Brodarenje pred gozbu

ANGELUS

Ostavljam ti u nasljedstvo ovo tijelo

za tisuću godina vrt,

ustima punim zemlje reci

Angelus,

tren naših tijela bez nade:

mitološka scena, pomak dviju osi

ka istoj sekundi

legendarna slika ljubavnika

kojima je podmetnuto vrijeme,

pretkov prah nanesen u oči,

beznadan talog, groznica kamenja,

Angelus,

sljubljene, otečenih usana,

za hiljadu godina, za tisuću tisuća

sijat će nas.

(1959.)

PLOVIDBA

Plovimo noću, skriveni od dana

plodovi žarki vise nam o pasu

Utvrda pada, smijuljim se tiho

nikakav razlog još smislili nisu

pothvatu svome

vrli osvajači

Jedreći dalje stizali smo Ničem

sa svih strana trusila se zemlja

bježeći od nje

puni smo je bili

A kad je more počelo da vene

sjeli smo na dno presahloga srca

i pjevalo se ko što Juda pjeva

na drugoj žici, nekim drugim glasom

(1961.)

* * *

Zamisli

jedan čovjek

slobodan

odjednom pristaje

da ukoči

svoj mehanizam.

Sveden

na stajanje ili klečanje

on njeguje

svoje drvo.

Dolaze,

odvode ga:

vertikala ostaje,

ne baš opipljiva,

ali ipak,

zarasla u drač

vrlo nesmiljeno.

(1961.)

BALADA

Ruka je spremna, tek ne razabire

(1962.)

BRODARENJE PRED GOZBU

Na strelomet od našeg mora

jedno se drugo more stere,

ne ono prvo što je naše,

ni ono treće što još nije.

Na tome drugom, drugdje moru

od zlata plav se, drobna, poti

na njoj su, u snu, galijoti

sinovi naši, naši oci.

Po vali prvog dotle pluta

brodica puna heksogena

iz kamena da izažme se

bačvica krvi, tovar mesa:

za mračne gozbe, nakon posta,

za urnebese zlotvornika

i sve što s njima zajedno će

iznevjerit i ubit gosta.

(1974.)

GRB DOMOVINE

Oko pa duplja, naizmjence:

osam puta po četiri

rane i štita;

trideset i dva puta krv,

trideset i dva puta znoj:

grb domovine

u srebrno crnoj

i krvavo bijeloj tehnici.

(1975.)

TVOJ SVIJET

Ti si me vodio, Gospode,

svijet je tvoje djelo.

Orao uzmahuje krilima tvoje oholosti

u klancu kipti božanska ti neodlučnost

a opasne i mračne šumske staze

na koje snubiš duše argonautske

tvoja su slova

tanka, pijana

Svijet je tvoje djelo:

ma otkud stigoh

s tvojih se vraćam livada

Najamnik tvoj sam, dok ti je po volji,

ni trna nema koji ti ne pripada

na svakom listu tvoj je monogram

kožu i kosti tebi dugujem

Ti si mi vodič, Gospode,

svijet je tvoje djelo:

smradna kabanica

prebačena preko štapa

(znoj crta po njoj bijele oblake)

Tebi ću, ako mi pružiš priliku

(pastiricu golu, s ovčicom u krilu),

oteti malen dio

(1975/1985.)

IZ VARAŽDINSKOG SPOMENARA

Miljenku Stančiću

U davnom snu

ti se,

opet,

budiš:

svijetliš,

rano,

ispod

starih

zvijezda

(1976.)

SOBA S POGLEDOM NA MORE

Nisu to usta tišine, nego se to iz nas širi nijemost

Ne mogu reći: Ostajem! – ne mogu reći: Odlazim!

Netko nam je s poljupcem iščupao jezike

Da prozborim čula bi samo krkljanje

I »da« i »ne« riječi su pogrebne popijevke

Smrt šutnjom ispravlja nesavršenost govora

U visoke čaše jugo nam nalijeva more:

Skladna praznina večeri lijepo ispunja

okvir hotelskog prozora

(1977.):

BDIJENJE

Odjednom,

u suzi umirućeg,

spazih samoga sebe

(Napeto motrim:

diše li?)

Kada se otkine,

ova će

suza

ponijeti

i mene

na dalek

put.

(1984/85.)

JUDITA I ZVIJEZDE

Lijepih

ljetnih večeri,

kad se roje

i užižu

zvijezde,

ti se

prigibaš

zemlji

da ne spaziš

jednu

koja krvari

(1985.)

DIMOVI

Vijenac

crnih

dimova

Hrvatsku

diže

u nebo

(1991.)

STEĆAK

Živio sam predugo,

podnio previše,

ranio premnoge.

Odmjeri,

mrtvom,

prolazniče,

i oprost

i kaznu.

(1992/93.)

RATNA VEČER U ZAGREBU

Zvuk popodnevnih sirena

– objavljujući početak uzbune -

gotovo da je već zaboravljen:

tiha i meka, upila ga je večer jesenja

što se polako spušta s Medvednice,

ne paleći svjetla,

ne užižući svijeće.

Korakom prema Mihaljevcu,

nevidljiv sebi i drugima,

izvodim dušu u šetnju:

da pijana,

od preobilja zraka i noćnih širina,

otpočine

u mrkloj

slobodi.

(1992.)

VJEČNA HRVATSKA

I.R. Nehajevu

Iz kuća

spaljenih

diže se

nova

kuća

Domovine

(1992.)

PLESAČICA U KRAJOLIKU

Prepuna snage

i mačje gipkosti

skladna te kretnja

odjednom

učini

lakšom od zraka:

kao da ti ne treba

zemno uporište,

nego da se tvoja

iskorijenjena duša

oslanja

tek o pamćenje

(1997.)

OLOVNE GODINE

Vatroslavu Kulišu, misleći na

sedamdesete i na Tonka Šoljana

Na svakom koraku

netko se od nas spoticao:

o tuđi štap, o ispruženu nogu,

rijetko il nikad o čiju šiju,

svjetiljku, bocu, neki mamac,

toljagu, ciglu ili ranac

i k tomu štošta:

što koštalo je

i još košta.

U kobilice jedrilica

pretapasmo olovo sivo

godina koje su miševi grizli

otajno i sub divo.

Opojno bilo je sanjat nas

mornare na Tonkovu brodu:

jednog, dok čita i puši,

drugog dok pije s nogu.

Najslađe bilo je maštat

– u mrtve, sumorne dane -

o visokim stošcima svjetla,

o sjaju nebeske hrane.

(2002.)

SNOHVATIČNA

Ćuti li me Tin,

dok bdijem nad njim

i kroz slova mu se vijem

kao tanak dim?

Ćuti li da hlepim

do u visok Stan,

tamo gdje se bratstva,

u pijanstvu duša,

raspiruje San?

Ćuti il ne ćuti,

ne odaziva se

na zemaljski glas,

ne vidi, ne čuje

dok od riječi djelja

svoj eterski stas.

(2011.)