Etnografska istraživanja hrvatskih misionara

Potkraj prošle (2011.) godine objavljena je u Maloj knjižnici Matice hrvatske naoko mala knjižica Damira Zorića Etnografije hrvatskih misionara. Pisca ovih redaka zapala je časna, a nelaka dužnost predstaviti ju, isprva, u Matičinoj knjižari u Zagrebu, a nakon toga i u pisanom obliku u »Kolu«. Ovu dvojakost moram podrobnije objasniti. Predstavljanje knjige samo po sebi je častan društveni čin. Društva dijelimo u dvije osnovne skupine: bespismena društva i društva s pismom. Ova potonja, jer se razvijaju u gradskim sredinama, zovemo civilizacijama (prema latinskome cives »građanin«, civitas »grad«). A knjiga je najvidljivija, najprepoznatljivija oznaka civilizacije. K tome su knjige ispisane riječima u nekom od jezika, i time se zajednice ljudi koji se služe tim jezikom uvrštavaju u red civiliziranih zajednica.

Stara je hrvatska navada poistovjećivati jezik i narod. Stručnjaci kojih se to tiče uvjeravat će vas da su to dva različita pojma, ali ta je jednakost, istost jezika i naroda, duboko usađena u naše misaone strukture. Vidljivo je to i iz naših srednjovjekovnih knjiga u kojima su uskladištene misli i razmišljanja, pa i načini razmišljanja naših starih. Dovoljan će biti jedan primjer. Glagoljaški pop Martinac »s Grobnika« je, nakon za Hrvate pogubne bitke na Krbavskom polju godine 1493., upisao u tzv. II. Novljanski brevijar, kako Turci ...obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik harvatski... (»...pokorivši svu Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski...«) – i time je riječi jezik i narod zapravo uporabio sinonimno. Dakle, dobra knjiga je kamenčić iz kojega suvremeni civilizirani narod gradi mozaik svojega identiteta. Vrijedi to, dakako, i za hrvatski narod. Stoga je predstavljanje dobre knjige svečanost velikoga, narodnoga značenja. A Zorićeva je knjiga, da to odmah kažem, dobra knjiga.

Svečanost je dodatno naglašena činjenicom da je knjigu objavila Matica hrvatska. A čitateljima ovog časopisa ne treba posebno objašnjavati kako je poticanje hrvatske književnosti svih vrsta i rodova, kao i širenje kulture čitanja u hrvatskom narodu, tako reći upisano u Matičinu definiciju. Tome valja i dodati da je naš autor, Damir Zorić, gospodarski tajnik te iste Matice hrvatske.

Još će veći naglasak dati činjenica da Zorić u svojoj knjizi piše upravo o ljudima od pera koji su i sami bili autori znanstvenih radova, članaka, rječnika, knjiga. Kada se tome još doda da je njegova knjiga, kako sam već rekao, dobra, onda je razumljivo zašto osjećam da je čast biti njezin (dvostruki) predstavljač...Tu predstavljačku zadaću otežala mi je jedna preprjeka koju ne smijem prešutjeti. Autora i mene veže prijateljstvo dugo više od tri desetljeća, a to se ne bi smjelo odraziti na vrjednovanje njegova rada. Rekli bismo: našao sam se u »sukobu interesa«. Zato sam morao prečku na ljestvici postaviti jako visoko. No ne smijem prešutjeti i to, da takvo što ima i svojih dobrih strana. Dobro sam upoznao ne samo Zorićeva djela, nego i njegove značajke i vrline: znatiželju (bez toga nema znanosti), upornost, točnost, iscrpnost, znanstvenu kritičnost (ne: kritizerstvo), pomanjkanje straha pred autoritetima. I maštovitost. Ove njegove značajke odaje nam i njegova knjiga koja sadrži ukupno 181 (sitnim slovima) ispisanu stranicu.

* * *

Predmet Zorićeve knjige su, kako i naslov govori, etnografije, dakle opisi etnija, narodâ, što su ih sastavili naši misionari. Oni su za to bili »programirani«. Isus je, to znamo prema Matejevim riječima, rekao učenicima: Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode... (Mt 28,19; u grčkom izvorniku stoji: pavnta ta e[qnh [panta ta ethne], »sve narode«). A da biste mogli nekome navijestiti Riječ, morate mu znati jezik i upoznati njegov način razmišljanja. Misionari su se u svojem radu od prvih početaka nužno susretali s »drugima«, s ljudima koji su u mnogočemu drukčiji od njih. To im je znatno otežavalo posao, jer su prvo morali »ući« u njihov misaoni sklop. No dugo je trebalo dok su postali svjesni svih konzekvenci te činjenice.

