Estetičko polje Gulinove poezije

1. Uvodna pripomena

Kada bismo željeli pjesnički opus Stjepana Gulina (rođen 1943. u Šibeniku), od prve zbirke pjesama do danas, situirati periodizacijskim stilskoparadigmatskim kategorijama – ne bi bilo teško odrediti poetičku mapu hrvatskoga pjesništva od sedamdesetih godina 20. stoljeća do desetih godina 21. stoljeća, tj. od vremena razlogaša, Severova odmaka od »označeničkoga« pjesništva i onoga što je na tome tragu slijedilo s pjesništvom »označiteljske scene«. Riječ je, dakle, od vremena kada zapravo nastaje Gulinova prva zbirka Kovine, do »stvarnosna« pjesništva postističke grupacije, u kojoj poetici participira i Gulin, dapače iz stvarnosti »prepisanim« pjesmama jedini pravi »prepisatelj« stvarnosnog, a ne privatnog. Takav bi uvid imao na umu sinkronu karakteristiku, ali i dijakronu situiranost unutar stilske paradigme, između »svijeta.«oskudna vremana« (Hörderlin) i filozofske zabrinutosti razlogaša, te »jezika« i njegova ludizma postrazlogaša. To bi prizvalo kritički dijalog s već učinjenim sistematikama (Bošnjak, Mrkonjić, Bagić), kako u pojedinim naznakama glede predmetnoga, formalnoga (oblik i žanr), i stilskoga plana, tako i glede uopćavajućega poietičkoga plana. Koliko je, naime, naglasak na predmetnom sloju u smislu opisa, katalogizacije i signature, pa je primarna gnoseološka usmjerenost pjesama, ili je pak naglašenija stilska faktura kao techne, pa je naglasak na tehnologiji, odnosno na jeziku (u smislu stilizacije i dvojezičnosti, štokavske i čakavske), pa je naglasak na »označiteljskom radu«, odnosno na proizvodnosti.

Takva bi »pretraga« Gulinova pjesništva, koja još do »kraja« nije učinjena, ponudila nedvojbeno zanimljive rezultate, jer bi signirala, ako ne i apodiktički tvrdila, ne toliko zanimljivost ili nezanimljivost, »velikoću« ili »nevelikoću« toga pjesništva, nego ponajprije to kako je strukturirano to pjesništvo i kakav je »pozadinski« plan njegov – svjetotvorno i poietički. I to bi već samo sobom nudilo relacije prema sinkroniji i dijakroniji, te na taj način smjestilo Gulinovo pjesništvo u određen (hrvatski) pjesnički korpus. A pjesme na čakavskom dodatno bi usložile pitanje, jer bi njihovo problematiziranje zahtijevalo dovođenje u središte pozornosti »drugi medij« koji je, u slučaju Gulina, želio »svladati« i drugačiji svijet. A time je svijet, jezik i subjekt stavljen u novu situaciju, ne samo »predmetnu«, ne samo »stilsku«, ne samo »jezičnu«, nego i doživljajnu-osjetilnu u kojoj je pozicija (lirskog) subjekta uvučena do mjere onih perceptivnih akata koji ga i definiraju, jer nadolaze iz konstitutivnog plana.

