Hrvatska danas – bez sustavne jezične politike

Moderne civilizirane države na svojim prostorima sustavno vode računa o jeziku javne i službene uporabe, tu uporabu svjesno reguliraju i usmjeravaju te, radi općega interesa, dogovorno određuju okvire komunikacijskih sloboda u jeziku. Apsolutna sloboda, koja nema nikakvih dogovorenih granica, redovito završava u – anarhiji. Jezik javne i službene komunikacije, ili standardni jezik, premošćuje regionalne i dijalektalne razlike među jezičnim oblicima izvan službene i javne uporabe, kao i socijalne jezične razlike, prihvaćajući za cijeli državni ili nacionalni prostor te za sve društvene slojeve jedan i manje ili više jedinstven, stabilan i elastičan oblik danoga jezika. Istodobno standardni jezik, kao i književni, povezuje današnje jezično stanje na nacionalnom ili državnom prostoru s jezičnim stanjima u prošlosti tj. jezičnom tradicijom. Nastanak standardnoga jezika dugotrajan je i složen proces pa se u današnjem obliku standardnoga jezika nužno odražavaju slojevi iz prošlosti. Svaki standardni jezik ima dvojake norme. Jedno su inherentne (implicitne) norme kakve ima svaki prirodni idiom, npr. mjesni govor, a drugo su eksplicitne norme, koje se svjesno dogovaraju kada je nužno, ili moguće, birati između više rješenja.

Kada su se standardni jezici oblikovali u samostalnim državama s dugom tradicijom samostalnosti, u preuzimanju ovoga ili onog oblika standardnoga jezika važnu je ulogu imalo političko središte, glavni grad, vladajući sloj, državna administracija, središnji položaj na nacionalnom prostoru i sl. Kada su se standardni jezici oblikovali kod naroda bez vlastite jedinstvene države, odabir određenoga oblika standardnoga jezika bio je rezultat uglavnom svjesnoga izbora u skladu s manje ili više dugoročno projiciranim kulturnim i političkim ciljevima. U zemljama s dugom tradicijom jedinstvene države (ili pak više država kulturno čvrsto povezanih) brigu o standardnom jeziku i njegovu oblikovanju (normiranju) preuzele su, od 17. stoljeća naovamo, akademije ili pak prestižna sveučilišta na kojima se obrazovala nacionalna i državna elita. (U nekim se zemljama pripadnost eliti izražava čak i mucanjem prema tradicionalnim normama ovoga ili onoga sveučilišta!) Kod naroda koji su živjeli rascjepkano u više političkih tvorevina, ili pak bez potpune nacionalne i kulturne samostalnosti, a kod kojih su se napori za stvaranje standardnih jezika ostvarili tek tijekom 19. stoljeća, u tom su poslu sudjelovale i akademije, i nacionalna kulturna društva, i visoke škole, s tim da su gotovo redovito glavnu riječ u oblikovanju standardnoga jezika – kako na visokim školama i na sveučilištima, tako i na akademijama te u nacionalnim kulturnim društvima – vodili isti ljudi pa i nije bilo mnogo prilika za neslaganja, bez obzira na to kakve su se odluke donosile.

Iako i danas imamo jednu Maticu hrvatsku i jednu Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, imamo u Hrvatskoj najmanje šest javnih sveučilišta na kojima postoje katedre specijalizirane za proučavanje hrvatskoga jezika, a posve je sigurno da danas puno pravo na sudjelovanje u oblikovanju i usmjeravanju standardnoga jezika imaju i udruge književnika i pisaca, udruge prevoditelja i sl. Posve je razumljivo da se u takvoj situaciji ne samo ne će nužno svi međusobno slagati u mišljenjima, nego će nerijetko dolaziti i do ozbiljnih razilaženja u pogledima na standardni jezik i na vođenje brige o njemu. To dalje znači da se briga o standardnom jeziku ne može prepustiti isključivo niti pojedinim ustanovama, niti uglednim ili utjecajnim pojedincima i skupinama, niti državnim tijelima, nego tijelima koja su delegirale različite relevantne ustanove i profesionalne skupine ili pak eventualno kvalificiranim znanstvenim ustanovama nad kojima kulturna javnost ima punu kontrolu, tj. jasan uvid u njihov rad, kao i u odluke koje donose.

