Četiri crna scenarija o budućnosti hrvatskoga jezika (i razlozi zašto oni nisu vjerojatni)

Scenarij prvi. Nakon duge rasprave, Sabor odlučuje donijeti zakon o hrvatskom jeziku. Zakonom se određuje da u javnoj uporabi u Republici Hrvatskoj smije biti samo standardni hrvatski jezik, onemogućuje se poslodavcima da traže od zaposlenika da na radnom mjestu govore engleski, a sveučilišna predavanja i obrane doktorskih radova na engleskom jeziku strogo se ograničuju. Međutim, čim je donesen, zakon potiče snažnu reakciju velikoga dijela javnosti. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu skupina lingvista i aktivista proglašava zakon »fašističkim« i organizira velike demonstracije na Markovu trgu pod parolama »Jezik pripada nama, a ne vama« i »Pustite narod da govori kako oče«. Mediji, oduševljeni aktivizmom i elanom mladih demonstranata, daju podršku prosvjedima, bojeći se i da će zbog novoga zakona morati više pozornosti posvetiti jezičnoj kulturi svojih voditelja i novinara. Oglašuje se i povjerenik za proširenje Europske unije, koji izražava zabrinutost zbog »autoritarnih tendencija« u Hrvatskoj. U nizu stranih tiskovina pojavljuju se članci koji spominju »buđenje duhova prošlosti na zapadnom Balkanu« i podsjećaju na »purističko ludilo u NDH i jezičnu represiju devedesetih«. Zbog svega toga, Vlada zakon ubrzo povlači i sve ostaje kao i prije.

Scenarij drugi. Nakon duge rasprave, Sabor odbacuje prijedlog zakona o hrvatskom jeziku. Zbog nedostatka zakonske regulative, engleski jezik sve se više čuje u medijima i u učionicama hrvatskih sveučilišta. Istovremeno, mladi znanstvenici zanemaruju vlastiti jezik i pišu doktorate na engleskome, a na radnim mjestima strani menedžeri, predstavnici krupnoga kapitala, zlostavljaju hrvatske radnike prijeteći im otkazima ako ne govore engleski. Na koncu, zbog bombardiranja anglizmima u školstvu, biznisu i medijima, hrvatski jezik postaje pidžinom, unakaženim idiomom bez »prave« gramatike i osiromašena rječnika.

Međutim, ništa od svega toga ne će se ostvariti. Strani studenti ne hrle na hrvatska sveučilišta da bi se za njih isplatilo držati predavanja na engleskome, a i premali bi broj naših sveučilišnih nastavnika bio u stanju predavati na tom jeziku. Postdiplomski studenti ne pišu doktorate na engleskom jer se od njih i ne očekuje da njihov znanstveni doprinos bude prepoznat u inozemstvu. Da je drukčije, možda bi barem jedno hrvatsko sveučilište ušlo u popis četiristo najboljih svjetskih sveučilišta, što za sada nije slučaj. A ni na radnome mjestu velikog terora engleskog u dogledno vrijeme ne će biti: inozemni poslovni ljudi ne pokazuju osobit interes da se presele u Hrvatsku i preuzmu neko od dobro plaćenih menedžerskih mjesta u uspješnim hrvatskim tvrtkama. Kada bi se to i dogodilo, radnike bi od prisile da govore engleski trebalo štititi radno, a ne jezično zakonodavstvo.

Neobično je ako u Hrvatskoj zakon o radu bolje štiti radnika od otpuštanja nego od povrede njegova Ustavom zajamčenog prava da u svojoj državi govori vlastitim jezikom. Na koncu, jezik se ne može pidžinizirati ni »unakaziti« zbog previše posuđenica. To se jednostavno u povijesti jezika ne događa: jezici ne postaju pidžinima zbog posuđivanja stranih riječi. U mnogim europskim jezicima, koji uzorno funkcioniraju kao nacionalni standardi, ima znatno više tuđih riječi nego što će ih u hrvatskom ikada biti. Ruski je vrlo dobar primjer, a i u engleskome ima više posuđenih nego izvornih anglosaksonskih riječi. Štoviše, za engleski zacijelo vrijedi da ne bi mogao imati više anglizama nego što ih ima, pa ipak je sasvim dobar standardni jezik.