Tek u 16. stoljeću, s prvim proplamsajima onoga što danas zovemo prosvjetiteljstvom, nadoći će na to isusovci koji od svojih misionara traže redovita sustavna izvješća o načinu života narodâ kod kojih djeluju, takozvane relacije. Kasnije su misionare u školama posebno pripremali za njihovo djelovanje, studirali njihove jezike i kulture te znatno pridonijeli razvoju lingvistike i etnologije. Naime, u tom susretu s drugima i u intelektualnom odgovoru na uočenu različitost rađala se i etnologija – znanost o kulturama drugih i njihovu identitetu. »Europska je kultura... susrećući se s drugima, ...gradila svoja najbolja obilježja – jednakopravnost ljudi i kulturâ, snošljivost i suživot... Odgovornost onih koji su toga postajali svjesni, pravo drugih i sloboda svakoga čovjeka.«(1) Ta je spoznaja o humanističkoj dimenziji početaka etnološke znanosti otvorila Zoriću novu dimenziju djela naših ranih etnografa i istraživača. A istraživačka se djelatnost misionara danas više ne drži samo kao dobrodošao nusproizvod njihova djelovanja, nego je zapravo nužna pretpostavka valjano obavljenog posla.

Zorić je svoja istraživanja o etnografskom radu hrvatskih misionara objavljivao u znanstvenim časopisima od 1986. do 2007. godine. Posebnu je pozornost posvetio isusovcu Ferdinandu Konšćaku i njegovim istraživanjima u meksičkoj Donjoj Kaliforniji sredinom 18. stoljeća. O njemu je napisao i obranio (1999.) doktorsku disertaciju Misionar i kulture drugih. Etnologijska istraživanja Ferdinanda Konšćaka (1703.-1759.) u Donjoj Kaliforniji. Objavilli su ju u Sarajevu 2000. godine Hrvatsko kulturno društvo »Napredak« i sarajevski ogranak Matice hrvatske. Drugo, dopunjeno izdanje objavio je Nakladni zavod Matice hrvatske u Zagrebu 2002. pod naslovom Ferdinand Konšćak, misionar i istraživač. Dio tih radova Zorić je, nadopuniviši ih te smisleno poredavši, složio u novu cjelinu. To je ova knjiga.

Malo je poznato da je Zorić sazrijevao u krugu oko isusovačkoga samostana, poznate zagrebačke Palme u Palmotićevoj ulici. A u tom samostanu do danas nije izblijedilo sjećanje na vrijednu etnografsku zbirku što su ju desetljećima prikupljali hrvatski isusovci. Dovoljno razloga da Zorić kao mladi etnolog pokuša utvrditi sadržaj ove nažalost nestale zbirke te rekonstruirati ozračje u kojem je ona nastajala. Nije stoga neobično što knjiga, koja se sastoji od šest cjelina, počinje poglavljima sličnih naslova – Isusovci i etnologija i Isusovci i etnologija u Hrvata, u kojima je obradio jedan aspekt djelovanja hrvatskoga ogranka ovoga važnog reda. Drugu cjelinu čini pet poglavlja pod zajedničkim naslovom Etnološki prinosi isusovačkih misionara u Indiji u prvoj polovici 20. stoljeća. U njima Zorić razrađuje neke aspekte prethodne uopćavajuće cjeline. Piše o djelovanjima isusovaca u Bengaliji, prikazuje stručne i znanstvene priloge etnoloških značajki u misionarskim časopisima, obrađuje podatke o Etnografskom muzeju družbe Isusove i, što nam lijepo pokazuje uraslost isusovaca u hrvatsku kulturu, njihove Donacije zagrebačkom Etnografskom muzeju.

U knjizi potom slijede cjeline: Prilozi za nova poglavlja hrvatske afrikanistike, Bernardo Kohnen – misionar, etnolog i jezikoslovac među Šilucima, te – na kraju – Etnografije Konšćakovih Indija.

Cjelinu o afrikanističkim prilozima započinje autor naoko nekonzekventno osvrtom na djelovanja Dragutina Lermana i braće Seljan koji nisu bili misionari pa ih ne bismo očekivali u knjizi takva naslova. Ali i oni su, premda u službi državnih vlasti, pridobivali ljude i narode svojim djelom poput misionara, a ne mačem i ratom. Time ne samo da su utirali put kasnijim hrvatskim misionarima u tim krajevima, nego su dali stvaran doprinos europskom humanizmu. Slijedi prikaz djelovanja trojice misionara, Bernarda Kohnena, Stjepana Mlakića i Serafina Tvrtkovića, koji su svoj misijski rad nadopunjavali bilježenjem podataka o životu ljudi kojima su donosili Riječ.