No, nama u ovom napisu neće biti zadatak da pjesnika smjestimo u sinkronu »tablicu« dijakronijskoga slijeda, iako bi se to trebalo podrazumijevati kao »samo po sebi« razumljivo, a nešto smo i samo i od toga prozborili, nego nam je ponajprije nakana da skiciramo one segmente koji su u temelju onoga što bismo mogli nazvati estetičkim poljem Gulinova pjesništva. Zato će se naše opservacije usredotočiti na nekoliko relevantnih pitanja. Ponajprije pitanje ideje, slike svijeta, kao »okolnosvjetskog« (Plessner) horizonta koji definira identitet, potom na pitanje subjekta i njegova »dvojnika« u kategoriji lirskog subjekta, te ideji pjesništva kao jezična proizvođača »drugotne stvarnosti«. Dok prva razina Gulinovih pjesama podrazumijeva pitanje ontološkoga statusa svijeta kao više-manje »gotovosti«, pa – na prvi pogled – ne ostaje drugo do posla/pitanja »oko« funkcija i instrumentalizacija, drugo se pitanje već odnosi na »sabiranje subjekta« i propitkivanja njegove ne/moći unutar »gotovosti« svijeta i njegovih »poredaka moći« (Foucault); treće bi se pitanje odnosilo na Gulinovu poetiku, stil, u užem smislu riječi, ali će se ona propitati »s druge strane«, sa strane »istine pjesništva«. Očito je zacijelo riječ o ontološkom, subjektu i poiezisu.

2. Metalna slika svijeta

Ako je Gulinova ideja (slika) svijeta u stanju »gotovosti«, to može značiti dvoje: ona je dogotovljena, u smislu evolucije (povijesti), te sa na njoj nema što više »raditi« tako da odgovara »kraju povijesti«, nakon kojega se »kraja« dospijeva do drugačijega stanja ljudskog postojanja, jer je i ono dospjelo do faze svojevrsnoga »kraja«. Ono može biti u stanju nekakva »raja«, kao konačnog dohvaćanja ekstazisa i sreće, ili, suprotno, može biti u stanju »pakla«, u kojemu stanju, jednako »dovršenom«, prijeti stalno stanje patnje. Položaj subjekta će nam zacijelo otkriti ta moguća stanja kao trajno pojedinačna ili kao trajno ispremiješajuća. Drugo bi značenje »gotovosti« bilo ne u prijašnjem smislu evolucije (povijesti), nego u smislu (transcendentalne) samodostatnosti koja »ne dopušta«, jer ne potrebuje, nikakve druge i dodatne intervencije (bilo kakve i bilo koga). U tom bi slučaju slika svijeta bila »gotova« u svom bitku kojemu Drugo (ljudsko) uopće nije korespondentno i kompatibilno. To Drugo ne dira »gotovost« i one (Drugo i slika svijeta) egzistiraju samostalno ne dodirujući se, kao da zasebno postoje neovisno jedna od druge.

U prvom svom »izvodu« ta bi slika bila metalna, kovinasta, kako sam Gulin kaže, te bi ona, kao takva, jamačno sijala neudobnosti i predstavljala bi, za ljudsko biće, otuđujuću sferu. Do takvih predikacija je bilo i Gulinu stalo, kao što je razvidno iz zbirke Kovine. U drugom svom »izvodu« do spoznaje o njoj tako reći se ne može ni doći kognitivnim radnjama, nego se možebitno može kakvim od osjetlnih stimula naslutiti njena »priroda«, bez obzira na »korisnost« i »vrijednost«. Dakle, ako se do nje može »nadoći« jamačno je to na način neposrednosti i neposredovanosti. Pri tome bi se neposrednost odnosila na psihološke akte, a neposredovanost na izravan govor označitelja. No, kako ovaj potonji ne može biti neposredovan, jer diskurziviran, zapravo se ne može ni govoriti o neposredovanosti, jer bi tada, u slučaju književnosti, bili prikraćeni za jezik. Kako je očito, već u ovome sloju jezik se nadaje kao element bez kojeg se neće moći govoriti o slici svijeta. Jezik će dakako nadoći i sa subjektom, pa se očito vidi u najmanju ruku dvostruka uvjetovanost jezika koja će se potrostručiti i poiezisom. Na kraju ostat će se samo »s jezikom«, barem kad je riječ o pjesništvu.