Scenarij treći. U Europskoj se uniji ekonomska kriza produbljuje, pa predsjednik Europske komisije ističe da i male zemlje moraju podnijeti svoj dio tereta i provesti mjere stroge štednje. U tom cilju odlučuje se da bliskosrodni i međusobno razumljivi jezici ne će više moći istodobno biti službenim jezicima EU, jer je prevođenje na sve njih preskupo. Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori Europska komisija upućuje »preporuku sa zakonskom snagom« da se dogovore oko zajedničkoga službenog jezika. Hrvatska ministrica vanjskih poslova oduševljeno pozdravlja preporuku Europske komisije i ističe kako je Hrvatska oduvijek bila pionir regionalne suradnje, a hrvatska ministrica kulture predlaže i politički neutralan naziv novoga službenoga jezika svih država zapadnog Balkana: »međusobno razumljivi balkanoslavenski jezik«.

Sada dolazi do oštre polemike, ali ne o »preporuci« Europske komisije, već o nazivu zajedničkoga jezika. Prijedlog ministrice kulture izaziva oštre polemičke reakcije stručne javnosti, a osobito hrvatske lingvistice, bivše profesorice Sveučilišta u Schweinfurtu i autorice nagrađivane knjige o jeziku i nacionalizmu, koja tvrdi da bi se jezik trebao zvati »srpskohrvatski« s argumentom »da je u nauci odavna dokazano da zajednički jezik treba tako da se zove«. U Srbiji pak prevladava mišljenje da zajedničkim jezikom govore Srbi svih triju vjeroispovjesti, kao i svi Srbi koji žive u državama nastalim raspadom Jugoslavije i drugdje, pa je zato najispravnije da se jednostavno zove – srpski. Na kraju naziv »međusobno razumljiv balkanoslavenski« pobjeđuje jer je pamtljiviji onima koji ne znaju gdje su Hrvatska i Srbija, ali čuli su za Balkan. To se javnosti prikazuje kao velik uspjeh hrvatske vanjske politike.

Ni od ovoga scenarija ne će biti ništa, ne zato što se u Hrvatskoj ne bi našlo dovoljno političara koji su za političke bodove i pohvale iz Bruxellesa spremni žrtvovati nacionalne interese i hrvatsku jezičnu samobitnost, već stoga što Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora još desetljećima ne će postati članicama EU.

Scenarij četvrti. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske odlučuje stati na kraj kaosu u pravopisu i donijeti jedinstven i obvezujući pravopis za sve javne i državne institucije. Osniva se povjerenstvo kojemu je zadaća na temelju postojećih pravopisa sastaviti novi službeni pravopis u kojem će biti prihvaćena samo najbolja rješenja (a osobito ona koja su podudarna s pravopisnim pravilima koja slijede ostale države u regiji gdje se govori međusobno razumljivim jezicima). Još prije no što se povjerenstvo prvi put sastalo premijer najavljuje da bez obzira na buduću odluku o novom pravopisu on nikada ne će pisati rastavljeno »ne ću«, a mnogobrojni privatni izdavači odlučuju da se na njih odluka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH ne odnosi, te da nikada ne će prihvatiti sastavljeno pisanje »neću«. Suočeno s takvim pritiscima, povjerenstvo donosi kompromisnu odluku da se ubuduće ima pisati »neć u»...

