Croatica Mechitaristica

Bibliografije knjiga pretpostavka su i temeljni kamen svakog ozbiljnog istraživanja kulturne prošlosti. Od Ivana Kukuljevića Sakcinskog na tom se planu u hrvatskoj filologiji napravilo doista puno. Ipak, budući da su hrvatski autori često objavljivali izvan Hrvatske, nacionalna je bibliografija knjiga na području tzv. »inozemne Croatice« još uvijek nedovoljno istražena. To je ujedno i razlog zašto s osobitim zadovoljstvom treba pozdraviti knjigu Croatica Mechitaristica, bibliografija hrvatskih knjiga tiskanih u Mehitarističkoj tiskari u Beču, zajedničko djelo autora Tihomila Maštrovića i Slavka Harnija, koja je nedavno objavljena u izdanju Erasmus naklade d.o.o. i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Riječ je o stručnoj knjizi koja kao opća retrospektivna bibliografija predstavlja popis hrvatskih publikacija tiskanih u Tiskari Kongregacije mehitarista u Beču.

Croatica Mechitaristica bogato je ilustrirana knjiga većeg formata. Uz dva uvodna teksta (Tihomila Maštrovića i Slavka Harnija) sadrži glavni bibliografski niz s obrađenih 239 hrvatskih publikacija. Posebno je vrijedan dodatak knjizi – Tumač imena autora, prevoditelja i priređivača, uz koji se donosi i sažetak na engleskom i njemačkom jeziku. Osobite koristi čitatelju za kvalitetno snalaženje u opsežnoj i raznolikoj bibliografskoj građi bit će niz kazalâ (naslovâ, imenâ i stručnih pojmovâ).

Iz uvodnog teksta Tihomila Maštrovića, inicijatora provedenih bibliografskih istraživanja i voditelja projekta Croatica Mechitaristica, saznajemo da su mehitaristi armenski katolički redovnici, koji su ime dobili po svom osnivaču Mehitaru iz Sebastije (1676.-1749.) čijim je nastojanjem, uz podršku katoličkih misionara, godine 1701. u Carigradu osnovana kongregacija, odnosno armenijsko redovničko bratstvo kao zasebna skupina benediktinskoga reda. Budući da je kongregacija bila izložena progonima i vjerskoj netoleranciji, a uvidjevši da Mehitar iz Sebastije i njegovi sljedbenici mogu biti od koristi u širenju katoličanstva na Istoku, Vatikan je godine 1712. priznao Mehitara za Vrhovnog opata Kongregacije, a godine 1717. posebnim dekretom papa je Mechitarovim redovnicima, koji će se kasnije prozvati mehitaristima, stavio na raspolaganje venecijanski otok San Lazzaro s istoimenim samostanom.

Uz vrijedan misionarski rad Mehitaru pripada ugledno mjesto u očuvanju armenskog jezika i književnosti. Unatoč činjenici da je njihova vjersko-misionarska djelatnost doista u više navrata bila uzrokom razdora i raskola u armenskoj sredini, uz optužbe da provode »katolizaciju« armenskog naroda, s gledišta razvoja armenske nacionalne kulture, književnosti, različitih znanstvenih oblasti te napose izdavalaštva, mehitaristima praktički tijekom cijelog XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća s pravom pripada vodeća uloga u kulturnom razvitku armenskog naroda, uz važnu zadaću – upoznavanje Europljana s Armenijom i armenskom kulturom.

Skupina armenskih redovnika mehitarista godine 1773. prelazi iz Venecije u Trst koji se tada nalazio u sastavu Habsburške Monarhije, udružuju se i osnivaju novi red, neovisan od venecijanskog. I upravo u Trstu taj je red prvi put nazvan Kongregacijom mehitarista. Dvije godine kasnije, posebnim ukazom carice Marije Terezije, mehitaristima je dopušteno osnovati tiskaru na armenskom i latinskom jeziku. Tiskara je utemeljena godinu dana nakon caričina ukaza i u svom inventaru je imala, uz uobičajena latinska, grčka i ćirilična slova. U privilegiju izdanom mehitaristima navodi se da svi Grci i drugi istočni narodi koji su primili katoličanstvo potpadaju pod crkvenu jurisdikciju Armenske kongregacije u Trstu. To je ujedno razlog što su se u Mehitarističkoj tiskari u Trstu, po nalogu Propagande, tiskale neke grčke i neke slavenske bogoslovne knjige.