Nego, da se ipak malo detaljnije upoznamo s Gulinovom idejom svijeta. U svojoj »gotovosti« ta se slika, ideja svijeta, nadaje kao otuđujuća sfera ne samo s obzirom na svoje predikacije, koje iz imanencije uopućuju prijeteće nakane, nego također jednako iz svoje pozicije nespremnosti za komunikacijom, sudioništvom u određenom humanitasu koje bi »pripitomilo« i svijet i subjekt, opće i pojedinačno, a entitete »od-gotovilo« priskrbljujući im vrijeme kao proces povijesnosti, u smislu ontološkom i u smislu kulturacijskom. Iz toga bi se dalo zaključiti da Gulinu nije stalo do povijesne protočnosti, jer je sva datost »potrošila« povijest u smislu razvitka, pa se s njom i ne da više nego obračunati.

Međutim, nije stvar tako jednostavna i tako »definitivna«. Gulin unosi u taj sindrom jednu veoma važnu deju – ideju ravnoteže, jednako kad je riječ o svijetu, općem načelu, kao i kad je riječ o pojedinačnom. U općemu tu ravnotežu proizvode predsokratovski praelementi, i oni reguliraju stanje općosti, a u pojedinačnom simbolom bjeline »vraćaju« to pojedinačno »početnom« stanju koje, jer je »čisto«, može započeti nova konstitutivnost – jednako iz »neznanja«, predrefleksivnog, kao i osjetilnog, dakle uronjenosti u tvarnost. Ta ideja bi podrazumijevala i ideju povratka organskom kao području konstutitivnih radnji načelno.

I zaista, u Gulina je ideja organskog prepoznativ segement tvorbe njegova pjesništva, i lako ju je prepoznati i na razini motiva kao i na razini leksike, pa dakle i na razini opće ideje pjesništva i filozofije života. Ona se kreće u registru od »divlje«, i gotovo kamovljevski anarhistične, do pomirujuće, blage i patosne, navlastito kad se manipulira zavičajnim motivima. Potonje – ako se uzme u obziri i šibenski čakavski jezik – svjedoči jednako o nazorovskoj filozofiji čakavskog jezika, kao i o nostalgičnim gestama koje izricajući subjekt ne može potpuno sakriti, što je, samo po sebi, dokazom da se smirenje može naći »jedino« u sasvim određenim stanjima svijeta (prirode), kao i tomu korespondentnim stanjima subjekta.

Nego, čak kad se konkretizira određena slika zbilje (hrvatska) u svojim društvenim, političkim i kulturnim »datostima« ponegdje specificirana do doslovnosti (»prepisanosti«), ideja svijeta, slično, izgleda »gotova«. Naime, iako je ona proizvod recentne događajnosti, te nije teško detektirati njenu genezu (povijest), ona je zastrašujuće »nepovrativo gotova« do mjere ugroze čovjekova bića kao »projekta« mogućeg humanitasa. Ona je, dakle, takva da isključuje »zdravo« kao svoje Drugo i tuđe, pa zato i lirski akter afektivno detronizira takvu impostiranost. A to, sa svoje strane, dokazuje osnovnu značajku subjekta, doduše nemoćnoga, u smislu moći reglementirajućega i naredbodavnoga uma, ali zato jakoga u prkosnom anarhističkom izvikivanju takve »gotovosti«. Njegovo zazivanje bjeline, kao »izvorne čistoće«, njegovo skretanje k izvornoj zavičajnoj čakavštini, i tomu pripadajućim motivima, dakle svijetu, samo potvrđuje činjenicu potrebe za onom slikom svijeta koja će, na drugi način, potvrditi supstancijalno i egzistentno bićevito, a ne zatorno. Tako se »okolnosvjetsko« nudi kao predležeći horizont, koji sa svim svojim posebnostima tvori identitet u čiju cjelinu unosi pukotinu upravo u mjeri različitosti posebnosti slike svijeta, pa na taj način shizofrenizacija svijeta uzrokuje i shizofrenizaciju subjekta.