Malo poglavlje Etnografska zbirka predmeta iz Afrike zapravo se nadovezuje na ranije spomenuto poglavlje o bivšem malom etnografskom muzeju u zagrebačkom isusovačkom samostanu, a usmjereno je na zbirku afričke građe koju nisu prikupljali samo isusovački misionari, nego i drugi, poput spomenuta Kohnena. Zadnje, dosta opsežno poglavlje u ovoj cjelini su Misionarski i književni prilozi hrvatskoj afrikanistici od druge polovice 20. stoljeća. U njemu se autor osvrnuo na gradivo iz novijega vremena s jako zanimljivim, a još nepoznatim podatcima. Mene se posebno dojmio opis običaja eunoto što ga iscrpno navodi Zorić govoreći o djelovanju don Zdenka Bralića kod Massaia u južnoj Keniji.

Na ovu se cjelinu nadovezuju dvije studijske monografije, jedna o Bernardu Kohnenu i druga o Ferdinandu Konšćaku. Prva, o Kohnenu, približava čitatelju misionara neobične sudbine. Bernardo Kohnen, krsnim imenom Bernhard, rođen je godine 1876. kraj Hannovera u Njemačkoj. Obitelj mu se preselila u Bosnu, gdje je pohađao isusovačku gimnaziju u Travniku. Na studije je otišao godine 1895. u Veronu i pristupio misijskoj kongregaciji Figli Del Sacro Cuore (Sinovi Presvetoga Srca, FDS). Zaređen je 1902. i odmah poslan u južni Sudan narodu Šiluk (Shilluk). Tamo je, uz redovni misionarski posao, ovomu bespismenom narodiću (ima ih možda oko 800.000) dao pismo, preveo im svete knjige, stvorio književnost. Ostao je među Šilucima do 1933. i vratio se u Veronu, a »usput« svratio prvo u Zagreb, pa na kratko vrijeme u Bosnu. U Veroni je zatim, do smrti 1939., pisao knjige na šilučkom za svoje Šiluke koji su ocu Nardu (Bernardu) ljubav uzvratili nadimkom ja kvaja (»moj djede«).

Gledajući ovako njegov životni tijek, začuđuje da je otac Bernardo baš Hrvatsku smatrao svojim pravim, intimnim zavičajem. Činjenice su, također, da je sjajno vladao hrvatskim, da se dopisivao s misijskim sekcijama u hrvatskim zemljama, da je 1907. na časak ostavio svoje »unuke« u Sudanu i došao u Travnik na proslavu 25. obljetnice travničke gimnazije, da je – prema vlastitu priznanju – nastojao što više promicati hrvatski misijski pokret i s time u svezi posjetio Bosnu 1925. i, najjasnije, činjenica da je – shrvan bolešću – iz Sudana otišao prvo u Zagreb, a tek onda u Rim.

Druga monografija posvećena je Zorićevom najdražem »predmetu« istraživanja, Varaždincu Ferdinandu Konšćaku. Premda je već objavio dvije knjige o njemu, nije mogao propustiti da ga i ovdje ne spomene. Makar ukratko. A Konšćak (Varaždin 1703. – San Ignacio 1759.) je to i zavrijedio. Istraživač je to kojega su smatrali Španjolcem, Mađarom ili Austrijancem, ali zapravo je Varaždinac i pripada uz bok najvećim hrvatskim ljudima u tuđini, Hermanu Dalmatincu, Vinku Paletinu, Jurju Križaniću, Ivanu Ratkaju. Zorić si je postavio za zadatak istražiti i prikazati Konšćakovo djelovanje. Ovdje je svoje izlaganje o Konšćaku suzio na studiju od 18 tiskanih stranica.

Možda će se tko čuditi, zašto je Zorić pisao o tome o čemu su drugi već ranije bili pisali, i to još k tomu objavio u ediciji (Mala knjižnica MH) koja cilja na širi krug čitatelja, a to su podatci koji mogu zanimati samo uski krug specijalista. Takav prigovor ne bi stajao, jer se kroz Zorićeve trijezne rečenice probija slika koju ne bismo očekivali. Slika je to (zapravo mnoštvo sličica) pojedinaca koji su žrtvovali svoju budućnost, udobnost uljuđenoga europskog života, pa poneki i život, da bi drugima, njima strancima, »divljacima« bez kulture (kako su ih onda zvali i smatrali) približili Riječ. Činili su to iz čiste ljubavi prema nepoznatomu Bližnjem, bez straha od posljedica koje je takav pothvat nužno sadržavao u sebi.

Na kraju, kako ukratko ocijeniti ovu knjigu? Ona je dobra i zanimljiva, vješto napisana, informativna i instruktivna, a sadrži i sav tzv. znanstveni aparat (popis uporabljene literature, bibliografsku napomenu o ranije tiskanim člancima, kazalo imena i dr.). No, posebice je dojmljiva Zorićeva vještina uživljavanja u položaj ljudi o kojima je pisao, te sposobnost stvaranja slike predanih kršćanskih misionarâ u čitateljevoj mašti. To će prepoznati svatko tko otvorena srca uzme knjigu u ruke. Ne mora biti stručnjak. Isplati se.

________

(1) Navodi u kurzivu su iz Predgovora Zorićevoj doktorskoj disertaciji.