Stvari su, zapravo, slične onima u prometnoj komunikaciji. Nije bitno hoće li se voziti desnom ili lijevom sranom ceste, ali je bitno da dogovorom bude dopuštena vožnja ili samo desno ili samo lijevo, što znači da se u jednom smjeru vozi samo jednom polovicom ceste, a ne kako se komu svidi. Kada bi se ta pravila ukinula, zacijelo ne bi na cestama, koliki god gust promet bio, došlo do sveopćega kaosa i pokolja, ali je posve sigurno da bi putovanja postala nesigurnija, sporija, skuplja, bilo bi mnogo više nesreća, mnogo bi se teže utvrđivala odgovornost za štetu i stradanja. Ni u standardnom jeziku bez jasnih i jedinstvenih normi ne će doći do kaosa, ali će komunikacija biti znatno nesigurnija i skuplja, a nesporazumi češći.

Jezične norme stvaraju se i njeguju za potrebe vlastitoga državnoga i nacionalnoga prostora, a ne za potrebe naših susjeda, naših srodnika ili onih koji bi željeli gospodariti nama. Posve je jasno da Hrvati ni od koga ne moraju tražiti dopusnicu da svoj jezik smatraju posebnim i samostalnim, kao što ne moraju ni od koga tražiti dopuštenje da ga zovu svojim nacionalnim imenom. I prema pravilima ponašanja u uljuđenom svijetu, i o jednom i o drugom odlučuju – oni sami. Kada su jezične norme jednom donesene, važno je da one uđu u uporabu u škole, u ustanove državne uprave, u strukovne javne ustanove, u medije i da im se u njima osigura dosljedna provedba. Naravno, umjetnicima koji stvaraju u jeziku norme za svakodnevnu javnu i službenu uporabu ne smiju ograničavati stvaralačku slobodu.

Posve je sigurno da se baš svaka odredba norme do koje je došla skupina i najkompetentnijih stručnjaka ne će uvijek održati u uporabi, da će joj kadšto na kraju sama uporaba presuditi, ali to nije razlog da se od brige o normi odustane i da se razvoj prepusti »stihiji«. Naime, nijedan standardni jezik nije dan jednom za uvijek, on se neprestano razvija i prilagođuje komunikacijskim potrebama. U današnjim uvjetima brzoga tehnološkoga razvoja zato je posebno važno voditi računa o sustavnom stvaranju strukovnoga nazivlja (terminologije) koje će ići ukorak s tehničkim i tehnološkim razvojem. To je posebno važno u svijetu tzv. globalizacije, u kojem veliki jezici na svakom koraku ugrožavaju opstanak malih.

Podsjećamo kako se u politici neprestano deklarativno ističe pravo na očuvanje (nacionalnog) identiteta, a jezik je jedna od bitnih njegovih satavnica. Ako je jezik bitna satavnica identiteta, posve je jasno da i razvoj hrvatskoga standardnoga jezika i brigu o njemu nitko ne smije dovoditi u pitanje ili sprječavati u ime »susjedstva«, u ime lakoga »međusobnog jezičnog razumijevanja«, u ime izvanjskoga interesa za »cjelokupnu regiju« i tsl. Skrb za uređenost vlastitoga standardnog jezika jednostavno ne može biti nacionalizam i nedopustivo je tako ju označavati! Sa svojim susjedima i komšijama Hrvati će se stoga dobro slagati istom onda kada susjede i komšije više ne bude smetalo to što se Hrvati služe oblicima, riječima, izrazima i konstrukcijama na koje oni nisu navikli, iako ih najčešće dobro razumiju. Frazersko politikanstvo (na žalost, službeno) o tome ne vodi računa niti mu je do toga stalo.