3. Pribirući subjekt

Ideja subjekta se u Gulinovim pjesmama nadaje u nekoliko »tipskih« modaliteta, u registru od apstrakcije do konkretnosti, od refleksivnog stava koji izvire iz činjenice samosti bića, njegove misaonošću opravdane pozicije samoće do potrebe da se stratificira u konkretnost, i to u dvojakom smislu. Jedna je ona koja referencije traži u intersubjektivnosti smještenoj u intimniji krug koji, ljubavlju, uvažava nužnost zajedništva kao konstitutivno načelo subjekta, a drugi je u traženju sidrišta u zavičajnom prirodnom, koje obično nosi i kulturne naslage, jer su elementi toga entiteta sinonimi »već zatečene« kulturne akcije. A treći je model traženje argumenata u zajedništvu sa sektorskim sudionicima, a ovdje je dakako riječ o hrvatskom pjesništvu. Pjesnici (hrvatski) i književna djelatnost načelno, s jedne strane, potvrđuju dignitet i potrebu pjesništva, njegovu žestinu i snagu, nezamjenjivost i nužnost, a s druge strane, pravom i potrebom na postojanju ta se djelatnost argumentacijski uzdiže na »višu« razinu opravdanja smisla svekolikosti, jer je »jedina« u stanju sveobuhtvatna obasizanja svijeta. To, u biti, ne mijenja »novo doba« koje je zanemarilo potrebu pjesništva, bilo zbog trivijalizacije kulturnog sektora, bilo zbog općeg osiromašenja. »Novo doba« na taj način više upozorava na svoju insuficijentnost negoli na »prirodu« pjesništva, pa bi to bila više kritika tog vremena nego podcjenjivanje »prirode« pjesništva.

No, Gulinov subjekt u stanju pribiranja, kada mu je samoća i konstitutivno i »trajno« stanje, namire onu poziciju i ono mjesto koje iz svoje izdvojenosti može propozirati, što znači refleksivno pokazivati na stanja nečeg drugog, govoreći o sebi, prosuđuvati »ono ostalo« kao drugotno, koje stoji postranično u svojoj zasebnosti, ili pak djeluje u svojoj »agresiji«. U potonjem slučaju subjekt se buni, prosvjeduje, te iz pozicije otpora anarhistički je destruirajući, dakako spram sasvim određena modaliteta ideje svijeta, u registru od »metalnosti« do dekomponiranosti, rasutosti. A u oba je slučaja to prijeteće. Tada subjekt gestom patosa, prosvjeda, što znači febrilno emotivno, bez obzira na njegovu modernističku »jakost« ili postmodernističku »slabost«, u svakom slučaju namire jaku gestu, osjećajne više negoli racionalne impostacije. Spram »nejasnoće« svijeta, sjubjekt za sebe želi »prozirnost« jasnoće, s jedne strane kako bi bio nedvojben, a s druge strane da bi se distancirao od nejasnoće, grubosti i malformacije svijeta s kojim dolazi u konflikt. Njemu »čistoća« osigurava mjesto, bez obzira kako sam sebe ponekad klasificira, u pozitivnim ili negativnim supstancijalnim kategorijama, i bez obzira na to koliko i sam sa sobom vodi bitku.

»Između« svijeta i subjekta jest i prostor metafizičnosti u kojemu oboje participiraju, pa dakle i modificiraju svoju bit. Motivima vjerske provenijencije Gulin gradi šopovsku varijantu deističke pojavnosti, čime slika/ideja svijeta projektivno ugrađuje telos, a subjekt je uvučen u svetost zajednice: upravo se time i svakodnevica posvećuje. Na taj se način »stavlja u zagrade«, s jedne strane metalna slika svijeta, a s druge strane – samost subjekta, jer su biće i njegov svijet upućeni na komunitarizam koji, metafizičnošću, stječe svoju patosnu pozlatu kao jedan od modusa postojanja. Dapače, paradoksno, i samost može biti put ka ujevićevskom pobratimstvu, što znači korespondentno konstitutivnom. Tako opće »grli« posebno, a posebno daje bićevitost općemu, a zajedno pak kostituiraju bitak bića.

U ovom horizontu je i ideja »kružnog događanja« bića, koja se dakako može susresti od Nietzschea do Eliadea. No, u Gulina ona ima svoj »dodatni« smisao, jer se ozbiljuje u pojedinačnostima koje su »kružno« uvjetovane, i koje po tome imaju svoj smisao i svoju egzistencijalnu funkciju – u izvođenju. To daje subjektu pravo da -unatoč svim otporima – i dalje trpeći plovi, priželjkujući »sabiranje u jedno«. Tako se na razini instancije subjekta nadaje temeljna strukturna odrednica – podvojenost koju čine revoltno-afektivna »strana«, s jedne strane, te ćutilno prilijeganje uz onaj dio svijeta koji mu je egzistentno korespondentan, s druge strane.

4. Istina pjesništva

Pjesma je smisao, poslanje, viša vrijednost, otpor svijetu, ali i njegova istina, istina zbilje, istina stvaranja, kako manifestno poručuje Gulin (Pjesma). Njena istina je i zavičaj i njegov jezik, kao i jezik načelno. Kao takva, ona je u aristotelovskom smislu mimezis, pa će autor, čak eksplicitno, zazivati mimezis, ali u modificiranijem smislu. No, pjesma, koliko je superiorna, koliko je integrirana u dnevnost, u kojoj se prepoznaje, toliko može biti i podređena zbilji, ne samo zato što, naročito zavičajno, posjeduje antropološko-ontološku neistrošivost koja nudi smisao, nego i zato što nerijetko »istina pjesme« ne može »dosegnuti« takovrsno svjetotvorno, jer ono sjaji u svojoj punini te mu je svako »izvanjsko« zapravo napad na puninu i prijetnja nagrizanje te punine. Zato je zavičajno punina kozmogenetsko-metafizičkog, uz to što je i punina antropološko-ontološkog.

S druge strane, kad je svijet »gotov« u svom negativitetu, pjesma ga, konačno, može »napadati« kako bi ga demaskirala, ali mu nažalost ne može »ništa«. Dapače, takav svijet je važnost poezije odbacio iz uporabnosti iz više razloga. Jedan je razlog u činjenici razotkrivanja, a drugi u činjenici slabe ili nikakve tržišne vrijednosti. Dakle je riječ o otporu poezije prema funkcionalizacijama i merkantilizaciji. Prvi čuva svoju imanenciju i strukturu kao svoju autonomiju, a drugi pak ne podvodi svoju ideju pod kurentnu kakvu isplativu kapital-ideologiju. Naprotiv, u ovom drugom slučaju, poezija bi bila vrlo jeftina, kako cinički govori Gulin kad razotkriva »istinu« poezije i najezdu kurentnosti.

Poeziji je biti »sve i preko« toga, »sve« u smislu da je sposobna »svladati« svijet, a da se pritom ne potroši u partikularitetima, a »preko« u smislu da ga je u stanju transcendirati. Zato je zahtjev poezije upućen ne toliko onom neiskazivom koliko onom prediskazivom u smislu početne, izvorne tišine, u smislu »stajanja na početku«, prije negoli se zada okvir. Tu je zapravo i pravo mjesto pjesmi. Na tom mjestu nalaze se zajedno i poezija i subjekt (akter i iskazivač), i otuda može početi proizvodnja estetičkoga kao i »uokviravanje« svijeta. To je generirajuće mjesto »iza« kojih dolaze modusi kao operacionalizacija onoga što se susreće nakon izlaska iz tog mjesta, a susreće se već naznačena slika svijeta.

Sve to iznuđuje i potrebu za vremenom kao procesom s obzirom na posljedičnosti, kao što priziva kognitivno čiji je zadatak da daje smisao, kao što naznačuje i čisti postupak pisanja kao slijeda. Tomu (posljedičnosti) valja pridodati i recepcijsku zabrinutost lirskog iskazivača, koji se cesarićevski obraća čitatelju sa željom da ga se s razumijevanjem čita. Ne potrebuje slučajno Gulinov subjekt usidrenost u tradiciju i kulturu u smislu povijesne egzegeze (Jadro), pa je i to jedan od okvira njegove »jasnoće«. S druge strane, utječući se tematski znatnom broju hrvatskih pjesnika, oni su znakovi pjesničkog smisla postojanja, kao što su i kulturna zbilja koja obogaćuje supstanciju općeg i pojedinačnog.

Kako je jezik ono sredstvo kojim se poezija »svladava«, on se očituje i kao »stvarajući«, jer je u stanju »obuhvatiti« predmet, poietički ga urediti, ali se jednako očituje i »razarajući«, jer se u njemu »otuđuje« predmet. Jednom u normalnom smislu jer se predmet »predaje« jeziku, a drugi put kad je poezija, prema Gulinu, »ispod« stvarnosti. A to je u onim slučajevima kad, posebno, društvena pa i politička stvarnost »strši«, naročito u destruktivnom smislu, destruktivnom po ljudsko biće, pa se time »pragmatizira« (i jezik), te nadalje kad dovoljno »ne dostiže« osjetilnu sferu, pa se nedostatno »estetizira«. U navedenoj tezi bi se mogla prepoznati Wiettgensteinova maksima iz analitičke filozofije jezika, a riječ je ne samo o jednakosti između opsega jezika i pojavnosti svijeta, nego i u smislu zrcaljenja stvari jezikom. Gulinov nepjesnički zahtjev za bježanjem iz metafore upravo to želi poručiti.

Uostalom, taj je zahtjev generirao i njegovu»stvarnosnu« zbirku (Nitko ne griješi ako šuti, 2003.), koja je zgodno montažno tehnologijski strukturirana. Ali, ostaje činjenica da je ta zbirka, zahtjevom za doslovnim mimetizmom, te afektivnom agresijom lirskog iskazivača, ostala na nemetaforičnosti, a ipak je u biti opisna. Inače u kognitivnim radnjama poezija, kao diskurzivna radnja (slovo i jezik je misao, kako ističe pjesnik), još i najviše može, »uz pomoć« jezika, »svladati« stvarnost, analitički »smjestiti« i kritički se distancirajući od određenih predikacija, a pjesnik je ipak »božji glasnogovornik« (Pjesnik jest), bez obzira na to što danas živi i djeluje u svijetu koji ne mari niti za pjesnike niti za pjesništvo. Razvidno je da se i »istina pjesme« očituje u dvostrukosti, priručno rečeno u (doslovnoj) mimetičnosti i u poietičnosti; stoga je i temeljna stukturna »figura« Gulinove poezija dvovrsnost koja proizvodi procijep, kojemu je s jedne strane ćutilnost, a s druge strane »rezonerstvo«.

* * *

Kada se glavni spor u Gulinovu pjesništvu vodi oko gotovosti destruktivne slike svijet i napora subjekta da meta-fizički prevlada tu derogiranost, tada se etičko pretvara u estetičko. Nadalje, kako subjekt iz pozicije afektivno nekonceptualiziranog, a kognitivnog »rezonera«, nastoji zasebno transcendirati takav svijet, to rezultira činjenicom »izjednačavanja« stanja obaju »entiteta«. Stoga se transcendiranost mogla izvršiti »izvana« (iz pozicije autorove privatnosti), što u strogom smislu ne spada u estetičko djela, nego u sociologiju književnosti. To dokazuje, s jedne strane, da stanje »problematičnoga subjekta«, u današnje vrijeme ekonomske svodivosti, nestaje iz umjetnosti, jer se i ona »nudi« u kategorijama ekonomske prometne vrijednosti, a s druge strane da je individualnost, kao i kolektivna svijest, nestala kao uporabivost koja bi bila temeljem društvene stratifikacije, svijeta života, povijesnih i kulturnih procesa.

Stjepan Gulin je, zaključno, jedan od posljednjih velikih hrvatskih pjesnika generacije koja je pred vratima vječnosti.