapunar Knežević, A. / Togonal, M. »Jezik i mediji. Trebaju li mediji biti čuvari hrvatskoga standardnog jezika?«, Peti hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova V. (Zbornik radova s Petoga hrvatskog slavističkog kongresa održanog u Rijeci od 7. do 10. rujna 2010.), Rijeka, 2012.