Svatko od nas o jeziku i pravopisu ima, ili može imati, različito mišljenje, a pritom biti uvjeren kako je upravo on u pravu. Zato je najbolje do rješenja doći širokim dogovaranjem, prije odluke suprotstaviti oprečna mišljenja, a neslaganja premostiti argumentima. Zbog toga nije najbolje da rješenja donosi jedna ustanova ili jedna skupina pojedinaca, pogotovo ne skupina istomišljenika. Nema lakše stvari nego da se slože izabrani istomišljenici! Sve relevantne zainteresirane strukovne ustanove i udruge morale bi se moći izjasniti o svim predloženim rješenjima. Dugoročno je štetno i opasno rješenja donositi na temelju mehaničke i prividne demokracije (npr. nastavnički referendum) pa odluke nametnuti s visoka. Upravo sustav vijeća s delegiranim neistomišljenicima iz različitih ustanova i strukovnih skupina može dovesti do općeprihvatljivih rješenja, koja nikoga ne će ni ponižavati ni podcjenjivati ishitrenim oktroiranim odlukama po savjetima diletanata. To ne bi bila demokracija – a nje su vlastodršcima puna usta...

U njegovanju, normiranju i čuvanju vlastitoga jezika ne moramo izmišljati toplu vodu. Ostavljajući po strani visoko razvijene zapadnoeuropske zemlje, osobito one nordijske, koje su ta pitanja vrlo djelotvorno i dugoročno riješile, pogledajmo kako stvari stoje u slavenskim zemljama, s tim da ne raspolažem svježim i preciznim podatcima za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i za Bugarsku.

Dakle, Bugarska takva rješenja zasigurno ima, Crna Gora još uvijek, nakon raskida državne zajednice sa Srbijom, pitanje službenoga jezika nije konačno riješila, a u BiH je jezično pitanje formalno i provizorno riješeno propisima proizašlima iz Daytonskoga sporazuma. Od drugih slavenskih zemalja – Ukrajina, Slovačka, Poljska, Srbija, Rusija i Slovenija imaju Jezično vijeće (koje se može zvati ili Odbor ili Povjerenstvo i sl., nerijetko s varijantom Vijeće za jezičnu politiku ili za jezičnu normu) i imaju Jezični zakon kojim se regulira javna i službena uporaba danoga standardnoga jezika na državnom prostoru. Osim šest spomenutih slavenskih zemalja, Bjelorusija i Makedonija imaju samo jezični zakon, ali ne i Vijeće za jezik ili za jezičnu normu. Iz ovoga popisa nedostaju također podatci za Češku, no u Češkoj brigu o normi odavna uspješno vode znanstvene i strukovne ustanove, a mjesto jedinstvenoga zakona o jeziku, uz svaki češki zakon, bez obzira na to na koje se područje odnosi, postoje obvezatni članci koji, za dotično područje, reguliraju uporabu standardnoga jezika.

Bi li to što hrvatske vlasti uporno odbijaju donošenje Zakona o uporabi hrvatskog jezika i naprasno ukida Vijeće za jezičnu normu trebalo značiti da je Hrvatska pametnija i bolja od Srbije, Slovenije, Slovačke, Poljske, Rusije itd.? Ili je to možda nužan uvjet da se oko jezika nastavimo gložiti i nakon eventualnog ulaska u Europsku uniju? Ili treba ostaviti mogućnost stranim centrima moći da hrvatskom jezičnom politikom upravljaju onako kako su to činili posljednja dva stoljeća? No o tome malo tko od hrvatskih političara danas razmišlja...

Iz svega izloženog, dakle, proizlazi da je Hrvatska danas jedina slavenska država koja nema zakona o standardnom jeziku i njegovoj uporabi! (Za razliku od kulturno i nacionalno očito osviještene stranke Hrvatskih laburista, koja shvaća njegovu važnost, dvije i danas naše najveće političke stranke, SDP i HDZ, pale su na ispitu iz Zakona o hrvatskom jeziku). Štoviše, Hrvatska više nema ni Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika koje je ovih dana, nakon nekoliko godina uspješnoga rada, naprasno i posve nepromišljeno ukinuto. Hrvatska ide ispod jezičnih standarda diktatorske Bjelorusije i ispod standarda etnički razdrte Makedonije! Od svih slavenskih zemalja jezična politika u Republici Hrvatskoj na najnižim je mogućim granama. Sva je prilika da će jezičnu politiku u Hrvatskoj od sada voditi klanovi, klike i različite privatne, stranačke i ideološke skupine, i to vjerojatno prema gnomskim savjetima diletanata koji ljude na vlasti besplatno savjetuju ne bi li zatim indirektno svaki savjet stostruko naplatili – na štetu hrvatske nacionalne i jezične zajednice. Hoće li nam uskoro biti nužna nova Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika!