Ekstatični feniksov let

U drevnim indijskim knjigama Vedama postoji priča o postanku pjesništva koja kaže da je davno živio neki mladić u skladu s prirodom i svijetom oko sebe. Jednog dana je ugledao jelena u daljini i divio se njegovoj gracioznosti. Iznenada je primijetio lovca s kopljem u ruci kako se tiho primiče jelenu s namjerom da ga ubije. Mladić, sav izbezumljen, u želji da spriječi taj krvavi čin, počne nekontrolirano vikati iz svega glasa. Dok je vikao, nije pazio na sadržaj, već je iz dubine srca birao riječi i oblikovao značenja. Lovac u čudu zastane, odloži oružje i zatečen tim neobičnim zvukovima, počne slušati njegove riječi zaboravivši na jelena. Tako su, prema starom hinduističkom mitu, nastali pjesnici, pjesništvo i slušatelji poezije, pa analogno tome, nastanak poezije možemo povezati s govorom koji uvijek navodi na život. Nekako me ova indijska priča o iskonskom pjesniku koji poziva na trajni mir, podsjeća na pjesnički izraz Vesne Krmpotić. Njezini tekstovi uvijek su privlačili jednom posebnom unutrašnjom snagom čime je uvijek ostavljala prepoznatljiv autorski potpis u korpusu suvremenog pjesništva, iako su i njezina prozna djela poput Košulje sretnog čovjeka i Brdo iznad oblaka doživjela iznimno velik uspjeh.

Vesna Krmpotić istaknuta je hrvatska književnica, prevoditeljica, urednica koja je ove godine proslavila osamdeseti rođendan i više od šezdeset godina književnoga rada, što je rezultiralo fascinantnim opusom od stotinjak naslova u njezinoj bibliografiji. U svojim biografskim tekstovima i intervjuima ona često ističe kako je za svoj ogromni opus, bogatstvo vlastitoga književnog iskustva i svoje predanje pisanju, zahvalna indijskom učitelju koji joj je na njezinu želju podario Riječ. Njezino dugotrajno prijateljstvo s Indijom, istočnjačkom filozofijom i književnošću ostaje prepoznatljiv motiv njezina stvaranja, pa njezini tekstovi često razrađuju teme kao što su ljubav, vječnost, vjera, radost i sl.

U pogovoru zbirke Žar-ptica Tonko Maroević odlično primjećuje kako »shvaćanje ljubavi Vesne Krmpotić kozmičko je, univerzalno. Načelo ljubavi pokreće svijet i povezuje sve elemente i sva bića, kompenzira sve gubitke i uvećava sve dobitke, obično čini čudesnim, a nepojmljivo shvatljivim«. Zbirka Žar-ptica na simboličan je način obilježila osmu dekadu života Vesne Krmpotić, jer je ona nastala u vrijeme jednoga od njezinih boravaka u Prashanti Nilayamu, sredinom devedesetih, što zapravo čini nastavak njezinoga duhovnoga pjesništva inspiriranog naukom učitelja Sathya, u kojem divinizira odnos čovjeka i Svevišnjega.

Uzevši žar-pticu za naslov i temeljni motiv ove zbirke, Vesna Krmpotić poetički određuje svoju transcendentalnu ekspanziju. Feniks je egipatski je simbol vječnosti, simbol obnavljanja nakon stradanja, te besmrtnosti koja se očituje u vječnom elementu vatri. Svako svoje pozicioniranje pjesnikinja obilježava prema čistom ontološkom izvoru, stoga se i lirski subjekt uspostavlja jedino u odnosu prema svome božanstvu: Kao vreo vodoskok izbijam preda Te / a onda se sledim u prozirne čipke / i netaknute kapi, / ostajući tako u ukočenu ushitu – kristal vlastite vatre... (Kao vreo vodoskok). Osim toga, pjesnikinja se u potpunosti poistovjećuje sa žar-pticom koja se neprestano rađa iz vlastita pepela, te u zanosu klikće: Između ljepote i ljubavi / čini se da umirem, nikad življa... (Nitko nije ljepši od Tebe). Također, u želji da se naglasi važnost obnavljanja žar-ptice za konstituiranje subjekta, Vesna Krmpotić se poigrava leksičkim kovanicama koje se iz izvora metonimijski šire poput plamenih jezika: žar-ptica = žar-razgovor, žar žariti, žar-pehar, žar-lopta, žar-zora...

Druga konstanta je lik božanstva na kojeg se upozorava pisanjem velikoga početnog slova, pa ono postaje stalnim sudionikom intimnoga komunikacijskog procesa. Božanstvo je neimenovano čime se ističe njegova bezlična forma, iako mu se subjekt vrlo prisno obraća. To vrhunaravno biće karakterizira dualnost: ono je istovremeno i čovjek i božanstvo, istodobno ujedinjuje elemente i vatre i leda, a njegovu oksimoronsku narav povezuje jedino ljubav: Plamen se s plamenom spaja, / tunika za tunikom svlači. Odraz je vidljiv, lik je nevidljiv (Svijeća zapaljena). Subjekt je postavljen kao sugovornik naspram metafizičkom objektu, a njihovi se glasovi neprestano udvajaju i spajaju, što čitatelja iznova tjera da zauzima različite pozicije i mijenja perspektive prilaženja tekstu. Obrtanjem glasova u kojima je subjekt čas sudionik molitve, a čas božanski glas, ostvaruje se metafizički dijalog u kojem ushićeno poigravanje između Ja i Ti reproducira refleksiju vjerskog iskustva u kojem se gotovo dionizijski svetkuju ljepota i ljubav. Iz neprestane sublimacije glasova proizlazi transformacija osobnih iskustava koja oslobađa osjećaj razigranosti i životnosti.

U tom kontekstu zanimljivi su primjeri neologizama koje pjesnikinja stvara: zlatoperna ptica, labudno voljenje, ljulj-grane, san saniti, pjesmopis, jasmin-vino... Dualnost božanstvene naravi također se preslikava u njegovu odnosu prema pjesničkom glasu koji odražava svojevrstan Narcisov pogled na svijet: Ne ustukni pred svojom u tebe / zaljubljenom slikom, / priliko. // Ne gledaj i ne vidi u Mom zrcalu / ništa osim ljubavi, / koja se konačno samozaljubljuje... (Ne ustukni).

Najnovija zbirka Vesne Krmotić Žar-ptica u cjelini pokušava osvijetliti mistične tajne ljudskih odnosa s božanskom prirodom u izrazito transcendentalnom iskustvu, stoga je poželjno ove tekstove, nabijene silnim čuvstvima, dozirati prema vlastitom iskustvu. Tekstovi su nizani jedan za drugim u himničkom stilu, pa je mjestimice moguće doživjeti zamor zbog strukturne i idejno-tematske ujednačenosti. Međutim, svaki čitatelj suvremenoga hrvatskog pjesništva zasigurno se barem jednom zaustavio nad pokojom njezinom knjigom i osluškivao neobično pulsiranje koje iz tih redaka proizlazi. Zato za djelatnu recepciju koja podrazumijeva slobodni let obzorom ovih pjesama, potrebno je više od književnog iskustva, a to je iskustvo srca i metafizičkog zanosa koji se manifestira u onostranom sjedinjenju s božanskom osobom.

Ipak, promatrati pjesništvo Vesne Krmpotić isključivo kao spiritualno pjesništvo svakako je nedostatno. Ona nabožno preinačuje u refleksivno, božansko u ideju humaniteta, a ljubav u prapočelo svakoga postojanja. Raskošna metaforika, bogatstvo leksičkih kreacija, zanosan govor duše te poziv na spajanje s izvorom beskonačne ljubavi, najveće su vrijednosti ovih stihova. Jer, slušati rajsku žar-pticu u našem autističnom svijetu ipak je privilegija manjine: Ti si jedini koji ovim vrtom prolijeće, / spokojno berući čas ekstazu ruže, / čas geometriju vatre.