Odnos Napoleonovih vlasti prema mehitaristima i njihovoj djelatnosti te novčane teškoće prisilile su ih da se krajem 1810. godine obrate molbom austrijskom caru Franji I. da im dopusti preseljenje u Beč. Molbi je bilo udovoljeno i već im je u veljači 1811. stavljen na raspolaganje zapušten samostan kapucinskog reda, u kojem je ubrzo započela s radom tiskara prenešena iz Trsta. Godine 1814. otkupili su kapucinski samostan, a od 1843. je i Kapucinska ulica u Beču preimenovana u Mechitharistengasse (Mehitaristička ulica) kako se i danas zove.

Temeljem carskog privilegija Mehitaristička tiskara imala je pravo izdavanja knjiga »na istočnim i zapadnim jezicima« (K. k. priv. Buchdruckerei der Mechitharisten-Congregation in orientalischen und occidentalischen Sprachen). Prva knjiga koju su bečki mehitaristi tiskali bilo je Žitije Presvete Djevice Marije (1812.) na armenskom jeziku. Značajan je i podatak da je prva knjiga mehitarističke slavice objavljena već godine 1815., svega tri godine nakon početka rada Mehitarističke tiskare u Beču; to je knjiga hrvatskoga književnika i političara Andrije Dorotića Kratko iskazanje jednoga dogadjaja, u komu se nasca godine 1813. redovnik F. Andria Dorotich.

Knjige na slavenskim jezicima posebno su brojne među knjigama tiskanim u Mehitarističkoj tiskari u Beču, u tiskari koja djeluje od godine 1811., dakle već punih 200 godina, i koja je odmah po osnivanju, za potrebe tiskanja hrvatskih i nekih drugih slavenskih knjiga, nabavila latinička slova s dijakritičkim znakovima. Među njima za nas su, dakako, osobito zanimljiva djela hrvatskih autora. Donedavno se ni približno nije znalo koliko je u toj tiskari tiskano hrvatskih knjiga. Prvi popis nastao je 1985. godine, kada je Austrijska akademija znanosti objavila knjigu austrijskoga slavista Günthera Wytrzensa Die Slavica der Wiener Mechitharisten-Druckerei, koja sadrži bibliografiju knjiga što su ih mehitaristi objavili na slavenskim jezicima. U knjizi je obrađeno 260 naslova, od kojih se u poglavlju »Kroatische Drucke« navodi i 45 hrvatskih izdanja na hrvatskom, latinskom i njemačkom jeziku. U dopuni tog izdanja što su ga 2001. godine priredili G. Wytrzens i armenski slavist Ashot Hovakimian (Addenda und Corrigenda zum Buch »Die Slavica der Wiener Mechitharisten-Druckerei«, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 2001.) slijedila je i dopuna popisa hrvatskih knjiga s tek nekoliko novih jedinica.

Međutim, broj bibliografskih jedinica koje po bibliografskim principima ulaze u Croaticu višestruko je veći, što pokazuje objavljen popis knjiga, naslovljen Croatica Mehitaristica koji su sastavili Tihomil Maštrović i Slavko Harni. Dok su austrijski i armenski bibliograf, Wytrzens i Hovakimian, popisali tek pedesetak hrvatskih knjiga, Maštrović i Harni objavljuju bibliografske podatke za čak 239 hrvatskih publikacija, što na hrvatskom što na drugim jezicima. Premda je tijekom XIX. i XX. stoljeća u Mehitarističkoj tiskari u Beču tiskano impresivno mnoštvo hrvatskih publikacija, djelovanje te tiskare u hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti uglavnom je ostalo malo poznato. Čak i ugledna Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835.-1940., koja inače popisuje više od 67 tisuća knjiga, navodi samo 165 hrvatskih knjiga tiskanih kod mehitarista u Beču.

U bečkoj Mehitarističkoj tiskari tiskane su hrvatske knjige iz brojnih područja društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti. Tako su kao dio Croatice Mechitaristice objavljene knjige s područja filozofije, teologije, prava, povijesti, politike, gospodarstva, poljodjelstva, odgoja i obrazovanja, etnologije, arheologije, zemljopisa; mnogi su objavljeni radovi s područja medicine, matematike, biologije, a i neki naslovi iz književnosti, osobito pjesništva. Jedna od zanimljivosti, kada je riječ o hrvatskim tiskovinama u Mehitarističkoj tiskari u Beču, svakako je činjenica što su u njoj tiskane i jedne hrvatske novine. To je Novi pozor, političke novine s ciljem promicanja hrvatskih nacionalnih interesa koje su od 1867. do 1869. godine izlazile u Beču, a čiji su vlasnici i izdavatelji bili Franjo Ptačovský, potom Ivan Perkovac i nakon njega Josip Miškatović.

Godine 1858. u knjizi Viribus Unitis (Das Kaiser Album) tiskaju se pjesme hrvatskih pjesnika: Dimitrija Demetra, Ognjeslava Ostrožinskog, Petra Preradovića, Orsata Pucića, Jeronima Vrdoljaka i Matka Baštijana te grafike Petera Geigera s figuralnim prizorima narodnih nošnji svih zemalja Monarhije, uključujući Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, s povijesnim grbovima ovih hrvatskih zemalja. Navedene pjesme kasnije više nisu objavljivane te su uglavnom ostale nepoznate.

Neke od objavljenih knjiga osobito su važne za hrvatsku književnost i kulturu. Godine 1844. u Mehitarističkoj tiskari u Beču tiskano je, po prvi put, najvažnije djelo hrvatske dramske književnosti preporodnog razdoblja – povijesna tragedija Dimitrija Demetra Teuta. Drama je objavljena u drugom dijelu Demetrovih Dramatičkih pokušenja, čiji je prvi dio tiskan godine 1838. u Zagrebu, u Gajevoj tiskari, a drugi je dio zabranila cenzura. Iste godine kada izlazi Demetrova Teuta, grof Medo (Orsat) Pucić kod bečkih mehitarista objavljuje prvu knjigu svoje Slavjanske antologije, u koju su uvrštena najznačajnija djela dubrovačkih pjesnika XV. i XVI. stoljeća.

Među znanstvenim knjigama tiskanim u Mehitarističkoj tiskari posebno se ističu one s područja jezikoslovlja i filologije. Od godine 1846. do 1849. kod mehitarista, u nakladi Matice ilirske, izlazi kapitalno djelo Josipa Drobnića i Vjekoslava Babukića Ilirsko-njemačko-talianski mali rječnik sa osnovom gramatike ilirske; Babukić 1849. godine zasebno tiska »ilirsku gramatiku« na talijanskom jeziku Fondamenti della Gramatica illirica; Andrija Torkvat Brlić 1854. objavljuje drugo izdanje svoje »ilirske gramatike« Grammatik der illyrischen Sprache, wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebräuchlich ist – napisavši je, kako sam kaže u predgovoru »što je moguće preciznije« te ističe da će se osjećati »bogato nagrađenim za svoja nastojanja, ako mnogi Nijemci iz nje nauče moj materinji jezik«. Adolfo Veber-Tkalčević godine 1859. objavljuje knjigu pod naslovom Skladnja ilirskog jezika, odmah prutumačivši što je skladnja: »Skladnja uči, kako se slažu ili skladaju pojedine rěči, da od njih postanu izreke, a od ovih cěli govor«. U drugom izdanju Skladnje godine 1862., također objavljenom kod mehitarista, autor pojašnjava: »Skladnja je ova sastavljena prama slovnici g. Antuna Mažuranića s kojom čini potpunu slovnicu hèrvatskoga jezika«.

Godine 1879. kao zanimljiv izdavački projekt izlazi Slavjanski almanah s prilozima na čak sedam slavenskih jezika (bugarskom, češkom, hrvatskom, slovačkom, slovenskom, srpskom i starom ukrajinskom jeziku) s ciljem međusobnog upoznavanja slavenskih jezika. I neki važni književni prijevodi na hrvatski jezik objavljeni su u bečkoj mehitarističkoj tiskari, spomenimo tako Božićnu pjesmu Charlesa Dickensa, što je prvi hrvatski prijevod tog engleskog klasika te Prkonjicu i Zapise ruskog književnika Ivana Sergejeviča Turgenjeva.

Kod mehitarista u XIX. stoljeću svoja djela objavljuju brojni pisci koji imaju svoje ugledno mjesto u galeriji hrvatskih kulturnih velikana: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Josip Drobnić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Ivičević, Antun Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović, Martin Meršić ml., Ilija Okrugić, Vjekoslav Cezar Pavišić, Fortunat Pintarić, Medo (Orsat) Pucić, Franjo Rački, Milan Rešetar, Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Josip Torbar, Adolf Veber-Tkalčević i mnogi drugi. Može se dakle s pravom zaključiti kako je Croatica Mechitaristica u hrvatsku javnu svijest i znanje vratila onaj dio nacionalne kulturne prošlosti koji je, poradi činjenice da je tiskom ostvaren izvan domovine, ostao pomalo zaboravljen i nepoznat. Važnim i nezaobilaznim djelima iz gotovo svih znanstvenih i stručnih područja, što ih u kvalitetnoj bibliografskoj deskriptivnoj obradi donosi ovo izdanje, popunjena je bibliografija hrvatskih knjiga tiskanih izvan Hrvatske te stvorene nove mogućnosti za daljnja znanstvena istraživanja.