I ovaj scenarij propada već nakon sljedećih izbora. Tada Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH dokida prethodnu odluku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, s obrazloženjem da nije provedena dovoljno opsežna javna rasprava o novom pravopisu. Odlučuje se da treba osnovati povjerenstvo koje će na temelju javne rasprave donijeti smjernice o ujednačivanju pravopisnih rješenja na osnovi postojećih pravopisa, temeljem kojih će Ministarstvo predložiti neobvezujuće preporuke o primjeni pravopisa u javnim i državnim ustanovama. No četverogodišnji izborni ciklus prekratko je vrijeme za provedbu i ovih odluka...

* * *

Nakon svega ovoga, čitalac će zacijelo pomisliti da sam ja nepopravljivi optimist, kad ne vjerujem ni u jedan od navedenih crnih scenarija o budućnosti hrvatskoga jezika. Ali ništa nije dalje od istine. Primijetit ćete da svi do sada nabrojeni crni scenariji imaju jedno zajedničko obilježje, budući da proizlaze iz odluka koje je neko službeno tijelo donijelo ili propustilo donijeti. Ali po mojem mišljenju za razvitak standardnog jezika »velike odluke« znatno su manje važne od upornog i postojanog rada na izgradnji obrazovnog sustava, kulturnih i intelektualnih institucija i povjerenja u njih i njihovu budućnost. A u Hrvatskoj upravo na tom polju izrazito loše stoje stvari.

Volio bih da ovaj tekst mogu završiti s čvrstim uvjerenjem da će s hrvatskim jezikom sve biti u redu, kao što će sve biti u redu i s Hrvatskom, ali ne mogu to sa sigurnošću tvrditi. Hrvatski je jezik nacionalna institucija, koju su izgrađivale generacije najboljih umova i najnadarenijih umjetnika ove zemlje. Kao takav, i on dijeli sudbinu drugih najviših kulturnih i znanstvenih institucija u Hrvatskoj, i trpi zbog drastičnog pada povjerenja u njih. Razočarani ljudi koji smatraju da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti samo debatni klub ostarjelih trošitelja državnog proračuna ne će razumjeti ni čemu služi standardni jezik i u čemu je vrijednost očuvanja njegova identiteta, niti će vjerovati deklaracijama Akademijina Razreda za filologiju. Ako Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika može biti raspušteno, a da se intelektualna javnost zbog toga osobito ne uzburka, što možemo zaključiti o povjerenju javnosti u naše najviše kulturne i znanstvene institucije!?

Ukinuto je tijelo koje je u području jezične politike djelovalo upravo onako kako to očekujemo u jednoj sređenoj državi: polako i promišljeno, javnim autoritetom svojih članova i znanstvenom utemeljenošću svojih preporuka, a ne na brzinu donesenim zakonskim zabranama i propisima koji se neprekidno mijenjaju.(1) Niti potpunom nebrigom za pitanja norme, niti zakonima i propisima ne ćemo uvjeriti našu djecu da im je standardni hrvatski jezik uopće potreban, da je više cool dobro govoriti hrvatski nego loše govoriti engleski. No kako ona mogu vjerovati da je vrijedno njegovati hrvatski standardni jezik i upoznavati njegovu povijest, ako im je glavna ambicija iskoristiti svoje obrazovanje da bi što prije emigrirali u neku zemlju gdje se uopće ne govori hrvatski? Kako hrvatski standard može biti uspješan projekt prethodnih generacija, ako Hrvatska to nije? To je ono čega se ja bojim.

__________

(1) Vijeću se prigovaralo da se prerijetko sastajalo i da je donijelo premalo preporuka o normi hrvatskoga standardnog jezika. U tom se prigovoru očituje veliko nerazumijevanje stvarnih problema jezične politike u Hrvatskoj: vrlo je dobro što Vijeće nije donosilo previše preporuka, jer to samo pokazuje da hrvatski standard, kao standard, prilično dobro funkcionira, te da u njemu ne treba mnogo toga mijenjati. Ne radi se o tome da se u Hrvatskoj ne zna što je standardno, a što nije, već o tome da prevelik broj govornika – pa i onih obrazovanih – o standardu ne zna ono što bi trebao znati